Goran Jakus/PIXSELL
Goran Jakus/PIXSELL

Nitko se ne bavi lokalnim hadezeovim šerifima, Barišićem, gradonačelnikom V. Gorice, i Jelićem, gradonačelnikom Karlovca

Autor: Dnevno.hr

Damir Jelić krenuo utabanim stazama turopoljskog šinteraj-poduzetništva.

Jedan lijepi aforizam kaže da za vatrometa nitko ne gleda zvijezde. Tako je i sa zvijezdama ove priče: za izbornoga vatrometa nitko se ne bavi lokalnim hadezeovim šerifima, Barišićem, gradonačelnikom Velike Gorice, i Jelićem, gradonačelnikom Karlovca, i njihovim privatnim poduzetništvom. Zaokupljeni brojem Mostovih ministara, Plenkovićevim porukama HSS-u , pogodbom oko ZERP-a i drugim finesama visoke politike, građani nemaju ni interesa ni volje ni snage pratiti još i to čime se bave HDZ-ovi mladi lavovi. Dobro, Turopolje je to, nema lavova, tu je poznatija autohtona turopoljska svinja, ali, metafora vam je jasna.

Dakle, po uzoru na svog velikogoričkog kolegu Dražena Barišića, koji je ozloglašenom skloništu za životinje u Pokupskom Cerju samo u tri godine, od 2011. do 2014. za lov i razonodu s psima platio 6 5 000 000 HRT ( ponovimo to: šest i pol milijuna kuna! ), od kojih, naravno, ni lipe nije bio nikakav kick back, da odmah kažemo, jer sve je to utrošeno u zbrinjavanje biblijske najezde pasa-lutalica koji teroriziraju velikogoričke građane i putnika namjernika, vjerojatno shvativši da je to velik business, i Damir je Jelić krenuo utabanim stazama turopoljskog šinteraj-poduzetništva.

Iako je Dražen Barišić visoko postavio letvicu, jer priznat ćete, tih je 6 500 000 HRK teško dostići bilo kojem gradu u okružju metropole – za komparaciju samo, Sisak troši godišnje 200 000 HRK na istu djelatnost! – Damir Jelić je odlučio parirati ne izravno financijama, nego inventivnošću poslovnoga odnosa s istom osobom, notornim Predragom Barabom, vlasnikom skloništa Pokupsko Cerje, s kojom Barišić, za kojega nije do kraja poznato je li s Barabom kum ili nije, tako uspješno posluje. Kako to posluje, vidjeli smo u par navrata kod Ivane Paradžiković, u „Provjerenom“, u prilozima koji bi u svakoj europskoj državi poslužili kao dovoljan motiv institucijama da, kako bi rekao Stipe Mesić, slijede trag novca: u jednom od tih priloga stanovita Zlata Filipović, tada pročelnica gradskog odjela za poljoprivredu, koja intimizira s vlasnikom skloništa oslovljavajući ga u odgovoru na pitanja novinarke po imenu, Predrag, tumači pred zapanjenim auditorijem kako oni plaćaju paušal Predragu, a što se kasnije zbiva s psima, to nije njihova stvar.

Fascinantno je ne samo to da građani plaćaju prenapuhanih 6500000 kn u tri godine za posao koji nadležne u gradskom poglavarstvu u svom ishodu i ne zanima, nego i to da je upravo ova rečenica postala model turopoljskog psetno-businessa: Andrea Vrbanek, iz karlovačkog upravnog odjela za izrazito srodne djelatnosti: poduzetništvo, poljoprivredu i turizam, karlovačka Zlata, koristi doslovce istu formulaciju, jednako tako intimizirajući s vlasnikom skloništa gospodinom Barabom: i za nju je on Predrag, a Predrag mora samo skupljati pse na području Karlovca, „ a kamo ih vodi to njih ne zanima“. Citat je to za obilaska Pokupskoga Cerja s karlovačkim poglavarstvom.

Tom prigodom desio se i skaradan ispad karlovačke Zlate: zavaljena u sjenici kod Predraga, sjedi pročelnica Vrbanek i cinično komentira: Pa svi mi želimo no kill!, i prasne u smije. NO KILL, to je vrsta skloništa za kakve se zalažu entuzijasti i udruge za zaštitu prava životinja u Hrvatskoj, u borbi protiv ubijanja životinja u tim, očito je, obrtima za usmrćenje pasa i zaradu lokalnih kabadahija, u što su se pretvorila skloništa za pse u Hrvatskoj. Sam taj prizor, grohot jedne provincijske moćnice koja baveći se općim dobro očiti nalazi i neku priliku za partikularni – to je ovo: svi mi – i osobni boljitak – odatle taj bahati, bezobrazni, neumjesni smijeh – dovoljan bi bio da se intervenira, barem od strane gradonačelnika Jelića, pa po saslušanju svjedoka pročelnicu otpusti. Naravno, on to neće učiniti, a zašto i bi, kad je Baraba i za njega Predrag, a uostalom, Barišićev primjer jamči da je business besprijetkoran.

Tako je Jelić izmislio sljedeći model: dao je koncesiju za sklonište Predragu Barabi jer da je njegova ponuda najmanja. No, Predrag Baraba je obećao, i zato je i dobio koncesiju, izgraditi sklonište na području Karlovca. Očito, sjajan je to business, kad se za zbrinjavanje pasa-lutalica može ići s najmanjom ponudom, a uložiti toliko privatnoga novca da se podigne cijelo novo sklonište! Jasno da je isplativo, jer, Baraba inače ne bi gradio, zar ne? No, to još nije sve! Kao i u tv-prodaji, samo ovdje u mjesto seta noževa, imate i skandal pride: Baraba je znao da će dobiti koncesiju, jer je prije raspisanoga natječaja kupio zemljište na kojemu bi to sklonište gradio!

Pritješnjen tom opaskom, Jelić je očito upozorio Barabu, pa iako je bilo isprva kazano da će u tri mjeseca izgraditi sklonište na području Karlovca, sad je Zlata alias Vrbanek rekla da nikad nije bila tema da sklonište treba biti na tom području, nego je samo bitno da se pse skuplja na području Karlovca.

Ako i jest tako, kako to da je onda Baraba, koji je, da, zaboravili smo, pod istragom DORH-a, što ga diskvalificira u svakom javnom natječaju eo ipso, dobio koncesiju? Na to odgovara onaj grohot odozgo: jasno je pročelnici kao i gradonačelniku s kim tikve sade, a i koje se zarada na tikvama. Dok im se o glavu ne obiju, jasno.

Karlovac je tako dao koncesiju čovjeku koji je u Hrvatskoj alegorija svega zla u odnosu spram pasa u skloništima, čovjeku koji je od tog posla napravio nevjerojatan biznis s gradonačelnicima zagrebačkog prstena, i unatoč peticiji koju je potpisalo oko tri tisuće građana i zahtjevu SDP-a da se odgodili odluka o tome tko će obavljati te poslove, Damir Jelić inzistira na svojoj odluci. Jer, svi su oni za no hil, buahahahah, je li tako?

Autor: Dnevno.hr

ZADNJE VIJESTI