Hrvoje Jelavic/PIXSELL

PODSJEĆAMO Tko je zapravo Tomislav Horvatinčić?

Autor:

Prije nekoliko dana u Splitu se ubio pomorac koji već godinama čeka presudu 55-godišnjem silovatelju svoje tada 16-godišnje kćerke, obiteljskom prijatelju, uglednom profesoru, koju nije dočekao – ali je vrlo brzo dočekao presudu samom sebi jer je profesoru rekao “pedofilčino, ubit ću te.” Sud je odlučio da silovanja nije bilo, ne zato jer ga nije bilo, nego jer djevojka nije rekla “ne” profesoru. A oslobađajuća presuda Horvatinčiću je novi kamenčić u mozaiku “hrvatsko pravosuđe”.

Horvatinčić je definitivno jedna od najomraženijih osoba u Hrvatskoj. Za neke zato jer je tajkun, za neke jer ga smatraju nacionalistom, a za neke jer je pobio priličan broj ljudi u prometnim nesrećema za koje nikada nije odgovarao. Za neke i zbog zgrade na Cvjetnom trgu, koja, istini za volju uopće ne izgleda loše. No, povijest Tome Horvatinčića puno, puno je zanimljivija od Centra Cvjetni trg i saobraćajki, povijest Tome Horvatinčića je na mikrorazini povijest Hrvatske na makrorazini.

Horvatinčićev uspon počinje davno prije neovisnosti Hrvatske, otvaranjem restorana Babylon na samom rubu Samobora, prema Zagrebu. Novac – 280.000 maraka – je, kaže, zaradio konobarenjem u Njemačkoj u koju je kao mladić emigrirao. No, kako bi za nepune četiri godine konobarenja netko zaradio takav novac? Istina je, kažu upućeni, nešto drugačija.

Rođen je u Rakovu Potoku, 3. veljače 1948. godine: sada mu je 69. Kao dječak svjedočio je smrti čak troje braće i sestara. Sestra i jedan brat preminuli su zbog bolesti, a drugi brat je preminuo kada je Tomo imao devet godina, udarivši u igri u sijenu glavom o kamen.

Odlazak u emigraciju

Roditelji ubrzo sele u Požegu, a on kao 15-godišnjak dolazi u Zagreb i stječe diplomu inžinjera prometa, a usto je i apsolvirao smjer hotelskog managementa na hotelijerskom fakultetu. Kao mladić krajem ’70-ih zapošljava se na tadašnjem MUP-u: radi na izdavanju vozačkih dozvola, kao referent. MUP je s njim, što su službeno potvrdili, sporazumno prekinuo radni odnos samo godinu dana kasnije, 31. prosinca 1971. A Tomo je emigrirao u Njemačku sa suprugom Vesnom. Prema svojim riječima, osjećao se nesigurnim u Hrvatskoj nakon sloma “Hrvatskog proljeća”, iako nema dokaza da je u njemu ikad zapravo sudjelovao. “I tada kao i danas bio sam apolitičan, ali angažiran kao član Matice hrvatske. Nitko mi iz tadašnje vlasti nije mogao dokazati političko djelovanje, ni u Hrvatskoj ni u Njemačkoj, pa sam stalno bio pod istragom Udbe”, rekao je kasnije Horvatinčić komentirajući svoje bogaćenje u osamdesetima.

FaH

No, prije šest godina je izvor iz MUP-a, neimenovan doduše, ispričao ponešto drukčiju priču: “Sigurno znam da je Horvatinčić na svom radnom mjestu dilao vozačke dozvole. Kada su shvatili što radi, podigli su kaznenu prijavu, a on je pobjegao u Njemačku. Na putu prema Njemačkoj doživio je prometnu nesreću, ne zna se pod kakvim okolnostima se dogodila, ali zna se da je bio ozlijeđen i da su ga jedno vrijeme njegovale časne sestre u nekom njemačkom samostanu”. To se doduše ne uklapa u priču o sporazumnom otkazu, ali činjenica je da MUP, kao i banke, kad otkrije potkradanje unutar tvrtke često ponudi sporazumni otkaz djelatniku ukoliko smjesta vrati sav ukradeni novac, kako bi se izbjeglo povlačenje po novinama i loš publicitet za MUP.

Prema istom izvoru, u Karlsruheu se zadržao nekoliko godina, a iako je kasnije pričao da je ondje vodio restoran i zaradio novac kojim je otvorio Babylon, Horvatinčić je zapravo konobario i vozio taksi i vratio se u Zagreb bez prebijene pare, ali sa starim Mercedesom. I s ogromom željom da postane dijelom tadašnjeg aspiracijskog društva, elite, socrealističkog jet-seta kojega su činili estradnjaci, režimski novinari od kojih su većina i dan- danas režimski novinari, političke budže i poslovno – kriminalni polumafijaški svijet. Biznis i kriminal su tada, kao i danas, često bili neodvojivo isprepleteni, a legalne tvrtke poput kafića služile prvenstveno kao front za pranje novca zarađenog na švercu, drogi, prostituciji, radu na crno.

Visio je, kažu, ispred tada popularnog kluba Scotch u kojem se skupljala “elita”, u biti polusvijet, ali ga unutra baš i nisu puštali jer je bio sirotinja i nitko i ništa. No, starim Mercedesom kojega je dovezao iz Njemačke je počeo taksirati na crno i razvoziti goste kluba, a tako se sprijateljio i s Krunoslavom – Kićom Slabincem, popularnim pjevačem, s kojim je zajedno kupio kafić u Svetoj Nedelji kraj Samobora, “Kod tete Marije”. U biti rupčaga za lokalne kronere, no Tomo ju je renovirao i pretvorio u luksuzni restoran. Kićo je kasnije rekao kako je Tomi prepustio vođenje objekta, jer on sam nije imao nekog smisla za biznis, za razliku od Horvatinčića.

Skrivene kamere

Što god mislili o Horvatinčiću, on je uvijek imao nos za biznis: Babylon je vrlo brzo postao ugledan i vrlo profitabilan prvenstveno riblji restoran, no stvar nije bila u novcu koji je restoran nosio. Stvar je bila u tome što su tamo dolazili stupovi tadašnjeg društva, koji su tamo u diskreciji koju je Tomin restoran pružao dogovarali što legalne, a što manje legalne poslove i privatne kurvarluke. A Tomo ne bi bio Tomo da nije ugradio skrivene kamere u restoran: imao je snimke tadašnjih stupova društva s ljubavnicama koje su tamo dovodili – ili bi im ih on sam dovodio i namještao, kako bi se njima razmetali pred prijateljima kao statusnim simbolima. Kasnije je navodno na ispitivanju policiji, kad su ga suočili s kamerama, rekao kako su mu trebale da nadzire konobare. Kako god, kamere nisu snimale samo konobare – već i ugledne goste s ljubavnicama, koje je Tomo tako uvijek držao u šaci i mogao po potrebi od stupova društva isposlovati usluge koje su  mu trebale. Uostalom, sjetite se nadzorne kamere u Marcellinu i snimke Sanadera s Hernadyjem!

Goran Stanzl/PIXSELL

No, Tomo je još bio daleko od tajkuna, a njegove su ambicije bile veće od šarmantnog i pristupačnog vlasnika restorana koji je znao kako postupati s uglednom klijentelom, kako ih animirati, zabaviti, pružiti im što žele, a usto steći i značajne poslovne i političke veze. Jer, Tomo je znao, stvar je u tome koga poznaješ, ne toliko u tome što znaš raditi. A kao rođeni šarmer, bio je jako dobar u sklapanju veza i poznanstava. Kao nadareni biznismen, vrijedan i radišan, bio je dobar i u zarađivanju novca: brzo se penjao na društvenoj ljestvici osamdesetih. A restoran Babylon prerastao je u hotel Babylon.

No, do pravog bogastva dolazi tek krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Kako, ostaje tajna, no neki kažu da se obogatio onim što je tada bio najprofitabilniji posao u raspadajućoj Jugoslaviji – švercom i preprodajom deviza. Babylon i dalje ostaje glavni stožer njegovih poslovnih operacija, mjesto gdje stječe poznanstva i širi svoj poslovni utjecaj. Devedest i prve taj rođeni borac uspijeva pobijediti i zloćudni tumor kostiju, smršavivši trideset kila i izgubivši pritom kosu, iako su mu liječnici davali samo još nekoliko mjeseci života. A nakon toga dobiva i prvi veliki kredit, kojim kreće u ozbiljne poslove, a dala mu ga je Hypo banka, još jedan nezaobilazni čimbenik hrvatske tranzicije: banka koja je, prvenstveno, služila plasiranju i pranju novca sa zapada preko mutnih, ali unosnih poslova na tada divljem istoku, gdje su se bankrotom socijalizma otvorile bezbrojne prilike, prvenstveno na lešinarenju na ostacima propale socijalističke ekonomije.

Turbulentan privatni život

Ono što je posebno zanimljivo: u toj banci je kao osobna bankarica, zadužena za VIP klijente poput Horvatinčića, radila Anica Đerđe Dilber. Ako ste zaboravili ime – ona je ljubavnica koja je s njim bila na jahti Itama kad se desila nesreća u Primoštenu. Tomo nije bio ambiciozan samo u poslu, osvajač je bio i sa ženama: prvi brak, koji je sklopio još kao mladić, prije Njemačke, propao je navodno zbog njegovih čestih ljubavnih afera, a sin iz tog braka, Tomislav Domagoj Horvatinčić, javno se odrekao oca. Rekao je da je zanemarivao obitelj, da je bio nasilan, da se bavio mutnim poslovima, da se samo skitao po svijetu, da je pijanac i serijski preljubnik. Sam razvod od prve supruge obilježila je bitka oko podjele imovine.

No, nakon burnog razvoda, došlo je do zatopljenja odnosa s bivšom suprugom i sinovima, nakon što je Vesni ostavio restoran i hotel. Danas su, navodno, u dobrim odnosima, bar Horvatinčić tako tvrdi. Kasnije se ponovo oženio, Nelom, no i taj je brak propao, ovoga puta bez javnog pranja prljavog rublja. Tomu Babylon više nije zanimao – bacio se na ono što je nakon rata nosilo najveći novac, na građevinu. Gradi Hoto Business Tower, potom zatvoreno stambeno naselje uz sam svoj bivši restoran – HOTO Ville, na kojima je izgubio velik novac i trgovačko poslovni centar u Svetoj Nedelji. Restaurirao je Castellum Centar i Palaču Zrinjevac, obnovio je „Ružičkinu kuću“ u Vukovaru. Uspio je završiti i otvoriti trgovački i stambeni centar Cvjetno u središtu Zagreba unatoč prosvjedima onih koji su tvrdili da se gradnjom Podreccinog projekta i rušenjem kina Zagreb devastira povijesni izgled hrvatske metropole. Mediji i javnost su bili protiv njega, a projekt nije izveden kako je zamišljen jer nije uspio otkupiti zgradu koja je bila bitna da centar ima prolaz na dvije strane. No, ovdje valja napomenuti da su i neki od organizatora prosvjeda – Vili Matula – imali svoje financijske motive, odnosno, poslovne planove o preuređenju kina Zagreb u “omladinski kulturni centar”, tj. noćni klub. Kako god, zgrada je na kraju dovršena i ne izgleda loše.

Marko Prpic/PIXSELL

No osim poslova, Horvatinčić je najpoznatiji po prometnim, što automobilskim što pomorskim nesrećama. I po tome da se uvijek uspio izvući nekažnjen, iako je bježao s mjesta nesreće i često mijenjao iskaze. Prvu sa smrtnim ishodom je skrivio davne 1980. kad je na pješačkom prijelazu u Zagorskoj ubio staricu koja je s kćerkom prelazila cestu. 75-godišnjakinja Manda Vučković je preminula, njena kćerka Slavica Nosek je teško ozlijeđena, a Horvatinčić – pobjegao s mjesta nesreće ne pruživši pomoć.  Kako se izvukao nekažnjeno, s dvije godine uvjetno, ostaje nepoznato: vjerojatno preko veza i poznanstava, i novca kojeg je već tada imao prilično.

Na pitanje suca zašto je pobjegao s mjesta nesreće, rekao je da se prepao čovjeka koji mu je prijetio. Izvukao se s dvije godine uvjetne kazne. Kasnije je promijenio priču pa je prije nekoliko godina u intervjuu za Večernjak rekao da je pobjegao jer se – boji krvi. Obitelj žrtava je pak uvjerena je da je njihov odvjetnik Branimir Grubelić zapravo bio Horvatinčićev igrač. “On je njih pokosio, nakon jedno 15-tak metara stao je, izašao van, okrenuo se, vidio što je napravio, sjeo u auto i otišao kao da se ništa nije dogodilo. Ali, pronašli su ostatke, ljudi su zapamtili tablicu – očevici, na krhotine stakla je pala naljepnica od limara koji ga je popravljao i na bazi niza podataka pronašli su kombi, našli su vozača i u međuvremenu se i on pojavio”, ispričala je kasnije Marija Nosek, unuka pokojne Mande Vučković. ‘Nije pokrenut nikakav postupak, onda je tata pokrenuo privatnu tužbu i Horvatinčić je tada dobio šest mjeseci uvjetne kazne, vozačka mu nije oduzeta’, rekla je. Odvjetnik Grubelić, koji je, tvrde izvori Večernjeg, dobar prijatelj s Horvatinčićem – a zastupao je njegove žrtve! – je novinarima koji su to istraživali rekao da se uopće ne sjeća tog slučaja. Amnesia minor, reklo bi se.

Drugi put je autom ubio devet godina kasnije:  U veljači 1989. je skrivio nesreću na Aleji Bologne u Zagrebu od čijih je posljedica preminula pješakinja Nada Petrović. Protiv njega su podnijeli kaznenu prijavu, no ne zna se je li sud ikad presudio i jesu li ga osudili ili oslobodili. Ono što se zna da u zatvoru nije bio. I za treću nesreću u kojoj je sudjelovao je on bio kriv, no ni tu nije osuđen: 2009. se svojim Range Roverom kod Bregane zaletio u Opel Astru u kojem je bila četveročlana obitelj, prešavši na suprotni prometni trak. Taj put, neobično za Horvatinčića, nije bilo mrtvih.

Niz ubojstava

Indira Žanić koja je bila u drugom automobilu sa svoje dvoje djece (9 i 11) pojasnila je zašto je suprugu rekla da odmah zove rođaka policajca. “Htio je skrenuti desno, ali toliko je brzo vozio da je ušao u treću traku. Sjećam se da sam mužu rekla – ovaj će direktno u nas. Bio je to ogromni šok, kad je on izašao iz auta, znam da sam mužu rekla: zovi Davora, odmah zovi Davora, to je Horvatinčić! Rekla sam, otići će, nećemo dobiti ništa. To mi je prva pomisao bila”. I bila je u pravu, po svemu sudeći. Policija je kasnije potvrdila kako je Horvatinčić prebrzo ušao u križanje, zbog čega je izgubio nadzor nad automobilom i udario u Opel na suprotnoj strani ceste. Očevici su rekli da je nakon nesreće Horvatinčić hodao kao šerif i telefonirao, a zabrinutim roditeljima obećao je kupiti novi automobil.

Dusko Jaramaz/PIXSELL

To se, jasno, nije dogodilo – kao ni kod iduće nesreće, one za koju je danas oslobođen, kad je jahtom Itama naletio na jedrilicu sa starijim talijanskim bračnim parom. I tada je javno obećao obitelji preminulih platiti odštetu, dok ih je privatno tužio za štetu od 214.000 eura na svojoj jahti! Ni ovaj put nije prošlo bez sudskih kontroverzi. Županijsko Državno odvjetništvo je kao tužitelj u tom slučaju tražilo izuzeće sutkinje Maje Šupe, čija je presuda Horvatinčiću za isti slučaj iz 2015. poništena od višeg suda, zbog sumnje u pristranost, čemu sud nije udovoljio. Zamjenica šibenskoga županijskog državnog odvjetnika Irena Senečić zatražila je na ročištu  u travnju ove godine izuzeće predsjednice sudskog vijeća Maje Šupe, a zahtjevu se pridružio se i Ognjen Frangeš, zastupnik obitelji preminulog talijanskoga bračnog para.

Do toga je došlo jer je Šupe odbila prijedlog tužiteljstva da se pregleda skica pomorske nesreće koju je osobno Horvatinčić nacrtao u istražnom postupku odmah nakon nesreće. Sutkinja Šupe je nakon prigovora Horvatinčićevih branitelja odbila i prijedlog da se kao svjedok ispita vještak Jurica Pešo. A Odvjetnika Frangeša zanimalo je zašto Horvatinčić nakon nesreće nikome nije spominjao da je bio bez svijesti, ali je, primjerice, govorio o kvaru na upravljaču glisera i bio je sposoban obaviti više telefonskih razgovora.

A kad je pravni zastupnik obitelji poginulih Frangeš pitao vještakinju neurologinju je li moguće da Horvatinčić nakon nesreće sinkopu nije spominjao zato što mu se ona nije dogodila, sutkinja Šupe ga je prekinula tvrdeći kako takva pitanja nisu dopuštena. Dodatne sumnje u objektivnost sutkinje pobudio je njen monolog iz veljače kad je kritiziravši medije koji izvješćuju sa suđenja rekla: “Mediji ne raspolažu s pravim činjenicama niti razumiju pravne termine pa izvještavaju sa suđenja iako nisu educirani da prenose kaznene rasprave. Vi niste pozvani da iznosite svoje mišljenje nego samo da izvještavate o tome što se događa na raspravi. Oklevetana sam i osramoćena i nanesena mi je šteta, no nakon 27 godina rada kompetentna sam da provedem i ovaj postupak”, poručila je novinarima sutkinja Šupe tvrdeći da su tijekom prvog suđenja izvještavali neobjektivno, nestručno i iznosili puno neistina.

“Idemo ponovno u postupak. Vi radite svoj posao, a sudsko vijeće će svoj. O mom radu nećete odlučivati vi novinari nego Županijski sud, Vrhovni sud, Ministarstvo pravosuđa i Državno sudbeno vijeće. Vi novinari sigurno nećete ocjenjivati kvalitetu mog rada, a ako mislite pratiti kaznene rasprave, educirajte se”, zaključila je, opravdavajući se da nije kriva što je suđenje potrajalo godinama tijekom kojih je čula da je najkorumpiranija sutkinja u Hrvatskoj i da je podijelila milijun krvavih eura.

Ona je Horvatinčića nepravomoćno osudila 18. studenog 2015. Tada mu je dosudila godinu i osam mjeseci, uvjetno na tri godine u što se uračunava pritvor od mjesec dana te mora platiti 167.365 kuna sudskih troškova. Ta je presuda poništena 11. studenog 2016. godine. Odlukom Vijeća Županijskog suda u Zadru prihvaćene su žalbe Općinskog državnog odvjetništva i optuženog Tome Horvatinčića. No, ponovljenim suđenjem je ponovo predsjedala – ista sutkinja.

Na njene optužbe na račun novinara reagirala je Hrvatska udruga radničkih sindikata (HURS): “Zadatak suda jest da, kao jedan od temelja vlasti, stanovnicima područja pod svojom ingerencijom, presuđuje u slučaju spora ili optužbi za kaznena djela. Budući da su pojedini sporovi ili optužbe iz raznih razloga zanimljivi javnosti, rad suda oduvijek je pod povećanom lupom javnosti. Osoba koja se teško nosi s navedenim pritiskom ima problem. Štoviše, taj problem, zbog značaja njezine uloge, postaje problem svih nas”, potučili su Maji Šupe.

Dodatno, ističu, irtitira činjenica da je prethodna presuda navedene sutkinje u tome predmetu ukinuta, što znači da je viši sud u njezinom radu našao greške – što je, naglašavaju, nije nimalo pokolebalo u odluci da ponovljeno suđenje započne krajnje neprimjerenim zastrašivanjem medija.

Za sad je epilog ove priče – Horvatinčić je slobodan, zbog nedostatka dokaza, a povjerenje u neovisnost sudstva u Hrvatskoj nepostojeće.

Autor: