Robert Anic/PIXSELL/ Ivo i Mladen - drugovi iz školskih klupa, najbolji suradnici u vrijeme najvećih Sanaderovih nedjela, razbojnik i njegov progonitelj nakon Sanaderova pada, zapravo su dva naličja kovanice jednog devalviranog i istrošenog sustava u kojemu su se politička korupcija i pravosudni oportunizam držali ruku pod ruku
Robert Anic/PIXSELL/ Ivo i Mladen - drugovi iz školskih klupa, najbolji suradnici u vrijeme najvećih Sanaderovih nedjela, razbojnik i njegov progonitelj nakon Sanaderova pada, zapravo su dva naličja kovanice jednog devalviranog i istrošenog sustava u kojemu su se politička korupcija i pravosudni oportunizam držali ruku pod ruku

Perković i Mustač – monstrumi iz Bajićeva ormara

Autor:

Šute li DORH i USKOK o njemačkoj presudi zato što istražuju Bajićevu zlouporabu položaja u tom slučaju ili zato što o tome nemaju što reći?

Rezultati dugogodišnje vladavine Mladena Bajića hrvatskim pravosuđem više su nego porazni. U trenutku kada ga je, u lipnju 2014., Josipović odlikovao posebnim priznanjem, povjerenje hrvatskih građana u pravosuđe bilo je na najnižoj razini u posljednjih deset godina, a kompromitacija pravosudnog sustava u inozemstvu na vrhuncu. Sve to nije bilo prepreka da Bajić, “zbog višegodišnje zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH u području pravosuđa i borbe protiv korupcije”, dobije odličje kneza Branimira s ogrlicom. I to nakon što su sve njegove istrage o tijekovima novca, za koji postoji sumnja da je otuđen od strane većeg broja osoba i iznesen iz Hrvatske, završile, namjerno ili slučajno, u pravosudnim ćorsokacima. Nakon što nijedna istraga s kojom je povezan Bandić, od Varšavske, Krašograda, Strojarske, Croatia busa, nadstrešnica, pročišćivača otpadnih voda, kriminala u Zagrebačkim cestama, nebrojenih „zamjena“ zemljišta, mutnih poslova u Holdingu i desetinama drugih afera, nije završena, a započete su tek one u kojima je, pravosudnim smicalicama, moguće „kontrolirati štetu“, u pravnu državu i neovisno pravosuđe rijetko tko vjeruje. Nakon što u vrijeme čitavog njegova mandata noga pravosudnih tijela nikada nije stupila na teritorij Todorićeva poslovnog carstva, razgranate Hanžekovićeve države i državi, Lukovićevog bankarskog eldorada, Prkinih poreznih obveza i naglo zaboravljenih računa u inozemstvu, u to je zbilja teško povjerovati i najvećim idealistima.

Oprosnice i pokajnici koje je ‘krojio’ u svom uredu

Državni odvjetnik može odbaciti kazneni progon osobe ako je njegov iskaz važan za otkrivanje i dokazivanje kaznenih djela zločinačke organizacije. Bajićevi pokajnici stvarani su u njegovom uredu kada bi o kaznenim djelima već cvrkutale i ptice na grani, a ono što su oni na sudu govorili u pravilu nije imalo presudnu težinu za bilo kakvo „dokazivanje“. Na sudu bi se kronološki zapetljavali, stvari uglavnom selektivno pamtili, neke zaboravljali, a nekih se naknadno prisjećali… Bilo je, među njima, njegovih osobnih prijatelja, bivših kolega, rodbine i kumova, posebice iz tzv. splitskog kruga, s kojima je u pripremnoj fazi imao stotine susreta, od kojih su se neki odvijali „pod okriljem noći“ (kako je to govorio Sanader), a neki usred bijela dana, u Uredu glavnog državnog odvjetnika.

Ostanak u vrhu DORH-a „po sili zakona“

Iako u državi nitko ne dvoji da se glavni državni odvjetnik tijekom čitave svoje karijere rukovodio političkim rezonom, što je za prvog čovjeka državnog odvjetništva najgora moguća osobina koja bi ga morala trenutno i bez odlaganja diskvalificirati za daljnje obavljanje tog posla, čitava ova situacija redovito je rezultirala novim produljenjima Bajićeva mandata. Kada je i tome, nakon više od desetljeća devastacije pravnog poretka i pravne sigurnosti u Hrvatskoj, došao kraj, Bajić se pobrinuo da on, kao jamstvo nedodirljivosti vlastite strukture unutar sustava, zauvijek ostane u vrhu njezina „zapovjednog lanca“. Nakon razrješenja mirno se „povukao“ na mjesto zamjenika glavnog državnog odvjetnika, sukladno zakonu kojega je sam pripremio za taj slučaj. Naime, izmjenama i dopunama Zakona o državnom odvjetništvu Bajić je predvidio da nakon povlačenja ili smjene s prve pozicije, po sili zakona zasjedne na drugu. Napravio je to nakon što je visoko ispolitizirao pravosuđe kojim je godinama vladao u čarobnom trokutu s najdugovječnijim predsjednikom Vrhovnog suda Brankom Hrvatinom i dvojicom predsjednika: Mesićem i Josipovićem. Iako i Bajićevi osporavatelji i zagovornici bez zadrške potvrđuju da je Bajić sve svoje slučajeve mjerio političkim aršinom, nitko se, ni tada ni danas, nije usudio postaviti pitanje njegove odgovornosti za nevjerojatno visoku razinu pravne nesigurnosti u državi koja zbog toga plaća enormno visoku cijenu, dok joj pravosuđe sve više podsjeća na nakaradni politički stroj iz bivših vremena.

Bajić, Mesić, Josipović, Saša Perković…

Za one koji su imali ikakvih iluzija o monstruozno ideologiziranom sustavu koji je nastao pod Bajićevim ravnanjem, slučaj Perković-Mustač morao je, ako im je iole stalo do istine, odagnati svaku sumnju. U tom je postupku Bajić, koji je inače vješto kombinirao medijski linč s istragama koje su bile u tijeku i strastveno jurišao na svoje pomno odabrane žrtve, zauzeo potpuno drukčiji pristup. Mediji, s čijim je vlasnicima Bajić održavao bliske i intenzivne odnose, ovoga puta nisu napadale ljude osumnjičene za najgnusnije zločine i politička ubojstva – nego su ih branili, dok su javno masakrirani oni koji su se zalagali za njihovo procesuiranje. U isto vrijeme sam Bajić nije nalazio nikakvu osnovu da protiv nedavno osuđenih komunističkih egzekutora pokrene čak ni ozbiljnu istragu, a kamoli da podigne optužnicu. Stipi Mesiću, radi čijeg je „prerevnog“ odrađivanja posla u slučaju „Maestro“ morao reagirati čak i Europski sud za ljudska prava, i koji je u svom „zalaganju“ za pravnu državu pisao javne optužnice protiv svojih neistomišljenika, nije palo na pamet zatražiti ozbiljnu istragu u ovom slučaju, a profesor prava Josipović nazdravljao je, nakon Bajićeva odbacivanja zahtjeva za izručenjem, sa Josipovim sinom Sašom, koji mu je godinama bio, ni manje ni više, nego savjetnik za nacionalnu sigurnost. Nikakve „baražne vatre“, koja se u pravilu se koristila s jasnim ciljem da se oko Bajićeve žrtve stvori „sanitarni koridor“ kako nikome, pa ni organizacijama za ljudska prava, ni pravnim stručnjacima, ne bi palo na pamet uzeti ih u zaštitu, ovoga puta nije bilo. Naprotiv, užurbano se pisao Lex Perković, kako bi se, jednom zauvijek, stvar skinula s dnevnog reda.

Učinio sve da se ne rasvijetle zločini iz komunističke prošlosti

Tako je, na naznaku da bi se komunističkim zločincima moglo suditi u Njemačkoj, reagiralo pravosuđe koje je pod Bajićevim patronatom bezbroj puta kršilo prava osumnjičenih branitelja, od kojih su slučajevi Đure Brodarca i Željka Sačića samo vrh ledenog brijega. Njima su prava kršena ne samo u predistražnim i istražnim „radnjama“, nego i u kasnijim sudskim postupcima. Jedan je umro kao pas u zatvorskoj ćeliji, dok je drugi nakon godina progona konačno oslobođen, ali tek kada je popustila neupitna snaga Bajćeve „čelične pesnice“. I u brojnim drugim slučajevima, tijekom kojih su se odvjetnici optuženika pretvarali u Bajićevu transmisiju, nudeći svojim klijentima priznanje krivnje, prebacivanje tereta na druge i postizanje nagodbi kao jedini izlaz, primjenjivale su se metode koje bi, da su primijenjene u slučaju Perkovića i Mustača, najvjerojatnije dovele do raspetljavanja niza kaznenih dijela iz komunističke prošlosti. No kod spomenutog dvojca nije bilo ni javne osude, ni do besvijesti produživanih istražnih pritvora, a ekstenzivno tumačenje egzaktnih zakonskih normi tijekom postupaka, koje se obično koristilo na štetu osumnjičenika, ovoga se puta koristilo na štetu prava i pravde, a u korist na doživotni zatvor osuđenih ubojica. Mediji, koji su u svim dotadašnjim slučajevima sotonizirali okrivljenike, pa su i od Ante Gotovine radili kriminalca, dilera droge, pljačkaša banaka i organizatora naručenih ubojstava, ovoga su puta s Perkovićem radili degutantne promotivne intervjue, neke i u nastavcima, kako bi stvorili osnovu za današnje Milanovićevo prozivanje samog utemeljitelja hrvatske države.

Zbog nekoliko ‘krupnih riba’ amnestirao cijelu krim-mrežu

Da bi u zatvor strpao jednog kriminalca DORH-u je za vrijeme Bajića trebala suradnju desetorice. Radi takve prakse, podizanje dvojbenih optužnica za nekoliko „kapitalaca“ imalo je učinak amnestiranja većine počinitelja kaznenih dijela u državi. Bajićeva objašnjenja kako „bez svjedočenja sudionika kriminalnih pothvata teško može doći do najodgovornijih za njihovo počinjenje“ u najvećem broju slučajeva ne stoje, s obzirom da nitko od „pokajnika“ nije sudu pružio nijedan materijalni dokaz, a sjećanja su im tijekom vremena toliko „izblijedjela“ da se sud u najvećem broju slučajeva nije imao za što uhvatiti.

UDBI ne pakirati!

U istragama koje su vođene reda radi, samo kako bi se sporni slučajevi „skinuli“ s dnevnog rada i trajno onemogućilo njihovo procesuiranje, ovoga puta nisu javno objavljivani dobiveni iskazi, pa nikada nismo saznali na koji su se način Perković i Mustač, suočeni s optužbama, ponašali. Bajić se pobrinuo da se u ovom slučaju ne krše prava osumnjičenika, koja su bila kršena u gotovo svim dotadašnjim istragama. Nakon što je nacija mogla na Youtubeu vidjeti sve, i kako Bandićev pomoćnik Kikaš plače pri saslušanju i kojim se argumentima Sanader pred istražiteljima brani, iako je u to vrijeme za kazneno djelo odavanja informacija iz istraga bila zapriječena zatvorska kazna do tri godine, proveo, prvi puta u Hrvatskoj, „hermetički“ potpuno zatvoren postupak. Kada je policijska akcija pod nazivom „Juda“ kao izvore tajnih podataka iz istraga ukazala na Bajića i krug oko Josipovića, Bajić je jednostavno izbrisao kažnjivost tog dijela iz zakona. Tako su počinitelji kaznenih dijela zlouporaba položaja i ovlasti, koje su osobito teške jer su njihovi vinovnici bili pravosudni dužnosnici, spašeni jer je Bajić svemu doskočio promjenom zakona kojim je ukinuo zapriječenu kaznu. Iako, zahvaljujući samom Bajiću, u vrijeme Lex Perkovića i kasnijeg njemačkog zahtjeva za izručenjem, više nije bila zapriječena nikakva kazna za odavanje tajnih i zaštićenih podataka iz istraga, ti su podaci ostali u strogoj tajnosti, čime je naš pravosudni sustav pokazao da je, kada je riječ o UDBI – dosljedan i „nepropustan“.

Umirovljenik na vrhu svijeta

Bajić ni nakon stečenih uvjeta za mirovinu (ima 76 godina) ne namjerava napustiti DORH. Umjesto toga će do krajnjih granica štititi „učinke“ svog rada s mjesta zamjenika državnog odvjetnika. Taj scenarij napisao je sam Bajić – i to u Zakonu o državnom odvjetništvu koji je pisan po njegovim uputama, s ciljem da mu se i nakon razrješenja osigura državnoodvjetnička karijera. Za to se Bajić pobrinuo pišući članak 93. Zakona o državnom odvjetništvu. U njemu stoji: „Ako glavni državni odvjetnik ne bude ponovno imenovan na istu dužnost ili je razriješen, nastavlja raditi kao zamjenik državnog odvjetnika u državnom odvjetništvu RH.“

Zamjenik državnog odvjetnika može biti razriješen samo na vlastiti zahtjev, zbog trajnog gubitka radne sposobnosti ili osude za kazneno djelo koju bi trebala potaknuti institucija u kojoj radi. Tako je u Hrvatskoj stvoreno jedino sigurno radno mjesto i jedini neupitni položaj!

Povjerenje u svaki sustav mjeri se njegovom otpornošću na utjecaje pojedinaca. Tako bi trebalo biti i s državnim odvjetništvom. No kada čitavo jedno razdoblje nesumnjivo indiferentnog odnosa glavnog državnog odvjetnika prema kriminalom ponašanju vodećih ljudi u državi, završi ovakvim zaštićenim doživotnim položajem s kojega može kontrolirati sve procese i zataškavati sve propuste i nezakonitosti koje je činio, a da nitko nema potrebu odgovoriti na pitanje – kako je to moguće i zašto je to tako, onda nije ni čudo što u pravnu državu nitko ne vjeruje.

Bajić, Gotovina i münchenski duet

U svim akcijama koje je do tada vodio Bajić, a za koje je politički određeno da moraju rezultirati uhićenjem, sva su sredstva bila dopuštena. Gotovina je proglašavan dilerom droge, francuskim pljačkašem banaka, atentatorom i teroristom. No, osim sramotnog zadaha izdaje, koji se širio oko ovih Bajićevih aktivnosti, bilo je tu još nečega, barem jednako strašnog ako ne i puno gorega, na što nitko nije reagirao. Radi se o zlouporabi represivnog i pravosudnog aparata bez presedana u modernoj hrvatskoj državi, koje će svim domoljubima zauvijek ostaviti gorak okus u ustima. Bajić je privodio i saslušavao Gotovinine odvjetnike, oduzimao im dokumentaciju i provodio zastrašivanje do te mjere da je i sam Haaški tribunal morao reagirati. Široki krug njegove obitelji, poznanika i prijatelja stavljao je, u suradnji s Karamarkom i Jadrankom Kosor, „pod mjere“ na neograničeno vrijeme. Ucjenjivao je hrvatske časnike i bacao ih naglavačke s posla. Uostalom zar nije i sama Gotovinina supruga potjerana sa svog radnog mjesta? Zar nisu progonjeni deseci ljudi radi nepostojećih topničkih dnevnika? Ima li ikoga u Hrvatskoj tko bi mogao reći da Mladen Bajić, da je bilo u njegovoj moći, ne bi donio osuđujuću presudu za nedužne hrvatske generale? Uostalom, na taj se osuđujući rezultat, ali u visini do tada izdržanog trajanja pritvora, kao „najpovoljniju varijantu“ kladio i njegov politički mentor Ivo Josipović. Što je od te „revnosti“ Bajić pokazao u slučaju Perković-Mustač i što su učinili oni koji će kasnije najavljivati tzv. „lustraciju“ poput Karamarka, u vrijeme kada je visoko UDBIZIRANO pravosuđe plesalo svoje zločinačko kolo nad grobovima mrtvih branitelja? Kada je radilo sve kako bi poduprlo izmišljenu tezu o „udruženom zločinačkom pothvatu“ i na sudsku klupu odvelo čitavu Hrvatsku?

Sanaderova kolekcija slika

Poklonio mu dvije slike, pa ga zbog njih progonio!

U Muzeju za suvremenu umjetnost pohranjena je Sanaderova zbirka slika, među kojima su i dvije koje mu je, prema Sanaderovu kazivanju, osobno darovao Mladen Bajić. Katastrofalan podatak, posebice ako se zna da je Bajić u vrijeme „darivanja“ bio u potrazi za još jednim mandatom, o kojemu je odlučivala osoba koju je darivao. Dakle, poklonio mu je dvije slike zbog kojih ga je kasnije progonio. „Dragom Ivi“ je i poručivao kako zbog HYPO-a nema razloga za brigu pa je podigao optužnicu…

Kako bi bilo da je Bajić slušao BND, a ne MI6?

Bilo je to vrijeme kada su Bajić i Karamarko „upute za postupanje“ dobivali od britanske tajne službe MI6, na što, čak i nakon objavljenih dokumenata, nitko nije reagirao, a sva su sredstva u dokazivanu kolektivne hrvatske krivnje bila dopuštena. Može li itko zamisliti situaciju u kojoj bi Bajić priveo Nobila i malo ga „jače“ ispitao oko njegove veze s UDBOM i KOS-om? Ili zaplijenio njegovu dokumentaciju u vezi slučaja pred sudom u Münchenu, pa ispitivao kako je i na koji način do nje došao? Odnio iz njegova ureda kompjutere usred postupka pred njemačkim sudom kako bi utvrdio je li prikrivao neke dokumente i paralelno s tim organizirao sotonizaciju njegovih klijenata kroz medije? Stavio Nobila pod neograničene „mjere“, uhodio Sašu Perkovića, Mesića i Josipovića? Pod prijetnjom kaznenog progona razbijao njihovu „mrežu“ po državnim institucijama? Po nalogu njemačkog BND-a potpisivao zapisnike o tome koje suce treba „pritisnuti“, koje svjedoke ucijeniti, koje nepoćudne iz sustava ukloniti, kako je to za njegov račun svojedobno činio Karamarko s Britancima? Takovo što nije bilo moguće jer su nedopustiva kršenja ljudskih i građanskih prava u Bajićevo vrijeme bila rezervirana za one koji su državu stvarali, kada su oni koji su u nezakonitim progonima sudjelovali bili okupljeni ne samo u SDP-u i njegovim ljevičarskim trabantima nego i u vrhu Sanaderova, Kosoričina i Karamarkova HDZ-a. Čitavo to vrijeme oni nisu bili brana nego najvažnija potpora nastojanjima da se zatre svaki trag Tuđmanovoj Hrvatskoj i slomi njen pobjednički duh. A mandati Bajića i Hrvatina unedogled su se, uglavnom jednoglasno, produžavali u Hrvatskom saboru. Ruke HDZ-ovaca bile su uvijek u zraku.

Nobilo nemoćan bez Bajića i Hrvatina

Naši su generali zapravo imali sreću što postupak protiv njih nije do kraja vodio Bajić, a presudu potvrđivao Hrvatin, jer im u tom slučaju ni Žalbeno vijeće Haaškog suda ne bi moglo pomoći. S druge strane, Perković i Mustač su radi angažmana ovog dvojca umalo izbjegli pravdi. Da je bilo po njihovu, a bilo bi da nije došlo do snažnog međunarodnog pritiska, oni bi danas bili slobodni ljudi koje bi mediji prikazivali kao stupove našeg društva. Već sam karakter odnosa između Bajića i Hrvatina, koji su više od deset godina u rukama držali ključeve svih „važnijih“ postupaka u Hrvatskoj, toliko je nezdrav da i danas ozbiljno dovodi u pitanje postojanje pravne sigurnosti uopće. Jer je notorna činjenica da je naš predsjednik Vrhovnog suda i doživotni predsjednik svih izbornih povjerenstava, umalo bio uhićen radi primanja mita vezano uz postupak protiv Glavaša. Odluka je bila na Bajiću, kojem se „nesretni“ Hrvatin sam išao prijaviti kako, prema vlastitom kazivanju „ne bi visio“. Podsjetimo: Jurišić se nagodio s USKOK-om priznavši da je novac namijenjen za potkupljivanje sudaca Vrhovnog suda dao „nepoznatoj osobi“. Sudsko vijeće prihvatilo je nagodbu i nije ih zanimalo ni tko je „nepoznata osoba“ niti tko su potkupljeni suci Vrhovnog suda. DORH, kojeg u to vrijeme vodi Bajić, na utvrđivanju te činjenice nije inzistirao. Godinu dana kasnije, na prijedlog Josipovića, Hrvatin, za kojega nikada nije utvrđeno je li ili nije primio mito, ali se pouzdano zna da je bio na ručku na kojem se ono dogovaralo, jednoglasnom odlukom hrvatskog sabora dobiva treći uzastopni četverogodišnji mandat! Mediji popravljaju njegovu moralnu reputaciju, Sabor bez rasprava prihvaća njegova lažna izvješća o stanju u pravosuđu, a Bajić preuzima kontrolu nad ishodom žalbi koje oštećeni na njegove optužnice upućuju Vrhovnom sudu. Upravo ono što je Nobilu u Njemačkoj nedostajalo: mogućnost da slučaj riješi na kavi s onima koji su zaduženi da dokazuju navode optužbe i onima koji na presude daju konačni pravorijek.

I političare i medije držao na uzdi

Bajić će ostat zapamćen i po svojim SMS-ovima s Pukanićem, Sanaderom, Pavićem i drugima. U jednom SMS-u (11.09.2008.) Pukanić mu piše: „Zaboravio si ponovo na mene. Znam da uživaš u bračnoj idili, ali posveti frendu 5 minuta i nazovi ŽELJKU“. Nešto kasnije Pukanić zahvaljuje svom prijatelju: „Mladene, hvala ti. Dobio sam od gdje. POKUPEC dopis. Sada još samo nazovi Bratkea. Thanks, Puki.“ Nekoliko dana kasnije Bajić mu odgovara. „Bio sam s Bratkeom (Robert A. Bradtke, američki veleposlanik u Zagrebu, op.a.). Javi mi se da ti ispričam.“

Mesić i SMS: Ako ne ide, ne ide, što ja imam s tim?

U mnogim slučajevima Bajiću Hrvatin nije ni trebao, jer bi on jednostavno sam procijenio da se ne treba provesti čak ni istraga. Ili bi ona tobože bila otvorena, ali samo kako bi se po hitnom postupku zatvorila. Postoji čitava plejada onih s kojima se Bajić ne samo nije bavio, nego je, kad god je to ustrebalo, slao službena očitovanja o njihovoj nevinosti, prosljeđivao izjave da se nikakvi izvidi ne vrše, niti se što istražuje. Ta su očitovanja stizala do hrvatskih medija brže nego nekad njegovi poltronski SMS-ovi Sanaderu. Tko još pamti da je USKOK 2011. obustavio istragu protiv Jarnjaka i da je ocijenio da za istragu nema dokaza, iako je on bio odgovorna osoba za financijsko poslovanje optuženog HDZ-a, iako ga je teretila blagajnica čijoj se riječi i dokumentima vjerovala u svim ostalim slučajevima i unatoč tome što je sam priznao da je svjesno krivotvorio financijska izvješća kako bi prikrio kaznena djela? Tko se još sjeća kako je bivši predsjednik Mesić oslobođen svake sumnje da se radilo o zlouporabi kada je onako, na lijepe oči, prijateljski i beskamatno „posudio“ dva milijuna kuna od svog „slovenskog prijatelja“, pa kupio dva stana u Zagrebu? Ili kada je sam potvrdio kako je zvao Šestaka u Podravku tražeći da Podravka plasira kredit tvrtki SMS? „Jesam, nazvao sam i tražio da mu se (vlasniku SMS-a, opa.) pomogne. Ako ide, ide. Ako ne ide, ne ide. Što ja imam s tim?“, govorio je Mesić o kreditu za kojega je kao predsjednik države urgirao, a za kojeg je nedavno utvrđeno da je dan bez valjanih sredstava osiguranja i da su oni koji su ga odobrili dužni vratiti novac. A Mesić? Što se dogodilo s očitim poticanjem na počinjenje kaznenog djela i zlouporabom položaja? Ništa.

Nedopustiva denuncijantska djelatnost

Među 1686 dokumenata WikyLeaksa izašlo je i nekoliko radi kojih bi svaki državni odvjetnik podnio ostavku ili bi bio razriješen. To su dokumenti o nazakonitom postupanju Mladena Bajića kada su u pitanju informacije o istragama koje provodi i koje planira provoditi. Dokumentirano je da je Bajić obavješćivao dužnosnike američkog veleposlanstva u vezi s istragama koje kani pokrenuti, kao i da ih je informirao o stanju pojedinih spisa, radi čega bi svaka država koja drži do sebe odmah pokrenula njegov opoziv. Iz dokumenata koje je objavila zviždačka stranica WikiLeaks vidljivo je da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić teško kompromitirao neovisnost hrvatskog pravosuđa. U depešama se navodi da je Bajić američkim dužnosnicima u Zagrebu pokazivao inkriminirajuće dokumente iz istrage (Spice) i najavljivao optužnice prije nego su bile podignute. Četiri dana prije prvog kruga izbora u prosincu 2009. Bajić je političkom tajniku američkog veleposlanstva Chrisu Zimmeru rekao da istražuje čak tri predsjednička kandidata. Sugovornicima iz SAD-a najavio je i da planira podići optužnicu protiv bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića, te njegovog zamjenika Ive Bačića. Iz objavljenih dokumenata saznaje se i da je Bajić u veljači 2010. Zimmeru pokazao dva dokumenta koja su trebala pojasniti kako su u ‘Spiceu’ Damir Polančec i menadžeri Podravke pokušali preuzeti firmu. Pokazalo se da „neovisnost“ državnog odvjetništva u Hrvatskoj prestaje na vratima stranih diplomatskih predstavništava, no institucije koje su to trebale sankcionirati pokazale su se preslabima u odnosu na moćnog državnog odvjetnika. Šokantna izvješća o Bajićevim „konzultacijama“ o istragama i podizanju optužnica, denunciranje aktualnih kandidata za predsjednika vlastite države i slanje signala o vlastitom Uredu kao „jedinom stvarnim centru moći u državi“, dokumentirana u izvješćima koje američko diplomatsko osoblje šalje State Departmentu, tako su, na kraju, potpuno zanemarena.

Bajić u funkciji prikrivanja i zataškavanja

Tako smo samo zahvaljujući finskim, talijanskim i njemačkim pravosudnim tijelima saznali za Mesićevu i Gregorićevu ulogu u aferi „Patria“, za Linićeve račune u Italiji, za Perkovićevu i Mustačevu mrežu ubojica u Njemačkoj… I sve to pored živog i moćnog, zapravo svemoćnog, Mladena Bajića, koji je učinio sve da se to nikada ne sazna. U anale primjera Bajićeva političkog posredovanja ući će i njegovo famozno očitovanje o Linićevoj „nevinosti“ na dan ključne sjednice Glavnog odbora SDP-a. Tada je Bajić preko državne televizije u ime DORH-a poručio kako se protiv Linića ne vode nikakve istrage, čime je umalo odredio sudbinu tada aktualnog hrvatskog premijera, kojega je upravo Linić optužio da ga bez osnove kriminalizira. Treba napomenuti da je Milanović, neposredno prije toga, ponizio Bajića ne produživši mu mandat i da se s Bajićevim mentorom Josipovićem nije rastao u ljubavi. Bajić je svoju poziciju iskoristio u trenutku kada su njegovi postupci mogli odrediti sudbinu ne samo Milanovića, već i čitave njegove vlade. Nedostajalo je samo nekoliko glasova da tako i bude. Sličnu je uslugu Bajić napravio i Ivi Josipoviću za vrijeme njegove kampanje, a vezano za aferu Zlatica, iz čega se izrodio njihov posebno prisan odnos tijekom godina Josipovićeva mandata.

„Ostavka“ vodeće Bajićeve tužiteljice

Odlazak „najpoznatije Bajićeve tužiteljice“, županijske državne odvjetnice Željke Pokupec, pokušao se prikazati kao ostavka, što je netočno. Nakon što je godinama sprječavao njen kazneni progon radi nezakonitog manipuliranja spisima i nedopuštenog davanja naputaka za postupanje u pojedinim predmetima s kojima nije smjela imati nikakva doticaja, štiteći tako i sebe, Bajić je na koncu morao odabrati koga će spasiti, sebe ili nju. Njezina „ostavka“ bio je čin kojim je preduhitrena smjena radi niza zlouporaba i kršenja zakona koje je počinila. Tako je i optužnicu protiv generala Sačića podigla mimo znanja glavnog državnog odvjetnika, ali u dogovoru s bivšim, iako je znala da je ona činjenično vrlo loša i da će po svoj prilici u konačnici biti odbačena. Bajić je nastavio koristiti svoj preostali utjecaj kako bi ju spasio i zataškao njezine nezakonite radnje, o kojima, kao i o istragama koje su o tome vođene, danas više nitko ne govori.

Izborne liste pune osoba koje je Bajić zaštitio od progona

Dio odgovora na pitanje na koji je način Bajić više od desetljeća plivao po uzburkanim političkim vodama leži u nereagiranju na počinjena kaznena djela, nepostupanju po podnesenim kaznenim prijavama i u predavanju zaboravu brojnih slučajeva koji nikada nisu doživjeli kaznenopravni epilog. Ovdje je ponajprije riječ o onima koji su s pozicija državne moći zloupotrebljavali pozicije u administraciji kako bi arbitrirali nad uspjehom i neuspjehom brojnih poduzetničkih projekata. Svojim neradom kada ih je trebalo zaštititi od političke samovolje i ekspeditivnošću kada ih je trebalo opstruirati, Mladen Bajić je pomogao „državnim kriminalcima“ da stave omču oko vrata čitavom hrvatskom gospodarstvu, ali i obeshrabre svako iole ozbiljno strano ulaganje. O tome na najrječitiji način govori podatak da smo postali jedina države u Europi u kojoj je recesija trajala više od šest godina bez prekida, u kojoj više nema spomena vrijednog domaćeg gospodarskog potencijala i koju strani investitori zbog pravne nesigurnosti izbjegavaju u širem luku nego zrakoplovi istok Ukrajine. Zapravo se DORH pod njegovim vodstvom, svojim radom i neradom, i sam prometnuo u prvorazrednog gospodarskog arbitra. Istovremeno je leglo državnog kriminala u našim javnim nabavama, kroz koje prolazi više od pola sveg novca u Hrvatskoj, ostavio netaknutim, kao utješnu nagradu svakoj novoj političkoj nomenklaturi.

Kada će USKOK ući i u DORH?

Jedna od definitivno najvećih tekovina Bajićevog djelovanja je ono što sada imamo: društvo s enormnom pravnom nesigurnošću, okruženje u kojem je nemoguće razvijati privatno poduzetništvo, u kojem slobodno tržišno gospodarstvo ne postoji ni i tragovima… Mač u Bajićevoj oportunističkoj ruci visio je iznad glava ljudi u politici i državnoj administraciji dovoljno dugo da čitav naš sustav pretvori u močvaru kakvoj nije ravna ni ona u Hrvatskom nogometnom savezu. Izgrađen je sustav u kojem se odluke ne donose, privatno poduzetništvo umire, a oštricu mača, svaki puta kada je to oportuno, zamijeni nježno tapšanje po ramenima uglednih bankara, utjerivača dugova, korisnika enormnih državnih poticaja i vlasnika poslovnih carstava na čijim ulaznim vratima prestaje jurisdikcija hrvatske države. To što je Bajić tako dugo držao u rukama nije bio mač pravde, nego sablja tiranina. Njome bi on, onako prigodničarski, s vremena na vrijeme oportunistički odsjekao nekoliko politički neutjecajnih glava i nastavio štititi razgranati državni reket, „pokrivati“ ucjene silnika i političku dirigiranost administracije koju i sam u najgorem obliku predstavlja. Rezultat takvog djelovanja je da svaki treći Hrvat ispunjava međunarodne kriterije siromaštva, u svakoj obitelji je barem jedan nezaposleni, a dvije trećine prosječne neto plaće zaposlenih pojedu porezi. Za zemljama u regiji zaostajemo u svim područjima koja su obuhvaćena analizama. Među njima su i pravosuđe, efikasnost javnih poduzeća, poduzetnička klima i odnos prema investicijama. Što država, za koju zaposleni Hrvat radi 195 dana godišnje, radi da bi se to promijenilo? Kada će DORH i USKOK početi bez političkog kriterija primjenjivati zakon u odnosu na državne dužnosnike i administraciju koji se i danas nad nama iživljavaju? Kada će USKOK ući u DORH? I na koncu, kada će se Bajić suočiti s istragom i optužnicom za zlouporabu položaja i zataškavanje najgorih kaznenih djela? Je li njegov DORH, nakon jasnih naznaka njemačkog suda kako je Bajić sudjelovao u pokušajima spašavanja udbaške strukture u Hrvatskoj i nezakonito „asistirao“ počiniteljima najtežih kaznenih dijela, pokrenuo istragu i napravio izvide? Priprema li optužnicu ili i to treba napraviti Njemačka?

Saša Perković – Bajićev i Mesićev teklić

Bajić je bio sklon egzibicijama koje nemaju nikakve veze s pravnom državom. Na tajnom sastanku 25. svibnja u Beču između Saše Perkovića, Predsjednikova savjetnika, i odbjeglog umirovljenog generala Vladimira Zagorca, predsjednik Mesić ponudio je generalu stavljanje izvan snage tjeralice protiv njega, dok bi Zagorec zauzvrat trebao dati podatke o tajnim računima, privatizaciji, provizijama i sve skupa dokumentirati. Kada je ova nezakonita akcija na tlu strane države bila razotkrivena, Bajić je još jednom „pokrio“ Mesića, kojega je početkom 2000-ih spasio od kaznenog progona zbog odavanja državnih tajni i dilanja Tuđmanovim transkriptima. Ovoga je puta, kao glavni državni odvjetnik, lažno izjavio kako je mladi Perković u Austriju išao uz njegovu privolu.

Autor:

ZADNJE VIJESTI