Davor Puklavec/PIXSELL
Davor Puklavec/PIXSELL

Milanovićev hod Karamarkovom stazom

Autor: Vice BORIĆ/7 Dnevno/ 2 rujna 2016.

Mesić, koji je nas je u srpnju 1990., kao predsjednik SFRJ, uvjeravao da JNA neće napasti, 1991. da mirno spavamo i da rata neće biti, koji je 1994. s Manolićem rušio Tuđmana, od kraja devedesetih bio suradnik Haaškog tužiteljstva s kojim je izmislio „udruženi zločinački pothvat“ i Tuđmanovu „dvostruku liniju zapovijedanja“, koji je sa Sanaderom najavio rat protiv kriminalaca pa im se pridružio, koji je s Bajićem i Hrvatinom vedrio i oblačio pravosudnim sustavom i od njega napravio najveći problem za normalan razvoj Hrvatske, danas je Milanovićev partner u pokušaju osvajanja vlasti, a Milanović njegov zadnji kolaboracionist na hrvatskoj političkoj sceni.

Ulogu koju je na prošlim izborima imao MOST Bože Petrova danas ima Plenkovićev HDZ. Jedino ako Plenković osvoji relativnu većinu na parlamentarnim izborima i nakon toga dobije mandat za sastavljanje nove hrvatske vlade, SDP ima šansu riješiti se Zorana Milanovića i na čelo stranke dovesti čovjeka koji je u stanju definirati i provoditi suvislu politiku, koja neće ovisiti o hirovima jednoga čovjeka. Ne baš odveć uspješan čelnik SDP-a do sada je više puta pokazao da predstavlja stalnu tempiranu bombu ne samo za hrvatske unutarnje odnose, nego i za njezin položaj u svijetu. Milanovićev odlazak otvorit će prostor i za konačno unošenje ozbiljnosti na ukupnu hrvatsku političku scenu, koja će sve dok on vodi SDP ostati zarobljenikom njegovih nekontroliranih ispada i tako se stalno udaljavati od tema na koje bi trebala biti fokusirana: socijalnih i gospodarskih pitanja. Baš kao što su tuđmanovci za vrijeme Karamarka na čelu HDZ-a bili bez svoje političke opcije i morali gledati kako Mesićev suradnik u rušenju Tuđmana provodi „retuđmanizaciju“, tako i esdepeovci koji smatraju kako njihova stranka mora biti usmjerena na socijalna i radnička pitanja danas u Milanovićevom SDP-u nemaju svoju opciju. Treba priznati da je Milanović imao i dobrih poteza, poput izbacivanja Slavka Linića i njegove interesne kriminalne grupe iz SDP-a, pa je prava šteta što je na njihova mjesta dovodio nove, još nezajažljivije, poput svojih partnera Ivana Vrdoljaka, Krešimira Beljaka i Stipe Gabrića Jamba, te vlastitih kadrova poput Tvrtka Jakovine, Orsata Miljanića, Ronka, Mihaela Zmajlovića i drugih. Tradicionalne birače SDP-a, koji su u njemu tražili urbanu socijalnu i političku alternativu Milanović je svojim potezima do sada bezbroj puta bacao u očaj, potpuno ih raspamećujući proturječnim stavovima i izjavama. Jedan dan bi naređivao protuustavne akcije policije po Vukovaru, a drugi dan od njih zahtijevao da skandiraju „Hrvatska, Hrvatska!“, držeći ruku na srcu. Jedan dan bi vrijeđao branitelje i radio, sad već dokazano nepotrebne, registre s njihovim imenima, a drugi ih zvao za saveznike u otporu protiv „beogradske čaršije“. U svom ormaru do sada je, takvim djelovanjem, nakupio više odora iz Drugog svjetskog rata od samog Milana Bandića, koji je po tome bio rekorder. Nakon partizanske i domobranske sada je odnekud pronašao i onu ustašku, ne shvaćajući da je njegovo i Karamarkovo vrijeme prošlo i da Hrvatskoj treba potpuno novi sadržaj. A da u ormaru svakog hrvatskog domoljuba već četvrt stoljeća može biti samo jedna odora, ona pripadnika pobjedničke Hrvatske vojske iz Domovinskog rata.

Preduvjet oporavka i države i naroda

Svojim glavinjanjem, taj u osnovi lijeni i za probleme običnog puka nezainteresirani čovjek, bio je idealan partner Tomislava Karamarka, i da nije došlo do promjene u HDZ-u Milanovićeva bi pozicija ostala sigurna. Ali odlaskom Karamarka i pojavom Plenkovića, Milanović je izgubio smisao vlastitog postojanja. Bez Karamarkova verbalnog desničarenja Milanović je ništa. On jednostavno kao političar više nije potreban, čega je i sam svjestan, pa odatle izgubljenost koja je posljednjih dana kulminirala njegovo posezanjem za „stricem ustašom“. Osim toga, njegovo lažno desničarenje danas je jednako štetno kao nekoć Karamarkovo. Kada je Karamarko izašao sa svojim „antikomunističkim manifestom“ u kojem je najavio da će se lustracijom koristiti kao ideološkom toljagom protiv svojih političkih suparnika „kojima više nikada ne treba dopustiti da u Hrvatskoj dođu na vlast“, on je zapravo lustraciju onemogućio. Kada je onako samouvjereno izašao s idejom o izradi registra izdajnika, on je prebacujući loptu na politički teren zapravo onemogućio ozbiljno propitkivanje počinitelja tog teškog kaznenog djela, za koje nije isključeno da ne bi i sam bio terećen. Jednako tako, kada je Milanović nedavno onako primitivno napao nositelje vlasti u Srbiji i najavio blokadu zatvaranja nekih poglavlja u pregovorima Srbije s EU-om, on je zapravo Vučiću i njegovoj kamarili pomogao, dajući im argument za njihovu tezu kako razlozi našeg protivljenja nisu stvarni, nego su rezultat naše iracionalne mržnje prema Beogradu. Uostalom, sve eskapade Vučića i njegove beogradske bratije posljednjih mjeseci bile su sračunate upravo na to, pa im je Milanović došao kao „kec na desetku“. Kada je o BiH govorio kao o nepostojećoj državi, on je kontaminirao sve dosadašnje napore Hrvatske da tu državu čim prije uvrstimo u redove ozbiljnih kandidata za članstvo u Europskoj uniji i nimalo nije pomogao Hrvatima koji tamo žive. O tim bi stvarima trebali razmisliti svaki put kada nam se, onako „na prvu“ svidi što Milanović govori. Jer su nas u prošlosti često skupo koštali oni što su pričali samo ono što se slušateljima sviđa. Politika je ipak malo ozbiljnija stvar od pukog podilaženja, u što će se uvjeriti i svi koji će na ovim izborima podržati Milana Bandića. Koji će, ako osvoji natpolovičnu većinu i postane premijer, svakom Hrvatu dati deset tisuća eura mjesečno, bez obzira je li zaposlen ili nije. Ako.

„Narodna koalicija“ – opasna interesna grupacija

Milanović je na scenu stupio na način da je na izravno pitanje tko je po njemu više napravio za hrvatski narod, između Tuđmana i Tita izabrao ovog posljednjeg, uvjeravajući nas da je čovjek koji je izravno odgovoran za tisuće pobijenih bez suđenja i nezapamćene masovne progone tijekom svoje diktatorske vladavine, i koji je kazao da će „prije Sava poteći uzvodno nego Hrvati imati svoju državu“ više napravio za Hrvate nego Tuđman koji je bio na čelu pokreta za nacionalno oslobođenje i državnu nezavisnost. Taj čovjek svoju karijeru završava stavljajući na svoju listu Stipu Mesića, dokazanog suradnika UDBA-e, doušnika Haaškog tužiteljstva, krvnika hrvatskog naroda u BiH, rekordera u počinjenim a neprocesuiranim pljačkama, počevši od famoznih menadžerskih kredita i slučaja Našičke cementare, preko sumnjivog financiranja kampanje novcem Klariko voća, pa sve do vođenja države u „posebnim odnosima“ s Petračem, Pukanićem i Sašom Perkovićem, mutnih poslova sa Žužićem i Marinom Mercel, urgiranja za Podravkin kredit SMS-u, nikad objašnjene „privatne“ pozajmice s kojom je kupio dva stana, sudjelovanja u poslovima s Partijom, dogovaranja presuda s Hrvatinom… Zato, kada u sučeljavanju s Plenkovićem govori koga bi on „hapsio“ Milanović šalje lažne poruke, dok prave šalje kada i nakon podignute optužnice odbija govoriti o odgovornosti Željka Szabe, o tome nam govori preko zatvaranja očiju pred Bajićevim zlouporabama pravnog sustava, preko „lex Perkovića“ i svojih izbornih lista, koje danas imaju više korumpiranih političara nego HDZ-ove liste u vrijeme Ive Sanadera. Istovremeno, dvojica ključnih koalicijskih partnera su mu već osuđivani Beljak i Vrdoljak, koji je nedavno bio sretan kao malo dijete kada je saznao da mu je USKOK-ov poziv na razgovor bio uručen greškom. Prije toga se, prema riječima očevidaca, tresao kao prut, svjestan da njegovi „poslovi“ u energetskom sektoru mogu svaki čas doći na naplatu. Zbog svega ovoga njegova „Narodna koalicija“, koja je sklepana u iracionalnom strahu od gubitka vlasti u vrijeme kada je potpuno pogrešno računao da će mu se Plenković suprotstaviti modelom Karamarkove „Domoljubne koalicije“, zapravo predstavlja vrlo opasnu interesnu grupaciju čiji bi dolazak na vlast vratio Hrvatsku u ponor u kojem je završila nakon njegova katastrofalnog četverogodišnjeg mandata u Banskim dvorima.

Odluka kojom je Plenković postao frajer, a Milanović njojo

Milanovića je posebno pogodila odluka Andreja Plenkovića da HDZ na izborima nastupi samostalno. To je nešto što nikako nije očekivao, pa je zanemario upozorenja svojih savjetnika da bi mu se srljanje u aranžman s deklasiranim HSS-om i njihovim kompromitiranim čelnikom, moglo obiti o glavu. „Jednostavno se nije dao uvjeriti da će se Plenković usuditi ići samostalno“, kaže nam naš sugovornik iz SDP-a, „a kada se to dogodilo počeo nas je umirivati pričom kako će Bandić rastočiti HDZ-ovo biračko tijelo, objašnjavajući da sada Karamarko i Brkić, kao njegovi nekadašnji protivnici, zapravo rade za nas, jer im uspjeh Andreja Plenkovića nikako ne ide na ruku“, te da će njihova infrastruktura u HDZ-u „odraditi svoje“. O ovome svjedoče i opstrukcije u brojnim izbornim jedinicama u kojima njihovi kadrovi još uvijek vladaju strukturom stranke. Najviše se to osjeća u devetoj i desetoj izbornoj jedinici, u kojima se želi pokazati kako je HDZ pod vodstvom Plenkovića neuspješniji od onog Karamarkova. U desetoj izbornoj jedinici medijski se udara po Plenkoviću vrlo bliskom Damiru Krstičeviću – i to preko nevjerodostojnih dokumenata nastalih u kuhinji KOS-ovaca ubačenih u splitski SIS. U devetoj izbornoj jedinici, koju je na prošlim izborima vodio Karamarko, uz visokopozicioniranu Josipu Rimac i Božidara Kalmetu, kojih danas uopće nema na listi, opstrukcija je najveća, a predvode ju upravo Kalmeta, Rimac i Darko Milinović. Treba podsjetiti da se Darko Milinović, koji se u vodstvu stranke pojavio kao najnovija Karamarkova akvizicija, u javnosti otvoreno suprotstavljao dolasku Plenkovića na čelo HDZ-a, odričući mu čak i pravo da se kao „briselski čovjek“ kandidira za to mjesto. Danas on sa sigurnog mjesta za „prolaz“ u Sabor predvodi „pokret otpora“ prema novoj politici HDZ-a. A ta je politika, u samo desetak dana, s lista skinula ili na njihovo začelje stavila ljude koji su za politiku čistih ruku i demokratizaciju stranke koju Plenković kani provoditi – prava tempirana bomba. Dilber je s drugog mjesta u sedmoj izbornoj jedinici pao na posljednje u devetoj. Milijan Brkić je „svojom voljom“ zasjeo na zadnje mjesto u drugoj izbornoj jedinici i svojim najnovijim „urbanim štihom“ bori se za preferencijalne glasove dok preko Milana Bandića otima HDZ-u biračko tijelo, uvjeren da će Bandić nakon izbora biti pod njegovom kontrolom. No ne bi bio prvi koji se u svojim procjenama glede Bandića prevario, pa je upitno hoće li preko njega nakon izbora moći ucjenjivati Plenkovića. Šuker je također jedva uspio ostati na posljednjem mjestu svoje izborne jedinice. Kalmeta, koji je svoj izostanak s liste prikazao kao vlastitu odluku, najzainteresiraniji je za HDZ-ov neuspjeh u jedinici u kojoj je do jučer bio alfa i omega. Zbog toga je potpuno uskratio svaku logistiku HDZ-ovim kandidatima u kampanji, kako organizacijsku i financijsku tako i medijsku, te sav svoj utjecaj koristi kako bi pokazao „tom Plenkoviću“ da je pogriješio kada ga je izostavio s liste. Apsurdno je kako su svi oni koji su zapravo do jučer bili pod najvećom kritikom Milanovićeva SDP-a danas postali njegovi saveznici. No, unatoč tome ili baš zbog ovakve situacije, Plenković je u ovoj političkoj utakmici postao „frajer“ koji se ne boji „fajta“, dok je do jučer agresivni i dominantni Milanović postao „ziheraš“ i kalkulant, koji se boji samostalnog izlaska na izbore, koji uopće ne intervenira u svoje izborne liste i lako odustaje od ideologije i principa ako mu to situacija nalaže, i koji je zahvalan na pomoći čak i onih koje je do jučer označavao kao ljude kojima nije mjesto u politici već na nekom puno sigurnijem i bolje čuvanom mjestu.

Boban se izjasnio protiv Karamarka, na potezu su ljevičari

„Ne glasa mi se za detuđmanizatore koji tuđmaniziraju“ rekao je uoči prošlih izbora Zvonimir Boban, nakon čega su se karamarkovci na njega žestoko obrušili, proglašavajući ga izdajnikom i prodanom dušom, te krsteći ga „salonskim ljevičarom“, iako im se kadar s povijesne utakmice u Maksimiru gdje Zvone nasrće na milicajca i tog dana vrtio u predizbornim spotovima. „Vjerujem kako je ključno da zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva. Jer možda tako dobijemo ‘praviju’ desnu koja mi je bliža u mnogim pogledima. Nažalost, ova sad – nije ni u jednom”, kazao je tada Boban. Stvari su se odvile, s odmakom od šest mjeseci, upravo na taj način. Milanović nije pobijedio, ali nije ni Karamarko, koji je pobjedu imao na dlanu. Svoj je poraz dočekao šest mjeseci kasnije, kada je želeći izbjeći raspravu o vlastitoj odgovornosti srušio čitavu vladu i uzrokovao prijevremene izbore. Da bi Milanović bio poražen neće nam trebati prijevremeni izbori. Dovoljno je da Plenković pobijedi, pa da izgradnja novog i demokratskog HDZ-a natjera i SDP na promjene. A to će onda pomoći i Hrvatskoj.

 

 

Ostao im samo – zajednički tata

U maniri Vlade Gotovca mogli bismo reći da onaj tko vlastitu stranku ubija – nema stranke, onaj tko izda prijatelje – nema prijatelja, onaj koji na tuđe majke nasrće (Milanović) – nema majke. I zato ni on ni Karamarko nemaju ni stranke, ni prijatelja ni majke. Ostao im je, čini se, samo zajednički otac.

 

 

„TUĐMANOV ARHIV IDE U HAAG“:

Što znači ponovna suradnja Mesića i SDP-a?

Cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz rad i djelovanje predsjednika Tuđmana, na kojeg se sada poziva Milanović, SDP je svojevremeno isporučio Haagu. Dogodilo se to uz potporu i na poticaj Stipe Mesića. „Tuđmanovi milijuni listova, zabilježaka i državnih protokola, stotine sati telefonskih razgovora koji su bili snimani i zatim prepisani tijekom sukoba najprije sa Srbijom, pa zatim s Bosnom, njegove zapovijedi oružanim snagama i tajnim službama bit će na raspolaganju istražiteljima tužiteljice Carle del Ponte“, pisala je u siječnju 2001. talijanska „Repubblica“. Izručena je cijela dokumentacija koja je trebala biti držana u tajnosti 30 godina, a sve se dogodilo na „rubu tumačenja ustavnih normi“.

 

 

Zapisi s Pantovčaka po Mesićevom izboru

Jutarnji list od 3. lipnja 2000. svoj tekst počinje rečenicom: „Iz arhive na Pantovčaku u hrvatske medije predsjednik Stipe Mesić uputio je u malo više od mjesec dana 15-ak stenograma razgovora koje je njegov prethodnik vodio sa svojim najbližim suradnicima.“ Nadalje se navodi cilj tih objava: kriminalizacija Tuđmana i HDZ-a i dokazivanje teze u Tuđmanovoj politici „podjele BiH“, dogovorima s Miloševićem…

 

 

 

Autor: Vice BORIĆ/7 Dnevno/ 2 rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI