Marko Prpic/PIXSELL
Marko Prpic/PIXSELL

Na istoku ništa novo

Autor:

Zahvaljujući jednoj i pol rečenici Milanović je preko noći postao ustaša za svoje vlastite "antifašiste". Oni su redom zgroženi time što se Milanoviću "fućka" za pozdrav ZDS, i spomenik Barešiću. Na Milanovićevo nazivanje Predsjednice "šakom jada" se nikad nisu osvrnuli, ali kad je šakom jada nazvao četnike u Srbiji, na njega se srušio gnjev Ante Tomića, Jelene Lovrić, Vedrane Rudan, Dragana Markovine...

Samo da Milanovića ne bace u Jazovku!

“Ustaški unuk preti Srbiji”, “Zoran Milanović: Voleo bih da se napijem krvi Srbima”, “tajni transkripti otkrivaju ustaške planove”, “Ustaška budala koja mrzi sve srpsko” – to su naslovi iz novina u Srbiji, koji potvrđuju dvije stvari, i demantiraju jednu.

Prvo, da je sve ono što sam napisao o situaciji u Srbiji, koja se nije promijenila ni za jotu zadnjih trideset godina, u prošlotjednoj kolumni točno. Da je to zemlja koja se refašizirala nakon što se tek malo privremeno primirila nakon djelomičnog ratnog poraza, zemlja kolektivne paranoje i kolektivne histerije iz koje izrasta agresija. I drugo, da je sve ono što je Milanović rekao na sastanku s liderima braniteljskog prosvjeda, iako prostački rečeno, točno. A demantiraju Milanovićevu izjavu od prošlog tjedna da nam “Srbija nije neprijatelj”. Njima su ionako ponovo svi u Hrvatskoj, očito, ustaše. Osim onih Hrvata koji otvoreno podržavaju velikosrpsku politiku.

Milanović nikad nije bio taktičan niti kulturan, još manje pristojan. Pa je u neformalnom razgovoru kojeg je netko snimio, i predao medijima, malo našamarao beogradsku čaršiju, tamošnju vladajuću bandu četnika, i ekipu u Sarajevu kojoj su tamošnji Hrvati trn u oku. Ne baš biranim riječima, ali od njega smo na to navikli. a Jutarnji je to objavio s jednakom radošću s kojom su nekoć davno objavili kako Tuđmanova supruga Ankica ima na bankovnom računu ušteđevinu od 150.000 eura. Što isto tako samo dokazuje da je Plenković novi ljubimac lijevoliberalnog medijskog kartela. I pripadajućih organizacija koje iza njega stoje.

Desnica je oplela po Milanoviću jer je, kažu licemjer, prevrtljivac, nije mu za vjerovati. Skuplja glasove, ali neće nas prevariti, to je isti stari Milanović koji je doveo Glavaševića, Stazića, Freda! Ljevica je oplela po Milanoviću jer se ne smije tako ružno govoriti o Vučiću. Fuj prostak! To ne dolikuje “kulturnom i pristojnom” SDP-u, nego “krkanskom” HDZ-u! Nitko ne smije kvariti idilu bratstva i jedinstva sa Srbijom, zatezati odnose! To su naši dragi susjedi!

Jedni i drugi se zapravo bave nebitnim stvarima, koje su usto tek djelimično točne. Jer, Klemmu bi se isto mogla predbaciti, i s više prava, prevrtljivost. On je taj koji je tražio da se branitelji sastanu s Vučićem, jednim od četničkih lidera, što je suludo, i što je praktički amnestiranje četničkog pokreta od strane hrvatskih branitelja. Usto, nakon 222 dana prosvjeda, u kojima ih je Matić sustavno gazio i vrijeđao te slao na njih policiju a Vlada im zabranjivala, posve nelegalno, miran prosvjed, koji nema pravo zabraniti niti ograničiti bio prijavljen ili ne, se našao s tim istim Matićem u kleti gdje su jeli, pili, i natjerali one koji su ih podržali da se osjećaju kao kreteni.

Griješe i lijevi, jer nemaju se što sad zgražati nad Milanovićevim “seljaklukom” kad im taj isti nije smetao kad je “šakom jada” nazvao hrvatsku Predsjednicu. Što onda ne bi Vučića i beogradsku čaršiju? Nije im smetalo ni kad je Karamarka zvao, javno, “Karamrle”. Griješe i kad kažu da je SDP utvrda pristojnosti, jer smo od raznih Stazića, Jovanovića i Frljića čuli stvari koje su doslovce za ludnicu, Milanovića kao lidera partije da ne spominjemo, dok su i Sanader i Kosor i Karamarko, kao i proganjani Hasanbegović, uvijek u ophođenju bili kulturni i pazili kako se izražavaju. To što su neki to proglasili “nekulturnim” jer im se nije sviđao sadržaj je njihov problem.

Naravno, nitko ne vjeruje da je Milanović postao veliki domoljub, ali čemu kritizirati čovjeka ako govori istinu, ako govori ono što netko u Hrvatskoj konačno treba reći, i to javno, a ne u privatnom i neformalnom razgovoru? A to je da su u Srbiji na vlasti, demokratskim izborom naroda, notorni četnici i velikosrbi. I da su ti velikosrbi spram Hrvatske ne samo neprijateljski nastrojeni već se ponovo postavljaju kao rasa gospodara Balkana koja si daje za pravo vrijeđati svakog, a kad im tko uzvrati, reagiraju agresivno i histerično.

U svemu tome svima nekako promiče im suština, a to je da kao prvo Milanovića ne treba kritizirati kad je u pravu: sekundarno je zašto je to rekao, primarno je što je rekao i kome. Drugo, kad se radi o nacionalnom interesu, takve stvari ne treba snimati ni objavljivati u predizborne svrhe, jer je rečeno u povjerenju, a ne javno. Što ide na dušu na onog tko je to snimio, bio to netko od Klemmovih, Milanovićevih, ili Ostojićevih. I treće, za predizborna prepucvanja se ne smije koristiti ništa što se tiče odnosa sa Srbijom, ili bilo kojom drugom državom. Hrvatska oko temeljnih nacionalnih interesa i nacionalnog dostojanstva mora biti monolitna, tako to rade zrele i ozbiljne države. Sve drugo je jednostavno jadno. Mi ovdje jedni drugima možemo biti politički protivnici, ali ne i neprijatelji. Četnici u Srbiji nam međutim mogu i trebaju biti neprijatelji. Srbija može biti prijateljska, i s njom možemo normalizirati odnose, tek kad se ona normalizira, denacificira, ukloni spomenike Draži i Slobi, i ukloni s javnih funkcija sve koji su sudjelovali u osvajačkim ratovima. Te strpa u zatvor Šešelja.

Hrvatski antifašisti podržali srpske fašiste

Dragan Markovina, Jelena Lovrić, Ante Tomić, Vedrana Rudan, duga je lista hrvatskih kolumnista-antifašista koji su se obrušili na Milanovića vokabularom tek nešto civiliziranijim od srpskog tiska, za koji većina njih inače piše. A u slučaju Vedrane Rudan, i manje civiliziranim.

Zanimljivo je kako je zahvaljujući jednoj i pol rečenici Milanović preko noći postao ustaša za svoje vlastite “antifašiste”. Oni su redom zgroženi time što se Milanoviću “fućka” za pozdrav ZDS, recimo. Jer to je njima najvažnija stvar, iskorijeniti pozdrav! Na hrpu uvreda i gadosti iz Srbije se nisu osvrnuli nikad, fašizam nije kad imate teritorijalne pretenzije prema drugoj zemlji, ni kad zemlju zahvati kolektivno ludilo kakvo Srbiju drži već tridesetak godina uz kraće periode prividne normalnosti, ne! Nama se mora fućkati za to što su u Srbiji na vlasti ordinarni četnici koji Oluju ne vide kao oslobodilačku akciju nego kao “ničim izazvan genocid nad Srbima”, i to ne smije kritizirati, to je govor mržnje, kvarenje odnosa, rušenje bratstva i jedinstva, huškanje na rat!

A tek reći za Bosnu da je to međunarodni protektorat a ne prava država, i da ćemo u slučaju raspada te države – koji Hrvatska niti može potaknuti niti spriječiti dođe li do toga, to je u domeni MZ – pokupiti svoj udio, uzeti ono što smo uložili u praktički bankrotirani projekt? A to je pravo na samoodređenje i suverenitet tamošnjih Hrvata, kojeg se oni nisu odrekli prenošenjem istog na državu BIH? Pa BIH je temelj Titove SFRJ; ona je njima zadnja nada za ponovno “ujedinjenje”! Propadne li BIH, znaju “antifašisti”, sve je propalo!

Njima redom smeta što Milanović uopće razgovara s ljudima koji “podržavaju podizanje spomenika ustaškom teroristu”, misleći pritom na palog hrvatskog branitelja koji je svojevremeno ubio bivšeg zapovjednika konc-logora Goli otok Rolovića, ali im ne smeta što Vučić podržava podizanje spomenika Draži po Srbiji, a tolerira i one Miloševiću, izgleda. Nije im smetalo kad je šakom jada nazivao Predsjednicu ni kad se njegov doministar rugao hrvatskim veteranima na najvulgarniji mogući način – “Busovača zdravoooo!” – ali im smeta kad čaršiji kaže da je čaršija, i kad kaže da su Srbi šaka jada u smislu svojih imperijalnih ambicija, koje ne mogu realizirati, a ne kao nacija.

Pritom većina niti ne skriva da im je bliži “antifašista” Vučić od “ustaše” Milanovića. Niti su se ikad osvrnuli na uvrede i pritiske od strane Srbije. Neki su, poput Tomića, u tamošnjem tisku vrijeđali hrvatske ministre podilazeći srpskom šovinizmu spram muslimana, ali sad su “naprosto odlepili” kad je Milanović rekao nešto uvredljivo na račun tamošnjih vlasti, i tamošnje političke klime, koja je uglavnom onakva kakva je bila i krajem osamdesetih, pred ratni pohod. Neki pak redovito grubo vrijeđaju Hrvate kao naciju i Hrvatsku kao državu, poput Vedrane Rudan, i to u srpskom tisku, ali polude kad netko uvrijedi Srbe i “antifašističku” Srbiju kojom vladaju Šešeljevci. Što opet samo potvrđuje tezu da je razlika između hrvatskog antifašista i srpskog fašista uglavnom u tome s koje se strane granice taj čas nalazi. I da je paradigmi “antifašizma” imanentna logika da su Hrvati fašisti, a Srbi antifašisti. Pa je stoga Hrvatska treba odbaciti.

Pristojni, dostojanstveni HDZ

U HDZ-u su, očekivano, cijeli cirkus oko Milanovićevih izjava odlučili predizborno iskoristiti, iako bi vjerojatno sebi veću uslugu uradili da su rekli “da, riječnik je neprimjeren, on je seljačina, ali Srbiji svejedno treba reći što je ide”.

Ne treba ni čuditi, doduše, jer je Milanović izvrijeđao i predsjednika HDZ-a. Odnosno, izvrijeđao mu je majku, a usput je izvrijeđao i njega osobno i HDZ. Od navedenih komentatora, to spominjanje Plenkovićeve majke je samo Jelena Lovrić, doduše iz taktičkih razloga, izdvojila kao veći problem od vrijeđanja Vučića i ovakve ratoborne Srbije.

Plenković se, opravdano, osvrnuo na to, rekavši kako je “kampanja SDP-a negativna je, agresivna i puna vrijeđanja. HDZ je posve različit od SDP-a”, dodao je. “”Milanović se drznuo spomenuti moju majku, a to je slučaj bez presedana. Kao kršćanin mogu oprostiti, ali neću zaboraviti.”

A usto su oštro osudili i Milanovićeve riječi upućene Srbiji. Dojam je da Plenković u kampanji izbjegava jasno se postaviti spram Vučićeve Srbije, da se ponaša kao diplomat, više nego kao političar. Pored osude Milanovićevih uvreda na račun Plenkovića i na račun Srbije, volio bih od HDZ-a čuti i osudu, jasnu i nedvosmislenu, Vučićeve politike. Može i kulturnim riječnikom.

Jer, Vučić igra staru bizantinsku igru, na što je upozorio bivši predsjednik Srbije Boris Tadić – koji je zapravo, s izuzetkom “stila”, de facto podržao Milanovića rekavši da je puno veći problem ono što se događa u Srbiji, nego ono što je Milanović iznio u jednom neformalnom razgovoru. Odnosno, da Vučićevi ministri Dačić i Vulin sustavno vrijeđaju Hrvatsku i Hrvate po naređenju i uz odobrenje Vučića, kako bi netko u Hrvatskoj reagirao, pa kako bi oni onda mogli ići u Bruxelles plakati, pokazivati prstom na “ustaše” u Hrvatskoj, mobilizirati javnost uz sebe jer “Srbima opet prijeti ustaška kama”, i postaviti se kao “mirotvorac” i “pomiritelj”.

To je zapravo nastavak politike Slobe Miloševića, koji je provocirao sukobe i praktički tjerao Hrvatsku i Sloveniju da donesu odluke o raskidu veza sa SFRJ, ne ostavljajući izbora, kako bi ih optužio za secesiju i na njih poslao vojsku. Zato tu nema mjesta predizbornim prepucavanjima, tu sve hrvatske stranke trebaju zauzeti jedinstven stav. Jer Vučić upravo na to računa, po sistemu “zavadi pa vladaj”. A da Hrvate nije teško zavaditi među sobom zna čak i taj poluinteligentni ćosavi vojvoda.

Radnička prava u SFRJ

Nakon svog raspada, SFRJ je post festum postala neke vrste izgubljeni raj, zemlja u kojoj su vladali blagostanje, puna zaposlenost, u kojoj su se poštivala radnička prava. Bar u mitovima i legendama. Naravno, svatko tko malo bolje pamti sjeća se kako je to stvarno izgledalo, a tko se ne sjeća neka prevrti Dnevnike iz osamdesetih na Youtubeu ili prelista u arhivi stare novine, koje na naslovnicama imaju priče o bijedi, propasti gospodarstva, hiperinflaciji, preživljavanju, nestašicama, redukcijama, zatvaranjima pogona, dugovima. Naročito mjesto u Yu-mitologiji zauzimaju radnička prava, dok danas eto svi izrabljuju radnike.

30. kolovoza mediju su se prisjetili godišnjice nesreće na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, kad je vlak koji je vraćao gastarbajtere iz Njemačke – okosnicu ekonomije SFRJ – velikom brzinom uletio u kolodvor, pri čemu je poginulo 152 ljudi a 400 je ranjeno. Uzrok nesreće – strojovođe su zaspali, jer su radili neprekidno punih 45 sati bez smjene, kako je utvrdila istraga (strani tisak je spominjao 53 sata). Osuđeni su na 10 i 15 godina zatvora. Rukovodioci koji im nisu osigurali odmor i smjenu nikad nisu kažnjeni.

Toliko o pravima radnika pod Titom. Istina je međutim da su neradnici imali velika prava, opijanje na radnom mjestu je bilo pravilo čemu sam i sam svjedočio odrađujući praksu kao srednjoškolac, bolovanja su bila rekordna, u vrijeme poljskih radova je pola države na bolovanju. A radnici i stručnjaci su svoja prava radije tražili u Njemačkoj, jer se njih ovdje šikaniralo. Kvarili su socijalističku neradničku idilu. Doduše, nije da se od 1974. nešto previše promijenilo.

U Hrvastkoj je kriva uvijek bivša vlast, a po potrebi i zaslužna!

Hrvatsku vladu iznenadili su jako dobri ekonomski pokazatelji. BDP je, nakon 6 godina gotovo neprekidnog pada, porastao u odnosu na isto tromjesečje lani za skoro 3%, iznad svih i svačijih očekivanja. Proračunskog manjka gotovo da i nema. Ta je vijest doduše ostala u pozadini, kao da nikog ne zanima.

Ali ne dovoljno da Milanović zasluge ne bi pripisao – sebi! Iako je četiri godine kao premijer uredno pijuckao vinčeko, obilazio restorane, i gledao kako se javni dug gomila a BDP šaptom pada kao Bosna pod Turke. Iskreno, poludim kad čujem priče “kriva je bivša vlast” ili “zaslužna je bivša vlast”. A to je bila Milanovićeva mantra pune 4 godine. Za pad BDP-a pod njegovom vladom sve 4 godine mu je bilo krivo “naslijeđeno stanje” i “bivša vlast”. Sad je za uspjehe ove vlade na odlasku zaslužan opet on. Istina, pozitivna ekonomska kretanja su više zasluga toga što vlade zapravo nemamo već godinu dana, nego njenih napora. Ali Milanović tu nikakve zasluge nema niti može imati.

U svijetu, i u gospodarstvu, managere se ocjenjuje po onom što su uradili za svog mandata. Vladama se daje tek 100 dana poštede, jer se smatra da je to dovoljno da pokažu što znaju: ako u tom roku ne dođe do promjene, odgovornost je na dalje njihova. Kao i zasluge. U privredi je slično, očekuju se rezultati, i oni se pripisuju onom tko je na čelu, ne onom tko je otišao pred godinu dana. “Kriva je bivša vlast” je međutim još od neovisnosti mantra svakog političkog diletanta i nesposobnjakovića u Hrvatskoj. Jedino što je gluplje od te mantre je “zaslužna je bivša vlast”: svatko je zaslužan za ono što je ostvario u svom mandatu. Inače zasluge možemo pripisati i Austro-Ugarskoj i njenom naslijeđu.

Ražanj za zeca u šumi

Ako Petrov misli ostvariti ikakav rezultat na izborima, mora hitno mijenjati retoriku. Priče “HDZ-SDP je zlo birajte nas” su prošle jednom i pokupile protestne glasove, drugi put zacijelo neće. Petrov očito ne razumije da je Most spao s 19 mandata na 12, a da će se nakon izbora, kako stvari stoje, i taj broj smanjiti, možda i na pola. I da rezultat neće biti isti kao i prošli put, kad su se karte složile tako da nitko bez njih nije mogao složiti vladu. On i dalje misli da može ucjenjivati sve i svakog, slati ultimatume strankama, postavljati svoje uvjete.

Pa je tako postavio uvjete za buduće koalicijske partnere, iako ga u koaliciju baš nitko ne zove. Doduše, Plenković ostavlja otvorenom tu mogućnost, jer zna da HDZ sam neće imati dovoljno mandata. Ali samo ako ne nađe baš nikog drugog. Uvjetovati koaliciju unaprijed, bez da se zna ishod izbora, i to s nedefiniranim koalicjiskim partnerom, je najblaže rečeno čisti diletantizam u politici. Usto i bezobrazluk.

Ali Petrova i nadalje najviše brine mogućnost “velike koalicije” SDP-a i HDZ-a iz koje bi oni – ispali. Da, isti onaj Petrov koji je pred pola godine govorio kako neće ni sa HDZ-om ni sa SDP-om ako ne pristanu na veliku koaliciju, u kojoj bi Most imao jedno deset ministara, danas govori kako bi takva koalicija bila “dan žalosti za Hrvatsku”. Osim ako bi uključivala i njega, jasno. A dva mjeseca Hrvatska nije imala vladu jer je on inzistirao na upravo takvoj koaliciji. Stvarno, dosljedno!

Petrov ostaje dosljedan u svojoj nedosljednosti: neće u koliciju ni s kim – potpisano kod javnog bilježnika, “ministarstva mogu voditi samo stručnjaci” – pa je postavio za ministre potpune diletante, nema više podobnih ni uhljeba – pa je masu Mostovaca uhljebio u državne tvrtke koje Most kontrolira, a pomogao je i rodbini i prijateljima. Čudo jedno od dosljednosti i političke inteligencije!

Petrov je, ipak, uradio nemoguće!

Naime, uspio me je prvi put u životu natjerati da se u nečem složim s HNS-om, najantipatičnijom strankom u Hrvatskoj, s najviše afera, koja pod firmom neoliberalizma zapravo vodi staru socijalističku politiku, gdje su poduzeća državna a direktore postavljaju oni, po političkoj osnovi.

Dok su Milanović i Plenković Petrovu odgovorili diplomatski – dakle, da su otvoreni za suradnju ali da se neće dati ucjenjivati, i da će se o uvjetima eventualnog koaliranja raspravljati kad se vidi kako je tko prošao na izborima, Vrdoljakov HNS je odgovorio prilično duhovito.

Oni su dali Mostu svoje uvjete za koaliranje s njima. Kao prvo, da će Most početi donositi odluke preuzimajući političku odgovornost za njih, i prestati političku odgovornost prebacivati na povjerenstva, stručnjake, liječnike, specijaliste, indicije obavještajne zajednice, konzultacije kod predsjednice ili referendume. Potom, Most mora priznati samom sebi i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti da je politička organizacija (bilo bi poželjno da kaže i čija, kažu), te da njihovi članovi i kandidati na izborima nisu promatrači političkog sustava, već političari, s obzirom na to da se bave – politikom.

Usto, Most mora odustati od maltretiranja hrvatske javnosti i prijetnji trećim izborima u godinu dana ako Božo Petrov ne postane premijer, neovisno o broju osvojenih mandata. Potom, Most se mora ispričati građanima što nisu proveli nijednu obećanu reformu, te mora obećati da će početi rješavati i druge probleme, a ne samo one koje je sam stvorio, “poput dovođenja Tomislava Karamarka na vlast” (pri čemu je HNS ipak, treba reći, stvorio puno veći problem kad je pomogao Milanoviću da osvoji vlast). Most će prestati kadrovirati po drugim političkim strankama i početi se baviti problemima građana, i tako dalje.

Iako o Vrdoljaku inače ne mislim ništa dobrog, valja mu priznati da je dobro definirao probleme jedne stranke koja postavlja uvjete svima i ponaša se kao da bez nje nikad više nitko neće moći formirati vlast, te se uglavnom postavlja kao sudac u utakmici u kojoj je ujedno i igrač. Most se konačno treba početi baviti politikom, a od njih do sad nismo vidjeli ništa osim – politikantstva. A čak i loša politika je bolja od toga. Politika se naime bavi problemima zajednice, a politikanti se bave unošenjem u politički život intriga i spletki, i politikom se u pravilu bave isključivo iz osobnih interesa. Milanović je možda loš političar, Plenković je možda odličan diplomat koji je zapravo zalutao u politiku, ali Petrov je tek politikant.

Autor:

ZADNJE VIJESTI