Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

Za Karamarka su, baš kao i Sanadera, oni koji su za vrijeme Tuđmana bili ‘zakinuti’

Autor: Vice Borić / 7Dnevno / 24. lipnja 2016.

Karamarko se cijelo vrijeme osvećuje HDZ-u, o tome svjedoče svi učinci njegova vladanja strankom, a slijepci oko njega i dalje ga podržavaju

Na dan obilježavanja 27. obljetnice osnivanja HDZ-a, 17. lipnja u prostorijama NK Jaruna, pod slikom dr. Franje Tuđmana, govorio je Tomislav Karamarko, a okupljeni „tuđmanovci“, predvođeni predsjednikom Zajednice utemeljitelja koja nosi Tuđmanove ime, frenetično su mu pljeskali na svaki spomen utemeljitelja stranke.

Oni to čine iako dobro znaju tko je osoba koju danas podržavaju i što je sve protiv Tuđmana u njegovoj organizaciji činjeno. Za one koji ne znaju objavljujemo ovaj mali podsjetnik. Pod naslovom „Pantovčak samo privremeno“ (zbog problema parkiranja, op.a.) početkom 2000. objavljen je tekst u kojem novinarka Marina Halužan razgovara s Mesićevim „glavnim operativcem u primopredaji Predsjedničkih dvora“ Tomislavom Karamarkom. Oni će Ured Predsjednika, nakon preuzimanja vlasti, pretvoriti u ishodišnu točku najbrutalnije protutuđmanovske djelatnosti, dok će se dokumentacija, za koju je Karamarko prilikom primopredaje „preuzeo“ odgovornost, godinama selektivno objavljivati kako bi se na svaki mogući način pokušalo kompromitirati prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i njegove najbliže suradnike.

Bacaju svjetlo na „mračne tajne“ Tuđmanove vladavine

Mesić i Karamarko dali su si u zadatak da, objavljujući stotine probranih stenograma, razotkriju „patološki, zastrašujući i kriminalni model Tuđmanova i HDZ-ova vladanja Hrvatskom“. Mediji preko kojih su Mesić i Karamarko te materijale plasirali nisu se libili objaviti i ciljeve tog nezakonitog djelovanja. Prvo, javnost mora biti upoznata sa „svim devijacijama Tuđmanove vladavine“. Drugo, HDZ-ov režim mora doživjeti moralnu osudu čitave hrvatske javnosti. Treće, političkim slijednicima Tuđmanove politike potrebno je život učiniti nepodnošljivim. I konačno, objavu stenograma potrebno je iskoristiti za kriminalizaciju i kazneni progon Tuđmanovih sugovornika. Usred tih operacija Karamarko govori o „ljudskoj dimenziji“ Tuđmanova nasljednika i protuustavnoj dimenziji djelovanja Franje Tuđmana, istovremeno pristajući uz Mesićevo tumačenje da arhivska građa i dokumenti s oznakom državne tajne nisu državno vlasništvo, nego su u „vlasništvu novog predsjednika države“. A on je to „vlasništvo“ odlučio iskoristiti kako bi „umjesto svijetlih ispisao mračne stranice HDZ-ove uloge u dijelu hrvatske povijesti“.

„Paradržavne institucije“ i „paralelna linija zapovijedanja“

Nakon što je Mesić najavio da svi koje je na dužnost imenovao njegov prethodnik moraju otići, jer su birani po „podobnosti Tuđmanu“, Karamarko ne propušta naglasiti da će Mesić Uredu dati „drugi smisao“, jer u Predsjedničkom uredu više neće biti „paradržavnih institucija“. Naravno, on ne navodi koje su to Tuđmanove „paradržavne institucije“, ali šalje poruku da ih je bilo i da je Franjo Tuđman svojim djelovanjem kršio Ustav, izlazio iz zakonskih okvira i nije poštovao demokratske procedure. Ova, naoko usputna, tvrdnja Mesićevog prvog suradnika nije nipošto slučajna. Mesić, još od svog sramotnog svjedočenja protiv hrvatske države i Franje Tuđmana za potrebe haaškog tužiteljstva i kovanja teze o „udruženom zločinačkom pothvatu“ uporno promovira tezu o Tuđmanovoj i Šuškovoj „dvostrukoj lijini zapovijedanja“. Karamarko mu se divi zbog njegove „hrabrosti“ i postaje njegov najvjerniji sljedbenik. Dok se spremaju optužnice protiv hrvatskih generala i priprema demontaža hrvatske države, Karamarko s Mesićem i Ferenčakom trenira nanbudo, smije se Mesićevim vicevima o Tuđmanu i druži se s njegovim „poslovnim partnerima“ i financijerima.

„Protjeran“ na dužnost pomoćnika ministra

Dan uoči Mesićeve inauguracije za predsjednika, 17. veljače 2000., Novi list donosi tekst pod naslovom „SVI PREDSJEDNIKOVI LJUDI – ŽRTVE HDZ-a“. U tom tekstu novinarka Elvire Marinković Škomrlj piše o Mesićevim kadrovskim križaljkama i očekivanim postavljenima na dužnosti u njegovom uredu. Puno je nagađanja, tumači novinarka, no gotovo je sigurno da će predstojnik njegova ureda biti TOMISLAV KARAMARKO, „bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova koji je protjeran iz MUP-a zbog kaznene prijave Miroslava Kutle“. To je, naravno, netočno. Kaznena prijava protiv Kutle dogodila se dok je Karamarko ravnao zagrebačkom policijom i skupljao neke od 1131 dana staža u borbenom braniteljskom sektoru nakon čega je, zahvaljujući Ivanu Jarnjaku koji ga je povukao na to mjesto, „protjeran“ na dužnost pomoćnika ministra. No sjećanje na ovaj tekst ne prizivamo zbog detalja Karamarkove intrigantne karijere, nego zbog istine pred kojom članstvo Tuđmanove stranke tako dugo zatvara oči, a koju autorica ovog teksta navodi kao „zanimljivost“. Zanimljivo je, kaže, da se većina imena na „listi predsjednikovih ljudi“ mogu svesti pod zajednički nazivnik „političke žrtve korumpiranog HDZ-ovog režima“.

„Očistit ćemo ostatke Tuđmanova režima!“

U svom prvom intervjuu koji je kao predsjednik države dao za strane novine, Mesić je, na primjedbu da su mnogi Hrvati sumnjičavi prema onome što on govori, za njemački Der Spiegel izjavio: „To su ostaci Tuđmanova režima, čije pristaše još posjeduju funkcije u nekim općinama. No na idućim lokalnim izborima će otići. Nepovratan je proces preustroja cijelog društvenog sustava…“ Toj preobrazbi se kasnije priključio Ivo Sanader, kojega su i Mesić i Karamarko tajno pomagali, a javno podržavali u njegovom preuzimanju HDZ-a i akcijama kojima je stranku „transformirao“, kako će se kasnije povjeriti dužnosnicima američkog veleposlanstva, čišćenjem stranke od „Tuđmanovih kadrova“. U tim akcijama Sanader je imao najveću potporu onih članova stranke koji su se za vrijeme Tuđmana osjećali zakinutima i nepravedno zapostavljenima. To su bili ljudi najrazličitijih profila, koji su često u javnosti doživljavani kao HDZ-ova desnica, a zapravo su bili njezini dželati.

Razočarani „utemeljitelji“ u ulozi dželata HDZ-a Jedan od njih je Andrija Hebrang, koji se nikada nije oporavio nakon što ga je Tuđman razriješio s mjesta ministra obrane i srušio mu snove o preuzimanju stranke nakon njegove smrti, pa Đuro Perica, koji je uoči sabora na kojem je Sanader preuzeo stranku euforično najavljivao „veliku čistku“ koja će nakon te „pobjede“ uslijediti, Ivan Jarnjak, koji će zbog bolesne ambicije da „parira“ Gojku Šušku pretvoriti gotovo sve policijske službenike u branitelje s maksimalnim brojem borbenih dana, Vice Vukojević koji će iz hladovine Ustavnog suda nezainteresirano gledati mrcvarenje mrtvog Tuđmana i Šuška, za kojega je bio uvjeren da ga nije dovoljno cijenio i da radi toga nije imao zadovoljavajući tretman kod Tuđmana… Istovremeno, redovi HDZ-a su se „obnavljali“ novim kadrovima koji su, svjesni golemog utjecaja šefa stranke na krojenje izbornih lista, sve više tonuli u poltronstvo i odricali se svih načela sve dok nisu ostali bez njih.

Na slobodna mjesta stižu osobe bez časti, ponosa i dostojanstva

Jedan od žalosnih primjera je i Miroslav Tuđman, čije je pristajanje uz Karamarka radi mjesta nositelja liste jednostavno neshvatljivo. Taj isti Miroslav je 7. veljače 2000. godine dao ostavku na dužnost ravnatelja HIS-a „nakon sramotne izjave Stipe Mesića Le Mondu“.

„Tom sramotnom izjavom u kojoj izjednačava prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića, Stipe Mesić odbacio je sve političke, moralne i profesionalne norme prihvatljivog ponašanja“, piše u sadržaju ostavke, pa ju umjesto njemu upućuje predsjedniku Sabora. U ostavci nadalje piše: „Ne reagirati na viceve Stipe Mesića o prvom hrvatskom predsjedniku znači prepustiti se povijesnom zaboravu i potpunom moralnom bankrotu. A to znači: za sve one koji su se, na bilo koji način, borili i žrtvovali za samostalnu, suverenu i demokratsku Hrvatsku odreći se časti, ponosa i dostojanstva.“

Poznato je i potvrđeno da je te viceve Mesić pričao i u društvu svog predstojnika Ureda, savjetnika i prijatelja u provedbi „detuđmanizacije“ Tomislava Karamarka. To što se tim vicevima na račun mrtvog predsjednika, pod čijom će slikom ovih dana govoriti, Karamarko smijao, znači da se prepustio totalnom moralnom bankrotu. A to što mu se Miroslav Tuđman podčinio, znači da se odrekao časti, ponosa i dostojanstva, koje posljednjih dana pokušava sramežljivo vratiti, ako je to uopće, jednom kada ih izgubite, moguće.

Autor: Vice Borić / 7Dnevno / 24. lipnja 2016.

ZADNJE VIJESTI