Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Plenković, bešćutni kralj kompromisa i polovičnih rješenja

Autor: Marin Vlahović

Je li itko tijekom svih ovih mjeseci pomislio na obitelji poginulih pripadnika HOS-a? Na one kojima je čitav ovaj igrokaz i sveprisutna ravnodušnost, sipanje soli na ranu koja nikada neće zacijeliti?  Jedni su stavili ploču, drugi su je premjestili, a treći se sada javljaju kako će je ponovno vratiti.

Sviđalo se to nekom ili ne, ploča je postavljena legalno, a premještena ilegalno političkim dekretom. Predstavnici udruga HOS-a, koji su prihvatili odluku premijera, izjavili su da nisu sretni. Ali, nisu niti potpuno nezadovoljni, jer njima, makar privremeno, ostaje pozdrav, a ploču neka nose negdje drugdje.

Javnost ne može znati što se sve odvijalo tijekom pregovora iza zatvorenih vrata, odnosno, čime je premijer Plenković ”kupio” mirni premještaj spomen-ploče na Miloradu Pupovcu prihvatljiviju lokaciju. Zasigurno, predstavnici HOS-a našli su se pod teškim pritiskom, a vjerojatno ih se ucjenjivalo i zamjenom teza kako su oni ti koji svojim postupcima nanose štetu Hrvatskoj i njenom ugledu u svijetu.

Dvostruki standardi

Ponovilo se ono što se dogodilo već puno puta. U svakoj prilici, kada bilo koja vlast silom uspostavlja dvostruke standarde političke korektnosti, domoljubne snage se povlače, jer, u stvari, ne znaju kako se postaviti prema državi, koja je formalno ostvarenje hrvatskog sna, a u praksi noćna mora za svakog građanina kojemu je stalo do očuvanja temeljnih nacionalnih pa i obiteljskih vrijednosti. Pristanak na kompromis s premijerom, otvorio je Pandorinu kutiju.

Odmah nakon što je ploča premještena u Novsku, oglasio se Milorad Pupovac: „“Dobro je da ploča više nije u Jasenovcu, ali nije dobro što je na mjestu na kojem je postavljena i nije dobro što je omogućena daljnja legalizacija postavljanja takve ploče. To su dvije stvari koje čine mene i moju stranku nezadovoljnima. Ploča je postavljena na lokalitet Trokut, 20-ak metara mjesta gdje je bila spomen-kosturnica pripadnika partizanskih jedinica koje su oslobađale Jasenovac i Novsku, koja je minirana ujesen 1992. i u kojoj je bilo oko 650 ljudskih ostataka. O stradanjima u ovom ratu neću govoriti, ali ću reći da je s tog područja iz kotara Novska Jasenovac prema logoru, prema popisu koji je do sada kompletiran, skončalo više od 3.000 ljudi – Srba, Roma, Hrvata, Židova i o toj se stvari mora voditi računa, a produženje ili daljnja legalizacija kao uvjet za uklanjanje ove ploče iz Jasenovca je nešto što nas posebno smeta”.

Dakle, prihvaćanjem selektivne interpretacije karaktera i simbolike Jasenovačkog logora, premijer Plenković, vjerojatno je nesvjesno otvorio vrata cjelokupnoj velikosrpskoj mitologiji, koja se temelji na apsolutnim neistinama. Osobno, on je prema svemu indiferentan, što ga je pretvorilo u puko sredstvo velikosrpske politike. Prostor, koji Milorad Pupovac i njegova povijesno, kao i u sadašnjosti, duboko kompromitirana strančica, nikako nisu mogli osvojiti, sada im otvara Plenković. Zadovoljavanje Milorada Pupovca jalov je posao, kojemu nikada nema kraja. Ne postoji mjesto u Hrvatskoj koje zadovoljava Milorada Pupovca za postavljanje spomen-ploče poginulim braniteljima HOS-a, ili drugim pripadnicima hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata.

Srbija je svugdje

Sada se vidi koliko je istinit vic o tome da je Srbija svugdje gdje se neki Srbin, barem, da moram biti prost-pomokrio. Tamo gdje su stvarno, ili izmišljeno stradali Srbi, po Pupovcu nema mjesta za pijetet i spomen prema poginulim Hrvatima. Uzalud trud povjesničara koji zadnjih godina argumentirano osporavaju jasenovački popis žrtava te daju realnu i stvarnu sliku logora, koja se uvelike razlikuje od mita na kojem su odgajane generacije Srba, ali i Hrvata, kada se i dalje tolerira multipliciranje brojki pa i zamjena žrtava.

Ustanak u Srbu, koji su organizirali talijanski fašisti i četnici, uz zanemarivo inicijalno sudjelovanje partizanskog kadra, ovom metodom postaje praznik i mjesto sjećanja na stradale Srbe, dok se genocid nad Hrvatima i muslimanima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, kao krajnji rezultat ovog navodnog ustanka, tretira kao kolateralna žrtva. Ovom logikom, ništa ne pristaje u širi kontekst hrvatske povijesti. Partizanski spomenici s petokrakim zvijezdama i sve to na područjima masovnih zločina koje su počinili ljudi s istim obilježjima na šljemu i uniformi, nad hrvatskim braniteljima i civilima. Ide li jedno s drugim? Ne ide.

Ali, taj kontekst Plenkoviću nije važan, jer nema mitološku dimenziju. Prije svega, tu se radi o obrani komunističke dogme. Ovaj stav ujedno i prejudicira odluke akademika i povjesničara koji po njegovom nalogu tek trebaju utvrditi što jest, a što nije prihvatljivo, u suvremenom hrvatskom društvu. Sve u svemu, gadljiva predstava bešćutnog premijera Plenkovića, kralja kompromisa i polovičnih rješenja. Žrtve Jasenovca i poginuli branitelji, pripadaju različitim povijesnim razdobljima. Za života se nisu mogli sresti niti sukobiti, ali su se drugi pobrinuli da im duše ratuju. Poginuli zaslužuju spokoj i vječni mir. Posvađati žive ljude je lako, ali s mrtvima je to mnogo teže. To ipak može samo Plenković i HDZ.

Autor: Marin Vlahović