Ivan Ramađa /Dnevno.hr
Ivan Ramađa /Dnevno.hr

Ubilački strojevi Tita i partije…

Autor: piše: prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ

U opsežnoj knjizi Romana Leljaka - objavljeni su pravilnici, uputstva i drugi ključni dokumenti o zadaćama, koncepciji i metodologiji rada, te međusobnim odnosima jugoslavenskih tajnih službi i njihovom odnosu prema drugim institucijama

Svi totalitarni režimi i diktatori pridavali su najveći značaj obavještajnoj službi, tj. tajnoj policiji jer je ona bila glavni čuvar i jamac njihova opstanka. U tome nikakva iznimka nije bila ni komunistička Jugoslavija ni njen diktator Tito. Povijest uspostave jugoslavenskih tajnih službi započela je tijekom Drugog svjetskog rata prema boljševičkom modelu, te uz pomoć i nadzor ruskih boljševičkih instruktora. U prvim ratnim godinama, zbog slabe povezanosti partizanskog pokreta i nekih drugih razloga, obavještajna služba pod nadzorom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) ustrojavana je na zemaljskim (republičkim) razinama.

Taj je tijek prekinut u svibnju 1944. kada je Tito u Drvaru donio odluku o osnivanju Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a) kao nove i strogo centralizirane i jedinstvene obavještajno-kontraobavještajne organizacije. Razlozi osnivanja OZN-e jasno su određeni u osnivačkom dokumentu u kojem je navedeno da OZN-ina „jedinstvena struktura i centralizirano rukovodstvo omogućuje obezbeđenje jedinstvene i tvrde političke linije u obavještajnoj i kontraobavještajnoj službi i daju Vrhovnom komandantu i rukovodstvu NOP-a moćno oružje za nanošenje jednovremenih udaraca po fašističkim i drugim neprijateljskim elementima po čitavoj zemlji.“

Potčinjeni Vrhovnom komandantu

Tito je već na početku osigurao da ta služba ne izmakne njegovoj potpunoj kontroli pa je odredio da načelnik OZN-e bude osoba od njegovog najvećeg povjerenja (Aleksandar Ranković), ali i da je načelnik „u operativnoj djelatnosti potčinjen samom Vrhovnom komandantu“, tj. Titu. Dodatni osigurač Titove svemoći bila je i odredba da se i načelnici OZN-e na nižim razinama „upravljaju, u svome radu, prema direktivama Vrhovnog komandanta.“

Krajem rata i u poraću OZN-a je imala praktično neograničenu moć te je poduzimala sve što je bilo potrebno za uspostavu i očuvanje totalitarne komunističke vlasti, te diktatorske moći Tita. U OZN-inu strukturu su uključivani najodaniji komunistički kadrovi, a mreža OZN-e razgranala je svoja povjereništva sa svrhom da se „obuhvati svako selo i zaselak, svaku točku na određenom području tako da oku naše službe ne može ništa značajno izmaći i sakriti se. Da bi mreža zadovoljila treba je stalno provjeravati, proširivati, te stručno i politički uzdizati.“

OZN-a je tada, bez ikavih formalnih i praktičnih ograničenja, rukovodila s cjelokupnom najokrutnijom revolucionarnom represijom kojom se KPJ obračunavala ne samo s ratnim protivnicima, nego i s mnogobrojnim običnim građanima koji su na bilo koji način bili nepoćudni komunističkoj vlasti. Pod izravno operativno zapovjedništvo OZN-e stavljene su i vojne postrojbe za posebne namjene – Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) – u kojima je bilo približno 120.000 posebno odabranih i Titu i partiji najodanijih vojnika.

OZN-a je u poraću bila ubilački stroj Tita i partije koji je masovnim i pojedinačnim pogubljenjima, internacijama u logore, oružanim akcijama, politički montiranim sudskim procesima i drugim vrstama represije trajno eliminirala ili neutralizirala tzv. unutrašnje neprijatelje. OZN-a je istovremno bila strah i trepet za sve partijske kadrove ukoliko bi skrenuli s tvrde Titove partijske linije.

Udba, VOS i KOS

O svemoći OZN-e jasno svjedoči i poratno izvješće tijela komunističkih vlasti s područja Hrvatske: „Organi OZN-e vrše pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ih ne pokopavaju čestito. Narod strahuje. Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu, nego i među članovima Narodnooslobodilačkih odbora.“

Na takvim temeljima, ali uz zadržavanje neprekidno iste koncepcije, Tito i partija su u narednim desetljećima više puta provodili različite reorganizacije i prilagodbe jugoslavenskog sigurnosnog sustava. U proljeće 1946. sigurnosna služba je razdijeljena na civilni i vojni dio. U Ministarstvu unutarnjih poslova organizirana je civilna služba sigurnosti koja je dobila naziv Uprava državne bezbjednosti (UDB-a), a pri Ministarstvu obrane osnovane su vojne sigurnosne službe: Vojna obavještajna služba (VOS) i Kontraobavještajna služba (KOS).

Jedan dio civilne sigurnosne službe došao je pod nadležnost Ministarstva vanjskih poslova i nazvan je Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), a djelovao je u inozemstvu većinom preko jugoslavenskih diplomatskih predstavništava, te preko drugih (gospodarskih, kulturnih itd.) predstavništava u inozemstvu. Kasnije je UID preimenovan u Službu za istraživanje i dokumentaciju (SID), a njegove zadaće i način djelovanja ostali su uglavnom nepromjenjeni.

Zanimljivo je što je UDB-a (ili javno uobičajeni naziv Udba) – usprkos tome što je postala civilna služba – i nadalje (do 1952.) zadržala vojni ustroj i način djelovanja, te vojne činove i odore koje je imala bivša OZN-a. Zbog posebnog značenja i moći Udbe, uveden je i poseban praznik, „Dan Udbe“, koji je svake godine posebno pripreman i obilježavan diljem Jugoslavije.

Jačanje republičkih službi

Najveća promjena u civilnoj službi dogodila se 1966., kada je Tito na dramatičan način s čela Udbe smijenio A. Rankovića i potpuno dekonstruirao njegovu golemu moć. Naredne godine (1967.) Udba je preimenovana u Službu državne sigurnosti i taj naziv je zadržala sve do raspada Jugoslavije. No, puno je značajnije što je sa smjenom Rankovića započeo i proces jačanje moći republičkih službi. To je bio jedan od načina s kojima je Tito sve više učvršćivao svoju osobnu moć, a slično je i s istim ciljem tada učinio i s postupnim jačanjem uloge republika i pokrajina, te različitim kadrovskim smjenama, rotacijama i manipulacijama u svim tijelima partijske i državne vlasti.

Reorganizacije i promjene također su se događale i u cijelom obrambenom sustavu, pa su tome prilagođavane i promjene u vojnom sigurnosnom sustavu. KOS je već 1955. promijenio naziv u Organ bezbjednosti Jugoslavenske narodne armije (OB JNA). Međutim, zanimljivo je što se – usprkos ovoj nekim drugim kasnijim promjenama naziva i ustroja – u javnoj uporabi za cijelu jugoslavensku vojnu sigurnosnu strukturu do sada zadržao naziv KOS (ili Kos). Slično se dogodilo i glede civilne sigurnosne službe, te se i do sada u javnoj uporabi najčešće koristi naziv Udba.

Potpuno je izvan fokusa javnosti ostala veoma važna jugoslavenska sigurnosna služba, Bezbjednost Teritorijalne obrane (BTO), koja je od kraja 1960-ih ustrojavana usporedno s nastankom sustava Teritorijalne obrane (TO) kao dijela sustava Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ).

Sve aktualnija tema

Iako je od raspada Jugoslavije prošlo četvrt stoljeća, tema jugoslavenskih sigurnosnih službi ne gubi na zanimljivosti i aktualnosti, ni u najširoj javnosti ni u političkim i stručnim krugovima. Naprotiv, ta tema je protokom vremena sve aktualnija, jer se sve više razaznaje da i sa životom država nastalih raspadom Jugoslavije, u dramatično velikoj mjeri još uvijek upravljaju mreže koje su kreirale jugoslavenske tajne službe. U velikom nizu knjiga, članaka i medijskih govora o toj temi pojavljuju se mnogobrojne činjenice i podaci koji su međusobno proturječni, te ukupno gledajući, zapravo, više pridonose zbunjivanju i maskiranju nego otkrivanju, spoznajama i suočavanju s ovim problemom.

Stoga ova opsežna knjiga Romana Leljaka – u kojoj su objavljeni pravilnici, uputstva i drugi ključni dokumenti o zadaćama, koncepciji i metodologiji rada, te međusobnim odnosima jugoslavenskih tajnih službi i njihovom odnosu prema drugim institucijama – predstavlja iznimnu vrijednost koja svim istraživačima, stručnjacima i svima drugima zainteresiranima pruža mogućnost da napokon u spoznavanju ove važne teme mogu krenuti od objektivnih temelja.

A to je preduvjet da se napokon sazna cjelovita i zastrašujuća istina o zločinačkom komunističkom sustavu i njegovoj tranziciji u postkomunističko i postjugoslavensko razdoblje. Na taj anačin otvorit će se mogućnost suočavanja s totalitarnim nasljeđem, te mogućnost oslobađanja budućnosti od ponavljanja zločinačke prošlosti.

Autor: piše: prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ

ZADNJE VIJESTI