screenshoot/ilustracija

Mnogi će zločinci doživjeti starost, većinom i na slobodi. Krivci? Međunarodna zajednica, ali i Hrvatska

Autor: Marin Vlahović

Ratko Mladić danas je nepravomoćno osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Dok je slušao dugi tekst presude, Mladić je izgubio živce i radio nered u sudnici, da bi mu onda i pozlilo. Ne vjerujem da je slušanje o gnjusnim zločinima proizvelo kod njega biološku reakcije tijela koje se brani od svog zloćudnog domaćina. Bojim se kako će Mladić, usprkos ovakvoj kazni, ostati uvjeren u ispravnost svojih nedjelja. Ništa i nitko na ovome svijetu ne može tog bolesnog monstruma uvjeriti u suprotno. Zato su i suđenja takvima, neovisno o ishodu tek neuspjeli pokušaji pravde. Ova presuda, koja nije pravomoćna, stiže s kašnjenjem od dvadeset godina. Optužnica protiv Ratka Mladića, podignuta je još 1995., a narednih godina bio je dostupan međunarodnim snagama za uhićenje, ili likvidaciju, što je varijanta koja se nikada nije ozbiljnije razmatrala. Tisuće obitelji njegovih žrtava, morale su tako čekati desetljećima za pravdu, koja to zapravo i nije. Zapravo, bespredmetno je u ovakvim slučajevima uopće govoriti o nekakvoj pravdi. Nemoguće je uspostaviti neku tobožnju ravnotežu između patnje stradalih i krvnika. Zločinci su tu uvijek u nenadoknadivoj prednosti. Ratka Mladića navodno nisu dugo vremena mogli privesti, zato jer je bio stalno okružen tjelohraniteljima. U njegovom slučaju nije vrijedilo ono  „živ ili mrtav“.

Nije bio kandidat za egzekuciju po mjerama SAD-a

Radi se o masovnom ubojici, koji se ubojstvima i javno hvalio. Njegove izravne zapovjedi rezultirale su smrću nekoliko desetaka tisuća Bošnjaka i Hrvata, ali opet po kriterijima međunarodne zajednice i SAD-a, Mladić nije bio kandidat za egzekuciju, poput stotina drugih, često i marginalnih figura Islamske države i brojnih terorističkih organizacija. Time što mu je pošteđen život, Mladića se politički legitimiralo kao faktor politike kojega treba osuditi. Svaki dan na planeti zemlji koji je Mladić proživio nakon Škabrnje, Sarajeva i Srebrenice nepravda je koja se više nikako ne može ispraviti.

Haški tribunal, u tom smislu, nije ništa drugo nego jalov međunarodni politički sud kojemu je glavni cilj umanjivanje odgovornosti europskih i svjetskih lidera koji su dopustili krvoproliće u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Zašto vladaju jedna pravila za islamske teroriste, a potpuno druga za Karadžića, Mladića i Šešelja? Pa zbog toga što međunarodna zajednica ne poštuje svačiji život jednako. Stotinu tisuća Bošnjaka i Hrvata, u njihovim očima, vrijede mnogo manje nego deset Engleza ili petero Amerikanaca. Vođama islamskih terorista, ubijali su članove obitelji, čak i djecu, a Ratko Mladić, kao i Karadžić te Šešelj i Milošević, imali su priliku glumiti veliku gospodu i raditi cirkus i sprdnju od međunarodnog suda.

Nedvojbeno, bitan element takvog pristupa je i nezasluženi povijesni respekt prema Srbiji, koji se uglavnom temelji na mitovima, pretjerivanjima i poluistinama. Svojedobno je tadašnji predsjednik Francuske Fracois Mitterand izjavio da se rat u Hrvatskoj vodi zato što su Hrvati bili ustaše u Drugom svjetskom ratu. Također, jasno je povukao paralelu između NDH i Republike Hrvatske te tako unaprijed opravdao sve buduće zločine koji su počinjeni u ime obrane Srba, a u stvarnosti za etnički „čistu“ Veliku Srbiju.

Ipak, međunarodna zajednica nije jedina odgovorna zato što će mnogi zločinci doživjeti starost, većinom i na slobodi. Izrael, praktički od svog osnutka, dosljedno demonstrira politiku obračuna s onima koji su počinili zločine nad izraelskim narodom. Nakon Drugog svjetskog rata, po čitavom svijetu lovili su nacističke zločince i dovodili ih na suđenja te im izricali smrtne kazne. Isto su činili i s palestinskim teroristima ili borcima za slobodu, koje su obično ubijali na licu mjesta. Neovisno o tome što svatko od nas misli o Izraelu, odnosno masovnim zločinima nad Palestincima, nitko ne može osporiti permanentnu volju i snagu Izraelaca da fizički eliminiraju sve svoje neprijatelje, a pogotovo pojedince i grupe koje su odgovorne za smrt njihovih sunarodnjaka.

Kako je moguće da je Karadžić ljetovao u Hrvatskoj, a nije uhićen?

Hrvatska, ne samo da se nije usudila na slične akcije, nego je zakazala i  na prikupljanju dokaza te pokretanju pravosudnih procesa protiv notornih zločinca, kako na višoj, tako i na najnižoj razini. I danas u Istočnoj Slavoniji, ali i drugim dijelovima zemlje, žive ljudi koji su ne samo sudjelovali u pobuni protiv Hrvatske, već i ubijali Hrvate, silovali, mučili ili prstom pokazivali na pojedince te govorili, ovaj ili ova je ustaša. Radovan Karadžić pod lažnim identitetom doktora Dabića, ljetovao je u Dalmaciji i komunicirao s lakovjernim Hrvatima sklonim alternativnom liječenju. Ne samo da ga naše službe nisu detektirale, već nitko nikada nije postavio ni pitanje njihove odgovornosti. Proizlazi  kako se od sigurnosnog i obavještajnog sustava Republike Hrvatske niti ne očekuju mjere i akcije kojima su ciljevi zaštita države, ali i dostojanstva agresije žrtava na Domovinu.

Haški sud je današnjom presudom nedvosmisleno osudio projekt Velike Srbije, ali i poslao poruku Miloradu Dodiku koji prijeti referendumom o neovisnosti Republike Srpske. Isto tako, ovom presudom, Haški sud se izdignuo iznad hrvatskog pravosuđa koje nije niti pokrenulo kazneni progon Ratka Mladića, što je neoprostiva sramota za koji bi netko trebao i kazneno odgovarati. Imajući to u vidu, možemo reći kako je Haški sud loš, ali je hrvatsko pravosuđe još gore.

Na žalost, uskoro slijedi i presuda šestorici Hrvata na čelu sa Slobodan Praljkom. Kada bi Praljku potvrdili presudu, onda bi to značilo i mjeru određivanja krivnje za sve sukobljene strane u Bosni i Hercegovini, osim naravno Bošnjaka, kojima se kao najvećim žrtvama, najviše i popušta. Zato se ne treba pretjerano radovati doživotnoj kazni za Ratka Mladića. Haški sud nije sudio njemu, nego je branio i međunarodnu zajednicu, a da bi ta obrana bila do kraja uspješna, moraju osuditi sve pa tako i Hrvate.

 

Autor: Marin Vlahović