Tomislav Miletic/PIXSELL
Tomislav Miletic/PIXSELL

Marcel Holjevac: Vjera u Boga i tehnička roba

Autor:

Hrvatska danas ulaže teške milijarde u "besplatno" školovanje budućih liječnika i inženjera, i tako pomaže njemačku ekonomiju koja te kadrove dobiva besplatno, a da nijedan euro nije uložila u njihovo školovanje. Doduše, završeni studenti Filozofskog ne odlaze iz Hrvatske. Ne zato jer su veći domoljubi od liječnika i FER-ovaca, već zato jer ih nitko nigdje ne treba.

Drugovi, je li vam sad žao što ste bili protiv referenduma?

Kako je krenulo na kraju bi i Milanović mogao ponuditi Plenkoviću potpise, i sva četiri živa zida! Ponude Plenkoviću pljušte sa svih strana, od Pupovca do Beljaka. Izgleda da nitko ne želi biti u oporbi, pa ni oporba. Čime smo se približili jednopartijskom sustavu, idealu brojnih Hrvata.

Marko Prpic/PIXSELL
Marko Prpic/PIXSELL

Od Živog zida očito neće ostati ni cigla na cigli unatoč osvojenim mandatima, a izgleda da neki članovi pregovaraju s Mostom. Pojavila se čak i informacija, koju je HNS kasnije demantirao, da su i oni u pregovorima s HDZ-om o formiranju vlade. No, gdje ima dima obično ima i vatre, jer je brak HNS-a i SDP-a odavno u problemima.

Ali najzanimljivija je situacija s HSS-om. Oni su se prošvercali na listama Milanovićeve koalicije, i zaradili čak pet mjesta u Saboru. Iako je Beljak vjerojatno jedan od glavnih krivaca lošeg izbornog rezultata Milanovićeve “Narodne koalicije”: uz njega i Vrdoljaka, kog možete uvjeriti u svoje poštenje?

Beljakov je problem pobuna protiv njega unutar stranke, do koje je došlo nakon što je stranku vlastitom glupošću odveo u oporbu. Problem nije samo gubitak vladajuće pozicije, već i to što je hrvatski seljak, kao i svaki seljak na svijetu, u osnovi sklon konzervativnim vrijednostima, i kao takav nesklon lijevoj strani. Ne zbog onog što trabunjaju “urbani intelektualci” koji seljake smatraju zaostalima, već zato što živi na zemlji i od nje. Njemu u pravilu ne trebaju gay-brakovi, nego djeca koja će naslijediti imanje. Ne trebaju mu socijalna prava, već manji porez. Ne trebaju mu NGO-i, jer kad mu se slušaju moralne propovijedi ode u crkvu. Zato je slogan HSS-a već preko sto godina “Vjera u Boga, i seljačka sloga”. A s Beljakom bi to, obzirom na njegovu prošlost i neslogu koju je prouzročio, moglo glasiti “Vjera u Boga, i tehnička roba”. S tim da je kod njega i vjera u Boga vrlo upitna.

Kad je postalo jasno da je će on biti taj koji će na kraju izletjeti iz stranke, a ne ljudi koje je pokušao izbaciti ponudio je, u nesuvislom pokušaju kontrole štete, svoje potpise Plenkoviću. I rekao da mu je Milanović rekao da bi i on uradio isto da je u njegovom položaju. Pa nekako ispada da je i Milanović spreman ponuditi potpise Plenkoviću, jer je i on u istom položaju. U oporbi. SDP je pak preko Marasa poručio Beljaku da se radi o prevari birača, i u pravu su: bez predizborne koalicije HSS vjerojatno ne bi niti ušao u Sabor. A Marijana Petir mu je zaprijetila da ga to ionako neće spasiti, i da leti na sljedećim unutarstranačkim izborima u listopadu.

Tko je tu ispao kreten? Prvo, Milanović, ne čak toliko jer je uzeo kontroverznog Beljaka u koaliciju, nego jer je zajedno s HDZ-om minirao referendum Željke Markić kojim bi se zabranile predizborne koalicije, koje omogućuju minornim strančicama da uđu u parlament i otvaraju prostor političkoj prostituciji nakon izbora. Sad se tek vidi koliko je žena bila dalekovidna i u pravu. A sve se obilo o glavu onima koji su u korist svoje štete minirali njen referendum čudnim zbrajanjem broja birača u Hrvatskoj, kojih po njima ima više nego stanovnika.

Sad im zato bježi HSS, a možda i HNS, koji bi da su samostalno išli na izbore po svoj prilici imali mandata koliko i HČSP. Dakle nula. Je li im sad žao što su bili protiv referenduma? A što tek reći za Beljaka koji sad nudi potpise HDZ-u, po kojem je do jučer sipao drvlje i kamenje, optuživao ga za “klerikalizaciju Hrvatske”, kršenje ljudskih prava, i za pokušaje uništenja HSS-a? Pa HSS-u ne treba ni HDZ ni SDP da ga unište, to je stranka koja sustavno već davno uništava samu sebe! Usto, on bi potpisao za Plenkovića, ali bi ostao u oporbi! Koji je onda smisao davanja potpisa? “Da Most ne može ucjenjivati”, kaže Beljak. Je li to problem oporbe, tko koga ucjenjuje? Oporbi je u interesu da vlada bude nestabilna i padne, pa da ona dođe na vlast, ili bi tako u normalnim demokracijama trebalo biti! Beljak se svime ovim pridružio brigadi onih koji su u politiku, očito, zalutali. Možda bi mu bilo bolje da se vrati starom poslu. Iako ni u njemu nije bio naročito uspješan.

A postavlja se i pitanje bi li Plenković uopće trebao prihvatiti te HSS-ove potpise, naročito ukoliko i Vrdoljak ponudi one HNS-ove, iako bi mu to olakšalo pregovore. Jer, ti likovi nikako ne idu uz slogan “vjerodostojno”.

Bumerang Hasanbegović

Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

 

Ako se slogan “vjerodostojno” može primijeniti na ijednog hrvatskog političara, to je Zlatko Hasanbegović. Smiren, uvijek argumentiran, strpljiv, inteligentan, erudit s vizijom. A vizija je nešto čega u HDZ-u gotovo da nema od Tuđmana.

On je suprotnost diplomatima i birokratima u stranci, čovjek kojeg nije briga tko podržava njegove stavove, nego jesu li oni ispravni i činjenično utemeljeni. Zato se nikako ne uklapa u viziju novog, nekonfliktnog i “antiekstremističkog” Plenkovićevog HDZ-a kojeg na sva usta hvale lijevi radikali poput Jelene Lovrić i Jurice Pavičića. Upravo zbog svojih pozitivnih osobina, on je strahovita prijetnja za tranzicijom i neprovedenom lustracijom stečena prava eks-komunističke nomenklature, i stoga na udaru difamacije i medijske hajke koja se služi manipulacijom poznatom kao “reductio ad Hitlerum”. Usto, on je Karamarkov kadar – a zna se da je najsigurniji način u politici da preživite pad svog političkog mentora s vlasti taj da šutnete nogom njegov politički leš, javno obznanite da ste preobraćeni i da više niste zavedeni, i da se zakunete na odanost novom vođi.

Što Hasanbegoviću, jasno, ne pada na pamet. On zna da ga centri moći i gremiji o kojima je govorio Šeks i koji kroje hrvatsku politiku u njoj ne žele, i da se njih pita. A ne Pupovca. I jasno mu je zacijelo, kao intelektualcu i eruditu, da nikad nije bio u igri za novog ministra kulture, jer ga Buzin i Berlin tamo ne žele, a njima se Plenković zamjerati ne želi. Ako mu to nije bilo jasno prije, bilo mu je jasno na proslavi izborne pobjede, kad je stajao negdje u kutu, daleko od svečane pozornice.

I upravo zato je javno postavio pitanje svom stranačkom šefu hoće li zadržati svoj dosadašnji resor, i hoće li Pupovac sastavljati hrvatsku vladu. Pupovčevo izlijetanje mu je došlo kao naručeno: sad se stranačko vodstvo mora izjasniti, i više ga ne mogu tek tako u tišini gurnuti u stranu i marginalizirati u stranci, što je očito bila namjera. Jasno je da je on bio tek pokazni “desničar” u novom HDZ-u, u kojem caruju “cuckservatives”, konzervatici samo po imenu, koji su preuzeli sve bitne svjetonazorske premise ljevice, i da s izborima njegova uloga završava.

Njegova rečenica iz ovotjednog intervjua u Večernjem, „jedan od problema HDZ-a nakon 2001., ali i prije toga, bila je bezidejnost u svjetonazorsko-ideološkom smislu, a s druge strane svođenje stranke u jedan konglomerat interesnih grupacija koje nisu imale nikakvu posebnu ideologiju, već je borba za moć bila jedina poveznica među njima“, gađa u samo središte problema. Prilično je jasno da HDZ danas nije vođen baš nikakvom idejom ni hrvatske suverenosti ni izvorne kršćanske demokracije. Naprotiv. Pretvara se u transmisiju Bruxellesa na daljinski upravljač, i ne pada mu na pamet baviti se svjetonazorskim pitanjima i raščišćavanjem odnosa prema komunističkoj prošlosti. Hasanbegović ne želi pristati na politiku „nećemo sad o tome, ajmo malo o porezima“, i stvara se dojam da namjerno želi isprovocirati vodstvo, koje ga ne smije zadržati a ne može ga tek tako odbaciti radi popularnosti u biračkom tijelu HDZ-a, da ga javno šutnu iz stranke. Jer ne želi da ga jednostavno u tišini gurnu u kut sobe i izvuku iz naftalina pred sljedeće izbore, kad im budu trebali njegovi glasovi.

Urade li to, a vjerojatno će morati, on bi im se jednog dana mogao vratiti poput bumeranga. Što ga jače bacite, jače vas opali po glavi na povratku.

“Kad ne želim riješiti problem, osnujem komisiju”

Tomislav Miletic/PIXSELL
Tomislav Miletic/PIXSELL

Most je kao jedan od uvjeta za koaliranje s HDZ-om postavio proglašenje gospodarskog pojasa na Jadranu. Na pitanje novinara Andreju Plenkoviću je li na tom pitanju došlo do prijepora u pregovorima s Mostom, on je rekao: “Ne bih rekao da je prijepor. … Mislim da se možemo konzultirati s našim partnerima i vidjeti koji je to trenutak i koju kojem se okviru to može napraviti. Prema tome, išli bi na jedan zaključak vlade gdje bi zadužili nadležne resore koji bi se bavili tom temom u razdoblju koje je pred nama.”

Koji su to “naši partneri”, nije rekao. “Strateški partner” je u diplomaciji često eufemizam za “gazdu”. Njemačka nam može biti “strateški partner” samo na način na koji Tetec Cinober može biti “strateški partner” Dudeku, već zbog prirode stvari. Jasno je da mi ne možemo tek tako proglasiti pojas, da to treba usuglasiti s Unijom, da to nije nešto što se može tek tako, to je neozbiljno, ali ono što zabrinjava je rečenica u kojoj se kaže da bi se osnovala međuresorna komisija koja bi u nekom, neodređenom, roku donijela zaključke, pa ih valjda proslijedila vladi. A vlada ih vjerojatno proslijedila u koš za smeće.

Sve zajedno prilično podsjeća na čuvenu izjavu Winstona Churchilla, “Kad ne želim riješiti problem, osnujem komisiju”.

Izgubljen u prijevodu

Je li Plenković u intervjuu za ARD rekao da će protjerati ekstremiste iz HDZ-a, kako tvrdi sav lijevi tisak plus Večernjak, ili da po njegovom viđenju nema ekstremizma u HDZ-u, kako tvrdi dio desnog?

Plenković je na upit što je točno rekao bio diplomatski neodređen, i na upit Mislava Bage o izjavi za ARD u kojoj je rekao da će protjerati ekstremizam odgovorio: “Mislim da je to malo kreativniji prijevod. Moram točno vidjeti što piše u toj izjavi.”

Plenković, dakle, nije siguran što je stvarno rekao, ali Hasanbegović – jest. “On to nije rekao u intervjuu za ARD, to je bio plod manipulacije i interpretacije jednog portala, jer ekstremizam nikada od devedesetih do danas nije postojao – držim da općenito u hrvatskoj politici nije bilo ekstremizma, različite društvene devijacije i patološke pojave kakvih u Hrvatskoj ima znatno manje nego u državama EU ne može se nazvati ekstremizmom. Vrlo jasno treba reći, hrvatskoj politici nitko ne može nametati hipoteke ekstremizma”, rekao je za jedan portal.

Zanimljivo je koliko se retorika njih dvojice razlikuje, kao nebo i zemlja! Jedan je uvijek neodređen, drugi jasan da jasniji ne može biti. Ali to ne rješava pitanje toga što je Plenković stvarno rekao. Zato u najmanju ruku duguje naciji jasno objašnjenje. Jer, ovako ostaje sumnja da se pred izbore jedno govori biračima, a zatim se nešto drugo govori Nijemcima nakon izbora. Da, znam, mnogi me pitaju zašto jednostavno nemam povjerenja u Plenkovića, i zašto uopće postavljam takva pitanja. Pa, zato jer Pupovac kaže da ima povjerenja u Plenkovića. I Jelena Lovrić. I mnogi drugi u koje s razlogom nemam povjerenja. Ali, u ovom slučaju, ipak sam osjetno skloniji vjerovati njemu nego T-portalu.

No, stvarni odgovor na pitanje što je točno rekao će dati upravo sudbina – Hasanbegovića, “ekstremista” koji je takvim proglašen od ljudi čiji su stavovi, iz moje pozicije, ekstremni. Ali su u Hrvatskoj norma.

Jel’ znate vi ‘ko je Pernar?

Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

 

“Jel’ znaš ti ‘ko sam ja?” je bila poštapalica svih komunističkih buzdovana do devedesetih, a nakon toga se, u ratnoj anarhiji i tranziciji, koristila još i više. Svaka seljačina, primitivac, lupež, diletant i bitanga bi, kad bi policija ili bilo tko tražili poštivanje zakona i propisa, zapitala: “Jel’ znaš ti ‘ko sam ja”.

S vremenom je ta poštapalica izbačena iz javnog diskursa, a od političara se počelo očekivati da budu uzor u poštivanju zakona, a ne ljudi za koje zakoni ne važe i koji su iznad njih. Ali Pernar je tu mrsku rečenicu, simbol kako komunizma tako i tranzicije, vratio u upotrebu. Kad mu je policija poslala molbu da se odazove na obavijesni razgovor, uz prijetnju da će biti priveden ako se ponovo ogluši, on im se obratio svisoka, u stilu: “Jel’ znate vi ‘ko sam ja, ja sam saborski zastupnik! Što vi imate mene maltretirati!”. Tako tipično za revolucionare i narodne tribune kad osvoje vlast, od Francuske revolucije naovamo oni se bune protiv privilegija kraljeva i careva, buržoazije i elita, a kad zasjednu na vlast u pravilu se ponašaju sto puta gore od onih koje su smijenili.

Na stranu što je Pernar upravo na “maltretiranju” od strane policije stekao popularnost i u konačnici i lijepu saborsku plaćicu i u perspektivi i saborsku mirovinu, a sam se bacao na barikade kako bi ga pred kamerama uhitili i kako bi glumio mučenika za pravednu stvar. Na stranu i to što je on taj koji je cijelu hrvatsku javnost maltretirao mjesecima kad su ga preko medija gurnuli na čelo pokušaja državnog udara po ukrajinskom receptu, u vrijeme Jadranke Kosor, jer vjerojatno nije ni imao pojma o čemu se tu zapravo radi.

No vratimo se onom Pernarovom: “Tko ste vi da prijetite saborskom zastupniku prisilnim dovođenjem”. Tko su oni? Policija. Oni imaju zakonsku obvezu privesti ga, ako se ne odazove na obavijesni razgovor, i oni rade svoj posao. Tko je Pernar? Građanin. Zasad još nije ni saborski zastupnik, jer Sabor nije konstituiran, i jer nije položio prisegu. Ako se tako ponaša sad, kako će se tek ponašati kad stvarno bude imao imunitet? No, čak ni on ne bi trebao zaboraviti da je svrha imuniteta da se pravosuđe ne bi zloupotrebljavalo u političke svrhe, protiv političkih oponenata, a ne da bi se zastupnike štitilo od zakona. I da se on u Saboru vrlo lako skine, u slučaju potrebe.

Revolucija na FFZG-u

che-guevara-shirt1-394x500

FFZG je ishodište brojnih revolucionarnih promjena u Hrvatskoj, čiji je cilj do sad uglavnom, bar nakon 1971., bio zaštititi studente od obveze vraćanja novca uloženog u njihovo školovanje, i omogućiti im da studiraju bar do mirovine. Tada je parola bila “znanje nije roba”, a nakon ulaska u EU joj je dodano “ali je kapital”, pa taj kapital danas studenti po završetku studija ponesu sa sobom u Njemačku ili Irsku kad odu tamo raditi. Ukratko, zahvaljujući revolucionarnom zanosu studenata FFZG-a, Hrvatska danas ulaže teške milijarde u školovanje budućih liječnika i inženjera i tako pomaže njemačku ekonomiju koja te kadrove dobiva besplatno, a da nijedan euro nije uložila u njihovo školovanje. Doduše, završeni studenti Filozofskog ne odlaze iz Hrvatske. Ne zato jer su veći domoljubi od liječnika i FER-ovaca, već zato jer ih nitko nigdje ne treba.

Danas nema tako zvučne parole, ali na Filozofskom se opet zakuhava. Studenti su zaratili s dekanom i rektorom i žele ih smijeniti, a glavni razlog nezadovoljstva je mogućnost višepredmetnog studiranja gdje se jedan predmet sluša na Bogoslovnom, a drugi na Filozofskom fakultetu. A studenti FFZG-a imaju prilično netolerantan, isključiv, i elitistički stav o onima s onog drugog fakulteta, jer ti drugi su navodno isključivi i netolerantni. Iako je višepredmetni studij gdje se razni predmeti slušaju na raznim fakultetima standard u EU i oko toga nitko ne postavlja pitanje. Dapače, studirati na samo jednom fakultetu je protivno onom što EU postavlja kao ciljeve visokog obrazovanja, i međufakultetski programi se potiču, pa i između posve različitih grana.

Zapravo, revolucionarne ćelije studenata FFZG-a koje pokreću revolucije su nešto poput pravaša, ideološki zaostali u pretprošlom stoljeću, samo što se ne pozivaju na Starčevića nego na Marksa, Lenjina, i Che Guevaru. A povod za novu revoluciju su našli u tome što je dekan Previšić navršio 70 godina, pa bi po statutu trebao odstupiti.

Meni je ipak zanimljivo to pozivanje na rektorove godine starosti. Jer, studenti FFZG-a su se ne tako davno pozivali na svoje Bogom dano pravo da studiraju bez vremenskog ograničenja. I da im se po mogućnosti priznaju i ispiti iz vremena Druga Tita. A s obzirom na prosječno vrijeme studiranja na FFZG-u, neki od njih vjerojatno i nisu puno mlađi od rektora Previšića.

Treći program za treću Jugoslaviju

Treći program TV i radija je manje-više jedino što na HRT-u išta vrijedi. Jer puštaju muziku, filmove, i emisije koje komercijalne stanice nemaju interesa prikazivati, namijenjene ostacima građanske klase u Hrvatskoj. Ta klasa, poznata još i kao srednja klasa ili buržoazija, je doduše pred izumiranjem manje-više svugdje u svijetu, bar u kulturološkom smislu.

Tim više je kao šok došlo izvješće v.d. ravnateljice Trećeg programa Hrvatskog radija Nevenke Dujmović, pred Programskim vijećem HRT-a. Istaknula je radijske emisije “Pojmovnik postjugoslavenske književnosti” i “Lica okolice”. Prva se bavi uglavnom srpskom i “regionalnom” književnošću kroz čak 68 emisija godišnje. “U isto vrijeme emisije Suvremena hrvatska proza i Hrvatska proza ostvaruju tek 19 emisija godišnje?!”, upitala je Dujmović.

Ona je podsjetila da je uloga HRT-a njegovati i promovirati prvenstveno hrvatsku kulturnu baštinu, ne jugoslavensku. Podsjetila je i da je Treći objavio intervju s posljednjom predsjednicom Saveza pionira Jugoslavije, koja se založila za novu sličnu organizaciju, te da je pratio kazališni festival u Titovom Užicu, a u Beograd je poslan novinar Hrvatskog radija kako bi uživo pratio atmosferu na srpskom gay prideu. Emitirane su i nekritičke i afirmativne emisije o maršalu Titu, o štafeti i Danu mladosti, te su sustavno, kaže ona, protivno zakonu o elektroničkim medijima koji zahtijeva da sve emisije budu ili prevedene na standardni hrvatski jezik ili emitirane na nekom od hrvatskih dijalekata, emitirani tekstovi na srpskom jeziku. A nakon što je spiker Željko Tomac odbio čitati tekstove na srpskom, kaže, honorarno su angažirani i plaćani glumci koji su čitali srpski jezik u eteru Hrvatskog radija. Sve to je emitirano dok je Treći program vodila njena prethodnica, Rajka Rusan.

Odgovore nije dobila, ali je dobila protupitanje Nede Ritz zašto nije odgovarala na napade Kulturnjaka 2016. i medija, na što je odgovorila da samo Odjel za odnose s javnošću smije komunicirati prema van, i da su samostalni istupi zabranjeni (još od Radmana). “Žao mi je, gđo Ritz što niste primijetili kako su u središnjem Dnevniku i u radijskoj emisiji Katapultura rađeni prilozi o ‘Trećima’ isključivo iz vizure prosvjeda i Kulturnjaka 2016., dok kolegi Čokoliću (urednik HRT 3) i meni, koji smo bili napadani, nije dana prilika da kažemo jednu rečenicu o tome. Toliko o stanju u kući i objektivnom novinarstvu”, zaključila je Nevenka Dujmović.

Spomenimo ovom prilikom da su članovi Programskog vijeća: Josip Jelić, Neda Ritz, Sanja Ravlić, Zoran Šangut, Bruno Kragić, Ivica Maštruko, Arsen Oremović, Aleksandar Milošević, Zdravko Kedžo i Maja Sever. Tako piše na stranicama HRT-a. Neka imena pamtimo još od vremena kad je HRT bio TVZ.

Autor:

ZADNJE VIJESTI