Dusko Jaramaz/PIXSELL
Dusko Jaramaz/PIXSELL

Niko Bulić – glavni perač milijuna hrvatskih turističkih dolara u SAD!

Autor: 7Dnevno / 2. rujna 2016.

Početkom 1996. Niko Bulić se sastao sa svojim prijateljem Davorom Djivojem, zemljakom iz Dubrovnika i vlasnikom tvrtke ‘Networld’ registrirane u SAD-u. Započete razgovore nastavili su za vrijeme Olimpijade u Atlanti i dogovorili da ‘Networld’ pripremi ponudu za predstavljanje Hrvatske u Americi, koja je kasnije skupo stajala hrvatske porezne obveznike

Nakon prvog teksta o šteti koju su Republici Hrvatskoj u posljednjih 25 godina počinili ”probrani turistički velemajstori”, u ovom članku donosimo nastavak operacije pranja državnog novca koji se provodio preko tvrtke “Networld” iz SAD-a. Naime, “iskusni” turistički djelatnik Niko Bulić, nakon “uspješnih” poslova u Europi odlučio je 1995. godine sa svojim yu-zemljacima krenuti u nove poslovne poduhvate, i to u Americi.

Naime, još početkom 1991. godine postojale su inicijative vezane za promociju Hrvatske u Americi i Kanadi, pa su održavani i sastanci s tadašnjim ministrom turizma Vranytzanyjem kako bi se stekli uvjeti za otvaranje samostalnog turističkog predstavništva u SAD-u. Istodobno je u to bila uključena i Croatia Airlines na traženje tadašnjeg predsjednika uprave, gosp. Badurine.

Nažalost, mnoge dobro započete inicijative i planovi zaustavljeni su agresijom na Hrvatsku, ali i zbog kasnijih kadrovskih promjena, pa su u prvi plan došli privatni interesi koji dominiraju i danas u hrvatskom turizmu, što je posebno došlo do izražaja za “vladavine” Nike Bulića.

Amateri radili turistički marketing za Hrvatsku

Početkom 1996. godine, za vrijeme Berlinske burze u Njemačkoj, Bulić se sastao sa svojim prijateljem Davorom Djivojem, zemljakom iz Dubrovnika i vlasnikom tvrtke “Networld” registrirane u SAD-u. Započete razgovore nastavili su za vrijeme Olimpijade u Atlanti u Hrvatskoj kući, gdje se mjesec dana zabavljala i provodila povlašena HDZ-ova ekipa uz mnogo pršuta, sira i vina. Tamo je dogovoreno da “Networld” pripremi ponudu za predstavljanje Hrvatske u Americi.

Za “Networld” je marketing radila kompanija ”T. Benford Ass. Limited”, koja nikad nije radila nešto povezano s Hrvatskom. “T. Benford Ass. Limited” je bila spremna pričekati plaćanje dok se posao ne realizira, ali je sve kasnije završilo na sudu jer Networld nije platio dogovoreno, a niti je davao poslove oglašavanja Hrvatske kako je bilo obećano.

U realizaciju posla, Bulić i Djivoja uključili su i Željka Tončinića, tadašnjeg direktora HTZ-a, kojeg je potom naslijedio Marijan Bulat. Tako je proveden dogovor iz Atlante, pa je zaključen ugovor s   Networldom na pet godina, s isplatom 2 milijuna dolara za 1996. i 1997. godinu Cijeli taj turistički igrokaz se događao u vrijeme kad su nam turisti dolazili jedino iz Europe, i to najviše iz Slovenije, Njemačke i Italije. I to u trenutku kada su Bulić i Bulat otkazali ugovor “Bemextoursu”, kompaniji u vlasništvu države, koja je taj isti posao radila godinama za samo 1000 DEM mjesečno u 9 europskih zemalja u kojima je imala predstavništva. “Bemextours” je obavljao te poslove i dok je trajao rat u Hrvatskoj i dovodio strane turiste u područja gdje se to moglo – u Istru, na otoke i u dio Dalmacije.

Otkazivanje ugovora “Bemextoursima”, Niko Bulić je opravdao kako nije normalno da takva aktivnost bude u sklopu poslovanja touroperatora (ranije, dok je trajao rat u Hrvatskoj, to je bilo normalno).

Bulić & Co. kupili ‘Bemextours’ zbog pranja love

Svatko iole pametan mogao je tada zaključiti da su se tek nakon akcije “Oluja” 1995., stvorile realne pretpostavke da svi “Bemextoursi” dođu do punog izražaja i opravdaju ono što je INA učinila 1991., kupivši “Bemextours” od Vojka Santrića, bivšeg udbaša i “Genexova” čovjeka u Milanu.

Naime, tada je INA, u želji da stvori nacionalnog touroperatora kao pandam “Yugotoursu” u ex Jugoslaviji, kupila kompaniju za 19,5 milijuna dolara i preuzela 4,5 milijuna dolara gubitaka, iako “Bemextours” nije imao ni jednog bookiranog putnika u trenutku kupnje. Istodobno je INA zatvorila sve svoje kompanije “Inatours” u Europi u koje je godinama ulagala veliki novac, stvarajući hrvatskog touroperatora.

Zašto je to tada napravljeno, doznat će se tek nakon što je Hrvatska oslobođena i zatvorena kompanija “Bemextours”, umjesto da se tek tada u nju još više ulaže i učini maksimum za povratak Hrvatske na turistička tržišta. Tada se razotkrilo se da je “Bemextoursova” kupovina u ratno vrijeme 1991., bio jedan od načina za pranje novca i izvlačenje deviza iz Hrvatske u privatne džepove.

Zato i ne iznenađuje da je “Bemextours” zatvoren upravo u vrijeme kada je bio u prilici da dovede više od 100 tisuća turista u Hrvatsku. Međutim, to bivšem “Yugotoursovcu” Buliću, uopće nije bilo važno. Doduše, bilo je nekoliko ozbiljnih ponuda potencijalnih kupaca, ali su oni ignorirani i odbijeni, jer je bilo očito da je netko naredio da “mrtvaca” treba sahraniti što prije – da ne “smrdi”.

Umjesto pola milijuna, plaćali milijun dolara

U vrijeme torpediranja “Bemextoursa”, za predstavništvo u Americi razmatrana je jedino ponuda “Networlda” koja je pod predsjedavanjem korumpiranog Nike Bulića i prihvaćena, ali je pritom skrivena ponuda firme “Herman Associates”, koja je isti posao nudila za 440 tisuća dolara godišnje, umjesto milijun dolara godišnje koliko se platilo samo za prvu godinu zemljaku Djivoju i njegovom “Networldu”.

Ponuda “Hermana Associatesa” dostavljena je i direktoru Turističke zajednice Tončiniću, ministru Buliću, a poslano je i pismo Pavi Župan Rusković. Čudno je da nitko od tih osoba nije ni spomenuo da postoji još jedna ponuda, osim Djivojeve. Očito je da je sve tada bilo dobro i unaprijed dogovoreno, jer je svatko od spomenutih turističkih “pregaoca” u tome imao svoj interes.

Naime, iz sredstava HTZ-a u Americi plaćane su i kazete “Tuđman – hrvatski George Washington”, zatim promocija Tuđmanove knjige u “Harward Clubu” u NY-u, ali i mnogi drugi troškovi koji s turizmom nisu imali nikakve veze. Poput putovanja veleposlanika Miomira Žužula, koji je u “Networdu” bio čest gost. Zbog toga je druženja uvaženi hrvatski veleposlanik Žužul kasnije kupio stan u Dubrovniku od Marka Potkubovšeka, bivšeg predsjednika “Networlda”. Međutim, hrvatska dijaspora u Americi još uvijek sumnjičavo gleda na tu kupoprodaju u Dubrovniku s otvorenim pitanjem: “Čijim je to novcem plaćeno?”

Dodajmo i da je samo jednim šturim pismom od samo jedne rečenice koje je u ime HTZ-a potpisao Miljenko Babić, bez obrazloženja obaviještena ugledna američka tvrtka “Herman Associates”, da je posao povjeren drugoj kompaniji, ne navodeći kojoj.

‘Networldu’ čak 38 posto sredstava HTZ-a

Međutim, informacija o tom mutnom poslu ipak je stigla do hrvatske javnosti preko tjednika ”Globus No, još čudniji u toj priči je podatak da je “Networldu” za 1997. godinu dodijeljeno čak 38 posto ukupnih sredstava HTZ-a, iako se američkog turista gotovo i nije moglo sresti u Hrvatskoj. Sva ostala europska predstavništva dobila su preostalih 62 posto sredstava, iako je i tada iz Europe dolazilo u Hrvatsku 99,9 posto turista.

No, kada su počeli stizati računi “Networlda”, direktora HTZ-a Marijana Bulata su zaprepastile vrste troškova i iznosi, pa je obustavio isplate jer je shvatio:

– da “Networld” dodaje 17 posto svoje provizije na svaki račun (pored toga što se plaćao ured i svo osoblje, iako prve godine poslovanja s Hrvatskom nikoga nisu zaposlili);

– da se plaćaju troškovi “Networlda” od po nekoliko stotina tisuća dolara za njihove vlastite aktivnosti;

– da se plaća predsjednika “Networlda”, Marka Potkubovšeka, sa 100 tisuća dolara godišnje, plus direktora predstavništva, Mihajla Babića, postavljenog tek u mjesecu travnju 1997. godine;

– da se plaćaju još dvije neimenovane osobe koje rade za Croatia Airlines, ali ih se dodavalo kao trošak HTZ-a;

– da se plaćaju troškovi tzv. “sales” predstavnika “Networlda” kao da oni “nešto prodaju” za Turistički ured.

Bulat je dobio i račun na iznos od 120 tisuća dolara za Djivojev satelitski komunikacijski sistem “Atlas” koji je “Networld” htio utrapiti HTZ-u.

Privatno-diplomatske inicijative u spašavanju ‘Networlda’

Zbog toga je Bulat otkazao ugovor “Networldu” i prestao plaćati, pa je na njega počeo neviđeni pritisak, jer se nastojao održati taj kriminalni poslovni aranžman. Predsjednik “Networlda”, M. Potkubovšek, čak je tada izjavljivao da je u Hrvatskoj 10 godina vladao Gestapo (misleći na HDZ), koji mu je bio dobar dok je imao na raspolaganu 2 milijuna dolara godišnje, a dobio ih je zahvaljujući HDZ-ovcu Niki Buliću.

No, da ironija bude veća, “Networld” je promociju ipak povjerio iskusnoj fimi “Herman Associates” jer se nikada nije time bavio, međutim na račune je uredno dodavao “svojih” 17 posto enormne provizije.

Kada je postalo jasno da se i pored podvala, pljačke i krajnje podlog blaćenja HTZ-a i Marijana Bulata, ipak ide na otvaranje samostalnog turističkog ureda u SAD-u, počela je hajka u koju se sramotno uključio i veleposlanik Miomir Žužul, koji je pisao pisma premijeru Mateši tražeći zaštitu poslovnih interesa Djivojevog “Networlda”.

Osim te privatno-diplomatske inicijative, “Networld” je razvio i akciju naručivanja pisama od touroperatora i pojedinaca, pa se čak i od tadašnjeg američkog veleposlanika u RH tražilo da piše premijeru Mateši, kako je upravo “Networld” najbolje rješenje za turističko predstavljanje Hrvatske u Americi.

U dvije godine samo 5 oglasa

Jedinstven je slučaj da jedna zemlja, umjesto otvaranja samostalnog turističkog ureda, taj posao povjerava firmi poput “Networlda” dislociranoj čak 3-4 sata vožnje od New Yorka, gdje nitko i nije želio osobno doći. Sve ostale europske države svoje turističke urede imale su u New Yorku.

No, Djivoja je tada pisao pisma tražeći pomoć kako da spasi postojeći aranžman s HTZ-om. Čak je i Željko Bašica po narudžbi “Networlda” poslao pismo tadašnjem “Vjesniku” (objavljeno 15. siječnja 1999.) i to u ime ”agencija u SAD-u“ koje – prodaju Hrvatsku. Na to pismo su poslane reakcije nekoliko turističkih agenata, a tada je i ministru turizma Morsanu, sve postalo jasno.

O tome kako se troši hrvatski novac, odlučivao je “Networld”, a ne direktor Turističkog ureda Mihajlo Babić, čije imenovanje nikad nije ni potvrdila Turistička zajednica u Zagrebu. Pritom “Networld” nije uopće sudjelovao na 24 turistička sajma u 1997. godini širom SAD-a, a u dvije godine objavio je samo 5 oglasa što je stajalo oko 50.000 dolara i to je bila sva njegova aktivnost u promociji Hrvatske u SAD-u.

Valja reći da je prije smjene u ljeto 1997., Niko Bulić već za 1998. godinu naručio od “Networlda” program promocije vrijedan 1,5 milijuna dolara, jer je smatrao da taj posao nitko ne može dovesti u pitanje…

U Networldu‘ nije bilo mjesta za Hrvate

Kada se vidjelo da sve propada i da ne pomažu ni sva razaslana pisma, tada je “Networld” izašao sa “skromnim” budžetom od 450 tisuća dolara za 1998. godinu (u čemu su godišnje plaće bile 250.000 dolara), kako bi pod svaku cijenu zadržao predstavništvo. No, sve je bilo kasno jer je Hrvatska napokon otvorila samostalno predstavništvo u New Yorku početkom 1999., zahvaljujući novom ministru Sergeju Morsanu.

Za direktoricu je postavljena Nena Komarica, bivša šefica zatvorenog ureda dubrovačkog “Atlasa” u New Yorku. Za nju, kao i za još neke Hrvate s dvadesetak godina staža u turizmu, ranije nije bilo mjesta u “Networldu”, iako su bili bez posla . Bolji su bili neki koji su radili u Beogradu…

U akciju spašavanja posla s “Networldom”, Niko Bulić je kroz neke poslove uključio i tada novog ministra turizma Ivana Heraka, kojeg je već ranije, za svog ministrovanja, zadužio da ne pokrene pitanje nasilno ugašenog “Bemextoursa” u Saboru. Ipak, na kraju je sve propalo jer je Marijan Bulat (HTZ) prozreo da mu podvaljuju i da će ga to na kraju – koštati glave.

No, kada Herak nije mogao “urazumiti” Marijana Bulata, onda je doveo na čelo HTZ-a majstora za fiktivne fakture – Niku Bulića i to bez natječaja. Istodobno je dvojac Herak-Bulić sporazumno “spakirao” i otpremio Bulata u Konzulat RH u Milanu. Promjena na čelu HTZ-a je provedena – bez mnogo buke.

Kako je “Networld” izgubio sigurne izvore prihoda iz Hrvatske, ali i Malte koja je s njim naglo prekinula ugovor, a drugih poslova nije bilo na vidiku, zapao je u velike financijske probleme, a protiv njega su podignute i mnoge tužbe.

Djivoja gliserom pobjegao 1991. iz Dubrovnika u Portorož

Ono što posebno bode oči hrvatskoj dijaspori, podatak je da nitko od obitelji Djivoja nije viđen 1989., 1990. ili 1991. godine kada se demonstriralo pred Jugoslavenskim konzulatom ili pred zgradom UN-a u New Yorku, ili kada je slavljen prijem Hrvatske u UN.

Nije ni čudo, jer još daleke 1993. godine, Djivojevi su govorili kako je rano za Hrvatsku, jer se ne zna kako će rat u Hrvatskoj završiti. Svoj brod je Davor Djivoja početkom rata sklonio u marinu Hotela “Bernardin” u Portorožu, gdje je kasnije imao problema zbog neplaćanja usluga. Međutim, nije ostavio svoj brod na raspolaganje obrani Dubrovnika, prijevoz oružja ili ranjenika.

Osim toga, brata Srđana i njegovu obitelj doveo je na početku rata u Hrvatskoj na “prvu crtu bojišnice”, tj. u Ameriku, gdje mu je, kao i čitavoj obitelji Djivoja, tzv. “gospar Bulić” i njegova turistička mafija osigurala posao i dobru plaću na teret ispaćenog hrvatskog naroda. No, zato su oni danas ugledni i počasni građani Dubrovnika s nagradama za životna djela ili čak nositelji počasnih doktorata sa Žužulova dubrovačkog Sveučilišta.

Valja naglasiti da je ponovnim dolaskom Bulića na čelo HTZ-a, taj bivši “Yugotursovac” odmah platio “Networldu” sve ono što je ostalo itekako sporno i što iz objektivnih razloga nije htio platiti njegov prethodnik Marijan Bulat.

Autor: 7Dnevno / 2. rujna 2016.

VEZANE VIJESTI

ZADNJE VIJESTI