Nel Pavletic/PIXSELL
Nel Pavletic/PIXSELL

Milanovićeva uzdanica i ‘narodnjaci’ i dalje priječe pristup arhivu ‘bivšega’ Saveza komunista

Autor: Vice Borić / 7Dnevno / 19. kolovoza 2016.

Vesna Pusić, počasna predsjednica HNS-a i apologetkinja Jugoslavije - koja je pozivala na odustajanje od vojnog oslobađanja okupiranog hrvatskog teritorija - danas predvodi 'Narodnu koaliciju', na čijim listama ima više udbaša nego na suđenju u Münchenu

Hrvatska narodna stranka, kojoj je nakon Savke nekoć predsjednik bio i sam Stipe Mesić, potpuno je skrahirala na Tuđmanovom konceptu samostalnog nastupa na izborima još devedesete, nakon čega je trajno ostala u ulozi minornog partnera SDP-u u sastavljanju svih budućih ljevičarskih vlada. Kako će proći najnoviji pokušaj oživotvorenja koncepta propale „Koalicije narodnog sporazuma“, kojega danas uz pomoć raspamećenog Beljaka pokušava obnoviti Zoran Milanović, tek ćemo vidjeti. No ovo je prilika da javnost podsjetimo na neke izjave jedne od definitivno najanacionalnijih pojava na hrvatskoj političkoj sceni od ranih devedesetih: Vesne Pusić.

1994.: Nikad agilnija u rušenju HDZ-a

Vesna Pusić, u razgovoru za ARKZIN 1994., izjavljuje da je Hrvatska demokratska zajednica postala hipotekom za unutrašnje odnose u zemlji i „za mogućnost reintegracije dijelova teritorija koji sada nisu pod hrvatskom kontrolom“, pa zagovara „radikalnu promjenu u politici“, koja će to omogućiti. Kako Vesna Pusić vidi razrješenje pitanja okupacije? Kao prvo, trebalo bi smijeniti Gojka Šuška, čovjeka koji se „u nekoliko navrata direktno eksponirao kao zagovornik hrvatske intervencije u BiH i stvaranje paradržavne formacije Herceg-Bosne“. Krajnji cilj te politike, po Pusićki, nije stvaranje Herceg-Bosne nego Herceg-Hrvatske, u kojoj će „cijela Hrvatska biti u funkciji interesa koji nisu njezini“, jer se radi o „provinciji druge države“. Osim toga ministar obrane ima „pozitivan odnos prema ustaškom dijelu hrvatske povijesti“ pa ona smatra da njegovi „pojedini istupi“ (koje ne navodi, op.a.) stvaraju goru sliku o Hrvatskoj od one koju bi naslikao čak i sam Slobodan Milošević“. Istovremeno, u Hrvatskoj se uopće ne poštuju ljudska prava, niti ih političari razumiju, a nju obuzima osjećaj nesigurnosti, jer strahuje da bi smjena vlasti, koju zaziva, mogla „isprovocirati ratnu situaciju“ i biti vojno spriječena.

„Hrvatska se ne može osloboditi vojnom akcijom“

„Mislim da ratni put ne postoji kao realna mogućnost“, kazuje deset mjeseci prije „Oluje“ ova liderka HNS-a, ali Hrvatska „može integrirati ta područja metodom komparativnih prednosti“, tako da slobodna Hrvatska godinama živi uz okupiranu, pa će s vremenom oni koji su nas okupirali shvatiti da im je tu bolje. Kakva je to metoda i što ona podrazumijeva? To je metoda „udobrovoljavanja“ Slobodana Miloševića, kojom bi se „polaganim i strpljivim pregovaranjem o reintegraciji pojedinih komada okupiranog teritorija“ osigurala stabilnost neophodna za „razvoj turizma i transporta“, uz istovremeno jasno odbacivanje svake pomisli na vojno oslobađanje, za koje ionako, po Pusićki, nemamo „ni vojnu strategiju ni politiku koja bi nam osigurala uspjeh“. Pusić, aludirajući na Šuška, kaže: „Nitko ne može danas držati restoran, a sutra organizirati državnu vojsku“, pa ističe kako joj je i sama pomisao da UNPROFOR ode iz Hrvatske „zastrašujuća“, jer Hrvatska je politika u odnosu na Miloševićevu „naivna“ i kompromitirana u BiH, a tu je i „dotok financijske pomoći gospodarstvu“ koji bi u tom slučaju bio doveden u pitanje.

Za ‘federalnu Hrvatsku’, protiv Herceg-Bosne

U nastavku razgovora Pusić tvrdi da „federalizacija Hrvatske“, na koju tih dana otvoreno pristaje i Dražen Budiša, „nije put ka legalizaciji otcjepljenja“, nego „oblik autonomije ili lokalne samouprave“, u kojem nema ničega lošeg, „koji će s vremenom postati dio političkog profila zemlje“, te ističe kako smatra da Hrvatska treba pristati na „svaki aranžman“ koji vodi ka integraciji. „Svi upravno-administrativno-politički oblici u kojima će se reintegracija odvijati moraju biti otvoreni“. S okupiranim teritorijima treba najprije definirati i ostvariti „labavu vezu“, a onda ljude polako pridobivati da žive u Hrvatskoj!!! „Cijela ideja moderne države temelji se na pristanku“, nastavlja teoretizirati članica uredništva „Erazmusa“, „koji je kod Johna Locka apstraktne kategorije, ali u ovom se slučaju on materijalizira“. „Taj pristanak treba „postepeno proizvoditi“ i to je najvažniji zadatak.

Oslobođenjem Hrvatske Tuđman i Šušak oslobodili su i Vesnu Pusić njezinog „najvažnijeg zadatka“, a to je da u federaliziranoj Hrvatskoj preko domaćih četničkih struktura pokušava udobrovoljiti Slobodana Miloševića i tako s vremenom i uz njihov pristanak osigurati državnu cjelovitost. Zato se Pusić odmah „prebacila“ na drugi zadatak: osnovati istražna povjerenstva da se utvrdi što su to točno Tuđman i Šušak financirali u Herceg-Bosni. Istraga o tome koliko je novaca potrošeno i koliko je naše gospodarstvo pretrpjelo šteta radi zbrinjavanja više od 200.000 muslimanskih izbjeglica na prostoru RH, nije zatražena, kao ni procjena što bi za Hrvatsku značilo da otpora u Herceg-Bosni nije bilo, da je Hrvatski jug bio presječen kako je to Milošević planirao, da postrojbe HVO-a nisu vezivale četničke snage u Bosanskoj Posavini, srednjoj Bosni i Mostaru, i kako bi uopće bez organizirane snage u HR-HB bilo moguće osloboditi Hrvatsku. Odmah po dolasku na vlast 2000. godine Vesna Pusić daje intervju pod naslovom „Novo povjerenstvo utvrdit će je li dnevno u Herceg-Bosnu odlazilo tri milijuna DEM“. Tada je novopečena zastupnica Pusić kao prvu mjeru nove vlasti zahtijevala da se istraži „koliko je za vrijeme HDZ-ove vladavine (ne za vrijeme biološke ugroženosti hrvatskog naroda u susjednoj BiH, op.a.) potrošeno na ime financiranja paradržavnih institucija i paravojnih formacija u BiH“. Dakle, čim je došla u poziciju vlasti, ova je prvakinja antihrvatskog političkog djelovanja odabrala napasti sve one koji su u iznimno teškim vremenima osigurali uvjete nužne za obranu i opstanak, ne samo hrvatskog korpusa u BiH, već i same Bosne i Hercegovine. Istovremeno s ovim istupima Vesne Pusić u medijima se javljaju tekstovi u kojima nositelji velikosrpske pobune najavljuju obnovu svojih zahtjeva iz 1994. Tako Milan Babić, nekadašnji „krajinski premijer“ iz Beograda preko Nedjeljne Dalmacije od 21. travnja 2000. poručuje: „Pripremamo plan povratka Srba u Krajinu, koja treba postati autonomna regija“. Babić kaže: „Mi smo u fazi izrade jednog programa revitaliziranja prostora Krajine. To je ono na čemu inzistiramo… Živjeli bi u Hrvatskoj preko autonomne regije na prostoru Krajine…“ Kako slično onome što je Vesna Pusić zagovarala kao „zamjenu“ za vojno oslobađanje Hrvatske, kada je, uoči „Oluje“ napadala Tuđmana i Šuška: autonomija i „labave“ veze, pa onda „privikavanje“.

Vuk Đuričić i „mračnjaci“ ispred američkog veleposlanstva

Pusić, koja kaže da bi ju „jako veselilo“ kada bi se povela rasprava što su u BiH bile naše vojne, a što paravojne formacije, spominje iznos od „tri milijuna maraka dnevno“, pa ona to želi „raščistiti“, jer zbog toga nema novca za dječje doplatke, za studentske potrebe, za informatizaciju sveučilišta, obnovu zemlje, razvoj ekonomije… Jednostavno uvjerava javnost da bi, samo da su Tuđman i HDZ odustali od zaštite hrvatskog naroda u BiH, kod nas tekli med i mlijeko. I to priča osoba koja je prije tri godine kupila zgradu u Bruxellesu za 86.250.000. kuna za potrebe predstavništva RH pri EU, veleposlanstva u Belgiji i pripadajućeg konzularnog odjela. Zgrada nije u uporabi, jer nije dovršena unutrašnjost objekta, za koju je, pak, predvidjela ulaganje od 40.619.723 kuna bez PDV-a. Paralelno s time Hrvatska i dalje plaća najam za prostore predstavništva, za koje je samo prošle godine potrošeno milijun i pol kuna, a na usluge odvjetnika, bilježnika, izrade projektne dokumentacije, održavanja i osiguranja zgrade, režijske i druge troškove više od 1,2 milijuna kuna. Kada bi, Pusićkinim aršinom, kazali kako „neki govore“ da je ukupna suma i dvostruko viša, ispalo bi da se hrvatski narod u Herceg Bosni, samo od jedne njezine promašene investicije koja je trebala poslužiti nekolicini diplomata u Belgiji, i koja tako udvostručena iznosi 274.739.446 kuna, mogao braniti gotovo mjesec dana.

Naravno i ovaj, kao i čitav niz drugih intervjua u kojima je novinarski vrlo pristrano birao sugovornike i teme, vodi Vuk Đuričić, koji će zahvaljujući toj svojoj aktivnosti kasnije postati glasnogovornik i specijalist za medijske operacije Mladena Bajića, stručnjaka za zataškavanje udbaških zločina. Neuobičajeno za novinara, on u pitanjima koja postavlja Vesni Pusić i sam daje političke kvalifikacije pa tako prosvjed protiv (kasnije ublažene) kazne Tihomiru Blaškiću, koji se odvijao pred američkim veleposlanstvom, naziva „skupom mračnjaka“. Pusić to spremno prihvaća, pa lažno tvrdi kako je kazna Blaškiću „rezultat politike koju je vodila prethodna vlast“. Nečuvenim i nezamislivim za civilizirani svijet je proglasila i Đuričićevu ničim potkrijepljenu tvrdnju da je „većina demonstranata uvezena iz susjedne države“. Đuričić se boji da bi „te mračne snage mogle nešto skuhati“, no Pusić se ne boji, jer smatra da je to „ekipa koja ne može držati tri čovjeka na okupu, a kamo li nešto napraviti“ i koju treba što prije „javno raskrinkati“. To Đuričića ohrabruje da izađe sa svojom procjenom da će „HDZ najvjerojatnije nestati sa političke scene“, pa se i ona slaže govoreći kako je pitanje hoće li „išta od njih ostati“, pa najavljuje svoje zalaganje da se Hrvatska u Ustavu definira kao „građanska“ a ne nacionalna država, jer je to “naprosto naša najbolja opcija“.

Ponosi se svojim precima, a i oni bi se ponosili njome

Govoreći o tekstu „Dr. Grga Budislav Angjelinović – Ja se svojim krvavim rukama ponosim“, koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji sredinom lipnja 2000. godine, Vesna Pusić, koja će, ako bude pravde (a bit će ako o njoj ne budu odlučivali Bajić i Hrvatin) zbog svojih financijskih malverzacija završiti u zatvoru, nešto je odlučila reći i kao unuka tog srpskog koljača. Podsjetimo, njezin je djed odgovoran za pokolj hrvatskih prosvjednika na Trgu bana Jelačića 1918. godine, o čemu je u Slobodnoj objavljen članak. Ona nakon toga otkazuje već dogovoreni intervju za taj list i saziva tiskovnu konferenciju. Na iznošenje povijesnih istina koje naziva „objedama“, Pusić odgovara na sljedeći način: „Prvo, Grga Budislav Angjelinović nije bio moj djeda, nego njegov brat, drugo – ono što ja znam o njemu suprotno je od onoga što piše u tom tekstu“. Da, baš kao što je ono što Pusić zna o Tuđmanu, Šušku, borbi za oslobođenje Hrvatske i opstanak Hrvata u Herceg Bosni suprotno od onoga što svi o tome znamo. Povijesna je istina da je njezin predak 28. listopada 1918. imenovan za povjerenika za javni red i sigurnost u Zagrebu i u toj funkciji je organizirao gušenje pobune 53. i 25. pukovnije u Zagrebu, te da je ratnih godina surađivao s četnicima.

Obitelj orjunaša i policijskih batinaša

Prosinačka pobuna je ugušena u krvi po zapovijedi dr. Grge Budislava Angjelinovića. Službeni je izvještaj glasio da je u tome masakru – u kojem se mitraljezima tuklo po nenaoružanim domobranima i civilima koji su se okupili na Trgu bana Jelačića u Zagrebu da demonstriraju protiv ujedinjenja sa Srbijom – poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika “Hrvatska”, kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić. Razloge pobune sami su vojnici kasnije ovako objašnjavali: „U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnog građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: ‘Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!’ To je za pretka Vesne Pusić bilo više nego dovoljno da si da oduška i zapovjedi pokolj.“

Neka svatko odgovara za svoja djela Zagrebački časopis “Riječ”, br. 98, 30. travnja 1921. donosi govor Pusićkina djeda u beogradskoj Skupštini od 26. travnja 1921. u kojem je oštrim tonom napao hrvatsku pravašku politiku, da nerado gleda na ujedinjenu Kraljevinu SHS i pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj. “Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari”, kazao je tada Angjelinović. Na to se čuo glas iz publike: “Vi u tome imate prakse.” Na ovo je dr. Angjelinović progovorio o svojoj „praksi“ u Zagrebu i pred skupštinskim zastupnicima rekao: “Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim”.

Vesna Pusić za nevinim žrtvama koji su prosvjedovali protiv Jugoslavije ne žali, niti joj je zbog toga neugodno. Ona kaže: „Osim toga, ja sam se rodila šest godina nakon njegove smrti i ne mogu odgovarati za djela svojih predaka“.

To, naravno, nije ni potrebno. Dovoljno je da odgovara za svoja. I više nego dovoljno.

Autor: Vice Borić / 7Dnevno / 19. kolovoza 2016.

ZADNJE VIJESTI