Zeljko Lukunic/PIXSELL
Zeljko Lukunic/PIXSELL

Plenković kao Lawrence od Ukrajine

Autor:

Koji je interes Hrvatske da soli Putinu pamet oko Ukrajine?! Što si mi to umišljamo? Imamo li mi uopće premijera, ili tek vazalnog namjesnika koji glumi premijera Hrvatske da bi okolo po svijetu štitio interese odlazećeg predsjednika SAD Obame i vjerojatno odlazeće kancelarke Njemačke Angele Merkel?

Putinova šamarčina Plenkoviću odjeknula je glasnije od one koju je nedavno pobrao u BIH. Iako iskusan u diplomaciji, naš premijer je, izgleda, pretplaćen na neuspjehe u vanjskoj politici.

Prvo, nejasno je što uopće Plenković ima raditi u Ukrajini i koji je u ovom trenutku naš interes tamo. Ali treba se sjetiti da je vodio parlamentarnu misiju EU koja je nadgledala ukrajinske parlamentarne izbore 2014., i da je bio, kao potpredsjednik “komiteta za vanjske poslove” EK, dakle zamjenik ministra EU za vanjske poslove, zadužen za nadgledanje pristupanja Ukrajine EU I NATO.  Nije teško zaključiti tko ga je i zašto poslao u Ukrajinu: isti oni koji su ga prethodno poslali u Hrvatsku. I da Hrvatska od tog njegovog putovanja nema interesa, osim što ga plaća i što trpi gospodarsku štetu zbog sankcija Rusiji. “Ukrajinsko – hrvatski gospodarski forum” je očito izlika za nešto drugo, za misiju u koju je Plenković vjerojatno poslan u ime i za račun EU, jer mi s Ukrajinom nikakve gospodarske razmjene nemamo, niti što tamo izvozimo niti što odande uvozimo, čak i uvoz ukrajinskih “striptizeta” (prostitutki) je stao nakon devedesetih. Kad je već išao u Ukrajinu mogao je bar postaviti pitanje prevare s MIG-ovima, koje su nam Ukrajinci uvalili kao što budali na Jakuševcu uvale Golfa četvorku s 90.000 kilometara na brojaču. Ali nije, nego se bavio “mirnom reintegracijom” Krima.

Lawrence od Ukrajine

Istina, Ukrajina je nesretna zemlja koju je zapad prepustio na milost i nemilost Putinu, gurnuvši je prvo u sukob s moćnom Rusijom a potom ostavivši na cjedilu. Glavni negativac u toj priči, nesporno, jest Putin: Rusija je prekršila ugovor kojim je jamčila Ukrajini terotirorijalnu cjelovitost u zamjenu za odricanje Ukrajine od atomskog oružja i preseljenje istog u Rusiju, potpisan po raspadu SSSR-a. Ali odmah do njega, kao negativac broj 2, dolazi Europska Komisija, a upravo tu je posebnu ulogu odigrao Andrej Plenković. Obzirom na tadašnji Plenkovićev položaj, sasvim sigurno da mu ruska diplomacija to nije zaboravila.

EU je pokušala uvući Ukrajinu u EU i NATO, pri čemu je Putinu posebno zasmetalo potonje: iz očitih razloga, on nije želio NATO u svom dvorištu, pred pragom kuće. A članstvo u NATO je, što Srbima još nitko nije rekao, neformalni uvjet za prijem u EU. Putin se, dakle, pobrinuo – mitom, ucjenom, ili zastrašivanjem – da Janukovič odustane od forsiranja prijema zemlje u EU, oko čega su Ukrajinci bili prilično podijeljeni. Izbila je “spontana” revolucija, svakako potaknuta od strane obavještajne službe SAD, a posve sigurno i od strane EU. Putin je okupirao Krim, kao opomenu da neće dozvoliti takve “revolucije” dirigirane izvana isped svoje kuće. Uostalom, mogu li mu SAD to zamjeriti? I oni su financirali Kontrase u Nikaragvi i pokušali invaziju na Kubu kad su Rusi tamo svojevremeno instalirali komunističke vlasti!

Isto kao što u Rusiji nije prošlo neprimijećeno da je instalacija Plenkovića, i rušenje prethodne vlade u RH, išla preko centara moći i medija upravljanih iz EU, SAD i NATO pakta, a zacijelo nije prošlo neprimijećeno da su se, pored nategnutog i neuvjerljivog izgovora o “sukobu interesa”, spominjale poslovne veze HDZ-a i Karamarka s Rusijom. Ne preglasno, ali nije bilo teško naslutiti što je bio pravi razlog smjene prethodne vlade. Sad, kad je politika američkog establishmenta prema Rusiji doživjela poraz pobjedom Trumpa, a pad Angele Merkel i Hollandea nakon Brexita i Trumpa je samo pitanje vremena i logični slijed događaja, kad se ruši cijela politika zapada sagrađena na opkoljavanju Rusije, Hrvatska, niotkud, nastupa u ime te propale politike i gura se u prve borbene redove! Umjesto da čekamo što će uopće Putin i Trump dogovoriti! A do tada da stojimo tamo gdje je zemljama našeg reda veličine mjesto kad se odlučuje o svjetskim pitanjima. Jer ovako ispadamo glupi i smiješni.

Dakle, EK je svojevremeno, pred oko tri godine, gurnula Ukrajinu u sukob s Rusijom, i potom je ostavila na cjedilu. Okrenula joj leđa. U nekim zemljama EU (Nizozemska) čak je referendumom odlučeno da neće primati izbjeglice iz te zemlje. Valjda su previše bijeli ili previše kršćani. To nije prouzročilo nikakav bijes liberala, dok bi takve mjere protiv Sirijaca zacijelo polučile revoluciju.

Sad EK i Obama, odlazeći predsjednik SAD, preko Plenkovića posve nepotrebno guraju Hrvatsku u sukob s Rusijom i Putinom. U trenutku kad SAD najavljuju kompletan reset svoje politike prema Rusiji! Što je Plenković mislio kad je u Ukrajini rekao kako mi možemo “pomoći mirnoj reintegraciji svojim iskustvima”? Mirna reintegracija je plod vojnog poraza Srbije! Rusija u Ukrajini nije vojno poražena – pa tako nitko ne razmišlja o reintegraciji, mirnoj ili ne. I kako stoje stvari, neće skoro.

Bezobrazni Rusi i glupi Hrvati

Ruski odgovor je bio bahat i bezobrazan, i oni su u njega upleli Srbe, da ne bi bilo nejasno koga podržavaju na Balkanu. Bar verbalno. S druge strane, stoji li EU na našoj strani kad je sukob sa Srbijom u pitanju? Imamo li mi razloga stati na njihovu stranu? Ne! EU i SAD su isto tako prvi uvijek solili pamet Hrvatskoj o “pravima Srba”, ali nikad Srbiji kao uvjet za prijem u EU nisu postavljali (nepostojeća) prava Hrvata u Vojvodini! Plenković jako dobro zna, obzirom da je bio u Bruxellesu, da Merkel nije htjela ni čuti o nekim hrvatskim uvjetima, bilo kakvim i bilo kojim, od ukidanja univerzalne jurisdikcije i povlačenja optužnica do podataka o nestalima, koji bi zakočili prijem Srbije u EU jer je to apsolutni prioritet EU, preoteti Srbiju Putinu! Dakle, koji je naš interes da stajemo na stranu EU u sukobu njih i SAD s jedne strane i Rusije s druge strane?  A oni čak i jednoj BIH daju zeleno svjetlo da nas šamara!

Prijem Srbije u EU? To naš interes nije, mi bismo se tu prvi našli u podređenom položaju. Naprotiv, nama je u interesu da Srbija nikad ne uđe u EU, i da ostane u ruskoj sferi interesa. Isto tako, nije nam u interesu nikakav sukob s Rusijom. Naprotiv, kao što je EU u interesu uspostaviti što bolje odnose sa Srbijom, nama je u interesu uspostaviti što bolje odnose s Rusijom. Ukrajina pak nije naš problem, niti nešto u što se možemo miješati. Moralno pravo je u međunarodnim odnosima relativna stvar, odnos snaga je i te kako apsolutna. A smiješno je kad Hrvatska ide Rusiji soliti pamet. Odatle i ova šamarčina. Otvorena konfrontacija s Rusijom je suluda, netaktična i štetna i politika, i to Plenkoviću hrvatska javnost mora jasno poručiti. A posve je izvan razuma da, nakon što Hillary Clinton kao zagovornik sukoba s Rusijom i širenja NATO na Ukrajinu i zemlje koje okružuju Rusiju nije dobila izbore, sad Plenković ide tamo u ime te i takve politike.

Koji je naš interes u Ukrajini?

Jasno je, naime, da NATO ne bi prstom mrdnuo da Srbija danas-sutra napadne Hrvatsku, što ova srećom ne može niti će skoro moći, kao što nije mrdnuo prstom zbog Ukrajine.  Hrvatska je, kažete, član NATO a Ukrajina nije? Pa, i Srbija će, ne dogodi li se ništa nepredviđeno, uskoro biti član NATO – neformalni član je već i sad. Jasno je isto tako da Plenković u Ukrajini ne štiti interese RH, već interese propalih zapadnih politika, onih istih koje su se u Siriji i Ukrajini nasukale na vlastitu neprincipijelnost, prije svega, a tek onda na ruske tenkove.

A Putin je, u konačnici, u jednoj stvari ipak u pravu. U Hrvatskoj Plenković ima mali koš problema, na stranu prava Srba koja su problem samo Pupovcu i Bruxellesu, a on se umjesto toga  bavi uvođenjem reda na Krim. Jednostavno je ispao iz svoje lige, i zato je dobio šamarčinu. Najgore od svega je što čak ni Bruxelles ni Washington ne obećavaju Ukrajini baš ništa, ali Plenković je morao dokazati lojalnost i odraditi domaću zadaću, dokazati šefovima da je “veći katolik od pape”. O tome kakva je hrvatska budućnost kad lojalnost premijera očito leži na Bruxellesu, a ne na Hrvatima koji su ga, bar formalno, birali, ne treba niti govoriti. Jer, cijela tragedija ove situacije je u tome što  se hrvatski premijer ne bavi zaštitom hrvatskih interesa u svijetu, nego zaštitom interesa Obame i Angele Merkel. Odnosno, “slobodnog svijeta”, kako sami sebi tepaju.

Autor:

VEZANE VIJESTI

ZADNJE VIJESTI