Nel Pavletic/PIXSELL
Nel Pavletic/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Glas za HDZ je glas za antifašizam

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 11. studeni 2016.

Očekujem da turisti pohrle vidjeti kako su hrabri partizani oslobađali Split od Talijana, nakon što je Italija kapitulirala. Naime, kažu inicijatori, težište muzeja je na borbama za Split i Šibenik. Pri čemu je Split "oslobođen", kako je poznato, bez borbe - Talijani su sami predali svoje oružje, a partizani su se potom uredno vratili u šumu prije nego su Nijemci došli, i tamo čekali ishod rata.

Čudo na otvaranju hrama antifašizma!

U Šibeniku je otvoren “Muzej antifašističke pobjede”, valjda za utjehu antifašistima što su zadnji rat, onaj Domovinski, izgubili. Ideja možda i nije tako loša: antifašizam i spada u muzej. Česi, recimo, imaju sličan muzej. U njemu možete vidjeti repliku sobe u kojoj je tajna policija ispitivala klerofašističke sumnjivce, poput Vaclava Havela, koji je u predsjedničku palaču 1989. dospio ravno iz zatvorske ćelije u kojoj je proveo duge godine, kao anti-antifašist. Tamo se to doduše zove “muzej komunizma”.
Ovaj naš će ostati zapamćen po dvije stvari. Prva je čudo koje se desilo na otvaranju: najpoznatiji invalid Domovinskog rata, Zoran Erceg, je osvanuo na otvaranju muzeja bez štaka! A do pred nekoliko mjeseci nije mogao ni u TV studiju HRT-a bez njih, i to onih velikih, do ispod pazuha. I slikao se kraj torte s petokrakom.
Kako da čovjeku ne bude toplo oko srca kad vidi da je hrvatski branitelj ozdravio? Izgleda da pjevanje borbenih pjesama drugu Titu ima jednak učinak kao i molitve Majci Božjoj, i da i on može raditi čuda! Time bi se trebao pozabaviti Vatikan, kad već neće institucije ove države! Uostalom, kad već antifašizam ima svoje svece – heroje NOB-a i sekretare SKOJ-a, svoje spasitelje poput Tita, svoja svetišta i hramove od Srba do Brezovice, red je da, kao vid sekularne religije, ima i svoja čuda.

Stvar, međutim, i nije tako čudna. Oni koji znaju Ercega, znaju da se Splitom šetao bez štaka i prije i poslije braniteljskog prosvjeda. Oni koji su bolje upućeni u situaciju, znaju i da je Erceg na štakama završio u siječnju 2015., kad je na facebooku ostavio status: “25.10.2014 moja je žena slomila nogu spašavajući našeg psa. Moji facebook prijatelji pusudili su nam štake i kolica. Prije tri sata zovem Čednu Serventić da joj danas popodne vratim štake. Naprosto mi je neugodno reći da sad meni trebaju štake.”
Štake su mu trebale dulje nego je predviđao, tijekom cijelog trajanja braniteljskog prosvjeda. Sad ih konačno može vratiti Čedni. Istina, oni koji su pratili njegov facebook, primijetili su da je Erceg, invalid za kamere, stavljao na youtube velik broj videa na kojima ga se može vidjeti kako pleše (bez štaka) ili hoda, čuči, radi fizičke poslove (bez štaka), i tako dalje. On je usto stavljao fotografije na kojima se hvalio raskrčivanjem svog maslinika (bez štaka), planinarenjem po Mosoru (bez štaka), raznim izletima u prirodu i kojekuda (bez štaka). Usto, bio je i na Split prideu, bez štaka. Bio je i na prosvjedu za žrtve Ahmića, bez štaka.
Neovisno o svemu tome, želimo bivšem tajniku separatističke Dalmatinske akcije – kojem je suđeno za podmetanje bombe u prostorije iste 1993. godine, kako bi optužio “ustaše” – uspješan oporavak od invalidnosti, koja mu više ne treba.

HDZ na braniku ‘tekovina’ antifašizma

A kad smo kod otvaranja muzeja antifašizma, spomenimo da se gradonačelnik Šibenika, HDZ-ovac Željko Burić, pohvalio da je Gradska uprava pomogla “antifašistima” u projektu muzeja. “Cjelokupni projekt napravljen je u suradnji Grada s antifašistima, jer smo zamijenili prostore. Dogovor je išao vrlo jednostavno. Muzej je dodatak našoj priči o turizmu. Povežimo borbu za državu, za samostalnost, za pravo da sami upravljamo svojom sudbinom, s Domovinskim ratom. To je kontinuitet, a sljedeća faza bi trebala biti jedan takav prostor kojim bi se prisjetili Domovinskog rata”, istaknuo je Burić.

Očekujem da turisti pohrle vidjeti kako su hrabri partizani oslobađali Split od Talijana, nakon što je Italija kapitulirala. Naime, kažu inicijatori, težište muzeja je na borbama za Split i Šibenik. Pri čemu je Split “oslobođen”, kako je poznato, bez borbe – Talijani su sami predali svoje oružje, a partizani su se potom uredno vratili u šumu prije nego su Nijemci došli, i tamo čekali ishod rata.

Otvaranje muzeja je inače, unatoč Hudoj jami i drugim stečevinama antifašizma, pa i tenkovinama antifašizma koje pamtimo iz devedesetih, naišlo na topao prijam u svim našim medijima. Za razliku, recimo, od spomenika Miru Barešiću, palom u Domovinskom ratu. Tada se po medijima kritiziralo sve koji su došli, pa i splitskog gradonačelnika Baldasara, kao “ustaše”. A sad još imaju drskosti branitelje povezivati s antifašistima.

Plenković ponovno vjerodostojno o Titu

A da se HDZ okreće popularnom antifašizmu, pored Burića dokazuje i Andrej Plenković. On je u 2014. godine, gostujući kod Stankovića, izjavio: “Podržao bih kvalitetnu raspravu o imenu Trga maršala Tita, no s obzirom na sve ono što se događalo bilo bi primjereno da se taj trg preimenuje.” Na Stankovićevo pitanje kako je cijela inicijativa krenula od zabrane komemoracije na Bleiburgu, on je još rekao: “Vidjeli ste inicijative da se taj trg preimenuje. Nikada nije bilo većine u Gradskoj skupštini da se tako nešto i odluči”, rekao je Plenković tada, kao europarlamentarac, dodavši da treba zabraniti simbole svih totalitarnih režima. “Jedna od ključnih podjela u ovom društvu krenula je kada je vlast ukinula komemoraciju na Bleiburgu. Neosporno je da su pod Titovom vladavinom počinjeni mnogi zločini”, rekao je Plenković koji je tada podržao tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka u vezi zabrane simbola svih totalitarnih režima.

A sad, kad je zagrebački HDZ kojeg vodi Andrija Mikulić najavio inicijativu za promjenu imena zagrebačkog Trga maršala Tita u Kazališni trg, o svemu mudro šuti. Ne želi se miješati u svjetonazorska pitanja, očito, pa sve prepušta snagama na terenu. No, njegovo “nemiješanje” je isto tako i nevjerodstojnost.  Ne zbog onog što je rekao prije dvije godine, nego zbog toga što bi HDZ trebao predstavljati demokratske snage u ovoj zemlji, one koje se protive diktaturama bilo koje vrste. SDP još nije prerastao diktatora, a kad će ne zna se. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske ne smije bježati od osude jugoslavenskog diktatora, to je kukavičluk, ne diplomacija.

Mudro o svemu šuti i Predsjednica, koja je barem, ako ništa drugo, izbacila Titovu bistu s Pantovčaka. Ona je jednom, također kod Stankovića, prije negoli je postala predsjednicom rekla da je pitanje imena Trga maršala Tita “teško pitanje”. Ukratko, na čelu države imamo dvoje tipičnih pripadnika političke kaste, koji nemaju svoj stav ni o čemu ako on nije plebiscitarno podržan. Ako se izjasne protiv voljenog Maršala, zamjerit će se dijelu biračkog tijela koje još nije izliječeno niti se je posve oporavilo od posljedica diktature. Ako se izjasne za, zamjerit će se vlastitom biračkom tijelu.

Osobno više cijenim političare koji imaju svoj stav, makar i suprotan od moga, i ne boje ga se izreći, nego politikante koji od svjetonazorskih, i te kako bitnih, pitanja bježe kao vrag od tamjana. Antifašizmu u Hrvatskoj konačno netko treba reći “ne”, jer mi nemamo nikakvog interesa podržavati svjetonazorsku paradigmu po kojoj su Hrvati ustaše i zločinci, a Srbi antifašisti i pravednici. Obje strane na kojima su se borili Srbi, i četnici i partizani / JNA, u oba zadnja rata.

Debeli ovrhovitelji i njihovi mediji

Možda bi i jednom drugom trgu trebalo promijeniti ime. Trg žrtava fašizma bi se mogao zvati Trg žrtava Marijana Hanžekovića. On je ove nedjelje, 6. ovog mjeseca, gostovao u Nedjeljom u dva. Neki kažu da je to bila 666. emisija NU2, što nisam uspio provjeriti. Ali, s obzirom na lik i djelo gosta, bilo bi to posve adekvatno gostovanje u takvoj jubilarnoj emisiji.  Tamo ga je Stanković suočio s podacima o tome da građani koji ne uspijevaju poplaćati račune na vrijeme moraju, pored osnovnog duga, platiti i pozamašan iznos njegovom lihvarsko-odvjetničkom utjerivačkom uredu koji je često višestruko veći od iznosa dugovanja. Pa je na pitanje kako građani mogu izbjeći visoke troškove ovrha odgovorio u stilu Marije Antoanete i njenog čuvenog “neka jedu kolače”: “Neka plaćaju račune na vrijeme”. S tom razlikom što ona to nikad nije stvarno rekla.

“Plaćajte račune na vrijeme, pa neće biti problema” – i kamata od oko 300% – je izjava dostojna kvartovskih kamatara i mafijaša. Istina, račune treba plaćati. Ali nitko normalan ne može tvrditi da je normalno da se na račun od petstotinjak kuna plaća dodatnih tisuću i više kuna “odvjetničkih troškova” – Hanžekoviću!
Zapanjujuću bešćutnost je pokazao i kad je na pitanje Stankovića o ovrhama koje idu preko odvjetničkih ureda rekao da je on praktički izmislio taj posao! Ali, Stanković je propustio postaviti najvažnije pitanje – zašto takav zakon, po kojem odvjetnički uredi utjeruju dugove, postoji samo u Hrvatskoj?! Na Zapadu, ako vam je tko dužan, s valjanom ispravom odete na sud, poštu, ili kod bilježnika, kupite formular od nekoliko eura, ispunite ga te predate na izvršenje po kom se zaplijene sredstva. Nema nikakvih “tarifa” ni postupka, niti je to odvjetnički posao u bilo kojem obliku! Usto, ovršne postupke trebaju raditi pravne službe u tvrtki, a ne ih “outsourcati” odvjetnicima.

Je li Hanžeković sam sebe pozvao u emisiju kako bi javnosti objasnio zašto je on toliko protiv Mostovog prijedloga o izmjeni Ovršnog zakona, koji je u osnovi banditski i omogućava naplatu spornih pa i nepostojećih dugova, uz goleme troškove, a s druge gdje postoji stvarno dugovanje građani ne mogu do svog novca? Moguće, čak vjerojatno. Ali jedino što je uspio polučiti je gađenje javnosti nad svojim likom i djelom. “Debeli ovrhovitelji kupuju medije i preko njih truju narod”, prokomentirao je njegov nastup na svom facebooku Gordan Stojić.

U međuvremenu, njegovi mediji, napose Jutarnji list, nastavljaju s onim što je Stanković nazvao “pretjeranim granatiranjem Mosta”. A Hanžeković se kune majkom da im nije dao nikakve naputke da to rade, nego novinari stvarno tako misle. U inače lijevom i socijalno osjetljivom Jutarnjem. Koji cmizdri nad tužnom sudbinom svake bakice koja nema dovoljno za život, osim kad je ovrši Hanžeković. To je jedino što mu vjerujem, da novinarima nije dao nikakve naputke. Oni sami znaju da nije dobro piskarati protiv financijskih interesa onog tko ih plaća. Dovoljno su inteligentni da ne grizu ruku koja ih hrani. I dovoljno nemoralni da haračenje preko ovrha javno brane.

Pravosudna šamarčina pravdi

Neven Kovačić, gay-aktivist koji je na tzv. “skupu razuma 2” gdje se posve nerazumno tražilo jednostrano raskidanje međunarodnog ugovora sa Svetom stolicom kojima je upravo regulirana odvojenost Crkve i države ua koju se zalažu, pokušao je “utjerati razum u glavu” šakom 79-ogodišnjoj liječnici u mirovini Ružici Ćavar, teško je ozlijedivši i slomivši joj kost, osuđen je uvjetno na godinu dana zatvora i na plaćanje troškova sudskog postupka od 1.800 kuna. U SAD-u bi za takvo što bio osuđen kudikamo strože, i većini država EU-a. I platio bi Ružici Ćavar odštetu. Ali ono zbog čega bi stvarno trebao dobiti deset godina, nije sam čin udaranja starice koja je pokušavala skinuti plakat prosvjednika s ograde pravoslavne crkve, već njegova obrana pred sudom.

“Noć prije prosvjeda loše sam spavao i bio sam psihički disponiran zbog problema i prehlade koju sam imao. Taj dan nisam znao gdje je skup pa sam otišao na Trg bana Jelačića, odakle sam otišao trčeći do Cvjetnog. Fizički i psihički sam bio uzbuđen, a kad sam vidio da netko ruši transparent ‘Sekularna Hrvatska’, to je u mom mozgu stvorilo veliko uzbuđenje jer ne mogu shvatiti da netko može rušiti takav transparent. Točno je da sam gospođi opalio šamar, ali nisam imao saznanja o njezinoj dobi kao niti spolu jer se sve dogodilo u sekundi. Naime, osoba se izdvojila iz skupine gdje je bila zajedno sa prijateljicom i fotografom. Nisam ju želio teško ozlijediti jer je šamar bio iz afekta”, rekao je on pred sutkinjom.

A potom je krenulo kod “liberala” neizbježno samosažaljevanje. “Pet sati sam proveo u postaji i 24 sata u pritvoru, onemogućen mi je put za jednu agenciju, a nakon proteka vremena netko je dostavio snimku obračuna mojoj tvrtki u London pa sam izgubio posao. Izbačen sam i iz političke stranke (Hrvatskih laburista, op.a.), sestra oštećene žene pisala je negativno pismo Hrvatskom savezu za Esperanto gdje sam bio predsjednik. Na sve načine me se pokušalo oblatiti. Napravljena mi je i velika medijska blamaža jer mi je posvećena cijela jedna emisija, a brat oštećene me je u poslanom pismu proglasio zločincem”, rekao je jadni nezaštićeni manjinac koji, eto, nije primijetio da udara šakom u glavu ženu, i to još staricu. Promaklo je njegovoj koncentraciji, jer je bio prehlađen. A o njegovoj razini empatije svjedoči i to što staricu nakon obračuna nije niti kontaktirao niti joj se ispričao, iako je prošla dvije operacije te su joj ugrađene šipke. Tko gleda spol i godine dok udara šakom, samo opališ i čekaš da protivnik legne, a onda ga malo još iscipelariš!

Vrela antifašistička krv na kraju Nevena ipak nije odvela u zatvor, ali valja se prisjetiti reakcije Sarnavke, koja je bila prisutna, na taj događaj. Jer, kad su je upitali zašto nije staricu uzela u obranu, s obzirom da se zalaže za prava žena, rekla je kako ona ne zaslužuje njenu zaštitu. Toliko o jednakosti, ravnopravnosti, i toleranciji tolerantnih. Spomenimo i da su “liberalni” mediji pokušali minorizirati nešto nad čime bi se zgražali desetljećima da je kakav “kockastoglavi kamenjarac” udario stariju gospođu, liječnicu liberalne provenijencije, jer je recimo skidala plakat protiv pobačaja. Pravila danas više nisu ista za sve.

Glasnogovornik ISIL-a Jergović

Miljenko Jergović je ipak malo uznapredovao od plaćenog Hanžekovićevog, ranije Pavićevog, propagandnog trola. Evo, sad mu tekstove objavljuje i New York Times. Inače jedne od pro-establishment novina, zapravo poput Jutarnjeg, samo uglednije. Jedan od medija koji se, kao i matična izdanja u kojima Jergović piše, zalaže za “oslobođenje” istočnog Aleppa od opsade koju provode vladine snage.

On situaciju u Aleppu uspoređuje s opsadom Sarajeva, i priča o tome kako obični ljudi u Sarajevu, kao i u Aleppu, eto baš žele da dođu Amerikanci i oslobode ih, kako bi mogli piti Coca Colu i pušiti Marlboro, onako ugrubo. A ako im SAD ne želi pomoći, izdao je ideju slobode i demokracije. Problema su tu dva. Prvo, Jergović, iako iz prve ruke piše o opsadi Sarajeva, malo zna o njoj, jer je prvom prilikom, kao mlad i zdrav, zbrisao u Zagreb, otevši vjerojatno mjesto u autobusu nekom invalidu, ženi, djetetu. Gdje je onda pisao antisrpske šovinističke pamflete u Nedjeljnoj Dalmaciji, pa kad je shvatio da se od ustašovanja u Hrvatskoj neće baš kruha najesti, promijenio je svjetonazor. I postao antifašist.

I drugo, u Siriji se vlada demokratski i legalno izabranog predsjednika bori protiv islamističkih fanatika koje je pokrenula upravo Amerika, u sklopu “Arapskog proljeća”, kako bi svrgnuli režim koji ne odgovara njihovim interesima, i umjesto legalne vlasti postavili glavosječe koje zovu “umjerenim pobunjenicima”, a ostatak svijeta uglavnom cinično “umjerenim teroristima”. U napadima na zapadni dio grada koji kontroliraju vladine snage je zadnjih dana poginulo više civila nego u istočnom, koji kontroliraju teroristi, u zadnjih nekoliko mjeseci. Naši, a i zapadni, mediji stalno pokazuju slike srušene bolnice u istočnom Aleppu, i tvrde da su je srušili Rusi, iako je na Youtubeu i dalje dostupna snimka iz 2013. kad se bombaš samoubojica zabio kamionom-bombom u nju i kad je cijela odletjela u zrak, nakon čega je “demokratska oporba”Assadovom režimu izvela osoblje iz bolnice i uredno ih smaknula, sve, metkom u potiljak. Vezane. Što su također snimili i poslali u svijet. Jergovića to, naravno, ne smeta da okreće pilu naopako, Amerikancima još manje, a Hrvati ionako pojedu sve što im se kroz medije servira.

No, Jergović se već prije u par navrata izautao kao neslužbeni glasnogovornik islamista u Hrvatskoj, pa je ovo samo nastavak iste priče. Za nadati se je da će s dolaskom Trumpa i podrška takvih medija ratu u Siriji opasti. I da će Jergović opet morati mijenjati uvjerenja. Ili poslodavca. Ili oboje.

Orešković opet među „građevinama“

Bivši premijer Tihomir Orešković je jedno od većih razočaranja. Ne zato što nije dobro vodio zemlju u ekonomskom pogledu, jest. Nego zbog onog što je uslijedilo kad je mjesto morao predati nasljedniku. Od nekog tko je stekao milijune kao dobro plaćeni menadžer velike korporacije ne očekujete da ljetuje o trošku (siromašne) države i pritom potroši 120.000 kuna, a potom, kad se mediji o tome raspišu, optuži državu da ga pokušava prevariti na troškovima. On je, dakle, kako nije dobio specifikaciju troškova za ljetovanje u rezidenciji Costabella s obitelji, uplatio u državni proračun za hranu i piće tijekom ljetovanja 18.132 kune, i državu optužio da ga je pokušala prevariti i naplatiti više nego je potrošio. Naime, noćenja u MUP-ovoj vili su za njih bila besplatna, a hranu i piće Oreškovići su platili “kao u skupljem hotelu”, ali su do troška, potvrđeno je u Vladi, došli svojom računicom.

No, ukupan trošak njihovog ljetovanja je svakako veći, iako je Orešković u pravu kad ne smatra da treba platiti stotitnjak tisuća kuna ukupnih troškova, u što su uključeni i troškovi osiguranja, i koječega drugog. Za te novce se ipak može i u Monte Carlo, i to uz život na visokoj nozi. No nije u pravu što je uopće koristio MUP-ovu vilu za ljetovanje nakon što je vlada pala, jer jednostavno to djeluje bahato i ostavlja loš dojam. I kad se ne bi radilo o nekom tko je došao s popriličnom imovinom na to mjesto.
A još manje je moralno od njega tražiti idućih šest mjeseci od RH punu plaću, a još šest mjeseci pola, na što ima pravo. Jer, za nepunih godinu dana posla nije u redu primati plaću dvije godine. O trošku hrvatskih „građevina“.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 11. studeni 2016.

ZADNJE VIJESTI