screenshot

Mrcvarenjem Predraga Mišića Peđe, Stanković je prešao sve granice, a HRT se treba ispričati!

Autor: Marin Vlahović

Način na koji je Aleksandar Stanković u nedjelju pred javnošću mrcvario hrvatskog branitelja Predraga Mišića Peđu, prelazi sve granice etičnosti i odgovornosti za javnu riječ.

Svoju bolesnu tezu o “građanskom ratu” pokušao je dokazati činjenicom da je brat gosta emisije bio građanin Republike Hrvatske, prije no što je prešao k četnicima, što je logika ispod razine osnovne škole, no od njega se ni ne očekuje da zna išta o logici. Prljava agresivna retorika, međutim, kojom je čovjeku kopao po rani i masakrirao ga duševno uvlačeći u to njegove osjećaje prema bratu pa onda i majci, ipak je prešla  mjeru.

Ako se HRT zbog toga ne ispriča gledateljstvu i samom hrvatskom branitelju Mišiću  koji je na taj način javno ponižavan i omogući Stankoviću daljnje nemoralno divljanje na malim ekranima, time se javno svrstala na stranu prljavog, ne samo antihrvatskog, nego i antiljudskog javnog diskursa. Traje već dulje vrijeme, ali sada je kulminiralo. Odgovornima se može dogoditi da ih se sutra srame i vlastita djeca.

Svojim iživljavanjem nad Mišićem, Stanković je prekršio i kodeks časti Hrvatskog novinarskog društva.

Prije svega članak 6. koji kaže: ”U svim novinarskim prilozima, pa tako i u komentarima i polemikama, novinar je dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga te uvažavati čast, ugled i dostojanstvo osoba ili skupina s kojima polemizira.

Također, Stanković je prekršio i etička načela navedena u članku 13,18, 22, ;

Članak 13: Novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Obvezan je poštovati svačije pravo na privatnost.

Članak 18: Baveći se političkim sukobima novinar uvažava građanska prava i slobode sudionika te osnove demokratskog političkog sustava. Pritom nastoji zadržati primjerenu profesionalnu distancu.

Članak 22: Novinar, kao i svaki građanin, ima pravo na političko i drugo opredjeljenje. On, međutim, u svom djelovanju zauzima profesionalnu distancu prema aktualnim zbivanjima, što je jedan od preduvjeta za objektivno i profesionalno izvještavanje o događajima.

Povodom dana sjećanja na Vukovar i Škabrnju, Aleksandar Stanković je odlučio iskoristiti medijski prostor, odnosno vlastitu emisiju, za agresivno nametanje teze o građanskom ratu. Učinio je to na krajnje neprimjeren način koristeći osobnu sudbinu i privatni život svog gosta i to heroja Domovinskog rata koji je dovoljno propatio u životu te uistinu nije zaslužio da mu se na javnoj televiziji kopa po duševnim ranama. Dakle Stanković je potpuno zanemario osjećaje, ne samo Predraga Mišića Peđe, nego i većine hrvatskih građana i gledatelja televizije, koji imaju pravo dostojanstvenog sjećanja na krvavi studeni 1991.

A što se tiče njegove definicije građanskog rata, ona je apsurdna. Zaraćene strane nisu se borile za drugačija društvena uređenja iste države, već za dvije različite države. Prva je Republika Hrvatska, a druga Srbija, odnosno u ovom slučaju Velika Srbija sa svim Srbima u jednoj državi.

Nakon emisije izjavu je dao i sam gost Predrag Mišić Peđa koji je pomirljivo i gospodski reagirao na Stankovićeve beskrupulozne provokacije. Neovisno o toj činjenici, od Mišića se ne treba ni očekivati da samog sebe brani. To nije njegova obveza i zadaća već profesionalna obveza te zadaća novinarske struke i vodstva Hrvatske radiotelevizije.

Dok gostima koji su mu svjetonazorski bliski podilazi, Stanković ljude drugačijih razmišljanja i biografija doslovno gazi, kršeći pritom sva načela novinarske etičnosti i časti. Javna televizija financira se kroz pretplatu i ona mora težiti objektivnom prikazu stvarnih događaja. Nitko ne brani Stankovića da privatno zastupa bilo kakve stavove, ali kada ga plaćaju svi građani Hrvatske, onda ne može ignorirati njihove osjećaje. Maltretiranje heroja Domovinskog rata kao tematski i sadržajni odgovor na obljetnicu Vukovara i Škabrnje nije ništa drugo nego vrijeđanje digniteta svih žrtava agresije na Hrvatsku i ako to prođe bez osude šire javnosti, onda uistinu možda i nismo zaslužili državu.

 

Autor: Marin Vlahović