Patrik Macek/PIXSELL

Nećete vjerovati tko su ljudi zbog kojih Hrvatska još nije propala!

Autor: Marin Vlahović

Kada bih mogao vratiti film nekoliko godina unatrag, dobro bih promislio o tome želim li biti novinar. Danas mi se čini kako je za ovakva razmišljanja prekasno. Naime, stvorio sam poprično dugačku heterogenu kolonu različitih neprijatelja koji mi nikada neće zaboraviti što sam o njima napisao. Uz političare, koji su navikli na prozivke medija, tu su i razni opskurni likovi, ubojice na slobodi, dileri droge, korumpirani policajci, gangsteri, pripadnici obavještajnog podzemlja, tužitelji, suci, odvjetnici, privatizacijski tajkuni, lažni humanitarci i mesije, poreznici, perači novca i tako dalje. Sve u svemu, lista se čini beskonačnom i stalno raste. Doduše, u Hrvatskoj rijetko kada ubijaju novinare. Postoje mnogo lakše i perfidnije metode osvete. Jednostavno vam zatvore sva vrata, onemoguće vam da se bilo gdje zaposlite, neovisno o kvalifikacijama. Jer, šljam o kojem ste pisali nalazi se posvuda i na sve ima utjecaj. Naravno, nisu svi novinari isti. Nekima ova profesija služi isključivo kao odskočna daska za profitabilnija i manje stresna radna mjesta, pa se onda bave stvaranjem mreže poznanika i prijatelja, umjesto da kao svaki pošten i beskompromisan novinar skupljaju neprijatelje. Najgore je kada vam to prijeđe u naviku. Na hrvatskoj političkoj pozornici nema važnijeg političara o kojem nisam pisao kritično, a neke sam, preko dokumentacije koju sam pribavio od raznih izvora, povezivao s konkretnim kriminalnim radnjama. Normalno, kada pišete o političaru koji raspolaže velikom skupinom trolova i sljedbenika, onda vas oni optužuju da imate dvostruka mjerila, jer tobože niste pisali o onim drugima, unatoč činjenici da pišete o svima njima, bez ikakve diskriminacije i samo po zaslugama.

Ipak, nećemo se lagati. Nigdje, pa tako ni u Hrvatskoj, nema potpuno slobodnog novinarstva. Privatne tužbe mogu uništiti novinara, urednika te ugasiti neovisni medij, ili mu barem začepiti usta, onemogućiti ga u normalnom radu. Mediji rabijatnog karaktera nerijetko se nađu izolirani od strane potencijalnih oglašivača, donatora, ali i drugih medija koji im kradu vijesti, ignorirajući pritom njihovo samo postojanje. Ne smiju im čak ni ime spomenuti. Doduše, ima slučajeva kada agresivni mediji postanu dovoljno čitani i utjecajni da ih se svi boje, pa im plaćaju neku vrstu reketa, što je slučaj i s najpoznatijim portalom u Hrvatskoj. Novinarska scena je šarolika, iako, po mom osobnom mišljenju, prevladavaju medijske kuće koje ne rade u interesu Hrvatske. To ne znači da je svaki novinar koji radi u takvom mediju plaćenik i prodana duša. Ima pojedinaca koji unutar zadanih okvira, kao u komunizmu, negdje između redova, pišu i otkrivaju javne tajne. Na žalost, čitatelji sve manje razumiju autore i novinari im služe kao vreće za udaranje preko kojih rješavaju svoje dnevne frustracije kroz prostačke i(li) prijeteće komentare. Budimo realni, nije lako pisati svakoga dana i mi novinari često griješimo u svom radu. Izloženi smo nezamislivom pritisku i stresu. U svakom slučaju, ovo je veoma kompleksna tematika o kojoj se ne može argumentirano razgovarati kroz crno-bijele naočale.

Ali, zamislimo na trenutak da u Hrvatskoj prestanu postojati novinari. I odjednom postoje samo službene vijesti, ono što državna vlast odobrava, što smije izaći u javnost. Ovaj scenarij zvuči poprilično mračno, zar ne? U ovoj zemlji novinari su otkrili afere koje su teške desetke milijardi eura, a svoja otkrića naplatitli su gubitkom zdravlja, živaca, žrtvovanjem egzistencije, smatrajući kako je priča vrijednija i od njihovog života. Ako gledamo neki prosječan životni standard i prihode, novinari su jedno od najpodcijenjenijih zanimanja u našem društvu. Najveći apsurd novinarstva je u tome što od ove profesije najbolje žive ljudi koji uopće nisu novinari. Na primjer, perjanice Hanze, Jergović i Tomić, pišu eseje ili komentare. Nema tu istraživačkog novinarstva, niti rizika da se zamjerite kriminalnom i gospodarskom podzemlju, koje je zbog vaših priča završilo pod povećalom istražitelja ili izgubilo milijune kuna. Budimo sasvim otvoreni. Kada više ne bi postojali novinari, posebno oni koji svakodnevno ruju po mračnim bespućima hrvatske zbilje, zlo bi odavno pobijedilo i građani bi taj poraz olako prihvatili, jer im nitko ne bi mogao ispričati što se stvarno zbiva u državi. Sve bi se svelo na šaptanje i priče po kafićima, a to smo već imali, zar ne? Zato, na neki način, zastupnik Zlatko Hasanbegović ima pravo kada je napisao urednici našeg portala „dno dna“ jer mi novinari smo stvarno na samom dnu, zajedno s većinom ostalih građana Republike Hrvatske. I oni među nama, koji istinski vjeruju u posao koji rade, uvijek će više poštovati ljude koje su drugi bacili na društveno dno, od onih koji su se na društvene visine popeli služeći se ljudskih tijelima i kostima kao stepenicama. U krajnjoj liniji poštenije je i bolje biti na dnu društva, nego pripadati eliti koja je čitavo društvo bacilo na dno.

Autor: Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.