Igor Soban/PIXSELL
Igor Soban/PIXSELL

Ovi naši u korupciji su mala djeca za ‘poslovnjake’ EU-a!

Autor: Vice Borić / 7dnevno / 16. rujna 2016.

Europska unija i njezini 'poslovnjaci' vršili su korupciju po čitavoj jugoistočnoj Europi, a u svojim državama radili kriminal kojeg se ne bi posramili ni Mesić, Sanader, Linić i Vrdoljak zajedno

Davno prije pojave Ive Sanadera, crne je fondove imao poznati njemački kancelar Helmut Kohl. Njegov je „blagajnik“ priznao nedjelo i preuzeo svu krivnju na sebe, jer se lova očito koristila za stranačke potrebe, pa je kazna zaobišla ostatak stranačkog vrha. Sanaderov se „financijaš“ nagodio s Bajićem, iako je s tom lovom podmirivao svoje i privatne potrebe „šire obitelji“ Sanaderovih poltrona, pa je nastradao njegov šef. Naročito je komotno prošao Ivan Jarnjak, najodgovornija osoba za financije stranke, za koju se zna da je „preuzimala“ torbe, vrećice, kutije i ostali ambalažni asortiman napunjen nikada utvrđenom količinom novca. On se, priznavši krivotvorenje financijskih izvješća i dokumenata, mirno išetao iz Bajićeva ureda, da bi se koju godinu kasnije pojavio tek nakratko – kao svjedok – i nikada ga nitko više nije spomenuo.

Kosor kao Merkel, Bandić kao Chirac

Prije no što je Sanadera, koji ju je doveo na čelo stranke i vlade, iz HDZ-a izbacila Jadranka Kosor, Kohla je detronizirala sadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, koju je ovaj praktički, ali ipak poštujući proceduru, postavio za kancelarku. Srušila ga je nakon poraza na izborima 1998. i otkrivanja afere s crnim fondovima, baš kao što je to Jadranka učinila s Ivom. Obje su se ponijele kao nemilosrdne „ocoubojice“. Merkel, je Khola smaknula otvorenim pismom u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, a Jadranka je Ivu, koju je ovaj doslovno imenovao na nove prestižne funkcije, dekapitirala na sastanku s Bajićem u Banskim dvorima. Na sastanku je, doduše, bio nazočan i sada već smaknuti Karamarko, ali više onako – po funkciji. On će u narednom vremenu, baš kao i u slučaju Gotovine, u isto vrijeme biti Sanaderov progonitelj i zaštitnik. To će mu kasnije omogućiti da se u isto vrijeme predstavlja kao borac protiv kriminala i da ubire tantijeme kao njegov zaštitnik. Sanader je uhićen samo radi traljavo organiziranog puta u Ameriku, Jadranku je smijenio i iz stranke istjerao Karamarko, a Karamarkovu glavu u zadnji tren više nije štitio Milijan Brkić, pa je i on, unatoč podložničkom mentalitetu čitavog svog vodstva, na kraju morao otići. I u Kholovom i u našem slučaju, puno je lopovluka, laži, prijevara, izdajstava i intriga. Ali, ako mislite li da je to jedina sličnost između nas i njih, grdno se varate.
Jacques Chirac je kao gradonačelnik namještao poslove tvrtkama na gradskim javnim natječajima, dodjeljivao lažne poslove i od svega toga financirao svoju stranku. Ona, doduše nije nosila njegovo ime, kao u slučaju Milana Bandića, ali sve ostalo je isto. Chirac je svoje stranačke zaposlenike vodio kao zaposlenike Grada, plaćao nepostojeće savjetnike i nadoknađivao im troškove. Kroz tvrtku „Sempap“, koja je tiskala dokumente za Gradsku skupštinu, financirao je stranku na način da je tvrtka napuhavala troškove za 40 posto i tako stranci davala oko 13 milijuna eura godišnje. Bandić je ipak gradonačelnik značajno manjeg grada pa je razliku u prihodima smanjivao djelujući preko više takvih tvrtki. Danas se više ne može sa sigurnošću reći koliko takvih poslova ima naš nesuđeni „premijer“, ali i ptice na grani znaju da je napuhavanje cijena u poslovima s njim redovito. Valja priznati da taj model on nije izmislio, baš kao ni namještene javne natječaje, zbog kojih nas godinama proziva čak i korumpirana Europa. Činili su to mnogi prije njega i mnogi zajedno s njim. Udvostručene, pa i utrostručene cijene obnove brojnih gradskih prometnica, stotine milijuna kuna premašeni planirani troškovi izgradnje Muzeja suvremene umjetnosti, preuređenja Bundeka i ama baš svakog kapitalnog objekta u gradu, zapošljavanja isključivo po kriteriju podobnosti, sve to sliči na film o stanovitim organizacijama s talijanskog juga. Treba samo pričekati neko vrijeme i grad će se naći zatrpan smećem kao Napulj u najboljim vremenima.

Mate i Vesna u Blairovom biznisu

Svega nekoliko dana nakon što je prestao obnašati dužnost premijera, Tonyja Blaira je londonska policija ispitala u sklopu istrage o korupcijskom skandalu u kojem su stranke svojim financijerima u zamjenu za novac nudile zastupnička mjesta u Domu lordova i pripadajuće plemićke titule. Tijekom istrage uhićena su dvojica Blairovih najbližih suradnika – lord Levy koji je u Laburistima bio zadužen za prikupljanje donacija, te Ruth Turner nekadašnji visoki dužnosnik u Blairovom kabinetu. Pušteni su na slobodu uz jamčevinu. Kod nas su sadašnji miljenik predsjednice Kolinde i njegova dugogodišnja partnerica u zločinima i protutuđmanovskim rabotama – Vesna Škare Ožbolt, potpisali ugovor o prodaji saborskog mandata za sto tisuća tadašnjih maraka. Tim su se ugovorom, kao vodeće osobe „Demokratskog centra“ obvezali da će u zamjenu za tu sumu platitelju osigurati ulazak u parlament i četverogodišnji mandat. Stvar je izašla na vidjelo kada je kupac saborskog mandata protiv ovog dvojca podignuo sudsku tužbu, jer je uplatio novac, a nije dobio ništa. Sve se okončalo na čudan način, bez nekog epiloga, iako su Vesna i Mate potvrdili vjerodostojnost ugovora i primitak novca. Zastarom je, pak, završio postupak protiv Vesne Škare Ožbolt, koja je bila optužena da je koristila povlašteni kredit Ministarstva vanjskih poslova iako nikada nije bila zaposlenica tog ministarstva. Suočena s dokazima na sudu se branila da joj je uzimanje tog nezakonitog kredita kojim je oštetila državni proračun „naredio“ sam Franjo Tuđman. On na to nije mogao reagirati jer je već bio mrtav, pa je ispalo da se Vesna toga zgodno dosjetila. Mesić, koji je, baš kao i Karamarko, bio u isto vrijeme kriminalac, „progonitelj kriminala“ i njegov zaštitnik, godinama je prebirao Tuđmanove transkripte i selektivno objavljivao one za koje je smatrao da bi mogli kompromitirati prvog hrvatskog predsjednika, a da nikada nije objavio onaj u kojem bi Tuđman „naređivao“ Granićevoj suradnici pa opljačka ministarstvo. Ona je, pak, nakon što je taj postupak elegantno „skliznuo“ u zastaru, postala ministricom pravosuđa.

Silovatelji, dileri, prevaranti… u državnom vrhu

Izraelski predsjednik Kastav priznao je seksualno napastovanje bivših djelatnica. Izjašnjavajući se krivim za tri optužbe dobio je uvjetnu kaznu i obvezu da plati odštetu žrtvama. Iz optužnice je zauzvrat izbačena optužba za silovanje, pa je osuđen za nemoralno ponašanje i iskorištavanje položaja. Da je proglašen krivim za silovanje mogao je dobiti 16 godina zatvora. Ovako je kazneno-pravno prošao dobro, iako je politički puno izgubio, jer je zbog skandala bio prisiljen na ostavku. Njegov prethodnik Ezer Weizman dao je ostavku 2000. zbog optužbi za primanje 450.000 dolara mita od francuskog bogataša dok je bio ministar, a i premijer u vrijeme njegova mandata bio je optužen za pronevjeru 600 tisuća dolara. Istodobno, se ispostavilo kako je savjetnik poljskog predsjednika, potpredsjednik Olimpijskog odbora i član Pododbora Vijeća Europe za borbu protiv uporabe ilegalnih supstanci u sportu – diler. Artur Pilka uhićen je zbog optužbi da je sudjelovao u prodaji kokaina. On je tom prilikom tvrdio da je kilogram kokaina kojeg je kupio tijekom dvije godine – potrošio za osobne potrebe. Baš kada smo se zgražali nad Đukanovim, Barišićevim i inim vrećicama s novcem koje su se bez brojanja ubacivale u Jarnjakovu ladicu, dočekala nas je vijest da je kod argentinske ministrice financija nađena torba sa 60.000 dolara. Felica Miceli dala je ostavku nakon što je u njezinu uredu pronađena torba sa novcem za koje nije imala pokriće. Još se ne zna tko je novac donio.

Internacionalna banda velikih igrača

U belgijskom istražnom zatvoru od ožujka 2007. leže trojica Talijana: dužnosnik Europske komisije Giancarlo Ciotti, pomoćnik u Europskom parlamentu Sergio Tricarico i poslovni čovjek Angelo Troiano. Prva su dvojica pomogla biznismenu da dobije 30 milijuna eura vrijedan posao obnove EK-ovih predstavništava u Albaniji i Indiji. Istovremeno je neimenovani službenik iz delegacije Europske komisije u Ukrajini primio nezakonitu proviziju od 19 milijuna eura i predan je belgijskim vlastima. Nijedna od tih vijesti nije ozbiljno tretirana u našim medijima, koji su davno odustali od propitkivanja postupanja našeg pravosudnog sustava u sličnim situacijama. No možemo se tješiti da je u susjednoj BiH puno gore. Tamo je, recimo, međunarodna zajednica za guvernera središnje banke postavila Nijemca Petera Millera, koji je to iskoristio kako bi devizne rezerve te zemlje (gotovo tri milijarde konvertibilnih maraka) držao u Njemačkoj.

Neviđena korupcija u Europskoj komisiji

Europska unija ima Ured za borbu protiv prijevara (OLAF), koji se nedavno počeo baviti i dosadašnjim ministrima Jakovinom i Vrdoljakom. No OLAF ima posla preko glave i u samom sjedištu našeg velikog brata. Najprije se ispostavilo da je u nešto više od tri godine plaćeno preko 44 milijuna eura za čišćenje središnje zgrade Europske komisije u Belgiji, a onda se ustanovilo da je većina računa lažna. Više od dvadeset milijuna eura!!! Istraga je pokrenuta na temelju „obavijesti pristiglih iz EK-a i vanjskih izvora“. Kako je glasnogovornik Komisije izjavio da čišćenje zgrade stoji samo 2,5 milijuna eura godišnje, pronevjera bi mogla biti i veća. Račune je isporučivala belgijska tvrtka Pedus, a kriminal je otkrio jedan Pedusov računovođa, koji je nakon toga otpušten, a izdavanje lažnih računa se nastavilo još nekoliko godina. Glasnogovornici Komisije to nije smetalo da ustvrdi kako EK provodi „politiku nulte stope snošljivosti prema prijevarama i zlouporabama“, ta da je „predana najboljoj mogućoj uporabi i zaštiti novca poreznih obveznika“. Baš kao što je o nultoj stopi tolerancije prema kriminalu govorio notorni Linić, koji je na nezakonitim predstečajnim nagodbama sanirao gotovo sve glavne kriminalne skupine u Hrvatskoj.

 

Autor: Vice Borić / 7dnevno / 16. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI