Air Combat Command / acc.af.mill

Moj Vukovar je u meni i htio, ne htio, dok god živim, zauvijek će biti dio mene…

Autor: Marin Vlahović

Volio bih misliti kako svatko u Hrvatskoj ima svoj Vukovar, odnosno mjesto u srcu koje pripada samo njemu, jedno sjećanje na te dane koji vječno povezuju njega i herojski grad. Moj se Vukovar dogodio u Sloveniji. U jesen 1991. roditelji su me poslali u Sloveniju. Bolovao sam od jednog oblika dječje epilepsije i zato su me sklonili kako ne bih bio izložen stresu zračnih uzbuna u Zagrebu. Kako nisam znao slovenski jezik, upisali su me u školu čiji je službeni jezik bio srpsko-hrvatski. Oko 90% učenika bila su djeca JNA oficira, čiji su očevi palili, rušili i ubijali po Hrvatskoj. U školu u Ljubljanu sam došao kao odličan učenik primjerenog ponašanja, a u Zagreb se vratio kao huligan koji stalno izaziva tučnjave s drugim učenicima. Prema djeci srpske i crnogorske nacionalnosti koja su me maltretirala u toj „slovenskoj školi“ dugo vremena osjećao sam mržnju pa i želju za osvetom, ne zato što su mene tukli, već zbog toga što su ponižavali i tukli dvoje prognanika koji su također bili u mom razredu. Djevojčicu iz Karlovca i dječaka iz jednog sela, kojem su zaklani otac i djed, a kuća spaljena. Neka sjećanja s čovjekom ne samo da žive vječno, već postanu i sastavni dio njegove ličnosti, karaktera. U smislu budućeg životnog puta, neki događaji, pogotovo ako su se zbili u tijekom odrastanja, odrede nas kao ljude, više nego odgoj i društvo, pa i sama genetika.

Prva dva mjeseca nisam pružao otpor teroru svojih srpskih kolega iz razreda. Na četničke pjesme, crtanje šahovnice po bilježnicama i bodenje tog simbola šestarom nisam reagirao. Trpio sam i udarce, pa i poslušno ponavljao riječi koje su od mene tražili da izgovorim. Sredinom studenog ’91-e, teror prema meni i još dvoje hrvatskih učenika kulminirao je. Po hodnicima su se pjevali stihovi: „Bit će mesa, klat ćemo Hrvate“. A onda je stigla vijest da je pao Vukovar. Srbi iz razreda slavili su, a mi, koliko god se bojali pokazati tugu, nismo mogli zaustaviti suze. I zato smo plakali i taj plač ih je dodatno isprovocirao. Jedan od njih tada je povukao za kosu i pljusnuo onu djevojčicu iz Karlovca samo zato jer je plakala. Ustao sam sa stolice, prišao mu i udario ga stisnutom šakom u zube. Spustio se na koljena, a iz usta mu je potekla krv. U sljedećih tjedan dana obračunao sam se i s ostalim nasilnicima iz razreda i završio kod ravnateljice, starije gospođe srpske nacionalnosti čiji je ured i dalje krasila slika Josipa Broza Tita. Govorila je meni i mojoj baki kako me može biti sram jer su me oni „lepo primili, a ja im eto tako vraćam“.

Morao sam ga udariti

Nekoliko dana prije nego sam napustio ovu školu, u svlačionicu, nakon sata tjelesnog odgoja, došlo je desetak osmaša, među njima i stariji brat jednog od nasilnika iz mog razreda. Taj dječak je bio s njima te prstom pokazao na mene i rekao: „Ovo je taj ustaša.“ „A ti si taj ustaša“, rekao je ovaj stariji i nakon toga su me počeli udarati.  Dobro su me izmlatili, ali nisam plakao. Baka je morala doći po mene u školu, jer sam malaksao od batina i nisam se mogao sam vratiti kući. Jednog dana, zavjetovao sam se kako ću ispričati cijelu priču o razdoblju školovanja u Sloveniji. Ne toliko zbog sebe, koliko zbog one djevojčice i dječaka iz svog razreda koji su nakon trauma i tragedije koje su doživjeli prilikom agresije na Hrvatsku, bili žrtve terora djece indoktrinirane mržnjom prema Hrvatima u Sloveniji. To je priča koju nitko ranije nije ispričao, i koja je bila poznata malom broju ljudi. Objavljena je konačno ove godine kao feljton u Hrvatskom tjedniku.

Ne znam gdje su danas djeca koja su po hodnicima pjevala o klanju Hrvata. Jesu li izrasli u nekog tko ne mrzi, ili plješću Šešelju na njegovim mitinzima? Krajnje osobno, meni je pad Vukovara u dobroj mjeri odredio buduću sudbinu. Svi sportski uspjesi, sva životna padanja i uspinjanja, sva sreća, sav ponos, svu bol i svu tugu i danas mjerim Vukovarom i osjećajima koji su me ispunili tih dana. Tih dana, dio mene je umro, a dio se rodio. Duboko vjerujem kako je tako bilo i s Hrvatskom. S jedne strane, herojski je grad pao, ubijen je i tako trajno pretvoren u spomenik smrti, ali i nadljudske hrabrosti njegovih branitelja.

Vukovar nas je sve trajno obilježio pa čak i one koji prema njemu nemaju nikakve emocije i sjećanja. I njihov nehumani odnos prema patnji toga grada, čini ih osobama kakve jesu. U isto vrijeme, kako je grad umro, stvoren je simbol koji je trebao ujediniti hrvatski narod, što se i dogodilo, no nažalost, samo za kratko vrijeme. Možda je to bio i samo privid. Vjerojatnije je da nam se samo činilo kako smo jedinstveni, ali bojim se da to nikada nismo bili.

Jer oni koji toga dana nisu istodobno umrli i iznova se rodili, teško da mogu imati svoj Vukovar. Doduše, imaju ga. Njihov je Vukovar samo 18. studenoga. Njihov su Vukovar glasovi na izborima. Njihov je Vukovar novi mandat u gradskom vijeću ili Saboru. Njihov je Vukovar samo alat, sredstvo za ostvarenje njihovih težnji da ostvare svoje ciljeve, koji su uvijek, samo njihovi. Moj Vukovar je u meni i htio, ne htio, dok god živim, zauvijek će biti dio mene.

Autor: Marin Vlahović