Marko Prpic/PIXSELL
Marko Prpic/PIXSELL

Plenković stvara novi HDZ, Brkić odstupa!

Autor: Vice Borić / 7Dnevno /8. srpnja 2016.

Novi vođa HDZ-a razmišlja o samostalnom nastupu na izborima, a Milijan Brkić o ostavci. Koalicijski partneri napuštaju brod u kojem je kapetan napravio rupu: jedni zasad plutaju oko ostataka broda, a drugi se vežu u SDP-ovoj luci

Politika Tomislava Karamarka i Milijana Brkića dovela je u rekordno kratkom roku do raspada tzv. Domoljubne koalicije, prekida suradnje s MOST-om, rušenja HDZ-ova vlade, raspuštanja Sabora i raspisivanja izvanrednih parlamentarnih izbora. Te izbore stranka dočekuje s teško narušenim moralnim kredibilitetom, načeta korupcijskim aferama svoji čelnih ljudi, praznim stranačkim blagajnama i demotiviranim članstvom. Dojučerašnji koalicijski partneri napuštaju brod u kojem je sam kapetan napravio rupu dok su ga u tome podržavali njegov prvi časnik i kompletna posada. Jedni prelaze u čamce za spašavanje i zasad plutaju oko ostataka broda, a drugi prihvaćaju pozive da se vežu u sigurnoj SDP-ovoj luci. U takvim uvjetima novi šef HDZ-a svjestan je da će morati skinuti diplomatske rukavice i početi vući odlučne poteze.

Plenković je, kako doznajemo, još prije šest mjeseci smatrao da je vrijeme za promjenu politike usitnjavanja i divergencije političke volje hrvatskog korpusa i da bi HDZ, nakon višegodišnjeg skrivanja iza raznih blokovskih podjela i životarenja na sukobu s Milanovićevim SDP-om, morao početi voditi ozbiljnu samosvojnu politiku i na izbore izaći sam. Brkić je na samu najavu njegove kandidature napravio nešto što je nezabilježeno u dosadašnjoj političkoj praksi: počeo je pripremati statutarna ograničenja za budućeg predsjednika. Da stvar bude gora, već se u tom trenutku vrlo dobro zna da će to biti Plenković, pa stvar izgleda još grotesknije: aktualni zamjenik predsjednika, svjestan tko mu dolazi za šefa, priprema promjenu pravila koja bi mu trebala omogućiti upravljanje strankom po njegovu dolasku i stavljanje šefa stranke u sebi podređenu poziciju. No to nije sve. On žurno formira izborni stožer za parlamentarne izbore i vodi koalicijske pregovore, koji završavaju odlaskom HSS-a u SDP-ov tabor, izglednim odlaskom HSLS-a iz dojučerašnje koalicije, te najavom Bandićeve koalicije s Milanovićem. Podsjetimo, samo koji tjedan ranije Milan Bandić dočekan je ovacijama od strane izaslanika HDZ-ova sabora, onog istog koji je po Brkiću trebao birati novog stranačkog predsjednika.

Neka SDP ide „sa svima“, suprotstavit će mu se – HDZ!

Plenković se ne boji samostalnog nastupa i vjeruje da bi hrvatski građani, koji su prije dvije godine referendumom tražili ograničavanje prakse predizbornog koaliranja, honorirali to što izlazi u susret njihovim željama. Osim toga on se s njima potpuno slaže: ne možemo ići graditi jaku Hrvatsku izlazeći na izbore sa deseteročlanim koalicijama koje će nakon izbora morati ići u koaliciju s drugim koalicijama kako bi sastavili vladu, niti možemo dopustiti da nam se i u budućnosti saborske klupe pune ljudima koji tamo sjede zato što su dobri politički trgovci, a ne zato što su dobili izborni legitimitet. Pri tome je spreman prihvatiti rizik vjerojatne pobune dijela dosadašnjeg vodstva, kao i to što bi nakon izbora, u slučaju loših rezultata, radi takve odluke mogli na njega svaljivati odgovornost. No on ionako nema iluzija oko ljudi koji ga danas nominalno podržavaju, a još jučer su mu slali prijeteće poruke.

Novi ljudi na izbornim listama, stvari više neće biti iste

Jednako tako, Plenković je svjestan da će njegov uspjeh na izborima ovisiti o kvaliteti i prepoznatljivosti novih ljudi koje namjerava staviti na izborne liste. Svaki od njih morat će nositi određenu političku poruku, a svi zajedno uvjeriti birače da promjene u HDZ-u nisu samo kozmetičke. Koliko će u tome biti uspješan ostaje za vidjeti, ali jedno je sigurno – tamo kompromitiranih ljudi više neće biti! Europski parlamentarci koji su podržali Plenkovića i njihovi kolege iz EPP-a već duže vrijeme smatraju da postojeći etički kodeks HDZ-a, usvojen prije godinu dana, zapravo predstavlja HDZ-ov manifest o toleriranju kriminala i korupcije. U njemu se vodstvo stranke obvezuje da će reagirati na narušeni ugled svog čelnika – kad on, nakon pravomoćne sudske presude, završi u zatvoru. Po tome bi, da nije izbačen iz stranke radi neuspjelog pokušaja puča, Sanader još uvijek bio počasni predsjednik HDZ-a, s kojim bi HDZ izlazio na izbore, Karamarko bi bio predsjednik unatoč potvrđenom sukobu interesa, samo da je uspio sastaviti parlamentarnu većinu, a Bandić idealan koalicijski partner bez obzira na podignute optužnice i procese koji se vode.

Kada je 20. lipnja, prije samo desetak dana, hrvatski europarlamentarac Andrej Plenković najavio svoju kandidaturu za predsjednika HDZ-a, malo je tko mogao očekivati ovakav razvoj situacije. Prije svega, nitko nije očekivao da će se iz izborne utrke povući svi Karamarkovi i Brkićevi ljudi. To, po svemu sudeći, nije očekivao ni sam Brkić, koji je u trenutku Plenkovićevog istupa još uvijek razmišljao kako će iskoristiti nastalu situaciju i jednostavno nastaviti voditi stranku tijekom parlamentarnih izbora. To mu je trebalo osigurati da, zajedno s aktualnim članovima Predsjedništva koji su predugo zatvarali oči pred suicidalnom Karamarkovom politikom, sastavi saborske liste i osigura si politički utjecaj za naredni mandat.

Iznenađeni odlučnošću „briselskog birokrata“

Naravno da su svi u vodstvu znali za Plenkovićevu ambiciju. Uostalom, on je o tome da se kandidira razmišljao u vrijeme kada se smatralo da je Karamarko najjači: uoči posljednjih unutarstranačkih izbora. Podsjetimo, Karamarkovo vodstvo bilo je odgovorno za njihovo neraspisivanje pune četiri godine, kao i za izostanak provjetravanja HDZ-a nakon ere Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Na taj način zacementirani su svi demokratski procesi u stranci, baš kao i stranačka infrastruktura koja je, krijući se iza floskula o „retuđmanizaciji“ i mašući lažnim zastavama demokratizacije nekad moćnu stranku pretvorila u vojsku poslušnika. Brkić i Karamarko čak su se javno hvalili kako su od Tuđmanove stranke stvorili „visokosubordiniranu organizaciju“. Sve to, kao i opijenost tobožnjim silnim uzastopnim pobjedama, Brkića i njegove suradnike učvrstilo je u uvjerenju da se njihovoj volji nitko neće suprotstaviti. I da nije bilo Plenkovića tako bi i bilo.

Iako je Brkić početkom krize vrlo jasno komunicirao mogućnost da, ako se već ide na izbor novog predsjednika, sve završi „preslagivanjem“ na Saboru stranke, za kojeg svi upućeni znaju da je kreiran po Karamarkovim i Brkićevim željama, Plenković je u samo jednom razgovoru s Karamarkovim zamjenikom srušio Brkićevu iluziju da bi takvo rješenje moglo proći „ispod radara“, uz već uvriježenu suglasnost svih kojima je dopušteno govoriti o stranci. To je bio trenutak u kojem su se njegove i Karamarkove već načete interesne grupacije počele raspadati. Nenavikli samostalno donositi odluke, HDZ-ovi čelnici su se doslovno pogubili. Najprije su ishitreno najavljivali kandidature da bi ih zatim povlačili, ostavljajući dojam da time zapravo pomažu Plenkoviću. No njihova namjera je bila daleko od toga.

Spašavanje vojnika Brkića

Našavši se vrlo brzo na brisanom prostoru, većina samoproglašenih kandidata odustala je uz nemušta obrazloženja o potrebi stranačkog jedinstva i sprječavanju tobožnjih unutarnjih sukoba. Pri tome su zvučali kao Ivica Račan uoči prvih demokratskih izbora, kada je tobože svojom voljom otvorio mogućnost višestranačkih izbora, a zapravo je bio svjestan da će, ne popusti li, završiti kao Nicolae Ceauşescu, posljednji komunistički vođa Rumunjske. Svi su oni stajali iza Karamarka samo koji mjesec ranije, kada je s govornice u središnjici govorio o svojoj šestoj uzastopnoj pobjedi za koju nije shvaćao da je zapravo njegov poraz. Jer stvoriti od Tuđmanovog HDZ-a organizaciju beskičmenjaka i poltrona u kojoj je moguće dijelom natjerati, a dijelom lažirati izlazak devedeset tisuća ljudi na izbore kojima se treba nastaviti vladavina jedne potpuno neinventivne i promašene politike moralno vrlo upitne grupe ljudi, poraz je zdravog razuma i početak kraja kreatora takvog koncepta. Rečenica u kojoj se Karamarko, u maniri svog deklariranog neprijatelja J. B. Tita, zahvaljuje članovima koji su „putovali po 15 ili 20 kilometara da bi glasovali“ i na taj način dokazali odanost svom vođi i jedinom kandidatu na izborima, zvonila je na uzbunu u glavi svakog normalnog promatrača. A nekima i ledila krv u žilama. Sada su ti isti, bez čije podrške nikada ne bi zaživio ovaj suludi koncept pretvaranja demokratske organizacije u luđačku košulju za svakoga tko je navikao slobodno misliti i izražavati se, preskakivali u Brkićev tabor, a on se zavaravao da se radi o iskrenoj podršci. Kakvu podršku uistinu ima saznat će vrlo brzo…

Jamstva za Karamarka i farizeji uz Brkića

Nakon Karamarkova odlaska, kao što je bilo i za očekivati, nije bilo puno suza, izostale su zakletve o slijeđenju njegove niti i prisege o neskretanju s njegova puta. Milijan Brkić, već neko vrijeme nezadovoljan svojim položajem u stranci odlučio se, nakon operativne, preuzeti i političku moć, smatrajući da su sada, konačno, ispunjene sve pretpostavke. No zaslijepljen potporom farizeja oko sebe nije shvaćao da je od političke moći i utjecaja daleko koliko i Milan Bandić od funkcije hrvatskog premijera i da su jedan i drugi dosegli, pa i debelo premašili, svoje kapacitete na aktualnim pozicijama. Došlo je vrijeme za nove ljude. Ali ne za one koji bi bili samo maskote istog sustava, nego za nositelje nužnih promjena.

Svojom kandidaturom i čvrstim stavovima koje je u ovih desetak dana iznosio u nizu osjetljivih situacija, Plenković je mnoge iznenadio. Možda je radi toga izgubio naklonost pokojeg stranačkog dužnosnika, ali je zato stekao neočekivanu popularnost među članstvom i simpatizerima, kojima je već navrh glave dosadašnjem modela vladanja. Zato je broj prikupljenih potpisa u korist njegove kandidature prvi put izraz želje članstva za promjenama i vjere da on to može učiniti. Istina, mnogo je elemenata koji mu ne idu prilog, ali glavni su na njegovoj strani. Situacija s definitivno potkapacitiranim stranačkim vođama jednostavno je postala neizdrživa. Karamarkov manjak svega – političke ideje i komunikacijskih sposobnosti – izvrgavao je pobornike HDZ-a konstantnoj javnoj poruzi i ismijavanju. Brkićeva zadrtost i nastojanje da povisivanjem razine stanačke stege nadoknadi političke deficite, prenapregnuli su stranačko tijelo do te mjere da su ljudi počeli otkazivati poslušnost. Osim toga čak i masovna mobilizacija članstva više ne može nadomjestiti pad šire potpore i rapidan gubitak ugleda u javnosti. A on, osim u političkom diletantizmu stranačkog vodstva, ima još veće korijene u neobjašnjivo visokoj razini sukoba interesa na svim razinama koji su domoljubni sjaj Tuđmanova HDZ-a prekrili mračnom koruptivnom patinom.

Plenković vjeruje da će imati snažnu potporu članstva na duži rok

Plenković je svjestan da će HDZ potpuno izgubiti ne napravi li u ovom kratkom vremenu jasan zaokret. Takva politika nosi i velike rizike, ali bez tog pokušaja on će sigurno izgubiti – zato što će izgubiti parlamentarne izbore i zato što će ga nakon tih izbora smijeniti oni koji su svojom političkom kratkovidnošću do njih doveli, stavljajući HDZ u iznimno nepovoljan položaj, o čemu svjedoče sva recentna istraživanja. Zato je odlučio voditi stranku kroz parlamentarne izbore najbolje što može, u hodu rješavati „stršeće“ probleme i ozbiljno se posvetiti izgradnji normalne, demokratske i otvorene stranke za budućnost. Uvjeren je da u tom procesu ništa neće morati oktroirati i da će jamstvo slobode izražavanja i djelovanja u okviru stranke omogućiti članstvu da učini svoj dio posla.

Autor: Vice Borić / 7Dnevno /8. srpnja 2016.

ZADNJE VIJESTI