Patrik Macek/PIXSELL , screenshot SD, Robert Anic/PIXSELL, Damir Spehar/PIXSELL

Od kuda pravo salonskom domoljubu Hasanbegoviću docirati Domazetu?

Autor: Marin Vlahović

Kada se Zlatko Hasanbegović pojavio na političkoj sceni, njegova pojava izazvala je oduševljenje Hrvata domoljubne orijentacije. Eto, konačno čovjek koji ima hrabrosti suprotstaviti se teroru jugoslavenstva u kulturi, medijima, i općenito politici, bio je zaključak većine promatrača.

Razlaz s bljedunjavim HDZ-on

Nakon što ga je Plenković degradirao na razinu običnog saborskog zastupnika, dogodio se neminovan razlaz s bljedunjavim i prikriveno anacionalnim HDZ-om. Zajedno s novom zvijezdom „desnice“ Brunom Esih, osnovao je stranku „Neovisni za Hrvatsku“, koja je prvotno, radi lokalnih izbora, imala u nazivu imena i prezimena osnivača. Doduše, postojao je i drugi naziv stranke, koji je tajanstveno nestao. Kao što se vidjelo i u pozadini tiskovne konferencije Zlatka Hasanbegovića, uoči službenog osnivanja stranke, primijećena je zastava „Zajednice državotvornih snaga“, dakle, naziva od kojeg se kasnije odustalo, jer mu je kratica istovjetna kratici pozdrava „Za dom spremni.“

Već tijekom samog osnivačkog procesa, razgovarao sam s više pojedinaca koji su me nagovarali da se pridružim ovoj stranci, od samoga početka, što sam kao neovisni novinar pristojno odbio. Posljednjih dana, ti isti ljudi govore mi kako su razočarani Hasanbegovićem, jer su u njega polagali velike nade. Mislim da za to razočaranje, ipak nije toliko kriv Hasanbegović, koliko naša očekivanja.

Kult ličnosti

Hrvatska desetljećima doslovno vapi za autentičnom, konzervativnom i domoljubnom, uvjetno rečeno desnom strankom, koja bi se borila za nacionalne interese. Bojim se kako ta potreba nije, niti će biti ispunjena, kroz kult ličnosti Zlatka Hasanbegovića. Prije svega, sam Statut stranke bespotrebno je teatralan, a završava sa sljedećom porukom: „Svojim glasom i svojom potporom pomozite da to učinimo, a nama neka se osuši desnica ako izdamo domovinu i slobodu!“ Neka nam se osuši desnica, fraza je koja može pristajati uz istinske revolucionare i borce za slobodu Hrvatske, tijekom razdoblja komunističkog terora. Ti borci za slobodu Hrvatske riskirali su život i slobodu i time zaslužili pravo korištenja teških riječi.

Ali, Zlatko Hasanbegović nije Miro Barešić ili Zvonko Bušić, već netko tko se šlepa za vječnim tragom, kojeg su takvi domoljubi ostavili kao primjer domoljubne žrtve Hrvatima. Zlatko Hasanbegović je musliman, što naravno ne znači da ne može biti Hrvat. Prozovite me šovonistom, ali uistinu mislim da bi lider konzervativne i domoljubne Hrvatske, trebao pripadati katoličkoj Crkvi, a ne džamiji.




Naravno, sve navedeno predstavlja samo površinu priče. Svaka osoba može biti ono što odluči. Problem je samo što nije lako, niti vjerodostojno, biti više toga istodobno. Poznati su njegovi stavovi o komunizmu i projektu Velike Srbije, ali što misli o islamskom fundamentalizmu? Kako bi se postavio prema valu muslimanskih imigranata? Niti jednom ga nismo čuli da replicira Bakiru Izetbegoviću, koji redovito obasipa Hrvatsku objedama i optužbama.

Puno problema

Evidentno, Hasanbegoviću nije lako biti u istoj ličnosti veliki Hrvat i dobar musliman. Onaj koji sjedi na više stolica ima identitetskih problema, ili drugim riječima, nije autentičan, a autentičnost je ono što nedostaje „Neovisnima za Hrvatsku“, bez obzira na to što je stalno spominju. Možda je baš zato i zazivaju, jer im nedostaje.




O Bruni Esih nema se što reći, jer živi u velikoj sjeni doktora Hasanbegovića. Simpatična je, plava i kaže da voli Hrvatsku. Takvu već imamo i zove se Kolinda Grabar- Kitarović.

Stranka zapravo ne postoji. Stvoren je kult ličnosti oko Hasanbegovića, svojevrsna „desna elita“, što je loše, pošto ovaj narod više nema snage trpjeti nikakvu elitu, neovisno o svjetonazoru koji deklarativno zastupa. Taj kult ličnosti ujedno je i najveća opasnost za ideje koje „Neovisni za Hrvatsku“ promoviraju. S jedne strane često govore o slobodi, ali u praksi na svakoga tko s njima uđe u polemiku lijepe etikete kako bi ga diskreditirali,  odnosno, služe se djelomično istim jeftinim forama, kao i strukture protiv kojih se navodno bore. Posebno tragično je i Hasanbegovićevo pristajanje da postane samo „Haso”. Ide Haso legenda, „Haso“ care i tako dalje. Kakav je to primitivizam? Skinuli smo tablu maršala. Hura, pobjeda! Ajmo se sada svi napiti!

Halo ljudi, je li vama jasno kako žive Hrvati i svi drugi građani Hrvatske? Dosta nam je elita. Za Hrvatsku smo desno, ali za sirotinju lijevo i tako razmišlja većina ljudi u ovoj zemlji. Niste ni došli na vlast, a već ste se ogradili od naroda za čiji interes tvrdite da se borite.

Pravo na domoljublje

Grbin i Glavašević poručili su admiralu Domazetu da odjebe, ali njihove uvrede nisu ni blizu otrovne kao komentar doktora Hasanbegovića. Čovjeku koji je u ljeto 1991 stvorio vojno obavještajne strukture Republike Hrvatske te sudjelovao u izradi strategije operacija „Bljesak“ i „Oluja“, Hasanbegović, salonski domoljub,  s političkih visina, docira i pametuje, jer je umislio kako ima licencu ili autorska prava na domoljublje. Postavio se kao dirigent domoljubnog orkestra u kojem samo on određuje kompoziciju, tonove i glazbeni intenzitet. Grubo zvuči, ali bojim se da nam i „Haso“ samo “svira”…

Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.