Lika online
Lika online

Pokušaj stvaranja neovisne Hrvatske – Ante Pavelić nije želio čekati

Autor: Dražen Krajcar

Velebitski ustanak ili kako je šačica hrvatskih domoljuba pokušala srušiti Kraljevinu Jugoslaviju

Jedna, ne baš poznata, nesretna epizoda iz povijesti Hrvatske govori nam da su Hrvati i prije sloma Kraljevine Jugoslavije i osnivanja NDH tražili načine da Domovinu oslobode iz okova velikosrpstva. Riječ je o takozvanom Ličkom ili Velebitskom ustanku koji su hrvatski domoljubi pokrenuli u rujnu 1932. godine.

Kako kažu povijesni izvori sam poglavnik Ante Pavelić, koji je u to vrijeme bio u Italiji pod zaštitom Mussolinija, odlučio se u kolovozu te godine za jednu opsežnu akciju kojom je namjeravao srušiti vlast Karađođevića te uspostaviti neovisnu Hrvatsku. U tu svrhu je i organizirao pokret „Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija“ (UHRO).

Podsjećamo da je to bilo vrijeme kada je Pavelić bio u emigraciji nakon atentata u Skupštini Kraljevine Jugoslavije (kada je smrtno ranjen i Stjepan Radić) kada su u cijeloj Kraljevini bile zabranjena oporbene stranke te je oporba iz Hrvatske, ali i iz Srbije, prosvjedovala te održala niz sastanaka koji će na kraju uroditi velikom koalicijom koja je će u konačnici dovesti do osnivanja Banovine Hrvatske. Ipak, to se dogodilo sedam godina kasnije, a Ante Pavelić nije želio čekati, uvjeren da hrvatski narod samo čeka povod koji će ga pokrenuti da sruši omraženi režim.

Nakon duljih priprema Pavelić je odlučio da će akcija biti fokusirana na Liku jer je u to vrijeme u Gospiću postojala jaka ilegalna ustaška organizacija na čelu s odvjetnikom Andrijom Artukovićem (budući ministar u vladi NDH, koji je osamdesetih iz SAD-a izručen SFRJ i osuđen kao ratni zločinac). Artukovićevi glavni ljudi na terenu bili su Juraj-Juco Rukavina (bivši časnik austro-ugarskre vojske) te trgovci Josip Tomljenović i Nikola Orešković.

Pripreme za akciju počele su još u proljeće iste godine kada je Rukavina obilazio sela na području Like i Primorja vrbujući ljude za ustanak. Uz to krenula je i psihološka priprema za bunu preko vijesti koje su tvrdile da se za nezavisnost Hrvatske zalaže i Italija te da je ustaško vodstvo zaključilo sporazum po kojem bi Italija dobila Triglav i dolinu prema Ljubljani, a Hrvatskoj bi ostali Rijeka i Trst (u to vrijeme pod talijanskom vlašću).

Podrška Italije

Iako navedena obećanja nisu bila istinita, točno je bilo da Italija, tj. Mussolini, podržava ustaški pokret, pa je za glavnu bazu kojom bi počela akcija u Hrvatskoj odabran Zadar, tada talijanska luka.

Tijekom kolovoza oružje je preko zadarske luke prebačeno na Velebit gdje je razdijeljeno članovima ustaške organizacije u domovini. Uskoro je s pošiljkama oružja na Velebit stigla i skupina od desetorice uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata koji su se skrivali u kući jednog seljaka u Lukovu Šugarju. Nakon što je nabavljeno oružje, regrutirani dobrovoljci te je stiglo pojačanje iz Italije krenulo se u akciju.

U noći na 7. rujna 1932 napadnuta je žandarmerija u Brušanima kraj Gospića. Prije napada, u kojem su osim ustaških emigranata prebačenih iz Italije sudjelovali i članovi ustaške organizacije s područja Gospića, presječene su sve telefonske veze s Gospićem nakon čega je počeo napad na zgradu žandarmerije. Cijeli okršaj trajao je samo pola sata, a nakon izmjene vatre napadači su se povukli uvidjevši bezidejnost pothvata. Ustanici iz zemlje vratili su se u svoja sela dok su se emigranti povukli u Zadar pod sigurnu talijansku vlast.

Jedna od zanimljivosti je da se tijekom ustanka na Velebitu s ustašama, u čijem će vodstvu biti nekoliko godina kasnije, prvi puta susreo Jure Francetić i to ni više ni manje sa svojim budućim zamjenikom, i likom iz pjesme o zori i danu, Rafaelom Bobanom. Nakon neuspjelog ustanka i Jure i Boban emigrirali su u Italiju.

Akcija „čišćenja“

Poslije opisane akcije jugoslavenska žandarmerija i vojska krenuli su u veliku akciju „čišćenja“ Like i Primorja pri čemu su uhićeni i zlostavljani mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena lokalnom stanovništvu su počinjene velike materijalne štete. Posljedice Ličkog ustanka bile su da su se ionako loši odnosi Kraljevine Jugoslavije i Italije još više pogoršali, a od „ustanika s Velebita“ uhićeno je njih 12, od kojih je glavni bio Juco Rukavina koji je osuđen na smrt vješanjem dok su ostali dobili vremenske kazne. Joci Rukavini kazna je kasnije preinačena u doživotnu robiju.

Ovaj neuspio ustanak imao je veliki odjek u inozemnim medijima, prije svega u Italiji i Mađarskoj. Tako je mađarski tisak na naslovnicama objavio da je akcija ustaške grupe početak građanskog rata u Kraljevini Jugoslaviji, a u Italiji su javljali da je došlo do odlučnog zaokreta u borbi Hrvata protiv režima u Beogradu. Ipak radilo se samo o diverziji ograničenih razmjera koja nije izazvala širu masovnu akciju i stvaran prijelaz na oružanu pobunu.

Opisani događaj bio je posljednji pokušaj ustaške emigracije da na tlu Hrvatske izazove promjene, njihov sljedeći pokušaj dogodio se u Marseilleu 1934. godine kada su u suradnji sa VMRO izvršili atentat na kralja Aleksandra Karađođevića.

Zanimljivo je da je list „Proleter“, organ CK Komunističke partije Jugoslavije, u broju od 28. prosinca 1932. objavio da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“. Napomenimo, stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti.

Povjesničari se ne slažu u tome je li ovdje termin “ustaški” upotrebljen u općem smislu (“ustanik”) ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci” ili “hrvatski nacionalni revolucionari”.

Autor: Dražen Krajcar

ZADNJE VIJESTI