Grgo Jelavic/PIXSELL
Grgo Jelavic/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Hrvatska kao Oz: Lav bez hrabrosti, strašilo bez mozga, i Dorothy iz Metkovića

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 9. rujna 2016.

No kao što srpsku politiku tradicionalno definira, još od Vuka Karadžića, "nadrkana srpska svijest", tako Hrvatsku definira stav koji bi se mogao definirati sintagmom "ja se ne bi štel mešat"

Hrvatski 007 u Srbiji

Brzina kojom je stanoviti polupismeni bivši četnik, Čedo Čolović, osuđen u Srbiji na tri godine kao “hrvatski špijun” jasno govori o tome da – nije kriv. Čovjek ima 57 godina, neuk je, bivši je major JNA, živi u Srbiji povučeno u vojnoj mirovini, a njegovo uhićenje je očito tek dio pritiska koji Srbija vrši na Hrvatsku. On, naime, ni na koji način ne može imati pristup bilo kakvim podacima koji bi Hrvatsku mogli zanimati. Nema nikakve veze, nije ni na kakvom položaju, jednostavno nema niti može imati pojma o ičemu što ne piše u novinama, ako i njih čita. A Hrvatska ionako, kao članica NATO-a, može dobiti od CIA-e sve podatke o snazi srpske vojske koji bi je eventualno mogli zanimati. Kad bi Srbija imala vojsku, i kad bi međunarodne okolnosti bile takve da nam prijeti oružani sukob. A nisu.

Usto, priča srpskih medija da se Čolović nagodio sa srbijanskim tužiteljstvom “da mu ne diraju obitelj” je isto tako žešća kretenarija, jer on nema obitelj, nikad se nije ženio i nema djece. Dosad su u opasnosti od Srbije bili hrvatski građani koji putuju u Srbiju, kojima je prijetila optužba za “ratne zločine”, a sad su očito i Srbi koji putuju u Hrvatsku, pod optužbom za “špijunažu”. Time je Srbija i službeno Hrvatsku proglasila neprijateljskom državom.

Imbecilna priča puštena u srpsku javnost, očito kao dio obračuna tamošnjih kandidata za šefa tajne službe, jednog Vučićevog i jednog koji je sada na dužnosti, zapravo u Hrvatskoj nije polučila odgovarajuću reakciju. Ovakvi “špijunski ratovi” su obično dio hladnog rata, ili pripreme za rat kao takav. Kako Srbija u ovom trenutku nije u stanju voditi rat kao takav, treba se držati prve hipoteze. Što ne znači da stvar treba ignorirati, naprotiv. Srbiji treba jasno poručiti da takve neutemeljene i glupe optužbe moraju imati svoje konzekvence u vidu ekonomskog i diplomatskog pritiska s hrvatske strane. Tim više što smo trenutno mi ipak Srbiji potrebniji nego Srbija nama.

No kao što srpsku politiku tradicionalno definira, još od Vuka Karadžića, “nadrkana srpska svijest”, tako Hrvatsku definira stav koji bi se mogao definirati sintagmom “ja se ne bi štel mešat”. A upravo na tom tragu je bila reakcija Andreja Plenkovića, kandidata za premijera. On je rekao da o svemu niti zna niti može znati išta, i da bi on da je vlast provjerio sa Srbijom o čemu se radi. Dan kasnije se malo korigirao pa izustio da je ipak riječ o provokaciji, premalo i prekasno. Milanović je smjesta reagirao zdravoseljački, u svom stilu, rekavši kako ne zna što bi hrvatski špijun radio u Srbiji, osim tražio recept za pljeskavicu.

Dok Milanović skuplja bodove na jednostavnoj i izravnoj komunikaciji s biračima, Plenković okoliša i govori diplomatskim jezikom kojeg rijetki birači razumiju, i koji je u predizbornoj kampanji kontraproduktivan. Između barabe bez previše mozga i dosadnjakovića birači obično preferiraju barabu. Njegova reakcija ne bi bila loša da se obraćao diplomatima u Bruxellesu, no takav jezik ne treba koristiti ni u ophođenju s biračima, niti kad se radi o Srbiji. Jer i jedni i drugi takvu komunikaciju smatraju znakom slabosti. Plenković, kao budući briselski namjesnik u Hrvatskoj, međutim zna da je trenutno Srbija važnija i Bruxellesu i Buzinu od naše zemlje, pa je zato, u skladu sa željama središnjice, njegovo mišljenje o tome da on o tome nema svoje mišljenje. “Moja poruka je da želim smiriti tenzije, maknuti teme i podizanje retorike iz predizborne kampanje”, rekao je. Razočaravajuće.

A Hrvatska, suočena sa sve agresivnijom Srbijom, sve više sliči na zemlju Oz. Pri čemu je Milanović preuzeo ulogu strašila bez mozga, Plenković lava bez hrabrosti, a Petrov Dorothy koja nikako da shvati da više nije u Kanzasu. Odnosno Metkoviću.

Ustaše na ljevici

Nakon što je svojevremeno Vesna Pusić prigodno, pred izbore, izvukla iz rukava nekakvog djeda navodnog ustašu, a nedavno se djeda ustaše sjetio i Milanović, svojih ustaških predaka se sjetila i Vedrana Rudan. Postoji li psihološko objašnjenje zašto ponekad djeca ustaša postaju najvećim antifašistima? Potreba za iskupljenjem, društvenim prihvaćanjem, ili što? Kako god, uz sav navodni ustaški pedigre po maminoj strani, Rudanica je ustvrdila i da joj je brat bio četnik, kao i ona. S obzirom da je premlada da bi joj pokojni brat bio četnik u Drugom svjetskom, za pretpostaviti je da je bio četnik u Domovinskom ratu. Doduše, lani je napisala da je bio dragovoljac. Naš, kao. S Vedranom se nikad ne zna kad izmišlja, jedino što je pouzdano u njenim tekstovima je histeričan ton koji više govori o Vedrani nego o onom o čemu piše, što god bilo. Ukratko, tekstovi su više anamneza autorice nego kolumne.

Vedrana je to napisala čisto zato da bi spustila kajlu Milanoviću, u stilu “glasajte za mene jer je i meni deda ustaša”. Naime, ona Milanoviću, “onome iz Sinja” kako ga zove, ne može oprostiti. Pitanje je samo što: navodnog djeda ustašu ili to što se ružno izrazio o njoj tako dragom genetski antifašističkom “nebeskom narodu” i uvrijedio vojvodu. Ima tu i zavisti: “Da se vratim onom divljaku iz Sinja. Zašto se mome mužu obraća sa Tone? Moj muž i on nisu zajedno u Taču pili do zore ni u Pepermintu s onim Tedeskijem slušali ploče”, komentira Rudanica pisamce koje je dobila pred izbore od Milanovićevog stožera.

Na stranu sad beskrajno iritantno bombardiranje građana predizbornim reklamicama u poštanskim sandučićima (koje bacam bez gledanja), na facebooku i društvenim mrežama (gdje se to može isključiti, pobogu, jer su mi stvarno dojadili svi ti “sigurni smjerovi” ravno u propast, “vjerodostojni” koji vode politiku suprotnu onoj koju je stranka vodila do jučer, “hrabri i beskompromisni” balavci koji bi vodili državu a ne bi bili u stanju voditi ovce na ispašu da im se ne razbježe, treći, četvrti i peti putevi), i s TV ekrana. Na stranu i činjenica da Vedrana ima muža, što je fascinantan podatak.

Ono što je još više fascinantno je da pred svake izbore ljevica priziva ustaše, i to na vrlo ambivalentan način. Traže Hasanbegovićeve slike uz kakvu sumnjivu zastavu, dobro da ga nisu još na Ultri usnimili uz onu sumnjivu zastavu s nečim poput “U” i rekli da je ustaša, a s druge strane pokušavaju ublažiti partizansko-antifašističku retoriku kojom se služe tijekom četiri godine izmišljanjem nekakvih ustaša u familiji. Jer to kao valjda nosi glasove, po njihovom imbecilnom mišljenju. Još samo fali da se dežurni SDP-ov antifašist Glavašević sjeti da mu je tata bio ustaša. U Vukovaru.

Uostalom, mogao bi, jer je ionako karijeru napravio kao dijete palog borca, bez prezimena bi sudeći po intelektualnim kapacitetima koje je demonstrirao u raspravi s Hasanbegovićem koji ga je pojeo za doručak bio nitko i ništa, pa ga sad SDP vodi okolo kao “pokaznog” intelektualca s domoljubnim pedigreom. Iako je zapravo običan primitivac (“Busovača zdravooo”) i uzrok braniteljskog prosvjeda, nakon što je ustvrdio kako je PTSP ustaška izmišljotina jer Srbi od njega ne boluju. Pri čemu je zaboravio da je i jedan Patton smijenjen iz američke vojske nakon što je, kao i Glavašević, rekao da su to sve simulanti i da “shell shock”, kako se tada zvala ta bolest, ne postoji, i jednom “simulantu” odvalio šamar.

Kako u familiji nemam ni partizana ni ustaša, a ponajmanje četnika, ja očito nisam dobar materijal za izbore, bar po Vedrani Rudan. Možda zato nemam potrebe zvizditi ni na jedne ni na druge, niti imam potrebu ulizivati se četnicima u Srbiji. A ljevici bi bilo bolje da zauzme zdraviji stav o Domovinskom ratu, umjesto da ratuje s našim veteranima tijekom svakog svog mandata na vlasti, a potom poustaši pred izbore. Kao da je nekog stvarno briga za to tko je kome bio tko, valjda se domoljublje mjeri odnosom prema Hrvatskoj! Doduše, to bi Vedranu još više razjarilo, ali koga briga? Nju ionako čitaju većinom u Srbiji. A oni ne izlaze na izbore u Hrvatskoj. Uglavnom.

London, Pariz, Rijeka, Požarevac

Hasanbegović se nekom može ili ne mora sviđati, ali je trenutno jedini čovjek na hrvatskoj političkoj sceni koji zvuči iskreno i govori jasno i bez okolišanja, a da pritom ne zvuči krkanski poput Milanovića. Pa je tako Obersnelu skresao da su jedina tri grada u bivšem SFRJ u kojima se vlast nije mijenjala od ’45. Slobin Požaravac, Tuzla u Bosni, i antifašistička Rijeka. Koja uredno propada, ali nikoga u gradu nije previše briga. Obersnela najmanje.

Popularni riječki “Obi va konobi” se time našao smrtno uvrijeđenim, iako je Hasanbegović iznio tek gole i nepobitne činjenice, pa je rekao kako “Hasanbegović bezočno napada Rijeku i vrijeđa cijeli grad zato što je sklon drukčijoj političkoj opciji od njegove”. Potom je čovjek koji je inače epitom “lokalnog šerifa” i koji je Grad dao praktički u ruke maloj klijentelističkoj skupini svojih intimusa, njih nekolicini koji raspolažu gotovo svim gradskim prostorima i daju ih u podnajam po višestrukim cijenama od onih koje plaćaju Gradu, još i napisao podulje otvoreno pismo Hasanbegoviću koje neću citirati, jer je na razini osnovnoškolsog uratka. Red patetike, red srpsko-antifašističke mitologije, red najprimitivnije demagogije. Kao da ga je pisao Obijev padawan Frljić.

Na kraju se Hasanbegović ipak ispričao za grešku. Naime, priznao je da nije istina da se u samo tri grada u bivšem SFRJ vlast nije mijenjala od onog rata. Jer je u međuvremenu provjerio i otkrio kako se nedavno u Požarevcu vlast ipak promijenila.

Sukob u prijestolnici antifašizma

„Retardirani zagrebački musliman“, kako ga je nazvao Ante Tomić, je izgleda dobro zamutio stvari u prijestolnici antifašizma u Hrvata, Rijeci. Prvo je Mićo Antolović krenuo u naguravanje s bivšim SDP-ovim ministrom Jovanovićem, s kojim se zna od srednje škole. Zatim je aktivistica pokreta “Riječani protiv korupcije” izvrijeđala Obersnela, rekavši mu da je “g..no debelo” i da je pljačka, na što joj je ovaj divljački istrgnuo kišobran, i jedva se suzdržao da je ne udari, a vjerojatno i bi da sve nisu snimale kamere. Onda je izvrijeđan i napadnut Milanović u obližnjim Matuljima, gdje je svojevremeno osnovana „Kukuriku koalicija“, nazvana po tamošnjem luksuznom restoranu u kom su se okupljali socijalisti i drugi zaštitnici radničkih prava. Do incidenta je došlo u Matuljima, gdje je vodstvo SDP-a bilo na kavi s građanima. Jedan muškarac koji nije imenovan je Milanoviću dobacio da je „šaka jada“, te potom fizički pokušao nasrnuti na njega, što je spriječilo osiguranje.

Kod potonjeg ostaje otvoreno pitanje radi li se o HDZ-ovcu ili Srbinu, jer je Milanović šakom jada nazivao kako Predsjednicu i HDZ, tako i Srbe. Ali sigurno je da se u Rijeci, u kojoj se nikad ništa ne događa, nešto ipak događa. Možda upravo kao posljedica toga da se nikad ništa ne događa. Naime, tamo gdje dugo nema evolucije, obično se stvara plodno tlo za revolucije. Pa iako je Rijeka nedvojbeno i dalje antifašistička, upravo ta situacija u kojoj se nikad ništa ne mijenja dovodi do dubokih frustracija, nezadovoljstva, pa i radikalizacije dijela političkog spektra. Zato mudri vladari uvijek provode reforme, nikad prebrzo da očekivanja ne bi postala nerealna, nikad presporo, da pritisak u loncu ne bi postao prevelik i on eksplodirao. Obersnel svakako ne spada u mudre vladare, ako pod mudrost ne računamo golu sposobnost održavanja na vlasti, po cijenu zaustavljanja razvoja grada.

Kravata Croata

Na izbronim plakatima ni Milanović niti Plenković ne nose kravate. Iako su one nešto kao hrvatski brand. I imaju otkopčano gornje dugme košulje, kao što se i radi kad se ne nosi kravata. Ne znam je li ideja djelovati “manje formalno”, “bliže narodu”, no ako jest, onda košulja i sako nisu dobra ideja, u tom slučaju bi kakva casual odjeća bila pametniji izbor. Odijela se nose uz kravatu. Košulja i sako bez kravate su u osnovi seljakluk, nešto što više pristaje rumunjskom nogometnom menadžeru nego političaru. Istina, postoje i blejzeri koji se nose bez kravata, sportski sakoi od tweeda i slično, no sako od odijela jednostavno ide s kravatom, osim ako niste nakon poslovnog sastanka sjeli u kafić malo se opustiti.

Usto, odijelo bez kravate je nešto kao simbol socijalista, pa bi Plenković tim više trebao razmisliti je li to dobra poruka. Tsipars se tako oblačio, i Milanović je tako nastupio u kampanji 2011., i brojni drugi. Konzervativna opcija mora slati drukčiju vizualnu poruku, naročito ako se fura na parolu “vjerodostojno”. A za obojicu bi bilo bi dobro da odluče kakav dojam žele ostaviti na birače, jer ovo je kao dio i njihove politike. Ni vrit ni mimo, reklo bi se. Ni odijelo ni sportska odjeća. Malo od svega, sve skupa veliko ništa. Usto, Plenković bi trebao naglasiti svoju različitost od Milanovića. A ne sličnost. I ovako ih je dovoljno teško razlikovati po smjeru politike koji najavljuju.

Splitske burke

Burkini je modni hit među europskim liberalima. Francuski Cannes je nedavno zabranio taj simbol neravnopravnosti i potlačenosti žena u Islamu na svojim plažama, a potom povukao zabranu nakon odluke Vrhovnog suda Francuske da ta zabrana krši ljudsko pravo muslimana da maltretiraju svoje žene. Feministice i ljevica su odluku pozdravile.

Kad bi Europa vodila razumnu politiku, tada bi nošenje burki i burkinija u civilizaciji uvjetovala time da muslimani prestanu kamenovati bijele i druge žene u svojim zemljama ako se drznu obući minicu ili bikini. Ili samo hodati otkrivene glave. A suci Vrhovnog suda bi morali razmišljati o danu kad će ih oni čija prava brane povješati – na autodizalice.

Burku, taj simbol talibana iz pećina Afganistana, inače ni muslimani u Europi donedavno nisu nosili, jer u Europu ne spada. Ali sad je postala „ljudskim pravom“, pa se tako novinarka Slobodne Dalmacije odlučila s nekakvom vrećom preko glave, tzv. burkinijem, prošetati splitskom plažom Firule. Na njenu veliku žalost ustaše je nisu „izgenocidisale“ niti su je „islamofobi“ pretukli. Slobodna je oduševljena reakcijom jednog muškog društva koje je prokomentiralo: „Ma, prekrasni ste! Oduševljeni smo vašom odjećom! Nije nam jasno zašto oko toga itko pravi problem…“.

Tolerancija, kako cool! Problem je, međutim, što mi u Europi više ne pravimo problem od onog što realno jest problem. Jer, „multikulturalnost“ je nešto što u stvarnosti nikad i nigdje nije funkcioniralo. Ako na istom prostoru imate dvije kulture, imat ćete ili sukob ili dva paralelna društva od kojih svako živi po svojim pravilima. Što opet ne vodi nigdje. Europa ima svoje civilizacijske standarde, i treba do njih držati. Talibani imaju svoje, kojima u civilizaciji jednostavno nije mjesto, već samo u njihovim pećinama. Jer ako dopuštamo burke, morali bismo dopustiti i kamenovanje nevjernica, vješanje homoseksualaca, te poligamiju i brakove s maloljetnicama (pedofiliju), jer je sve to dio islamske kulture i naslijeđa, važniji od burke. Sve ostalo je licemjerno i glupo prenemaganje i pokazna multikulturalnost. Kao i gluposti oko svinjetine i halal hrane. Čak i muslimani u Bosni su se, uostalom, kroz stoljeća donekle europeizirali, da bi danas i tamo neke žene nosile što njihove pretkinje nikad nisu. To je regresija, ne napredak.

Rugao se zec magaretu

Narodna koalicija je ponovo oplela po Boži Petrovu. Prošlog tjedna su bar imali poantu i bili duhoviti, ovaj put su ispali… pa, najblaže rečeno, kontradiktorni. Petrov je naime rekao kako se u vlasti i Saboru nalaze ljudi koji su u sukobu interesa, protiv kojih se vode sudski procesi, koji su nepravomoćno ili pravomoćno osuđeni, “poput Andre Vlahušića, Stipe Gabrića Jamba, Kreše Beljaka ili Ivana Vrdoljaka”.

Vrdoljak je napao Most da „štiti kriminal“, rekao da nikad nije osuđen (što je istina, ali se iza njega vuku korupcijski repovi kakvi se ne vuku ni iza Bandića), a kao dokaz ponudio faksimile dviju presuda u slučaju kaznene prijave protiv Mare Kristića, zastupnika Mosta, te odluke Sabora kojom je odbijeno skidanje imuniteta za ponovno suđenje. Maro Kristić optužen je da je pomagao više osoba u kaznenim djelima prisile i prijetnje. Od novog procesa ga je zaštitio imunitet koji uživa na temelju saborskog mandata kojeg mu je prepustio Božo Petrov.

„Čini se da je Petrov ciljano zaštitio prijatelja od kaznenog progona. Jer, od svih ljudi na listi on je saborski mandat, pa time i imunitet, dao prijatelju Mari Kristiću, a sve da ga se ne bi moglo kazneno goniti“, uzvratio je Vrdoljak Petrovu. Dakle, istina je da je Most jednako, ako ne i više korumpiran, od dvije „lopovske stranke“ protiv kojih izigrava Robin Hooda. Naime, upravo je činjenica da je Most držao resor unutarnjih poslova spriječila istragu slučaja Grizli, koji je najgori slučaj trgovine utjecajem kojeg je Hrvatska vidjela, doslovce prodaja usluga DORH-a i HRT-a privatniku za novac, u cilju namještanja uhićenja njegovom poslovnom rivalu. Da o Kristiću i ne govorimo.

No, kad iz HNS-a, koji više sliči na razbojničku družinu nego na političku stranku, u kom skoro da nema viđenijeg člana kojem nije suđeno za neku korupcijsku aferu kažu nekom da štiti kriminal, bio to i Most, onda to više sliči na svađu dviju prostitutki na uglu Gajeve oko toga koja je veća kurva nego na bilo što drugo. A u Vrdoljakove priče da Most koji je lijevo od HDZ-a želi na mjesto ministrice obrazovanja i znanosti imenovati Željku Markić – kojoj, uzgred budi rečeno, ništa ne fali za to mjesto, dok Vrdoljak pak zbog afera i nesposobnosti nije pogodan ni za jedno mjesto u vladi – su doslovce na razini bajki za djecu i birače. Pri čemu su djeca danas ipak manje naivna. No zato ipak valja dati donekle za pravo Anki Mrak-Taritaš, graditeljici Gunje (po cijenama izgradnje centra Tokija), koja kaže da je “Most bio dio Vlade, a sada se ponašaju kao oporba”. Samo djelomično, jer se Most ponašao kao oporba i dok je bio u Vladi.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 9. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI