Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Napadači na Plenkovića izgubljeni u prostoru i vremenu!

Autor: Vice Borić

Europske strukture oduševljene su Plenkovićevim uspjehom - ponajprije zato što je uspio mobilizirajući vlastito biračko tijelo svojom odmjerenošću i političkim sadržajem, stavljajući u fokus kampanje gospodarski razvoj, pravnu državu i socijalnu osjetljivost

Osporavatelji Andreja Plenkovića ne odustaju od traženja „rupa“ u njegovoj vjerodostojnosti. Nakon neuspjela pokušaja nametanja lažne dileme „Hasanbegović ili Pupovac“ i Plenkovićeva maestralnog poentiranja osiguravanjem osovine HDZ-MOST, koju su nezadovoljnici unutar HDZ-a svojim nastojanjima umalo srušili, sljedeća točka udara bit će kadrovska rješenja u novoj hrvatskoj vladi. Neka Plenkovićeva rješenja bit će dočekana „na nož“ iz nekoliko razloga. Prvo, zato što u njihovom odabiru dosadašnja struktura HDZ-a neće imati presudan utjecaj, pa će im ona sama po sebi biti teško prihvatljiva. Drugo, Plenkovićeva nastojanja da kroz sastav nove vlade Hrvatskoj priskrbi potrebnu političku stabilnost i pošalje poruku širine i otvorenosti, nije nešto što će oduševiti one koji su navikli svoje političke karijere graditi u uskim stranačkim gremijima i uz lobističku asistenciju raznih interesnih skupina. Treće, mrzovolja koja će se izliti na neke „Plenkovićeve ljude“ nije uzrokovana razlozima koji već pomalo dopiru do javnosti, a koji govore o njihovim osobnim nedostacima i mrljama iz prošlosti, već prije svega strahom od jačanja novog premijera. Najžešće kritike dolazit će redova onih koji su bili uvjereni da će Plenković morati plesati kako oni kažu, a sada vide da od toga neće biti ništa, i da je svakim danom taj scenarij sve manje izgledan. Plenković je već pokazao da će se svakoga uvažavati u mjeri u kojoj pokaže da može doprinijeti realizaciji programskih ciljeva nove vlade, a tu su mnogi od Plenkovićevih kritičara vrlo „tanki“.

Nasrtaji na Plenkovićevo domoljublje

Oporbeni SDP također s Plenovićem ima veliki problem. Naime, svaki njihov dosadašnji udar na tu stranku, osim kratkog predaha kojeg je svojim obećanjima temeljite detuđmanizacije sebi osigurao Sanader, bio je potpomognut vanjskim silnicama i međunarodnom potporom. Ovoga puta ta je potpora na Plenkovićevoj strani. Iako je odluku o kandidaturi za predsjednika stranke donio sam, i nije, poput Karamarka, u nastojanju da se politički pozicionira obijao vrata stranih veleposlanstava, niti davao izjave o lojalnosti i suradnji, zbog toga su ga, što je začudno, prozivali svi njegovi takmaci u utrci za predsjednika stranke. Činili su to čak i oni koji su Sanaderovu međunarodnu karijeru svojevremeno uzdizali u nebesa i otvoreno iskazivali divljenje njegovom poliglotskom profilu, pa se nisu libili snimiti čak i HDZ-ov izborni spot u kojem strani državnici hvale njihovog vođu. Nisu to, doduše, svi činili javno poput Darka Milinovića, koji je nakon Plenkovićeve unutarstranačke kandidature izjavio: „Pozivam dvjesto tisuća članova Hrvatske demokratske zajednice da ne dopuste da nam bilo tko nametne predsjednika stranke, neka predsjednik bude onaj koji je dvadeset godina i lijegao i ustajao s HDZ-om“, jasno aludirajući na Plenkovića. On, koji je dvadeset godina lijegao i ustajao sa svakim predsjednikom HDZ-a, i slijepo podržavao sve devastirajuće procese u stranci, u nastavku ističe kako je Plenković „diplomat koji govori pet jezika“, ali da „dvjesto tisuća članova mora imati priliku kandidirati istinskog HDZ-ovca i domoljuba“. Ante Sanader, Božidar Kalmeta i slični domoljubi iz njegove, devete izborne jedinice, na kraju su, uz najavljene konzultacije s Milijanom Brkićem, odlučili istaknuti njegovu kandidaturu, da bi na koncu ipak odustali.

Plenković ima europsku potporu i traži ju za Hrvatsku

Europske strukture oduševljene su Plenkovićevim uspjehom, i to ne kriju. Ali ne zbog uspjeha samog, nego zbog načina na koji je do njega došlo. Plenković je uspjeh postigao mobilizirajući vlastito biračko tijelo svojom odmjerenošću i političkim sadržajem, stavljajući u fokus kampanje gospodarski razvoj, pravnu državu i socijalnu osjetljivost. Pred birače je krenuo sa sloganom „Vjerodostojno“ i politikom čistih ruku, pa nema sumnje da će mu ta javnost i oprostiti poneku kadrovski grešku. Nije bilo „antikomunističkih manifesta“, prijetnji lustracijom, „registara izdajnika“ i lažnog ideološkog zaoštravanja, čime su njegovi prethodnici prikrivali zabrinjavajuću razinu vlastite nesposobnosti da se uhvate u koštac sa stvarnim hrvatskim problemima. Laž o tobožnjoj lustraciji najbolje je dokazao upravo Karamarko, koji je ovih dana zatražio da, u postupku koji se vodi zbog njegova povezivanja sa UDBOM, saslušanje udbaša koji bi mu govorili u prilog bude zatvoreno za javnost! „Moji svjedoci nisu javne osobe, te imaju obitelj, djecu, unuke i možda ne žele da se zna što su radili u onom socijalističkom sustavu! I upravo zato ih treba zaštititi“, rekao je Karamarko, koji je u kampanji najavljivao da će izvršiti lustraciju i objaviti registar izdajnika. Sad pak traži da se suđenje zatvori za javnost kako se njihova imena ne bi doznala, jer bi „mogli imati neugodnosti“.

Sudionici kadrovskog masakra nad tuđmanistima

Osim toga, Karamarko i društvo učinili su veliku nepravdu pristašama i simpatizerima stranke, te štetu HDZ-u u cjelini, projicirajući u javnosti njihovu sliku kao zaostalih i ne odveć pametnih ljudi, netolerantnih i isključivih, čija je zadrtost i ukopanost u prošlost obrnuto proporcionalna njihovoj sposobnosti da promišljaju i rješavanju sadašnje hrvatske probleme. Percepciju koju su ljudi izvan HDZ-a imali o stranci i njezinim ljudima zasigurno nije uljepšao ni čitav niz koruptivnih i kriminalnih afera, te „umočenost“ vodećih ljudi stranke u brojne sudske postupke. Osim toga, dosadašnje HDZ-ove garniture nisu znale što će same sa sobom, a kamoli s Hrvatskom, kako se pozicionirati u Europi, što napraviti u odnosu na neposredno okruženje, kako i na koji način komunicirati s najvećim svjetskim silama i kako pronaći najbolji put za ostvarenje i zaštitu hrvatskih interesa. Prošlo je vrijeme kada je IRI, kojeg je financirala američka vlada, javno poručivao da je jedan od vanjskopolitičkih ciljeva njihove vlade uspjeh Račanove „peteročlane koalicije“ i da bi bilo „besmisleno investirati velike svote novca u postojeću vladu, a istovremeno raditi s ljudima koji ju žele srušiti“. Bilo je to vrijeme velikih „investicija“ u ljevičarsku vladu, koja je u suradnji s Mesićem i njegovim kadrovima devastirala ustrojene državne institucije, srozala gospodarski potencijal države i u svom „revolucionarnom zanosu“ napravila kadrovski masakr nad tisućama državotvornih ljudi, sijući klicu budućih nesnošljivosti.

Ne shvaćaju što se događa

Najtragičnije od svega je to što vodeći Plenkovićevi kritičari „desne provenijencije“, za razliku od umjerenijih Tolušića i Butkovića, koji su također koketirali s idejom da se suprotstave Plenkoviću, jednostavno ne shvaćaju što se oko njih događa, ne prepoznaju znakove vremena i nisu kadri ispravno anticipirati događaje kojima idu ususret. Ostali su zarobljenici sustava koji više ne postoji, okruženi ljudima koji im se to ne usuđuju reći. No njihov najveći nedostatak, koji ih jednostavno onemogućuje u pokušajima da okrupne svoje nezadovoljstvo, je upravo nedostatak vlastite vjerodostojnosti. Karamarko je upravo zbog toga „smanjio gas“, s obzirom da posjeduje biografiju s kojom, sada kada je konačno više-manje poznata, više nikome ne može predstavljati autoritet. Milijan Brkić sigurno ne spada među one koje bi, na pitanje o nositeljima nove politike i promjena koje su potrebne Hrvatskoj, u nekoj otvorenoj anketi, bez unaprijed ponuđenih imena, itko uopće spomenuo. Miro Kovač, osim što se niti u jednoj „kriznoj situaciji“ ne snalazi i što rješavajući probleme uvijek iznova producira još veće, politički nikada nije predstavljao nešto osobito i poznat je kao osoba koja lako potpada pod utjecaje drugih. Dado Milinović, koji se inače vješto „snalazi“ u prijelaznim razdobljima, ovoga se puta potpuno pogubio. Sanaderovac, kosorovac, karamarkovac… uvijek u prvim redovima onih koji bi novim šefovima recitirali panegirike, a bivšima skidali glavu, iz nekih je, njemu poznatih razloga, i sam poželio postati šef, računajući na potporu Karamarkove struje, koja se u tom trenutku upravo raspadala u ćorsokaku u koji su ju odveli sukobi između njega i Milijana Brkića. Nakon toga bilo je doslovce žalosno gledati ljude koji su se godinama zaklinjali u taj dvojac, i u njihovo ime suprotstavljali se svakom razumnom glasu kritike, kako se uoči konačnog raspada muče pokušavajući odgovoriti koga od njih dvojice podržavaju.

Uvjeravaju članstvo da će Plenković biti „novi Sanader“

Sada, kada su sve druge opcije više-manje neslavno propale, Plenkovićevi oponenti nastoje članstvom proširiti bojazan da će novi šef stranke postati „novi Sanader“. Plenković je tobože iz istog „diplomatskog miljea“, njime upravljaju strani interesi, okružuje se isključivo ljudima od svog osobnog povjerenja i sklon je, iako se to još ne vidi, vladati čvrstom rukom. Nekoliko nam je članova stranke, s kojima smo razgovarali, čak otvoreno priznalo da im je sugerirano da na izazivanju tog straha treba graditi zadnju crtu obrane promjenama u stranačkim strukturama, koje se očekuju uoči lokalnih izbora. Nevjerojatno je da sanaderovci sada plaše članstvo Sanaderom, da se ljudi koji su došli na čelne pozicije nakon Karamarkova raspuštanja izabranih stranačkih ogranaka sada pozivaju na demokratičnost i da pobornici Brkićeva „subordiniranja“ sada upozoravaju na Plenkovićeve autokratske sklonosti. Ali još je nevjerojatnije da postoji grupacija koja drži da se procesi, koji su započeli Plenkovićevim dolaskom na čelo stranke, mogu zaustaviti. Što se događa u njihovim glavama? Računaju li na selektivno pamćenje vlastitog članstva?

Tri tabora dovode u pitanje Plenkovićevu vjerodostojnost!

Radi se o ljudima koji su podržavali Sanadera koji je, osim što je prijevarom i krađom došao na čelo HDZ-a, u čemu mu je, na žalost, pomogao i Vladimir Šeks, bio oličenje političke i svake druge dvoličnosti. Sanader je, zahvaljujući poltronima oko sebe, grabio političku moć i utjecaj bez obzira na njegove protuhrvatske poteze. On je mogao u isto vrijeme u Splitu dizati publiku na noge, predstavljajući se braniteljima kao njihov zaštitnik, a u stranci voditi stegovne postupke protiv onih koji su braniteljima u HDZ-u pružali potporu. Njegovi su poltroni skandirali Sanaderovim izjavama o generalima, a on je izjavljivao da bi ih zbog njihova apela da se zaštiti dignitet Domovinskoga rata i sam smijenio. Dizali su u nebesa njegovu nacionalnu „komponentu“, a on je uoči izbora odbijao odgovoriti bi li, da je premijer, uhitio generala Gotovinu. Kasnije će se pokazati i zašto. Doveli su ga na vlast, dopustili mu da provede temeljitu detuđmanizaciju, u kojoj su i sami sudjelovali, zatvarali oči pred progonima i pljačkom…

Kadrovi Jadranke Kosor nikada nisu bili ljudi duboko ukorijenjeni u stranci, pa joj nisu mogli puno pomoći kada je njezina glava došla u pitanje. Nešto otpora pružao je Šeks, ali bez uspjeha. No Jadranku Kosor uistinu je bilo teško braniti. Neutješna što ju „njezini dečki“ nisu pozvali natrag u stranku, Kosorica zaboravlja kako je, nakon nedemokratskog dolaska na čelo stranke, postala nositelj ne samo nedemokratskih, nego i protuhrvatskih tendencija. To se očitovalo u mnogim slučajevima, od arbitraže sa Slovenijom do bjesomučnog i protupravnog progona tisuća ljudi tijekom akcije lova na Gotovinu. Glave ju je na koncu došao „njen dečko“ – Tomislav Karamarko, kojega je učlanila u stranku. On ju je nakon toga izbacio, što bi mu se još moglo i oprostiti, no nije se tu zaustavio. Kao jedan od glavnih aktera brutalne detuđmanizacije, kada je ognjem i mačem uništavao Tuđmanove institucije, ostavštinu i ljude, započeo je s degutantnim verbalnim „retuđmaniziranjem“ stranke. Naravno da je to bio samo pijesak u oči naivnima. One koji Karamarku nisu vjerovali razuvjerio je Milijan Brkić, koji je godinama bio njegov alter ego. Brkiću kao ratniku nije smetalo što je njegov šef, koji čitavo vrijeme rata nije napuštao centar Zagreba, upisao u registar branitelja 1131 dan u borbenom sektoru, što je u vrijeme rata, kada je on na bojišnici nosio glavu u torbi, s Manolićem i Mesićem rušio Tuđmana i radio o glavi ratnog ministra obrane Gojka Šuška, što je bio Mesićev šef kabineta u vrijeme dok je ovaj izvršio udar razrješujući ratne generale. Fascinacija uljem na platnu u Karamarkovom uredu u Matičinoj ulici u Zagrebu, koje je prikazivalo pokolj na Bleiburškom polju, bila je jača i od Karamarkove izdajničke uloge u progonu Gotovine i nezakonite suradnje s britanskim MI6. Podanici iste krune koji su doveli do Bleiburške tragedije postali su, bez ikakvog Brkićeva prosvjeda, progonitelji stotina domoljuba u novoj hrvatskoj državi. Po njihovom nalogu se prisluškivalo, pratilo, saslušavalo i isljeđivalo. Možda jednom i na tu temu bude nešto naslikano.

U središnjim tijelima stranke neće biti suprotstavljanja

Svi slijednici i baštinici te promašene politike još su u HDZ-u. Nitko ih ne tjera i nitko ih ne dira – i to im je čudno. Sjede u Predsjedništvu stranke, ali i u stotinama stranačkih podružnica. Sviđa li im se to što se događa? Sigurno ne. Kane li se Plenkoviću suprotstaviti? U nekim točkama stranačke strukture sasvim sigurno. U središnjim tijelima ne. Darku Milinoviću sigurno ne pada na pamet dopustiti bilo kome da takne u njegov atar. Lika je već godinama njegovo leno, interesne strukture su dobro povezane i funkcioniraju. Jedini mu je problem što više nema potporu u okruženju, jer Kalmeta je, bez obzira na dojam koji se trudi ostaviti, definitivno ad acta, a u Predsjedništvu HDZ-a, koje se oduvijek najbrže prilagođavalo novoj situaciji, nama ama baš nikoga tko bi ga u njegovoj borbi za opstanak javno podržao. No što je ličko-senjski slučaj u usporedbi s onim zagrebačkim, u kojem se nedorasli Andrija Mikulić još uvijek zanosi idejom zadržavanja utjecaja i pozicije, pa i dalje ustrajava u nastojanjima da radnim mjestima, koje ovih dana dijeli u dogovoru s Bandićem, osigura potporu šefova stranačkih podružnica. O njegovoj političkoj kapacitiranosti najbolje govori upravo ta činjenica – čovjek u Zagrebu više nema ništa, a još uvijek živi u uvjerenju da ima sve. Čitava zagrebačka organizacija već mjesec dana upire sve napore ne bi li osjetila, čula ili barem krajičkom oka vidjela nekakav signal za početak njegove detronizacije i stvaranja novog HDZ-a, koji će prestati biti Bandićev prirepak. Mikulićevi suradnici, gotovo bez iznimke, već su krenuli u pokušaje „bajpasiranja“ situacije, hvatajući zadnju priliku da dobro raspoloženoj stranačkoj bazi, koja jedva čeka znak za početak akcije, budu na usluzi.

Sve manje mogućnosti za oponiranje

Objavom imena novih ministara krenut će posljednji val pokušaja da se iz HDZ-ovih struktura našteti Plenkoviću. Nakon toga, onima koji ni tada ne shvate da se promjene ne mogu zaustaviti i koji se odbiju „repozicionirati“, preostat će samo povremeno iskorištavanje kriznih situacija do kojih će dolaziti uslijed redovitog rada Vlade. No, s obzirom da se Plenković neće libiti u takvim slučajevima smijeniti odgovorne, teško je vjerovati da bi ovakvi oponenti, povezani isključivo interesnim vezama i motivirani povrijeđenim osobnim taštinama, mogli ozbiljnije naštetiti novom premijeru i njegovom timu.

Karamarko Amerikancima tumači što će činiti…

Karamarko je 2005. svoje planove o radu službi prije predstavljanja u Saboru iznio stranim veleposlanicima. Danas oni koji su ga u tome podržavali šire priče o tome kako je Plenković, koji je posljednjih godina respektabilan europski političar iznimnih radnih sposobnosti, samo međunarodni eksponent

Prije službenog imenovanja, Tomislav Karamarko je o tome što kani poduzeti u radu na svom novom radnom mjestu u hrvatskoj tajnoj službi, 13.12.2005. razgovarao u američkom veleposlanstvu. Veleposlanik Ralph Frank naveo je u svom dopisu da Karamarko limitirano govori i razumije engleski, ali to ga nije spriječilo da iznese svoje planove o „profesionalizaciji“ službi, da se požali kako napušta unosan privatni biznis (koji je nastavio voditi tijekom cijele karijere), te da istakne kako na to mjesto dolazi isključivo na Mesićev nagovor.

karamarko

Autor: Vice Borić

ZADNJE VIJESTI