vinko-kolobaric-sa-svojom-ekskluzivom

‘Mladi bježe van, a političari ne daju ‘gastarbajterima’ da investiraju u RH’

Autor: Zoran Paškov

"Taj PDV koji skače sa 13 % na 25 % je naprosto neshvatljiv, da se na taj način reže grana struci koja najviše doprinosi ostvarenju napretka u ekonomiji, turizmu, po kojemu smo prepoznatljivi u cijelom svijetu, i u kojemu imamo najbolje poslovne rezultate i financijsku dobit. To je nerazuman potez i Nijemcima koji su svojevremeno za ugostiteljstvo-hotelijerstvo imali poreznu stopu od 19 % da bi je snizili čak na 7 %, a sve kako bi potaknuli rast u turizmu i ugostiteljski napredak", rekao

Dubrovčanin Vinko Kolobarić jedan je od poslovno uspješnijih Hrvata u Njemačkoj, vlasnik nekoliko restorana i hotel “Sandenmuehle” u Frankfurtu te ekskluzivnih limuzina. Ne krije kako je prije tri godine gotovo suznih očiju promatrao novi egzodus mladih i obrazovanih Hrvata koji su užurbano napuštali “Lijepu našu”. Prisjetio se i svoje mladosti kada je i sam prije tridesetak godina krenuo u “bijeli svijet” u potrazi za boljim životom. I sve o čemu je kao mladić nekada sanjao u svojem rodnom Kočerinu u Hercegovini, zahvaljujući svojem marljivom radu ostvario je u Njemačkoj: ugled, znanje i imanje. Ipak uvijek ga je vukla ljubav prema domovini pa je tako i prije nekoliko godina svoj kapital želio investirati u hrvatski turizam. Vjerovao je kada je uspio u Njemačkoj zašto to isto sada ne bi ponovio i kod kuće, ali hrvatska birokracija, nepotizam i korupcija brzo su ga razuvjerili i negativno razočarali. A želio je, eto samo svojim investicijama zaposliti hrvatsku mladost, kako ne bi doživjela sudbinu naših gastarbajtera sedamdesetih godina. No, nažalost izgleda povijest kao učiteljica života se često ponavlja, pa sada Vinko na nove hrvatske gastarbajtere gleda posve drugim očima.

– Razumijem te mlade ljude, nije im lako napustiti Hrvatsku, a niti se snaći u novim uvjetima u Njemačkoj, jer i Njemačka nije više što je nekada bila. Početniku nije lako naći dobro plaćeni posao, stan i sve drugo. Puno je tu problema sa kojima se naši mladi suočavaju danas u nekadašnjoj “zemlji snova”, jer nije to onako kako su mnogi zamislili. Treba dobro zasukati rukave i biti uporan. Za razliku od njih ja sam se proteklih godina želio vratiti doma i investirati u hrvatski turizam, jer sam osjetio da u Hrvatskoj imamo veliki potencijal ali i još veće kočnice na raznim birokratskim razinama. Stoga i ne treba čuditi da su naši mladi već godinama siti uvijek jedne te iste priče istrošenih hrvatskih političara, čija im politika nije uspjela osigurati nova radna mjesta i bolju budućnost, a sada i svakodnevno manipuliraju sa brojkama iseljene hrvatske mladosti. I sve to kada mi koji smo vani dobro znamo koliko je više Hrvata posljednjih godina stiglo samo u Njemačku, a da onda i ne govorimo po cijelom svijetu. Danas vjerujem da se ta brojka penje čak i više od 150.000. Hrvatska politika bi sada trebala znati da ih nema pravo zaustavljati u njihovom izboru, jer svi oni teška srca napuštaju svoju domovinu i svoje obitelji. Što drugo reći osim da je zaista žalosno vidjeti mlade u kakvu su situaciju dovedeni ne svojom krivnjom, priča nam ogorčeno Vinko sa puno razumijevanja za mlade.

Kao čovjek iz ugostiteljstva što kažete na nove Vladine mjere?

-Za naše ugostitelje one će biti pogubne, taj PDV koji skače sa 13% na 25% je naprosto neshvatljiv, da se na taj način reže grana struci koja najviše doprinosi ostvarenju napretka u ekonomiji, turizmu, po kojemu smo prepoznatljivi u cijelom svijetu, i u kojemu imamo najbolje poslovne rezultate i financijsku dobit. To je nerazuman potez i Nijemcima koji su svojevremeno za ugostiteljstvo-hotelijerstvo imali poreznu stopu od 19 % da bi je snizili čak na 7%, a sve kako bi potaknuli rast u turizmu i ugostiteljski napredak.

Tako se kod njih pokazalo da su uspjeli ostvariti i sa nižim PDV odličan promet i dobit, prodati više svojih proizvoda i zaposliti više radnika. Inače naša zemlja je ionako već preskupa zbog razne nepotrebne birokracije; kuna je precijenjena, a i kvalitetne radne snage ima sve manje na tržištu, jer sposobni i dobri radnici odlaze vani gdje su bolje plaćeni. Ne treba biti posebno pametan da bi se moglo jasno odgonetnuti što će sve naše ugostiteljstvo zadesiti zbog ovakve nove Vladine mjere povećanja PDV našim ugostiteljima.

Pa pogledajte samo naše donedavne cijene po restoranima. Primjerice da kava na nekim mjestima u Dubrovniku za strance košta čak 30 do 40 kuna, a da onda i ne govorimo o cijenama jela, ribe i vina, o čemu smo nedavno mogli čitati naveliko u medijima. Znalo se desiti da dolje pošaljem goste, nahvalim im Hrvatsku i Dubrovnik do iznemoglosti, a oni se vrate sa zaključkom da ih se po restoranima vara i da postoje dvojne cijene, jedne za domaće a druge za strane goste. I što tim Nijemcima više kazati kada su se na licu mjesta uvjerili u nepristojne smicalice pojedinih naših ugostitelja. Oni sigurno više u Hrvatsku neće ići, jer imaju brojne druge povoljnije i bolje turističke destinacije.To sve skupa stvara ružnu sliku o našem turizmu u vrijeme kada smo postigli najbolje rezultate u ostvarenim dolascima gostiju i noćenjima. A ako ipak ovaj novi prijedlog zakona prođe to je onda za naš turizam kocka leda na suncu.

Po vašoj ocijeni, koliko je Hrvatska do sada koristila potencijal svoje dijaspore?

-Vrlo malo i ništa, a ima i puno iseljenika koji su ostali praznih džepova, i te kako razočarani u sve te projekte tajkunizacije i kupovanja državnih tvrtki za jednu kunu. Investitori iz iseljeništva nisu mogli doći do takvih pogodnosti, a željeli su uložiti svoj kapital, mnogi i investirati svoju gotovinu, bez ikakvih kreditiranja države ili bilo kojega drugoga. Ali pokazalo se da to u Hrvatskoj jednostavno nije moguće. Pitam se zašto?

Ipak željeli ste investirati i u Hrvatsku?

– Da moj san je uvijek bio vratiti se svojoj kući, u svoju domovinu jer tu gdje si rođen i bos hodao ne možeš nikada zaboraviti. Želio sam se vratiti, investirati u Hrvatsku, ali za mene i za ostale naše gastarbajtere kao da vrijedi:„Idi i ne okreći se sine”. Sa svojim poslovnim partnerima i prijateljima bili smo spremmni započeti posao u našem turizmu i raditi ono što najbolje znamo, baviti se pomorstvom i turizmom , a jednim dijelom bila je ideja investirati i u poljoprivredu. Što kazati osim da je naša Hrvatska bogom data i idealna za takve investicije. To je zemlja koje ima velike prirodne mogućnosti i potencijale, idealna i još uvijek gospodarski nerazvijena i neiskorištena.

Mislite li da je iseljeništvo ipak marginalizirano , što se tiče hrvatske politike?

– Mi bi trebali biti svjesni činjenica da mnogi od Hrvata koji vole svoju domovinu najčešće se odmah etiketiraju kao desničari, nacionalisti, ustaše itd.. Posve je normalno da ljudi vole svoju domovinu i da zbog toga ne trebaju biti sotonizirani. Primjerice i sam novi premijer Plenković je u svojoj izbornoj kampanji pričao jedno, a na kraju je napravio drugo da ljudi bez ijednoga glasa dobiju ministarsko mjesto, a oni koji su dobili tisuće glasova i povjerenje pučanstva jednostavno su odbačeni . Tako djeluje da novi nametnuti predsjednik HDZ-a svoj izborni program nije proveo u djelo, a mogao je. Sa time vidimo da se volja hrvatskog pučanstva još od završetka Domovniskopg rata ne provodi. Onda se ne moramo pitati zašto je narod i sada izvrgnut svim političkim manipulacijama.

Izbjegavaju li zato hrvatski političari posjete iseljeništvu?

-Da, izbjegavaju, jer će samo tu čuti pravu istinu i volju hrvatskog pučanstva.U posljednjih nekoliko godine malo je tko od vladajućih posjećivao dijasporu, pa se ne moraju ni čuditi što su iseljenici emotivno i zbog takvih razloga i pojedinaca iz politike, okrenuli leđa domovini. Ali ostaju nepobitni ekonomski pokazatelji da iseljeništvo godišnje u Hrvatsku pošalje 1,4 milijarde USD i onda je jasno koja je to po snazi gospodarska grana Hrvatske i kako bi se prema njoj trebali odnositi naši političari, a i svi oni koji se žele na neki svoj neprihvatljivi način otarasiti dijaspore, koja im navodno toliko smeta pri glasovanju. A dijaspora im ne smeta kada mnogi od nje u Hrvatskoj dobro žive već desetljećima? To su činjenice kojih bi naši političari i glasači, svi građani Hrvatske trebali biti svijesni ma kojoj god političkoj opciji pripadali. I onda bi se prema dijaspori trebali odnositi sa poštovanjem.

Jesu li i hrvatski poduzetnici iz iseljeništva mogli kupiti neke kapitalne domaće tvrtke?

-Kako da ne. Zašto Mađari mogu, a Hrvati ne mogu voditi Inu? Bezbroj je takvih primjera jer najbolje tvrtke u Hrvatskoj su privatizirane pod čudnim uvjetima, a mnoge su date u bescijenje strancima, tako da se Hrvatska riješila svojih najprofitabilnijih korporacija poput: Ine, Telekoma, raznih banaka, brodogradilišta, kao i niza hotela, koji su prodavani preko raznih veza, naprosto bez valjanog transparentnog natječaja. Postavite samo jedno logično pitanje: Kako da se Mađarima isplati kupiti i preuzeti Inu, a mi to ne možemo, već je moramo prodati po čudno povoljnim uvjetima. Danas se dobro i vidi čiji je to interes. Onda isto i sa tim našim autocestama kojih se naša politika želi pošto poto rješiti, jer navodno mi se ne možemo profitabilno s njima baviti. Nevjerojatno licemjerje! A sve te naše tvrtke, ako ih je već naša politička vrhuška i odlučila prodati, mogli su kupiti naši moćni i ugledni poslovni ljudi iz cijelog svijeta, počevši od: Australije, Novog Zelanda, Amerike, Kanade, Njemačke, Švicarske, Belgije, Austrije, Francuske, Švedske, Italije i drugih zemalja, gdje su brojni hrvatski iseljenici poslovno uspješni i gdje zapošljavaju na tisuće stranih radnika. Zašto to isto ne bi mogli raditi u svojoj zemlji, proizvoditi i zapošljavati svoje ljude u Hrvatskoj. Za takvo nešto jednostavno nisu dobili priliku.

Često se dizala nekakva vika na dijasporu?

-Istina je u Hrvatskoj se neprestano pričalo o bogatim povratnicima, nepismenim gastarbajterima, seljačinama koji se vraćaju u „Lijepu našu“, puni para i kojima je lako prodati tamo neku maglu i propalu tvrtku koju nitko ne želi kupiti, pa eto da je prodaju naivnim iseljenicima. A trebali bi znati da ti iseljenici žive već godinama u razvijenim demokracijama i uspješnim društvima i da nisu bili sposobni da ne bi preživjeli, a kamoli postali imućni i utjecajni. Vidite samo jednog prof. dr. Ivana Đikića, prof. dr. Davora Pavunu, dr. Sinišu Kušića i druge naše mozgove. Iseljeništvo ima i vrsne znanstvenike, intelektualce., kulturne djelatnike i sportaše na koje smo svi skupa jako ponosni”. Istina bilo je najčešće uzaludnih pokušaja medijske promocije iseljenika povratnika koji su u pravilu nažalost zbog lažnih obećanja političara završavali neuspjesima.

Mnogi misle kako hrvatska politika od samog početka iseljenike maćehinski poziva na povratak?

-Od stvaranja hrvatske države nikada nismo napravili nikakvu kvalitetnu platformu za povratak hrvatskih iseljenika u domovinu. Onima koji su u Hrvatskoj u raznim državnim institucijama odlučivali kome će se prodati i pod kojim uvjetima razni ekonomski zanimljivi objekti bilo je najvažnije da od potencijalnih ulagača dobiju dobru proviziju, a za koju cijenu će se prodati tvrtke i kakav će imati razvojni investicijski program novi vlasnici malo je koga od hrvatskih političkih i gospodarskih struktura bilo briga. Vidite ta naša diplomacija koja sebe u posljednje vrijeme naziva gospodarskom diplomacijom nije napravila ništa značajno da se privuku investitori. Neprestano se u medijima govori: Javite se našim diplomatskim predstavništvima, a kada se javimo onda oni kažu, mi vam o tome ne možemo ništa značajnije reći, pitajte nadležne u Hrvatskoj. Zašto onda imamo diplomaciju i uvijek govorimo o tome kako bi hrvatska diplomacija trebala biti konačno već jednom gospodarska u prvom redu, a onda politička? Kao da pojedinci u domovini mole Boga da se ne vratimo! To je apsurd koji će nova vlast pod hitno morati ispraviti. Zato danas i imamo ovakvu situaciju u kojoj se Hrvatska već duže vremena nalazi. Beznađe i masovnu, može se kazati, opravdanu nacionalnu histeriju i depresiju. Mnoge tvrtke su propale, na Zavodu za zapošljavanje imamo par stotina tisuća nezaposlenih ljudi, najviše mladih, visokoobrazovanih kadrova i jednu katastrofalnu ekonomsku situaciju .Naši ljudi u svijetu su pokazali koliko su vrijedni radnici, sa koliko volje prilaze poslu i koliko su stručni, samo trebaju imati čvrstu upravljačku ruku i da od svojega rada mogu pristojno živjeti. Sve to mogli bi se ostvariti i u Hrvatskoj” – priča nam Vinko Kolobarić, otac četvero djece koji se u nekoliko navrata želio vratiti u Hrvatsku i ondje se nastaviti baviti ugostiteljskim poslom, negdje u Dubrovniku ili njegovoj okolici. Ali nažalost izgleda od njegovog povratka ostade samo san, kao i kod mnogih naših uspješnih poslovnih ljudi. Velika je to šteta za Hrvatsku! A onda opet iz dana u dan slušamo iste stare već potrošene priče i pitanja u stilu:  Zašto naša mladost bježi iz Hrvatske.

Autor: Zoran Paškov

ZADNJE VIJESTI