Sanjin Strukic/PIXSELL

Mi, stvarno, nismo normalni!

Autor: Marcel Holjevac

Ježićevo pokajanje

“Vi stvarno niste normalni”, rekao je Robert Ježić novinarima RTL-a koji su ga u utorak, nakon svjedočenja na zagrebačkom Županijskom sudu, priupitali, kada će u proračun uplatiti novac koji je primio na račun svoje švicarske tvrtke, a koji je, navodno, bio namijenjen Sanaderu. Riječ je o pet milijuna eura, koji su i dalje na njegovom bankovnom računu u Švicarskoj.

Stvarno, nismo normalni. Jer, kao prvo, Ježiću zbog tih pet milijuna eura nikad nije suđeno. Nije mu suđeno, jer je bio tzv. “svjedok pokajnik”, odnosno zaštićeni svjedok na suđenju Sanaderu. A u normalnom svijetu, status svjedoka – pokajnika se ne dobiva ako, prije svega, ne vratite ukradeni novac koji je još kod vas. Dakle, kako je Ježić uopće postao svjedok pokajnik, ako nije vratio novac? I to prije suđenja! Gdje je tu “pokajanje”?

Isto tako, nitko nikad nije razjasnio zašto se sudilo (samo) Ivi Sanaderu, ako je novac koji je, navodno, bio namijenjen kao mito, Sanaderu za prepuštanje upravljanja INA-om MOL-u, zapravo uzeo Ježić. Taj novac i Ježićevo svjedočenje su bili jedini dokazi Sanaderove krivnje – a priznat ćete, malo je paradoksalno da je Sanader prvostupanjski osuđen da je uzeo mito, ako taj novac nikad nije ni vidio i to temeljem svjedočenja upravo onog tko je taj novac stavio u svoj džep. Ne znam, nisam pravnik, ali meni je to malo tragikomično. Ostavlja dojam kao da je cilj bio, ne dokazati što se dogodilo, nego da je cilj bio osuditi Sanadera pa i pod cijenu pravosudne farse u koju se to suđenje na kraju i pretvorilo. Da se razumijemo: Sanaderovo bogatstvo jasno svjedoči da tu nisu čista posla i da je tu bilo svega i svačeg nezakonitog. A pokušaj bijega u SAD ga je definitivno označio u javnosti kao krivca.

Malo tko u ovoj zemlji vjeruje da je Sanader nedužan u većini, ako ne i u svemu onom što mu se stavlja na teret. Ali sudovi moraju suditi prema dokazima, ne prema onom u što svi vjeruju. Da ne govorim da bi, da je ovo pravna država, Ježić bio u zatvoru. A o smanjenju ili ukidanju kazne bi se razgovaralo samo ukoliko bi prethodno uplatio novac u državnu blagajnu.

Ježić je još tijekom postupka u kojem je bio krunski svjedok, prije punih pet godina, obećao da će taj novac vratiti. I to neovisno o tome hoće li Sanader biti osuđen. Na kraju je Sanader dobio 8,5 godina u procesu koji je bio toliko nakaradan da je Ustavni sud kasnije ukinuo pravomoćnu presudu, ali Ježić je i nakon presude tvrdio da novac neće vratiti, jer mu “presuda nije dostavljena u Švicarsku”. Kasnije, kad je Ustavni sud presudu srušio, rekao je da nema temelja za povrat novca, jer nema pravomoćne presude.

Dakle, Ježić zapravo tvrdi da taj novac nije stečen kriminalnim aktivnostima, jer nitko nije ni za što osuđen, pa stoga nema potrebe vraćati ga. Odnosno, zapravo svojim postupkom implicira da je Sanader nevin, iako je na suđenju bio krunski svjedok optužbe.




A rezultat je da nakon godina i godina istrage i suđenja nema ni presude, ni novca. Rezultat je jedno veliko ništa, uz ogromnu štetu po državne financije, ne toliko zbog tih pet milijuna, nego zbog svega onog što je ta afera povukla za sobom, a to je arbitraža INA – MOL. Koju je Milanović pokrenuo kako bi vratio upravljačka prava, koja je navodno Sanader prodao MOL-u. Zaboravivši pritom da presuda hrvatskog suda na međunarodnoj arbitraži, kao prvo, ne znači baš ništa. Kao drugo, da Hrvatska ionako ima Zakon o privatizaciji INA-e iz 2002. kojeg je donio Linić, a kojim se ona obvezuje odreći se kontrolnog paketa dionica, pa time i “upravljačkih prava”, nakon ulaska u EU. Dakle, ako je Sanader nešto prodao Mađarima, prodao im je nešto što je ionako i bez tog novca trebalo biti njihovo, jer INA-u sigurno nisu kupili i skupo platili zato da bi njome nastavili upravljati hrvatski političari, kojima je oduvijek bila pojilo i mjesto uhljebljivanja. I zato da bi im zatajili naftna polja u Sibiru koja su prodali za sitniš mimo toga, ili da bi im uništili biznis u Siriji svojim nemuštim političkim odlukama. I treće, taj ugovor o izmjeni upravljačkih prava je bio preduvjet za daljnju kupovinu dionica INA-e od strane Mađara, koji su svoj udio nakon toga povećali s 25 na gotovo 50 posto dionica; naravno da MOL, kao većinski dioničar (Hrvatska trenutno ima oko 42 posto dionica) nije mogao imati nakon te kupovina ista prava koja je imao dok je bio vlasnik 25 posto. Zato je hrvatska žalba jednoglasno na arbitražnom sudu odbačena po svim točkama.

Uglavnom, jednu arbitražu smo izgubili, onu drugu, koju smo sami pokrenuli, ćemo zacijelo isto tako izgubiti, a Ježiću ostaju pare. Nama ostaje činjenica da kao država baš i nismo normalni.

Bernardićeva čestitka




Bernardić se ponovno našao na udaru nezadovoljstva u svojoj stranci, SDP-u. Ali ovaj put ne zbog sudjelovanja SDP-a u organizaciji skupa sa zastavama SSSR-a, niti zbog neuspjeha, to mu SDP uredno oprašta.

Nego zato, jer je jednom novinaru koji je, što god tko mislio o njemu, razmjerno utjecajan u Hrvatskoj, čestitao stupanje u brak. Onako, kurtoazno, kako je običaj. Jer, u civiliziranim društvima, običaj je i političkim protivnicima čestitati rođenje djeteta, brak, izraziti sućut povodom smrti bliske osobe. To je jednostavno stvar građanske kulture i civiliziranosti, ako hoćete pristojnosti i kućnog odgoja. To ni na koji način ne podrazumijeva da se s osobom kojoj čestitate, oko bilo čega slažete ili da je u bilo čemu podržavate.

No, stav stranačke baze možda najbolje odražava pisanje Indexa: “Prvi čovjek najveće oporbene stranke, SDP-ovac Davor Bernardić, priznao je da je čestitao neonacistu Velimiru Bujancu na nedavnom vjenčanju.
Tko je Velimir Bujanec, razumnim ljudima ne treba previše objašnjavati. Taj ekstremni desničar, neonacist i osuđeni diler koji je prostitutke plaćao kokainom već godinama širi mržnju preko TV ekrana. Svojevremeno je ponosno pozirao u crnoj uniformi s nacističkim kukastim križem na rukavu.”

Pokušajte zamisliti da se kojim slučajem Matija Babić uda za svog dečka. Pa da mu Plenković čestita, a netko napiše: “Prvi čovjek HDZ-a priznao je da je komunjari i četniku Matiji Babiću čestitao na nedavnom vjenčanju. Tko je Matija Babić, razumnim ljudima ne treba previše objašnjavati. Taj ekstremni ljevičar, neokomunist i osuđeni utajivač poreza koji promovira pedofiliju i neplaćanje poreza, već godinama širi mržnju preko svog portala”. I tako dalje. Shvatili ste poantu.

No, žalosno je da bi Bernardić mogao ostati bez čelnog mjesta u SDP-u, ne zbog svoje kriminalne nesposobnosti, nego zbog obične kurtoazne geste spram nekog tko je, osuđivan ili ne, slobodan čovjek i dio političke scene u Hrvatskoj. Kao što i Milanoviću birači nisu okrenuli leđa zato jer je u četiri godine uprskao sve što se uprskati dalo, ne radeći uglavnom ništa, nego zato jer je u privatnom razgovoru s veteranima, koji nikad nije smio ni trebao uopće dospjeti u javnost, iskreno i otvoreno izrekao neke činjenice o nekim susjednim nesvrstanim državama i njihovim političarima, inače notornim četnicima. Zanimljivo je znati što na hrvatskoj ljevici nikako ne smijete uraditi: reći da su srbijanski političari šaka jada, da BiH nije ozbiljna država i čestitati desničaru brak. Biti dripac i nesposobnjaković, besposličariti, zapošljavati svoje jarane po javnom sektoru, letjeti vladinim avionom u privatne posjete na Krk i pričati gluposti po Bruxellesu – nije neki problem.

Facebook stranka

Kad smo kod stanja u SDP-u i na ljevici, ovih je dana u povodu prve godišnjice odlaska Zorana Milanovića iz politike nakon gubitka izbora od blago anemičnog Plenkovića, tema RTL direkta bila – propast SDP-a. SDP je danas na razini na kojoj je bio nakon pada komunizma, otprilike: Ako ga je Račan digao iz mrtvih, Bernardić ga je vratio u grob. Jedino ih drži na životu to što na ljevici, s izuzetkom donekle Plenkovićevog HDZ-a, nema druge ozbiljne opcije osim njih.

Šprajc je rekao kako su tim povodom Zorana Milanovića zvali u goste, ali on se zahvalio i rekao da ne želi potpaljivati spekulacije o svojim političkim ambicijama koje, zasad, kaže, definitivno nema ali, doduše, nije rekao da ih nikad više neće imati.
“Zadovoljan je svojim poslom konzultanta, zarađuje više nego u politici i to ga zasad posve ispunjava. Usput mi je čestitao na uspjehu RTL Direkta i nadam se da ga sad zato neće razapeti”, poručuje Šprajc, aludirajući na slučaj Bujanec. Ne, neće, kao što nitko ne bi razapeo ni Hasanbegovića da mu čestita: tolerancija, izgleda, danas najmanje stanuje na ljevici, koja na toleranciji gradi svoje politike.

No, meni je ipak fascinantno da Milanović može zarađivati kao konzultant. I od toga živjeti. Jer, kako otkrivaju ovog tjedna objavljeni podaci, on je iza sebe ostavio potpuni financijski i organizacijski kaos. Doduše, novo vodstvo se još gore snalazi u svemu, pa su morali založiti imovinu stranke kako bi dobili kod Erste banke kredit. Pod hipotekom su, navodno, završili stranački prostori u Maksimiru, od oko 400 kvadrata i nekretnina u Umagu. Nije poznato hoće li Pernar stati pred vrata SDP-a kad im sud dođe ovršiti nekretnine. Ali je poznato da stranački vrh – predsjedništvo i glavni odbor – nisu imali pojma o tom zaduženju, niti su ga odobrili!

A da stvar bude još gora, SDP-ovci su se, kako im je zadnje vrijeme običaj, krenuli međusobno prepirati i vrijeđati preko facebooka u vezi tog kredita. Pita li se itko u toj stranci ikad, koji bi to birači prepustili državne financije u ruke stranci koja ni vlastitim financijama nije u stanju gospodariti? Doduše, valja im priznati da su državnim financijama gospodarili kao i svojima vlastitim: loše i bez kontrole nad troškovima. I tko bi uopće glasovao za stranku koju jedna inozemna banka drži u šaci, a prljavo stranačko rublje pere javno, na društvenim mrežama?

Antifašistički i oni drugi simboli
Kad ni manje ni više nego dogradonačelnik Vukovara, inače pripadnik srpske nacionalne manjine, ispali kako je nemoguće staviti znak jednakosti između spomen ploče 11-orici poginulih hrvatskih branitelja i, makar i nadgrobnih, spomen ploča mrtvim četnicima, poput Šoškočanina, odgovornom za sačekušu i ubojstvo iz zasjede 12 hrvatskih redarstvenika, treba priznati da je posve u pravu. Nemoguće je stavljati ikakav znak jednakosti između onih koji su branili svoju zemlju, svoje gradove i sela i onih koji su ubijali, silovali i pljačkali kako bi proširili “lebensraum” svom narodu i usput dominirali nad susjednima. Nikakvog znaka jednakosti tu nikad i nikako ne može biti, neovisno o tome tko je kakve simbole imao na kapi i odakle oni potječu.

No on je zapravo htio poručiti kako je amblem HOS-a sa slovima ZDS na ploči koja je nedavno izmještena iz Jasenovca u Novsku, a uskoro će po svoj prilici biti i posve izmještena iz javnog prostora kad Plenkovićevo vijeće donese zaključak o nedopustivosti slova ZDS koja vrijeđaju osjećaje vukovarskih antifašista. Odnosno, kad središnje vladino birokratsko tijelo odredi koje sve osjećaje smiju imati koji građani, prema kome i kako ih smiju izražavati.

Uostalom, nije me briga za četničke nadgrobne spomenike u Vukovaru i okolici: Svatko ima pravo biti pokopan pod simbolima za koje se borio. Ali isto tako, i hrvatski ratni veterani imaju pravo da na njihovim nadgrobnim i spomen pločama budu simboli pod kojima su se oni borili. Hoćemo li, ukoliko povjerenstvo donese odluku o uklanjanju ZDS iz javnog prostora jer vrijeđa Srbe, ići uklanjati i četničke nadgrobne spomenike? Iskreno, ne sviđa mi se takva perspektiva. Takve zabrane su jednostavno glupe i ne rezultiraju ničim dobrim, osim inatom klinaca i otporom na obje strane.

Ploča šaptom pade
Na upit novinara, vrijeđa li ga osobno pozdrav “Za dom spremni”, Plenković je odgovorio kako za njega taj pozdrav ima “predominantno konotacije vezane za NDH i ustaški režim”, pa mu stoga nije prihvatljiv. A očito ni njegovom najvažnijem i najdražem koalicijskom partneru, “etnobiznismenu”. Kakve konotacije je imala ćirilica u Vukovaru, recimo?

No, onda je krenuo proturječiti samom sebi. Na novinarski upit, treba li kazniti korištenje pozdrava “ZDS” na konferenciji HOS-a, Plenković je odvratio da nije gledao tu konferenciju, ali kako je važno kontekstualiziranje tog pozdrava, kako u postupanju policije, tako i sudova. “Ukoliko se taj pozdrav koristio na način da je vrijeđao nekog drugoga u tom kontekstu, onda je policija postupala u nizu slučajeva, imate primjera u proteklih mjesec i pol dana, proteklih godina”, rekao je.

E sad, mene zanima, kad se Plenković već poziva na kontekst, može li ploča postavljena hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, imati “predominantno konotacije vezane za NDH i ustaški režim”? Jer, ako ćemo gledati kontekst, nema i ne može imati.

A što se vrijeđanja tiče – svakog nešto vrijeđa. Neke vrijeđa i riječ “Hrvatska”. Neke vrijeđa nadgrobni spomenik Šoškočaninu. Neke ćirilica. No, on je rekao kako je zamolio Vijeće za suočavanje s posljedicama totalitarnih sustava da “intenzivira svoj rad i donese preporuke za cjelovito zakonsko rješenje koje će tada Vlada predložiti Saboru”. “Tada ćemo nastojati riješiti pitanje i pozdrava ‘ZDS’ i drugih simbola totalitarnih sustava na cjelovit način kako bi iz postupanja i sudske i upravne prakse nestale dileme i dvojbe, i kako se te teme ne bi zlorabile, da Hrvatsku 21. stoljeća kontinuirano vraćaju nazad. To je vrijednosno pitanje, a sada je vrijeme da to pitanje riješimo”, kaže on.

No, dojam je da je o tome već odlučeno između njega i Pupovca,a da je Vijeće farsa. Plenkoviću se trese stolica u HDZ-u, članstvo je nezadovoljno: Odluči li u korist Pupovca, mogli bi ga krenuti rušiti. S druge strane, mogao bi ga srušiti i Pupovac, ako ne bude zadovoljan rješenjem po kojem bi četnički nadgrobni spomenici ostali, a ZDS bio zabranjen. A onda bi iduću koaliciju možda morao dogovarati s Esih i Hasanbegovićem. A izgleda da mu je ipak miliji Pupovac.

Obersnel 2020
Pušta li to preko riječkog Novog lista doživotni gradonačelnik Rijeke probne balone za svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima?

“Da hoće, Vojko Obersnel mogao bi s Pantovčaka ubrzati vrijeme, pa ovu zemlju iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u koje je vuče Kolinda Grabar-Kitarović, dovući natrag u današnjicu, gdje svi zajedno već očajnički čekamo da počnemo već jednom živjeti pristojno, u miru, slobodni od uvredljivih prijetnji i mahnitosti svakog ekstremizma”, piše Boris Pavelić u primitivnom dupeuvlakačkom pamfletu kakav ne bi potpisao ni politkomesar za agitprop općine Kladanj iz vremena informbiroa. Takve hagiografije kakvu je on napisao Obersnelu, pisali su pioniri u zadaćama na temu “moje pismo Drugu Titu”, a danas se u medijima takvi tekstovi u slavu mudrog vođe pojavljuju samo u Sjevernoj Koreji.

“Želi li ova zemlja raspršiti ovu filoustašku maglu što postaje sve gušćom, Kolinda Grabar-Kitarović mora izgubiti predstojeće predsjedničke izbore … Kolinda Grabar-Kitarović za dvije i pol godine mora izgubiti izbore, i to od superiornog protukandidata … Taj kandidat može biti – gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel.”

“Šezdesetogodišnjak, Vojko Obersnel u pravome je dobu za predsjednika Republike. Iznimno je obrazovan, magistar je genetike i prirodnih znanosti. U politici je duže od četvrt stoljeća, od čega posljednjih sedamnaest godina na čelu jednoga od najuspješnijih gradova u Hrvatskoj. Socijalno osjetljivi liberal suvremene ere, privržen ljudskim i manjinskim pravima, otvoren budućnosti, osjetljiv za svakodnevne potrebe građana, a odlučan i nedvosmislen kada treba braniti temeljne vrijednosti slobodnoga i otvorenog društva.”

Ako se do sad niste porigali, ni nećete. No, ja bih ipak zapitao, po kojim je to kriterijima Rijeka “jedan od najuspješnijih gradova u Hrvatskoj”: Po tome da ju je, otkad je Vojko gradonačelnik, napustila gotovo petina stanovnika? Po tome, da je luka Rijeka, nekad najznačajnija u toj regiji, danas na sigurnom putu u propast, jer je Koper preuzeo njenu ulogu? Po tome, da nije izgrađen ni autobusni kolodvor koji Obersnel obećava pred svake izbore od 2000.? Po tome, jer su gradske financije u kaosu i jer svake godine državna revizija ima ozbiljne primjedbe?

I po čemu je on kandidat koji može pobijediti na predsjedničkim izborima, kad ni u Rijeci nitko ne glasa za njega? Pa na zadnjim izborima je Rijeka imala najmanju izlaznost na izbore od svih gradova u Hrvastkoj!

No, Obersnelu je izgleda dosadilo upropaštavati Rijeku, pa su mu ambicije porasle. Sad bi htio upropastiti i što je ostalo od Hrvatske.

Revolucija na HRT-u
Maja Sever je ostala bez svoje dugogodišnje emisije, “Hrvatska uživo”, koja se ukida. Izgleda zato jer ju je Maja pretvorila u svoju privatnu platformu za nekontrolirano ljevičarenje. Ona sad kmeči po facebooku i svima koji je žele slušati postavlja pitanje – zašto? Posao ima! HRT uostalom nema obavezu držati “Hrvatsku uživo” na programu dok god Maja Sever to želi, nego dok ima interesa za nju. A baš i nema.

Hrvatsko novinarsko društvo je odlučilo organizirati prosvjed u povodu ukidanja emisije u petak: “Neargumentirano ukidanje emisije HRT-a Hrvatska uživo, posljednji je u nizu napada na Ustavom zajamčena prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te napad na prava svake osobe na slobodu izražavanja i mišljenja”, piše Leković. Jesu li tom čovjeku, pobogu, svi šarafi na broju????

I djetetu tu mora biti jasno da oni ne brane nikakve principe, niti “pravo javnosti da bude izvještena o zbivanjima u društvu”, oni bi to pravo najradije ionako zabranili. Oni brane svoju aktivisticu, koja je od informativne emisije napravila partijski propagandni uradak.

No, kad bi HND radio svoj posao, štitio novinarstvo i profesionalizam, oni bi prvi trebali tražiti ne vraćanje na ekrane “Hrvatske uživo” (da je vodi Karolina Vidović Krišto oni bi prvi tražili ukidanje!), nego otkaz za Maju Sever.

Naime, ona je prije sedam godina, kad su zaštitari upali u redakciju “Hrvatska uživo”, odbila alkotestiranje (kao i veći dio njene očito pijane redakcije). “Mi ne oduzimamo pravo nadređenom da provodi provjeru ove vrste uz opravdanu sumnju, međutim tražimo pismeno obrazloženje, odluku ili nalog”, rekla je tada Maja Sever. I vadila se da u “komisiji moraju biti mininalno četiri osobe, a bila su samo dvojica zaštitara”.

“Meni je moj odvjetnik rekao da ne moram puhati bez naloga, a mogu mi jedino dati otkaz. Već imam opomenu pred isključenje, no znači li to da sada moram biti manja od makova zrna i pustiti da mi se gaze temeljna ljudska i građanska prava?”, zavapila je. I još se požalila da “oni” dižu tenzije, a treba graditi zajedništvo.

Da sam ja ikad, dok sam bio dio korporativnog svijeta, odbio alkotest kojeg su isto tako zaštitari imali kod sebe, dobio bih otkaz istog dana. I bilo tko drugi, tko radi u korporativnom okruženju. Alkotest, istina, možete odbiti i policiji, ali to se onda tretira kao – tri promila.

Ali, očito da za Maju pravila nikad nisu važila. Umjesto ukidanja „Hrvatske uživo“, možda bi bilo bolje na HRT-u ukinuti Maju Sever kao takvu. A što se HND-a tiče, oni nisu organizirali nikakve prosvjede kad je Milanović u jednom danu poskidao 40 urednika. Pa neka onda i sad šute.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.