Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Nobilo kupuje alibi za osuđujuću presudu Perkoviću, i kontrolira predizbornu štetu!

Autor:

Svašta smo mogli čuti od Nobila ovih dana. I da je optužnica pala, i da je Perković nevin, i da je UDBA samo tamanila teroriste kao Amerika ISIL-ovce, i da je Jugoslavija bila izložena terorizmu, i da je Đureković bio špijun BND-a. Istina je, međutim, malo drukčija.

Kad se malo pogledaju sudski spisi, i nakon raspitivanja kod izvora bliskih suđenju, slika izgleda malo drukčija od one koju po udbaško-regionskim medijima crta Nobilo. Sve što on i Perković sad rade je pokušaj kupovanja alibija pred javnošću za osuđujuću presudu – eto, njemačka tajna služba mu smješta jer je Đureković radio za njih.

Od svega što je Nobilo napričao, točno je samo jedno: kvalifikacija krivičnog djela je izmijenjena, ali samo zato jer je ustanovljeno da Đureković nije ubijen da bi se prikrile privatne kriminalne radnje Vanje i Mike Špiljka, nego da bi se prikrio državni kriminal, i da bi se spriječila neovisnost Hrvatske. Dakle, motivi ubojstva Đurekovića su bili politički. A kad netko pet minuta prije kraja suđenja počne pričati kako se zapravo nije radilo o ubojstvu nego o pokušaju otmice koja je pošla po zlu, jasno je da se vadi.

Priča o otmici je jednostavno glupa: na suđenju se moglo čuti bar deset udbaških svjedočenja od kojih  nikad niti jedno nije spomenulo otmicu! Sam Perković je 2014., pred svoje izručenje, dao veliki intervju u kojem kaže kako su “oni” došli do saznanja tko je ubio Đurekovića, i kako će to otkriti na suđenju: do sad to nije uradio, iz očitih razloga, ali se sjetio “otmice” o kojoj do sad nikad nije bilo govora!

Problem je što su otmice u režiji jugoslavenske tajne službe izgledale tako da je u njima sudjelovalo 25 do 30 ljudi, uključjući liječnike, tim za izvlačenje, a ne mesari! Đureković je ubijen istog časa kad je ušao u prostoriju, što je davno dokazano, s 6 metaka i udarcima mesarske sjekire u glavu – to baš ne liči na pokušaj otmice. No, zato postoje dokazi o tome kako izgleda struktura akcije koja treba završiti ubojstvom, a to je upravo bila akcija “Đureković”.

Naime, na suđenju su, što je javnosti nepoznato, izašle na vidjelo informacije i dokazi koji su jasno pokazali kakva je bila hijearhijska struktura kod organizacije otmica i ubojstava. Dokazano je da je UDBA bila fino uštimani stroj za ubijanje u kojem je svatko imao svoju ulogu. A uloga Perkovića i Mustača je posve razotkrivena, i za suca Daustera tu nema nikakvih tajni. Dakle, kvalifikacija djela je izmijenjena jer je ustanovljeno da je Đureković ubijen zbog razotkrivanja državnog kriminala tadašnjeg političkog rukovodstva, a ne, kao što se smatralo na početku, tako što je Mika Špiljak makinacijama htio zaštititi svog sina od progona. Špiljak je, utvrđeno je na sudu, upravljao mrežom državnog krimimala – mrežom kakva postoji i danas u Hrvatskoj, koja glumata patriotizam vičući “ne damo naša poduzeća strancima” i “ne damo našu INU, to je naše nacionalno blago” samo zato da bi imali gdje krasti. Milutin Baltić je u jednom dokumentu sam naveo kako su oni, kaže, gori i od onih protiv kojih se bore “ali nemaju drugog izbora”.

Sud, dakle, izravno tvrdi da su motivi za ubojstvo Đurekovića politički motivi, što ne uključuje samo razotrivanje pljačke u INA-i i drugdje već i knjige i njegovu djelatnost kao ujedinitelja imigracije. Naime, dokumenti ukazuju da se UDBA jako prepala, uključujući državni vrh tadašnje SFRJ i SRH, da bi on mogao zamijeniti ne baš sposobnog Matu Meštrovića na čelu hrvatske emigracije, i kako bi emigracija time bitno ojačala, s bivšim partizanom i obrazovanim čovjekom na čelu. No najgore od svega, njihov je najveći strah bio da će Đureković, kako je planirao, dovesti sjedište HNV-a u Njemačku iz Amerike – praktički pred vrata Jugoslavije koja se tada već počela raspadati!  1983., kad je ubijen Đureković, Jugoslavija je već bila u kaosu i rasulu, samo to nitko tada nije htio priznati: državom je harala hiperinflacija, standard je pao za trećinu u odnosu na kraj sedamdesetih, zaredale su nestašice, država je bila nelikvidna i time de facto u bankrotu, građani su masovno odlazili u kupovinu preko granice, zastoji u proizvodnji i štrajkovi su se širili kao požar.

Jasno je iz tijeka suđenja da je Đureković bio ozbiljna opasnost za državu koja se tada već sama od sebe raspadala: emigracija je tada ratovala među sobom, a Đureković je taj koji je prijetio da bi je mogao ujediniti. Malo je poznato i da je Đureković je napisao programske osnove nove Hrvatske, a dobar dio toga što je napisao se poklapa s našim današnjim Ustavom. Kad se kandidirao za vođenje HNV-a umjesto Meštrovića, to je u Jugoslaviji bilo zvono za uzbunu, pored činjenice da je bio jako dobro upućen u to kako državni vrh preko INA-e i sustava javnih poduzeća pljačka državu i građane. Dokazni materijal jasno pokazuje kako je izgledala hijerarhija UDBA-e.

Dolumentacija sa suđenja ukazuje da je Đureković, suprotno tvrdnjama nekih svjedoka (Gaži) koji tvrde da je ubijen izvan protokola, ubijen upravo po protokolu za ubojstva. Savezni sekretar je donosio odluku, a republike su davale inicijativu, i to uvijek ona republika čiji je bio “problem”. U ovom slučaju je to bila Hrvatska, što direktno tereti Mustača i Perkovića. Uz Hrvatsku, bile su uključene i udbaške centrale BIH i Crne Gore, jer je protokol propisivao takvu suradnju. Tri službe bi davale operativce te organizirale praćenje, istraživanje, proučavale bi moguće metode ubojstva i izvlačenja ubojica, dostave oružja, i tako dalje. Tek kad bi cijela procedura bila određena, Sekretar bi odobrio akciju, a suglasnost su morali dati i političari u Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka i predsjedništvo CK KP. Dakle, Mika Špiljak, a u ime CK  Franjo Herljević, u ovom slučaju. Nakon toga je Stane Dolanc 31. svibnja dobio odobrenje od Tode Ćuruvije, stare partizančine i  člana predsjedništva RH, te od Jure Burića i Milutina Baltića, predsjednika predsjedništva SRH.

Tko je konkretno izveo akciju se ne zna, niti će se ikad doznati, jer je te papire uništio Perković. No tko je dao inicijativu i naredbu za ubojstvo se može ustanoviti, i ustanovljeno je. Priče o promjeni optužnice na to nimalo ne utječu. Nobilo to zna, ali cilj njegove priče je stvaranje alibija u javnosti za Perkovića, ali i direktan politički utjecaj – jer su izbori pred vratima. Njemu je ostalo jedino vikati “ovo je nepravda”, a kako javnost nema pojma o dokaznom materijalu on viče “Mustaču i Perkoviću je smjestio BND”.

 

Autor:

ZADNJE VIJESTI