Zarko Basic/PIXSELL
Zarko Basic/PIXSELL

Počinitelji zločina protiv čovječnosti samo u Hrvatskoj mogu biti ugledni građani i antifašisti!

Autor:

Građanin Manolić je ugledan građanin, uzoran reklo bi se. Mediji su prenijeli da je stupio u brak, u 97. godini života, kako bi "mlada" naslijedila boračku kad on umre. I to s dosta simpatija za mladoženju.

On se slika s premijerima nakon njihovih izbornih pobjeda, zadnji put 2011. s Milanovićem, kad ga je pohvalio. On daje intervjue za vodeće medije, koji ga tretiraju s poštovanjem, kao kakvu mudru starinu, zaslužnog građanina. Kad mu se produži vozačka, piše se o tome, eto starina je čio kao u mladosti, vozi auto, ženi se, valjda bi još mogao i iz Lugera potegnuti da treba. Ako jednog dana umre, sigurno je da će njegova smrt biti popraćena panegirikama u medijima. Kažem “ako”, jer izgleda da ga u paklu ne žele, a priča se da je jednom smrt već pokucala na njegoa vrata, pa kad je vidjela s kim ima posla prestravljena se ispričala, i produžila dalje u strahu. Drukčije je teško objasniti fenomen njegove dugovječnosti, kako stvarne tako i političke.

Pakt s vragom

Kolika je stvarna moć tog, po našim medijima simpatičnog i skromnog starčića, antifašista, teško je reći. Ali sigurno je da nije mala. Ona ide do samih korijena hrvatske države, kad je Tuđman bio prisiljen sklopiti pakt s komunističkom tajnom policijom, koja je tada u Hrvatskoj držala sve poluge vlasti, moći, medija, i financija. Bez njihove podrške, bez pakta “norvalovaca” s udbom, neovisnost ne bi bila moguć projekt. Tajnoj policiji je pak odgovarao pakt s Tuđmanom, jer Miloševića Hrvati nisu zanimali, udbaši ili ne. Njegov projekt je išao za velikom Srbijom, ne za održanjem komunističkog sustava. Oni mu nisu bili potrebni. Njima je bio namijenjen metak, i oni su to znali. Zato su radije sklopili pakt s Tuđmanom i emigracijom. I tako je Hrvatska, uz sve bivše jugoslavenske republike osim Makedonije, te bivše sovjetske srednjeazijske republike – Uzbekistan, Tadžikistan, Kazahstan, Kirgistan, i uz njih Bjelorusija, među onima koji nisu proveli lustraciju. Sve ostale postkomunističke države su lustraciju provele, u manjem ili većem opsegu. Zakoni o lustraciji su zakoni o zapošljavanju u javnim službama, koji onemogućuju da se na kakav javni položaj kandidiraju, ili ga zadrže, oni koji su pripadali vrhuški komunističke partije ili su surađivali s represivnim aparatom komunističkog režima. Naravno da Manolić, zloglasni šef tajne policije nikad ne bi mogao obnašati nikakvu funkciju u državi da je takav zakon donesen, i zato nije. Naša neovisnost je došla uz ogromnu cijenu, previsoku: cijena koju smo platili, i plaćamo, je ta da i dalje živimo u represivnom komunističkom sustavu, u kom strukture proizašle iz nekadađnjeg represivnog aparata i dalje upravljaju svime. Samo smo službeno demokracija. U stvarnosti, demokracija smo koliko i Putinova Rusija, gdje bivši KGB kadrovi i njihovi nasljednici, ljudi iz istog kruga, i dalje vuku sve konce. Oni se više ne pozivaju na komunizam, ne pozivaju se ni na kakvu ideologiju, ali njihove metode su iste, nedemokratske i antidemokratske. A u Hrvatskoj, za razliku od Rusije, i antipatriotske.

Zoran Milanovic i Josip Manolic
Zoran Milanovic i Josip Manolic

Dakle, Manolić je ugledan građanin, a takav će i umrijeti. Time će sudbina Hrvatske biti zapečaćena. No podsjetimo o kom se radi. U veljači 2011., MUP je, tada pod ravnanjem Tomislava Karamarka kao ministra unutarnjih poslova, dovršio istragu protiv njega, te u međuvremenu preminulih “uglednih antifašista” Jože Boljkovca i Rade Bulata. Večernji list je u tiskanom izdanju (ali ne i online!) tada objavio vrlo, vrlo opširan izvod iz optužnice, koji je morao svakog normalnog natjerati da mu se okrene želudac. Manolića, koji je 1945. godine bio načelnik okružne Ozne Bjelovar, teretilo se za zločine nad 120 zarobljenika koje su antifašisti počinili u šumi Lug. Tamo su ih mučili tako da su im u srpnju 1945., dakle dva mjeseca po završetku rata, rezali uši, noseve i prste nakon čega su ih ubili. Ženama su noževima bušili grudi, sakatili ih, te se pritom dobro zabavljali provlačeći ruke kroz nastale rupe.

Rezbarenje zarobljenika nožem i čekićem

Nakon sakaćenja i rezanja navedenih  “drugih” (pretpostavite) dijelova tijela su ubijani vatrenim oružjem, te pokopani u četiri veća grobna mjesta, a odrezane uši, nosove, prste i druge dijelove ljudskog tijela su optuženi, kaže optužnica, bacali su na hrpu koja je tada bila visoka “oko 50 do 60 centimetara”! U dokaznom materijalu nadalje stoji da u jesen te godine Manolić osobno strijeljao Josipa Margotića iz Gornjih Zdjelica i Pavela Imbriha, zajedno sa Stevom Nemetom iz Ciglene i Jurom iz Novoseljana, i to na livadi u vlasništvu spomenutog Jure.

Policija je tvrdilia i da su po Manolićevoj naredbi od kraja rata do jeseni 1945. antifašisti strijeljali i civile Karla Svodobu, vlasnika mesnice Bilogora, pod izgovorom da je materijalno pomagao NDH, zatim Zormanića, vlasnika kemijske čistionice, Čavlovića, uglavnom bogatije Bjelovarčane. To je, kako piše u optužnici, a kako je prenio večernji list, bio i motiv ubojstva, kako bi im nakon likvidacije oduzeli imovinu te je podijelili zaslužnim antifašistima.

Tijekom istrage utvrđeno je da su zatvorenike predviđene za likvidaciju ubijali udarcima čekića po glavi u dvorištu zatvora pokraj otvorene zahodske jame. U spisima stoji da su trgovca Josipa Grđana, vlasnika trgovine u Bjelovaru, ubili tako da su ga izudarali po glavi do neprepoznatljivosti. Nadalje, u dokaznom materijalu stoji da su od početka svibnja do kraja 1945. pripadnici okružne Ozne Bjelovar, po Manolićevoj naredbi, odveli iz zatvora gradske Ozne Bjelovar odvjetnika Galkovskog iz Bjelovara i Pavlešića, bogatog seljaka iz Gudovca koji je imao više od 100 jutara zemlje, u prostorije okružne Ozne, gdje su ih ispitivali i na kraju ubili. Naravno, kako bi ga okrali.

Ubili su, kaže optužnica, i gvardijana franjevačkog gvardijana u Bjelovaru Gasmana, koji im je bio pobjegao iz zatvora preko krova, nakon čega su ga ubrzo uhvatili i ubili. I za kraj, Manolića se tereti da je potkraj 1945. svojima podređenima naredio da ubiju – bez ikakvog suđenja – neimenovanog pripadnika partizanske postrojbe iz Bjelovara zbog toga što je pronevjerio točkice kojima se tada kupovala hrana (novac je bio beskoristan).

“Ne sjećam se ničeg”

U istrazi je utvrđeno i kako je današnji mladoženja kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka tijekom 1992., nakon ekshumacija ljudskih posmrtnih ostataka u šumi Lug, radio pritisak na članove saborske Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava kako bi se zločini prikrili. Manolić im je zaprijetio da ne smiju javno objaviti ni javno iznositi rezultate istrage. Također je inzistirao na tome da mu članovi Komisije obećaju kako neće iznositi nikakve spoznaje ni podatke koji ga mogu teretiti ili dovesti u vezu s partizanskim strijeljanjima u šumi Lug.

U dokazima stoji i da je Manolić osobno ubijao civile. To su tada prenijeli i glavni mediji poput Jutarnjeg, ali vrlo ukratko. Više prostora u medijima dobio je sam optuženik, koji je naravno rekao da se ne sjeća ničeg. ” Za ljude za koje me optužuju da sam ih osobno ubio nikad nisam čuo”, rekao je.

Goran Stanzl/PIXSELL
Goran Stanzl/PIXSELL

Inače ga pamćenje odlično služi, kad treba produljiti vozačku dozvolu, ili se sjetiti detalja o tome da je Karamarko bio udbaš i radio za njega. Epilog priče znamo. Onaj tko se drznuo pokrenuti istragu završio je kao narodni neprijatelj, na udaru difamacije. Sudilo se tek Boljkovcu, a suđenje je bilo i više od farse, dostojno Sjeverne Koreje. Pojavu osuditi, a drugove poštedjeti: sud je zaključio da su zločini počinjeni, ali se jednostavno nije niti bavio istraživanjem ni dokazivanjem je li šef komunističke tajne policije u to upleten. Pravosuđe je od onda, naprotiv, uložilo ogroman napor da spriječi izručenje niže rangiranih udbaša poput Perkovića i Mustača, kako ne bi ljaga pala na antifašizam sveti. Oni koji su godinama ismijavali parole da je Gotovina heroj a ne zločinac i logiku da u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin (a naravno da jest) su najednom krenuli drobiti kako u antifašističkom ratu nije moguće počiniti ratni zločin, a niti nakon njega, i kako smo jedina zemlja na svijetu u kojoj se sudi “antifašistima”, kao da se Ceaussescuu nikad nije sudilo, i Honeckeru! (I oni su bili sudionici Drugog svjetskog rata, antifašisti).

Padom mogućnosti da se toj trojici ikad sudi za zločine protiv čovječnosti (ne toliko ratne, jer su zločini za koje ih se teretilo uglavnom počinjeni nakon rata) propala je i svaka mogućnost da Hrvatska ikad postane bar približno normalna država. Progovoriti o njihovim zločinima znači “napasti antifašizam”, koji je, kako neki tvrde (neistinito!), u “temelju našeg ustava”. Iako je tamo kao jedina ideološka odrednica navedeno “odbacivanje komunističkog sustava”.

Kažu da svaki trijumf ima u sebi klicu buduće propasti. Trijumf Tuđmana u stvaranju neovisne hrvatske države u sebi je sadržavao klicu buduće propasti: Jožu Manolića. Oni koji misle da lustracija nema smisla jer će svi oni kad-tad ionako umrijeti sami od sebe, griješe. Jer kad i zadnji od njih umre bez kazne, njihovo naslijeđe će ostati zacementirano zauvijek. Oni će otići kao heroji, a ne zločinci. Zločine kasnije više neće biti moguće osuditi. Zločini su tako ostali ugrađeni u same “antifašističke” temelje države. A država temeljena na zločinima i lažima ne može predugo opstati. Jer, to je kao da je današnja Njemačka temeljena na pomirbi Gestapovaca s demokratskim snagama. Zato je nazivati Manolića “antifašistom” duboko pogrešno, i uvredljivo za sve koji ne vole fašizam u bilo kojem obliku. On je puno bliži svojim pandanima iz SS-a i Gestapa nego bilo čemu zapadnom i demokratskom. A zato je i besmisleno izlaziti na birališta u Hrvatskoj. Za kog kod glasali, izabrali ste Manolića. Na ovaj ili onaj način.

Zato na kraju ne ostaje ništa nego čestitati Manoliću i poželjeti mu da živi još sto godina.

Zarko Basic/PIXSELL

Autor:

ZADNJE VIJESTI