Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Nakon Todorića odlazi i Bandić. Neka!

Autor: 7Dnevno 14. travnja, 2017.

Svemogući zagrebački gradonačelnik, Gazda - Milan Bandić, koji si umišlja i da će vječno ostati na tom mjestu, je s drugim Gazdom - Ivicom Todorićem, koji nam je velikodušno prepustio svoj Agrokor,uspješno trampio gradska zemljišta. Imali su zajednički know-how za mnoge situacije. Jedan je otišao. Uskoro bi mu se mogao pridružiti i drugi…

Pravi je paradoks kada se nevjernik odluči baciti prvi kamen. Vjerojatno to čini kako bi svi pomislili kako je upravo taj Judin zagovornik tim činom sprao svu moguću ljagu s lica svog Gazde. Međutim, u ovom slučaju nije stvar lica (Pročelja) koje se umiva – ovdje je ljaga toliko slojevita i duboka da ju više puk i ne sagledava.

Kako je Bandić potopio Zagreb

Prava „Gunja“ dogodila se puno prije poplave koja je uništila to pitoreskno slavonsko selo. Ona se, na simboličkoj razini dogodila s Milanom Bandićem u Zagrebu, na samom početku kalvarije koju Zagreb proživljava 17 godina.

Dolaskom na vlast, stanje u gradskoj upravi Bandić je opisao slijedećom sintagmom: “Organizirani nered s natruhama kriminala”. Ako se izuzme činjenica da je zadnji dužni centimetar tramvajske pruge izgrađen davne 1999., prvi potez nove “svemoguće” Gradske Vlasti jednoga čovjeka, bio je otkup zemljišta za izgradnju okretišta u Dupcu, koji otkup je za vlasnike tada vodio gradski zastupnik LS-a i odvjetnik, Marko Bonifačić.

Široke ruke, tada je isplaćen udvostručeni iznos od stručne procjene tima ondašnje gradonačelnice Marine Matulović Dropulić, koja bi zasigurno mogla štošta izračunati, obzirom na njena stručna znanja. U tom slučaju radilo se o otkupu približno dva jutra zemlje, a dvostruko povećanje cijene na gotovo 100 tada još uvijek živućih njemačkih maraka, preko noći učinilo je nekome puno vedrije sljedeće jutro sa 5000 Klara Schumanna u džepu.

Pretjerivanje radi uzimanja

Ne voli prvi čovjek Grada samo rubne dijelove, njegova ljubav je puno dublja. On pokazuje afinitete i prema zaštiti spomenika. Obnova Drvenog paviljona na Tuškancu povjerena je tada još slabo poznatoj tvrtki njegova kuma, „Tigri“, koja se igrom slučaja, na javni natječaj javila jedina i to sa cijenom izvedbe 2,5 puta većom od kalkulacija nekih tvrtki koje su slučajno ili ne, odustale od tog zahtjevnog zahvata restauracije drvene konstrukcije.

Zanimljivo je da se tada tender dokumentacija za ponude za javne natječaje, u Gradskom poglavarstvu, plaćala, tako da je nekima u stručnim službama bilo lako imati uvid u sve potencijalne ponuditelje. Protokom vremena, maženi i paženi dvorski izvoditelji, koji su gradskom kralju iz štosa i oklade poklanjali sanduke kovanica javno, a iza zavjese punili škrinjice pravim dukatima, gradili su sklonište za životinje u Dumovcu, sanirali Krležin Gvozd. Te su investicije nedugo nakon toga išle u ponovne sanacije, čime se nisu udvostručavale cijene, već samo dvaput izvodili isti radovi unutar raznih ureda glavnoga grada. Tako je sve pokrio snijeg kojega je onda vrijedni neimar marljivo čistio, dižući spremnost Zimske službe na razinu kojem bi i sam Silvestar Stalone pozavidio, a količina utrošene soli činila su Savu pogodnom za – uzgajanje brancina i orada.

Bandić i Todorić – s vama kroz život

Kako je uzgoj riba posao na otvorenom, trebalo je izgraditi i nadstrešnice. O njima se, doduše, u zadnje vrijeme puno piše. Malo dodatne signalizacije, malo više betona, malo promijenimo kvalitetu prokroma, malo materijal košta duplo nego na slobodnom tržištu, a za sve su odgovorni „odgovorni“, a njihov šef nema o tome pojma… Čovjek koji ništa ne piše nije nepismen, ali dobro pliva, što je dokazao 2000., poznatim skokom u bazen na Sveticama. A kako je isplivao? Prebacio je investiciju na Holding, kako bi prijatelji dobili posao – zaronili su s ponudom, dogovorili dvadeset i pet posto, propali i onda je uskočila još jedna pouzdana tvrtka i licitacijom ugovora stižu novi deseci milijuna kuna. I čiča mića – završila je priča koja porezne obveznika koštala 20-ak milijuna hrvatske najdraže valute – eura.

Masakriranje proračuna i kulturnih projekata

Gazda ne stoji loše ni s modernom umjetnosti. Tako nas je novi muzej s južne strane Save koštao 360,000.000 kuna iliti 20.000 kuna po metru kvadratnome, a zadnjih 10-ak milijuna kuna platio je prije pola godine izvoditelju radova „Tehnika“ d.d. Temeljem izgubljenog spora u tužbi koja je

dovršena pet godina nakon svečanog otvaranja, na kojem se okupila sva društveno-politička krema, dok je puk purgerski gledao na zraku željno očekujući da i on uđe i divi se umjetnosti izloženoj u MSU-u.

Ne tako daleko, danas preko puta, a nekad obećano na polju južno od Sloboštine, smjestilo se montažno kazalište, investicija koja je Grad Zagreb koštala 20.000.000 kuna. U toj cijeni je uračunat i najznačajniji “gradski biznis” – zamjena zemljišta sa 12.000.000 kuna, građevna dozvola (komunalni doprinos), izrada projektne dokumentacije i dovoz visoko vrijedne konstrukcije (na slici) iz dalekog i pametnog Potsdama. Za one koji još ne znaju, Potsdam je kraljevski grad, danas predgrađa Berlina.

Tuđi tramvaji koje nitko osim nas ne želi kupiti…
Da bi lakše i ugodnije došli do novog muzeja i kazališta, vozimo se novim tramvajima. Kažu stručnjaci da moderni tramvaji trebaju imati težinu od 900 kila po dužnom metru, ali naš ima dvije tone! Valjda zato i košta 3,2 milijuna eura, a ne kao neki „nepoznate“ njemačke tvrtke 1,3 milijuna eura (cijena za ove nove kratke). Podatak koji nas ovih dana sigurno veseli, je da je u prometu 62 posto novih tramvaja, dok se njih gotovo četrdeset posto, od njih dvjestotinjak, nalazi na “redovnom” remontu.

Međutim veselju tu nije kraj. Remont, servis ili što god to bilo, ne obavljaju ZET-ovi radnici, nego tvrtka – “Pola meni, pola tebi, a pola B..i”. A ni tramvaji nisu naši. Grad ih renta od Zagrebačke banke koja nam ih je dala u leasing. Cijena? Prava sitnica…

Djeci parkovi, velikim dečkima – ‘igrališta’

Kad se građani umore, nađu osvježenja na fontanama, skoknu do Arene koja će nas nakon 28 godina koštati, kažu, 2.000,000.000 kuna. Potrebu za sportom ostvare gledajući Dinamo u Plavom Vulkanu. Što je koji milijun za provedbu javnog natječaja u kojemu su članovi žirija zaradili desetak tisuća kuna…

Kada je građaninu Zagreba dosta svega, ode u pokoji novokupljeni prostor mjesne samouprave koji su plaćani povoljno: između 1800 i 3000 eura po kvadratu, a sve poštujući notorni nedostatak poslovnih prostora u gradu. Grad, naime, raspolaže samo s približno stotinu i osamnaest tisuća kvadratnih metara poslovnih kvadrata. Kako na kraju mi bilježimo i baby-boom, djecu svako jutro ostavljamo u novokupljenim, “namjenski” izgrađenim dućanima, pekarnicama, kafićima, uredima koji su putem natječaja za kupnju prenamijenjeni, uz volju i svestrani trud graditelja, u prostore dječjih vrtića u Resniku, Središću, Vrbanima, Dunjevcu i tko zna (Lovrić) gdje sve ne, za cijenu od 1700 na više eura po metru kvadratnome.

Treba napomenuti i da je Grad nerijetko plaćao i radove na prilagodbi tih prostora. Kako djeca ne vole baš dječja igrališta, pobrinuo se za prostore bez imalo ili simbolično malo zelenih površina, pa se djeca igraju u parkovima “preko puta”.

Skrb za sebe kroz gradnju za umirovljenika

O Domu umirovljenika na Laščini, koji košta, koliko čujemo, 120,000.000 kuna ili 600.000 kuna po korisniku. Prvi susjed je prokurist omiljene tvrtke gradonačelnika Zagreba koja je gradila podosta objekata i iz ovog članka (bazen Svetice, vrtić Dunjevac, Montažno kazalište). Tvrtka je, slučajno, pripremila objekt za izgradnju, pa prodala tvrtku Animus Primo drugom graditelju, kada je posao s Gradom već bio sklopljen. Dom je, samo za info, predan Gradu Zagrebu na upotrebu 8. prosinca 2016., a još nije udomio niti jednog korisnika!

Pametnome dosta, a toga i u ovoj Gunji ima još!

Autor: 7Dnevno 14. travnja, 2017.

ZADNJE VIJESTI