Sanjin Strukic/PIXSELL
Sanjin Strukic/PIXSELL

Nitko se nema pravo osjećati prevarenim imenovanjem Nine Obuljen!

Autor:

Čuđenje birača HDZ-a i članova stranke nad neizborom Zlatka Hasanbegovića i izborom Nine Obuljen na mjesto ministrice kulture je fascinantno. Čuđenju nema mjesta. Plenkovićev izbor je posve u skladu sa svime što je zastupao i govorio u predizbornoj kampanji, u skladu s njegovom politikom koju je vodio do sad u Bruxellesu, u skladu s očekivanjima onih koji mu drže leđa i podupiru ga izvan Hrvatske i u samoj stranci.

Članovi i birači HDZ-a danas masovno kukaju i nariču na društvenim mrežama, neki cijepaju stranačke iskaznice, neki pričaju da su izdani, prevareni. Fascinantno je da su mnogi od njih tek večeras spoznali ono što je bilo očito od prvog dana kad je Plenković preuzeo HDZ. Kad nekog Jelena Lovrić i Milorad Pupovac toliko hvale, onda taj netko sigurno neće za ministra kulture postaviti Hasanbegovića. Nikad nije niti rekao da hoće. Zapravo, nikad nije rekao da će napraviti išta, osim što je nagovijestio da će očistiti HDZ od Karamarkovih ljudi, što je normalno i uobičajeno kad se na takav način preuzme vođenje stranke čiji je prethodni lider prisiljen dati ostavku pod pritiskom. Najavio je i da će voditi nekonfliktnu politiku, politiku nezamjeranja nikom, naročito ne onima u medijima i centrima moći koji su rušili njegovog prethodnika. Politiku koja se neće baviti svjetonazorskim pitanjima već samo ekonomijom, što je jasno rekao. Hasanbegović se očito ne uklapa u takvu politiku. Zašto onda toliki danas govore “Ali, mi smo se nadali da to nije tako!”. Temeljem čega su se nadali?  Drukčija politika od one koju je najavljivao, naročito približavanja Višegradskoj skupini, bi ga dovela u nemilost gremija o kojima je govorio Šeks i ugrozila mu opstanak, a on je predugo u diplomaciji da ne bi znao da se svakom može namontirati afera, i onda medijski potencirati do besvijesti, kao što je svjestan da nema afere koja se ne može zataškati ako vam mediji i vaninstitucionalni centri moći, naročito vanjski, drže leđa. Uostalom, dovoljno je vidjeti što mediji rade Trumpu, i kako drže leđa Hillary Clinton.

Kako je dosadašnji ministar kulture bio najviše upravo na udaru HAVC-a, ekipe koja dijeli novac za filmove često po prijateljskim i rodbinskim vezama, a još češće po kriterijima moralno-političke podobnosti, najmanje po kriteriju gledanosti filmova i njihovog komercijalnog uspjeha u svijetu te propagandnog učinka u korist RH, mogu s jedne strane razumjeti da je nekima taj salto mortale u politici HDZ-a neprobavljiv. Ali on nije došao nenajavljen, i ako netko nije vidio do sad u kojem smjeru ide politika Andreja Plenkovića, to je problem njegovog sljepila. Ali nitko nema pravo reći da ga je Plenković prevario. Isto tako, mogu razumjeti zašto mnogi tek sad vide zašto je mjesto ministra kulture toliko važno, naročito kad se ljevica morala suočiti sa svojom najgorom noćnom morom – urbanim, pametnim, obrazovanim zagrebačkim pripadnikom manjine koji je usto desničar, i to ne kozmetički. Zato je za urbane novinare s ruralnim zaleđen postao “retardirani zagrebački musliman”.

Plenković nikad nije obećao, niti implicirao, da će Hasanbegović, ili ma tko drugi, biti novi ministar kulture. Nikad nije spominjao imena. On, za razliku od Karamarka, nikad nije ružno govorio o antifašistima (eufemizam za trajne ovisnike o proračunu i paraproračunu države), niti je kad izgovorao psovke poput riječi “lustracija”. Plenković je oduvijek govorio protiv Orbana, Putina, Višegradske skupine, dosljedno provodio politiku Bruxellesa godinama kao eurozastupnik. On je startu imao podršku Mate Granića i Vladimira Šeksa unutar HDZ-a, a u savjetodavno vijeće imenovao je ljude poput njih, Valentića, i tako dalje. Čime je ispunio obećanje, ako ne o povratku vrijednostima Tuđmanovog HDZ-a, a ono Tuđmanovim ljudima. Pred izbore je jasno i glasno za Njemačku TV rekao da ekstremizmu u HDZ-u nema mjesta, a jasno je da je Hasanbegović po svim euro-normama ekstremist. Plenković nikad nije skrivao da je na liniji europskih pučana, koje predvodi Angela Merkel, čija politika s demokršćanstvom i umjerenom desnicom nema nikakvih poveznica osim u nazivu stranke. Plenković, za razliku od Milanovića, nikad nije ružno govorio o Srbiji i Vučiću jer zna da su to naši budući saveznici u EU i NATO paktu, nastavi li ih voditi Vučić, i da će Vučić – ili njegov nasljednik – biti lider regije “Zapadnog Balkana” jednom kad proces primanja Srbije u ta dva saveza bude okončan. A kao iskusan diplomat zna i da je Americi i Europi u ovom trenutku, pred eskalaciju sukoba s Rusijom do koje će neminovno doći ukoliko Hillary Clinton prema očekivanjima pobjedi na izborima u SAD, Srbija kudikamo važniji partner od Hrvatske: nitko tamo ne želi vidjeti kako se Srbija svrstava na stranu Rusije, a za svrstavanje uz Zapad pod firmom “neutralnosti” će Srbiji trebati dati neke ustupke, nije teško pretpostaviti na čiju štetu. Jasno da je jedan Hasanbegović neprihvatljiv i s tog aspekta, kao što je bio i Karamarko. Usto, Hasanbegović se kao musliman usprotivio politici masovne imigracije, a to nije nešto što u Bruxellesu žele vidjeti. Još manje u Buzinu.

Josip Manolić je bio prisutan na konstituirajućoj sjednici sabora, i tamo je veselo čavrljao sa Šeksom. Istovremeno, Hasanbegović je sam na balkonu pušio, očito izoliran. To se uostalom moglo vidjeti već na proslavi izborne pobjede, kad nije pozvan na binu, već je sam bio negdje u kutu. Kao čovjeku koji se nije odrekao svojih stavova a niti Karamarka promjenom na čelu, takva sudbina mu je bila zajamčena, on je to svakako znao, i svakako je svjesno išao na to. Znao je, svakako, da su mu dani u HDZ-u odbrojani odlaskom Karamarka, kao jednom od njegovih najbližih ljudi i kao frontmanu njegove politike. Isto tako je znao da ljudima koji su danas u savjetodavnom vijeću HDZ-a ne dopadaju ideje da bi netko išao prčkati po arhivama. I to je pametno taktički odigrao, i ima pravo reći da se ne osjeća kao žrtva. Pametno, jer je stekao kapital ugleda među biračima desnice, a ništa nije izgubio što ne bi inače. Jer, da se i odmah svrstao uz Plenkovića, opet ne bi bio ministar. Jednostavno, neprihvatljiv je kao takav iz perspektive nove politike.

Izbori u Hrvatskoj često podsjećaju na antički Rim: ponude vam da izaberete želite li da vas zakucaju čavlima na križ ili da vas bace lavovima u Areni, pa vi izaberete križ, a oni vas svejedno bace lavovima. Tako su i Hrvati skloni glasati za ono što smatraju “manjim zlom”, da bi na kraju dobili ono drugo zlo.  Ono “drugo” je u ovom slučaju žena koja dolazi iz HAVC-a, organizacije iza koje se vuku bezbrojne financijske i sve druge moguće afere, i oko koje se vrti ogroman novac, stotinjak milijuna kuna godišnje, od čega dobar dio dolazi ravno iz državne blagajne, u vidu reketa koji HRT plaća HAVC-u, odnosno postotka svih svojih prihoda, koji su pak dobrim dijelom produkt guljenja kože sirotinji preko TV pretplate. To je razlog ljutnje birača HDZ-a, jer su upravo to željeli izbjeći glasanjem za HDZ. No, trebalo je ipak vidjeti – a tko god je htio je mogao vidjeti – da je upravo Milanović taj koji se ne boji ulaziti u ideološke konflikte, što ga je uostalom koštalo izbora više nego nesposobnost, dok je Plenković karijerni diplomat koji jako dobro zna kako izbjegavati konflikte i steći povjerenje protivnika. Što ga je dovelo na mjesto premijera. Zato se ne treba čuditi niti njegovim biografijama u nastavcima u mainsteram tisku gdje je prikazan maltene kao novi dječak sa Sutle. To je umijeće diplomacije. Što bi Dubrovačni rekli, “Sa svakim dobar, sa nikim iskren”. Ali ne može mu se zamjeriti niti da je bio neiskren. Nikad nije rekao da će neke stvari uraditi. Nije rekao ni da neće.

Dakle, ako se netko ubuduće bude čudio daljoj europeizaciji i briselizaciji Hrvatske, nema se čemu čuditi. Sve je bilo jasno najavljeno, i tko je htio vidjeti kud ide Plenkovićeva politika, mogao je, on to nije skrivao. Možda nije bio preotvoren u nekim stvarima, možda je koristio svoju čudesnu moć govorenja da se ne kaže ništa previše određeno, ali ne može se reći da je nekog prevario. Pa ako se netko osjeća prevarenim, to je samo zbog vlastite sklonosti samozavaravanju.

Autor:

ZADNJE VIJESTI