Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Mustač – razbijač „nereda“ i glavni Miloševićev zaštitnik u Kosovu Polju 1987. godine!

Autor: Franciska Jurak / 7Dnevno / 1. srpnja 2016.

Prištinski Štab bezbednosti tada su vodili Jusuf Karakuši i Rahman Morina, a savezni Zdravko Mustač iz Savezne Službe državne bezbednosti, te pukovnik Mihailo Pavičić, zamjenik načelnika KOS-a JNA

NASTANAK SLUŽBE- NKVD

Prva jugoslavenska tajna služba rađena je po komunističko – internacionalnom receptu Moskve i NKVD, a podijeljena je po planu washingtonske centrale i satelita tadašnjeg Novog svjetskog poretka. Taj plan podržavala je tzv. neprincipijelna koalicija unutar SFRJ. Umjesto UDBE, 1966. godine formirana je, pri Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove, Služba državne bezbednosti (SDB) kao instrument samoupravnih, socijalističkih revolucionarnih potreba radničke klase i naroda Jugoslavije. Služba državne bezbednosti SSUP-a SFRJ bavila se otkrivanjem i progonom „spoljnjeg tj vanjskog neprijatelja. Nadležnost i zadaci SDB propisani su i posebnim Zakonom i bili su definirani kao:
– borba protiv unutrašnjeg neprijatelja, kontra obavještajna zaštita teritorije SFRJ, objekata i struktura od djelovanja stranih obavještajnih službi,
– suprotstavljanje subverzivnoj i drugoj djelatnosti ekstremnih i fašističkih grupa i organizacija neprijateljske emigracije,
– neposredno sudjelovanje u osiguranju društveno-političkih radnika,
– kontraobavještajna zaštita štabova i jedinica Teritorijalne odbrane i objekata od posebnog društvenog značaja,
– kazneni progon po nalogu tužiteljstva, osoba okrivljenih za djela protiv osnova socijalističkog samoupravljanja i sigurnosti SFRJ i složenijih djela ugrožavanja ekonomske osnovice društva,
– obavještavanje subjekata opće narodne i društvene samozaštite o pojavama neprijateljske djelatnosti, te njihovom suprotstavljanju.

SDB (Služba državne bezbednosti) je bio podijeljen u sedam uprava:
1.Kontraobavještajna,
2. Unutrašnja,
3. Emigrantska ili vanjska,
4. Funkcionerska ili danas dužnosničko-političko-diplomatska,
5. Teritorijalne odbrane,
6. Kaznena
7. Obavještajna.

SPLIT – SAMOSTALNI URED – IZVRŠIOCI UBOJSTVA BRUNE BRUŠIĆA

Samostalne jedinice ili uredi SDB postojali su u svim tadašnjim republikama i pokrajinama, u sklopu republičkih ministarstava milicije. A posebno su još bili i organizirani uredi od većeg značaja zbog aktivnijih djelovanja temeljem čega je SDB mogla i samostalno djelovati npr. u SR Hrvatskoj ured Osijek, Rijeka, Split (u slučaju pripreme ubojstva hrvatskog emigranta u Parizu Brune Bušića, splitski ured je imao apsolutno povjerenje centrale u Beogradu i samostalno je bez ikakvih posebnih izvještavanja djelovalo u kontekstu konačne likvidacije državnog neprijatelja. Tragedija je hrvatskog naroda i države da su još mnogobrojni operativci koji su direktno sudjelovali u toj akciji živi, imaju hrvatske mirovine i nitko ih ništa ne pita niti su ikad pozvani na niti jedan obavijesni razgovor niti je nadležno državno odvjetništvo zainteresirano pokrenuti bilo kakvu inicijativu.

U manjim mjestima bili su organizirani samo povjerenici vojne tajne službe – KOS-a. Sama Služba državne bezbednosti Jugoslavije, odnosno njena organizacija i nadležnosti su bile u okviru SSUP-a i tako su bili postavljeni i funkcionirali, iz toga slijedi da je SDB SFRJ de facto obavljala poslove usmjeravanja, koordinacije i usklađivanja rada organa SSUP-a tj ureda SDB na cijelom tada teritorijiu SFR Jugoslavije, djelujući zajedno u borbi protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.

DEFINICIJA NEPRIJATELJA – 11 KATEGORIJA (EDUKACIJA, STVARANJE OBAVJEŠTAJNOG KADRA)

Nakon čuvenog Brionskog plenuma i u SDB Jugoslavije, tzv. unutarnji neprijatelj definiran je stručno u jedanaest kategorija:

1. ostaci klasnih struktura;

2. klerikalne grupacija: pravoslavna, katolička, islamska crkva i male vjerske zajednice;

3. nacionalistička grupacija;

4. informbirovska grupacija;

5. liberalistička grupacija;

6. anarho-liberalistička grupacija;

7. birokratsko-dogmatska grupacija;

8. grupacija građanske desnice;

9. alternativni pokreti;

10. mirovni pokret, ekološki pokret, feministički pokret itd.;

11. pokret za socijalna kretanja.

Od vanjskih neprijatelja, u udžbeniku za operativce tajne policije (koji smo imali na uvid zahvaljujući Ivanu Krmpotiću) navodi se dvanaest kategorija tzv. jugoslovenske političke emigracije, a zatim slijedi lista od tridesetak stranih obavještajnih službi, od CIA i DIA, preko MI-5 do Mosada i Sigurimija.
Ovaj udžbenik za operativce bio je svaki pod rednim brojem, zna se tko je, gdje i kad knjigu zadužio.

Krmpotić je ovaj primjerak dobio na poklon od g. Vlade Dabića – dugogodišnjeg voditelja svih tečajeva i školovanja agenata tajne milicije u Jugoslaviji i to tek 1990. godine jer je Dabić otišao u mirovinu.

Uposlenici tzv. kadrovi za rad u tajnoj policiji su prvo školovani na Višoj školi Udbe, koja je radila od 1952. do 1967. godine u centrali u Beogradu. Operativci su se također, školovali i u zagrebačkom Obrazovnom centru Sekretarijata UP SR Hrvatske, i to od sredine sedamdesetih kada je počela sa radom Obrazovni centar MUP-a (poznata afera privrednog kriminala gdje je otac Zdravka Mustača pronevjerio ogromna financijska sredstva a zahvaljujući položaju i utjecaju sina Zdravkata je afera uspješno zataškana, a oni koji su je utvrdili su bili progonjeni sve do Vrhovnog suda).

Nakon Zagreba, otvorena je Viša škola unutrašnjih poslova u Zemunu, da bi krajem sedamdesetih u Republici Makedoniji u Skoplju počeo sa radom i Fakultet bezbednosti, gdje su se stjecale visoke stručne spreme. Tada je, na jednom od obraćanja budućim diplomantima tj obavještajcima i operativcima drug Vladimir Bakarić rekao i onu legendarnu partijsku: … “Još za života legenda, Tito sada prelazi u povijesnu legendu, među njene vrhove… Hvala Ti, druže Tito, na nasledstvu koje si nam ostavio. Čuvat ćemo te kao zjenicu oka svoga…!

Zaboravljamo kako smo još 1944. godine, u Moskvi i Lenjingradu školovali mlade borce partizane na čuvenoj Akademiji KGB za poslove bezbednosti. Krmpotić nam je rekao da je u muzeju u tadašnjem Obrazovnom centru MUP-a (Krmpotić je utemeljio, uređivao postav koji je bio njegov, dopunjavao eksponatima Muzej – preteča današnjeg Muzeja policije) bila fotografija na kojoj su Mitja Ribičić, Josip Manolić, Čedo Grbić, Koča Končić, Miša Lukić i Radivoje Radović u uniformama CEKE fotografirani u vrijeme kada su bili polaznici budućeg KGB-a. Neki od njih su kasnije, kao Manolić i Ribičić postali ljuti protivnici SDB i KOS-a, iako su zahvaljujući toj službi i penziju zaradili (op.a.). Služba državne bezbednosti je bila produžena ruka SKJ i bila vrsta njenog političkog štita. Progonili su se samo oni političke protivnici koji su nanosili veliku štetu SKJ-e, njenim dužnosnicima i članovima uže obitelji, ističe Krmpotić.

BRIJUNSKI PLENUM – POČETAK USPONA ZDRAVKA MUSTAČA

Nakon Brijunskog plenuma, maspoka i liberala na političku scenu je stupila nova garnitura političara, koje je predvodio mladi i agilni slovenac Stane Dolanc. Sa njim su bili i Branko Mikulić, Jure Bilić, Josip Vrhovec, tzv. novi Titovi ljubimci. Dolanc je samo nastavio posao Franje Herljevića. Već 1981. godine, Dolanc je uspio na Predsjedništvu SFRJ isforsirati odluku da se Arhiva SDB Jugoslavije podjeli po republikama i pokrajinama. Tako su mnogi tajni dokumenti iz Beograda otišli po principu: Bosancima bosansko, Hrvatima hrvatsko, Slovencima slovenačko, Srbima srbijansko. Dolaskom Staneta Dolanca i novih poslušnih operativaca Hrvata u SSUP i Službu državne bezbednosti, republika Srbija i Srbi su u djelokrugu državne i vojne sigurnosti ostali de facto bez svojih ljudi, Slovenci i Hrvati u tom razdoblju preuzimaju primat u postotku uposlenika i dužnosnika i šefova.

Dolanc je bio ministar jugoslovenske policije od 1980. do 1984. godine, a nakon toga odgovorna osoba u Predsjedništvu SFRJ za sveukupnu sigurnost zemlje SFR Jugoslavije. To je itekako debelo koristio, tražio je da se sve njega pita i on je na taj način sve i kontrolirao u tadašnjoj Jugoslaviji. U vrijeme dok je bio član Predsjedništva SFRJ, nije bilo milicijskog skupa u zemlji, a da na njemu Dolanc nije bio počasni gost. Zbog Dolanca su se čak mnogobrojni skupovi organizirali na Bledu ili u Kranjskoj gori, samo da udovolje velikom šefu, tvrdi Krmpotić. Dok je Dolanc bio ministar, SDB Jugoslavije je vodio prvo Srđan Andrejević, koji je kada je imenovan od Staneta preko noći postao lovac, ističe kao primjer kako su ljudi zbog sile a ne iz ljubavi išli linijom manjeg otpora, navodi Krmpotić koji je isto dugogodišnji lovac. Stane Dolanc i Draža Marković imali su još jednog kandidata za tu funkciju, Obrena Đorđevića, ali se nisu odlučili za njega, jer je bio previše ozbiljan i profesionalan. Srđan Andrejević im je puno više odgovarao. Bio je provjeren Oznin kadar, kontraobaveštajac u beogradskoj upravi tajne policije. Bio je 1966. godine već šef engleskog referata u sektoru Zapad. Jedan je od rijetkih koji je preživio Brijonski plenum. Nakon plenuma je imenovan za načelnika analitike u SDB grada Beograda, a kasnije, u vrijeme ministra policije Slavka Zečevića i za analitičara SDB Srbije. Od tamo je otišao u saveznu tj federalnu tajnu policiju. Prije njega, načelnik tajne službe SFRJ je bio Mitja Krajger iz Slovenije, a nakon njega je iz Republike Hrvatske došao Zdravko Mustač. Nakon ovog vrhunskog zagrebačkog kontraobaveštajca u SDB Jugoslavije nastupio je period v.d. stanja, Mustač je do samog kraja bio u Beogradu (1992. godine), dočekao je i međunarodno priznanja Hrvatske kao samostalne države u Beogradu, tek nakon priznanja Mustač napušta Beograd, te je njegovim odlaskom iz Beograda de facto to radno mjesto i pozicija prestala postojati u Sustavu. Čini nam se da namjerno zaboravljamo činjenicu da su tih osamdesetih godina najveći po hijerarhiji i najmoćniji policajci u SFRJ bili jedan Slovenac i to Stane Dolanc i jedan Hrvat, naš znani Zdravko Mustač, kojem se sudi u Njemačkoj (očekujemo sa velikim veseljem i nestrpljenjem skorašnju presudu). Sličnu amnezu Hrvati imaju i prema još jednom djelatniku Saveznog ministarstva za unutrašnje poslove a to je ime Josipa Boljkovca, isto nekadašnjeg udbaša.

PRIMOPREDAJA VLASTI – PRESTANAK RADA SDB ZAGREB 1990.

Socijalistička Republika Hrvatska formalno je ugasila Službu državne bezbednosti u RSUP-u Zagreb u svibnju 1990. godine kada je izvršena teritorijalna reorganizacija javne i tajne policije. Tako je kasnije tom reorganizacijom bilo omogućeno da se formira redarstvo po ugledu na druge države u Europi (Krmpotić ističe da su ga napadali da je radio po uzoru na NDH-a). Ivan Krmpotić (prvo zamjenik ministra Josipa Boljkovca, osnivač i utemeljitelj prvih hrvatskih redarstvenika) suočen činjenicom kako je SR Hrvatska međunarodno nepriznata, te su vrijedili samo Zakoni još uvijek SFRJ Jugoslavije, predlaže dr. Franji Tuđmanu da se putem Sekretarijata unutrašnjih poslova Republike Hrvatske (čija je primopredaja vlasti već obavljena) da se popunjavanjem putem javnog natječaja, legalno i sukladno Zakonima popunjavaju (s obzirom da je značajan broj uposlenika srpske nacionalnosti napustio službu) tzv. Redarstvene snage, iz kojih će se kasnije odabrati i pripadnici buduće hrvatske sigurnosne službe i isto tako od tih redarstvenika bi se stvorila buduća jezgra Hrvatske vojske. Ministarstvo obrane RH nismo imali, postojala je samo Gardijska oblast i i garnizon 5. vojne oblasti (za one koji tvrde da smo 1990. godine već u svibnju imali svoju vojsku, op.a.). SUP RH je imao pravo popunjavati milicajce, redovnim javnim natječajem, te su tako svi momci s minimalno srednjom školom, završenim JNA i ako su prošli liječnički pregled u današnjem Domu zdravlja MUP-a u Šarengradskoj ulici, bili u mogućnosti postati uposlenici današnjeg Ministarstva unutarnjih poslova RH. Kad pogledamo to s odmakom vremena, Krmpotić je bio tada uspio zaposliti više od 1600 mladića, dao im je radno mjesto i osobni dohodak, koji je tada iznosio 1000 DEM (protuvrijednost). Krmpotić je tražio od dr. Tuđmana i Ministra Boljkovca da osobni dohodak bude i 2000 DEM, kako bi svi redarstvenici bili adekvatno plaćeni, ne bi bili u nikakvoj situaciji koruptivnog djelovanja i bili bi situirani materijalno. Danas kad gledamo MUP RH od tada do danas tako u jednom “mahu” nikad više nije zaposlio toliki broj ljudi odjednom.

Taj prvi tečaj počeo je 5. kolovoza 1990. godine, te ga je tek nakon par dana posjetio i dr. Franjo Tuđman (imao je neodgodive obveze u Sloveniji). Svako jutro u 7 sati dizala se zastava i pozdrav Domovini, a posjet dr. Tuđmana je izgledao tako što su polaznici tečaja bili u još uvijek milicijskim uniformama i kapama bez zvijezde petokrake ali i bez hrvatskog grba.

Redarstvenici su bili kasnije raspoređeni po terenu, a neki od njih odabrani za rad u sigurnosnoj službi podijeljeni su u osamnaest gradova od Vukovara preko Zagreba i Gline do Knina. Svaki Sekretarijat Unutrašnjih Poslova postao je tako Tajništvo javne sigurnosti, a povjereništvo SDB je kasnije.

Tek je 1992. godine “služba” preimenovana u Ured za zaštitu ustavnog poretka i Tajništvo državne sigurnosti kojim je upravljao Smiljan Reljić (uposlenik do rujna 1992. godine Saveza komunista Hrvatske općine Drniš, op.a.).

NEMIRI NA KOSOVU – ZDRAVKO MUSTAČ GLAVNI OPERATIVAC – ZAŠTITNIK SLOBODANA MILOŠEVIĆA, KRAJ 80-TIH

Savezna milicija Jugoslavije temeljem Zakona o sistemu državne bezbednosti, imala je pravo na intervenciju federalne policije u slučaju ugrožavanja ustavnog poretka SFRJ. Slobodan Milošević se požalio saveznoj miliciji kako nedovoljno koristi Zakon o sistemu državne bezbednosti, temeljem kojeg ima apsolutno pravo intervenirati federalna policija u slučaju ugrožavanja ustavnog poretka SFRJ-a. Takvih je više intervencija bilo na Kosovu preko Združenog odreda milicije SSUP-a, npr. u Mosevcu, Vevčanima i Kosovu Polju, preko specijalnih komisija SIV-a, tj. SSUP-a. Govorimo o razdoblju od 1987. do 1989. godine. Poznata je Miloševićeva epizoda iz proljeća 1987. godine, kada su srpski i crnogorski aktivisti na Kosovu i Metohiji planirali organizirati marš na Beograd u znak nezadovoljstva zbog situacije na Kosovu. Savez komunista Srbije je 24. travnja 1987. poslao Slobodana Miloševića na Kosovo kako bi smirio situaciju. Tijekom sastanka sa lokalnim predstavnicima u Kosovu Polju, grupa srpskih radnika na polju pokušavala je ući u zgradu i predstaviti svoje „probleme“ Miloševiću. U pokušaju da priđu bliže, sukobili su se sa policijom koja je osiguravala zgradu. Milošević je (lukavo i namjerno kao prorok) izašao na obližnje polje i strateški “kao” popričati sa nezadovoljnim radnicima. Nakon što se Milošević obratio nezadovoljnoj grupi, demonstranti su željeli prići bliže, a policija je pokušavala ih potisnuti unatrag, dalje od Miloševića jer je po njihovoj (milicijskoj) procjeni došlo do ozbiljne ugroze. U sveopćem guranju Milošević se našao u komešanju i na njegove riječi umirenja upućene okupljenima, jedan mu demonstrant dovikuje: „Ali, biju nas. Biju nas”. Milošević se tada okrenuo prema tom dijelu ljudi i odgovorio danas čuvenu njegovu frazu „Niko ne sme da vas bije, Vas Srbe!”.

Prištinski štab bezbednosti su tada vodili Jusuf Karakuši i Rahman Morina, a savezni Zdravko Mustač iz Savezne Sluzbe državne bezbednosti , te pukovnik Mihailo Pavičić, zamjenik načelnika KOS-a JNA. Specijalne postrojbe za kontradiverzantsko djelovanje, sastavljene iz jedinica sve tri službe, pregledale su čitav teren kod spomenika Kosovskoj bici. Javna bezbednost PSUP-a Kosova i Metohije uhapsila je sve albanske nacionaliste, a njihove lidere sa Kosmeta stavila pod strogu kontrolu. Izolacija je izvršena na prostoru cijele Jugoslavije, na gotovo, rutinski način, jer je prema sigurnosnoj procjeni bilo ozbiljnih najava atentata na Slobodana Miloševića, te se sve činilo da se njega zaštiti.

U ovim akcijama sudjelovao je nakon što je kao najbolji pitomac u zagrebačkoj srednjoj milicijskoj školi karijeru nastavio u školovanje u Srbiji na Milicijskoj akademiji i nezamjenjivi policajac Vladimir Faber. On je upravo u ovim tzv neredima kalio svoja iskustva te ih kasnije prenosio i unio u temelje nove, buduće hrvatske policije. Tako smo i ovim kadroviranjem potvrdili da bez prekaljenih Mustačevih kadrova, nema mjesta za nove ljude čistih ruku i neopterećenih biografija.

Autor: Franciska Jurak / 7Dnevno / 1. srpnja 2016.

ZADNJE VIJESTI