Wikimedia Commons

Marcel Holjevac: Merkel gubi izbore u Njemačkoj, ali ih dobiva u Hrvatskoj

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno / 19. rujna 2016.

Suština onog što se zove "liberalna demokracija" je danas slična suštini onog što se kolokvijalno zove "liberalni kapitalizam", u kojem kao ni demokraciji zapravo nema baš ničeg stvarno liberalnog.

Bez hrvatskih zastava, molim!

Koja je razlika između Mekreličinog CDU-a i ovog novog i pobjedničkog HDZ-a 3.1 (1.0 je bio Tuđmanov, 2.0 i 2.1 Sanaderov i Kosoričin, a 3.0 Karamarkov)? To je pitanje na koje iz HDZ-a uglavnom – šute. Ne samo da između te dvije stranke, po svemu sudeći, više nema neke bitne razlike – čime je ostvaren Milanovićev san da se hrvatsko vodstvo svrsta uz ljude poput Angele Merkel, a ne “negativce” poput Orbana i Poljaka koji kvare eurobratstvo i jedinstvo. A kad Picula postane predsjednik SDP-a, izbor između njega i Plenkovića će biti težak koliko i izbor između McDonaldsa i Burger Kinga. Ili Coca i Pepsi Cole. I za nas koji više volimo malo sofisticiraniju hranu i dobro vino posve irelevantan. Jer se ionako izborom ovog ili onog neće promijeniti baš ništa spomena vrijednog.

Zapravo, suština onog što se zove “liberalna demokracija” je danas slična suštini onog što se kolokvijalno zove “liberalni kapitalizam”, u kojem kao ni demokraciji zapravo nema baš ničeg stvarno liberalnog. Za razliku od socijalizma, u potonjem možete birati između sto vrsta sladoleda, ili automobila, ili bilo čega, s tim da su svi manje-više isti. Razlika je uglavnom u cijeni i imageu branda, ali svi su striktno usklađeni s propisima i gotovo posve definirani njima. Bezlični i dosadni. Pomalo bezdušni.

Kao što su bezlični i dosadni eurobirokrati, usklađeni s dogmama “liberalne demokracije”. Politički korektni, nekonfliktni, predvidivi, bez svojeg “ja”. Hrvatska je, pod pritiskom dirigiranim uglavnom izvana, a potpomognutim iznutra, odustala od živopisnih tipova koji su radili greške, ali su imali svoj šarm. Danas više nema prostora za grešku, previše se ulaže u proizvod, bio on politički ili onaj na policama supermarketa, da bi se nekom dozvolilo grešku. Zato je budući premijer proizvod usklađen s EU propisima, bez i natruha balkanskog šarma, ili bilo kakvog šarma. On je onakav kakav premijer jedne članice EU treba biti, ako ne želite da vašu zemlju razvlače po medijima trulog zapada. On pazi što radi, pazi što govori, i pazi kome se obraća.

On dolazi, a odlaze brojni drugi: Milanović napušta politiku, vječni Stipe Mesić je propao na izborima i vjerojatno je to i njegov kraj u politici. Odlazi i Danijel Srb s čela svog HSP-a, i Tepeš sa čela svog, jer samostalno na izborima nisu postigli ništa. Odlazi i Ruža Tomašić, dosta joj je politike. Vjerojatno se kraj bliži i živopisnom gradonačelniku Zagreba Bandiću. Karamarko je otišao prije nekoliko mjeseci. Teško je samo i nabrojiti one kojima je politička karijera naprasno završila ovih dana, a koje smo bili navikli gledati.

Na proslavi pobjede HDZ-a ove godine nije bilo “krkana” koji su se glasno veselili i lijepili si novčanice na čelo, bacali se po podu. Proslava je bila europski civilizirana, toliko civilizirana da je bio uočljiv izostanak hrvatskih zastava! Tuđman se vjerojatno okrenuo u grobu: njegova vizija jest bila europska Hrvatska, ali takva koja će kroz EU štititi svoj identitet, a ne ga se sramiti i odreći u ime “europskih vrijednosti”, što god one bile (prvo padaju na pamet gay pride i srdačni doček imigranata). A vjerojatni budući ministar vanjskih poslova RH, Božinović, je čak u jednom intervjuu mrtav-hladan izjavio kako je “Za HDZ je ulazak BiH u EU ključno pitanje vanjske politike”, dok tamošnji Hrvati to očito nisu. Zadnji koji se usudio reći da su oni naš primarni interes, a ne očuvanje BiH pod svaku cijenu – jer niti smo mi ti koji možemo utjecati na raspad BIH, niti je možemo spasiti – je bio, ironijom sudbine, Milanović. To je nešto što od nove garde više nikad nećete čuti. Bruna Esih, Hasanbegović, svi oni bi se uskoro mogli naći marginalizirani u HDZ-u.

Barabe bi nam jednog dana mogle i nedostajati. Recimo, kad krenemo na istočni front braniti vrijednosti zapadne demokracije pod paskom Hillary Clinton, protiv zlog diktatora Putina. Ili kad nam zemlju preplave migranti i azilanti. I to legalni, legalizirani potezom nečijeg pera u Bruxellesu. I dok se Njemačka okreće AFD-u, kao vjesniku 21. stoljeća, a SAD Trumpu, mi se okrećemo “demokršćanstvu” i “socijaldemokraciji”, konceptima koji su zapravo produkt prošlog stoljeća, i kao takvi preživjeli i prežvakani.




Šeks otkrio da smo zapravo bantustan

Ovim izborima, dakle, završava era balkanskih baraba, era tranzicije od revolucionarne Tuđmanove vlasti prema “demokratskoj” Hrvatskoj zapadnog tipa, u kojoj se politika vodećih stranaka razlikuje tek kozmetički, i gdje svi dijele isto mišljenje o svim bitnim svjetonazorskim pitanjima, jer su te stvari već riješene na “višim instancama”

A koje su to više instance, “otkrio” je Šeks govoreći u izbornoj noći na nacionalnoj TV. “Nije moć u Hrvatskom saboru ni parlamentu! To je jedna velika iluzija. Politička moć se u cijeloj Europi skriva u neformalnim grupama političkih gremija koji donose stvarne političke odluke koje se samo tehnički provode preko izvršne vlasti i vlade u svakoj državi”, rekao je Šeks, otkrivši nam time zapravo – toplu vodu. Na pitanje voditeljice “Čemu sve ovo (izbori) onda?”, Šeks odgovara: “Već dugo vremena u cijeloj Europi vlada sumrak demokracije.”




I u cijelom svijetu. Često sam pisao upravo o problemu utjecaja vaninstitucionalnih centara moći, od Sorosevih ljudi do raznih lobija, na demokratske procese. Što je veći utjecaj tih centara, to je stvaran stupanj demokracije u društvu manji. Ti centri svoju moć uglavnom ostvaruju preko “organizacija civilnog društva”, medija, pritisaka, i jednostavno novcem.

Ono što je Šeks rekao je za neke teorija zavjere, ali Šeks zna što govori, predugo je u politici. Znamo i svi mi koji živimo od praćenja politike. Naravno, tu se ne radi ni o kakvim “ljudima gušterima” ili nečem sličnom, već jednostavno o interesnim skupinama i masovnim pokretima koji preko “korisnih budala” šire svoj utjecaj i korumpiraju demokraciju. Za koga god glasali, spasa nema – malo se tu može na izborima promijeniti. Jedino još zemlje Višegradske skupine, predvođene Mađarskom, donekle odolijevaju kulturnom hegemonizmu kao najprikrivenijem i najopasnijem vidu kolonijalizma u 21. stoljeću, ali i one su pod jako velikim pritiskom “slobodnog svijeta” da se odreknu slobode. Stav o pobačaju, istospolnim brakovima, ilegalnim imigrantima, i koječemu drugom je nešto o čemu se ne može raspravljati, kao ni o brojnim drugim stvarima, od “zaštite potrošača”, uglavnom od njih samih i prava da sami odaberu kakav proizvod žele a ne samo koje marke, do oporezivanja preko nametanja ekoloških propisa zbog kojih stvari koje bi vas inače koštale kunu plaćate deset. Ako ste se kad pitali postoji li netko zadužen za to da biste se osjećali jadni i bespomoćni, razmišljajte ovako: ne događa se samo od sebe.

No ostaje pitanje, zašto je onda upravo Šeks pomogao deinstalirati Karamarka, čiji su problemi dobrim dijelom proizlazili iz toga što njegove ideje nisu bile kompatibilne s tzv. “novim svjetskim poretkom”, niti po volji centrima moći u svijetu i Europi, kako institucionalnim tako vaninstitucionalnim, i predložio za lidera HDZ-a tipičnog predstavnika novokomponirane “liberalne demokracije zapadnog tipa”, koja zapravo nije niti liberalna, niti demokracija? Lijepo od njega da nam je to otvoreno priznao prije odlaska u političku mirovinu, ali dužan nam je odgovoriti, smatra li da je otpor uzaludan pred Borgom kojekakvih izmišljenih “ljudskih prava” (pri čemu ne mislim na ona prava, zapisana u povelji UN) koja se koriste za suzbijanje demokratskih odluka i suvereniteta država? Da je bolje biti poslušan pa da te ne tuku i da ti gazda osigura tri topla obroka dnevno i igračke, tzv. “standard”, nego se držati one zaboravljene američke parole, “živi slobodno ili umri?”

Prinudna uprava u SDP-u

Od svih koji će se pridružiti brigadi zaboravljenih, najzvučnije ime je Zoran Milanović. Ako i nije bio sposoban niti pošten, bio je zabavan i autentičan, a nakon njega dolaze prinudna uprava i eurobirokrati i u SDP, nakon što je to već obavljeno u HDZ-u.

Za njim ne bih žalio da je izgubio izbore zato jer je nesposoban, lijen, neodgojen i primitivan, i jer je štitio udbaške mesare i pod prijetnjom sankcija EU. On međutim odlazi ponajviše zato jer je rekao četnicima u Srbiji da su – četnici, i time prekinuo “hrvatsku šutnju”, ali se i gadno zamjerio “antifašistima” koji na četnike ne daju. Naravno, to nije jedini razlog, no izborni rezultati po jedinicama i broj glasova govore za sebe.

Umjesto njega će SDP dobiti prinudnog upravitelja, okupacijskog namjesnika takoreći. Hrvatska će postati zemlja kojom vladaju bezlični birokrati i politički korektni roboti koji govore. Zoran Milanović je, unatoč tome što je bio klaun, bio političar od krvi i mesa, autentični, postkomunistički urbani Hrvat ruralnih korijena koje nije uspijevao sakriti. Bio je zbir svega onog što ne valja u hrvatskom mentalitetu, i u mnogo manjoj mjeri onog što valja. On se ipak usuđivao suprotstaviti, makar i iz posve pogrešnih razloga, onima koje je Šeks nazvao “neformalnim grupama političkih gremija koji donose stvarne političke odluke koje se samo tehnički provode preko izvršne vlasti”. Takvi gremiji doduše postoje i u Hrvatskoj, kolokvijalno ih zovemo “Udba”, i bili su bliski Milanoviću. Ali sad će ih zamijeniti još gori takvi u Bruxellesu i Berlinu.

Kolega Rašeta, jedan od rijetkih razumnih lijevih komentatora u Hrvatskoj, napisao je za Milanovića: “Bio je zadnji hrvatski suverenist, koji je ratovao s Merkel, Vučićem i Orbanom, doduše, ne osobito pametno i, nastavno na to, ne osobito uspješno. No pokušavao je. On je znao reći: Ne. Nakon njega to nitko neće ni pokušati. Bio je najbolji i najgori čovjek ljevice. On nema prethodnika, ali nema ni nasljednika”.

No, još uvijek ostaje nada da će netko postaviti Milanovića za veleposlanika u Srbiji, i vratiti ga tamo odakle je potekao – u diplomaciju. Pa da konačno ponovo zaratimo.

Gospodari pojasa

Jedan od sedam Mostovih uvjeta za koaliranje s HDZ-om je i proglašenje gospodarskog pojasa na Jadranu. Svakako, nešto što treba uraditi Problem je međutim što su to obećavali i pred prošle izbore.

“Kad sam prvi put izabrana u EP, u tri sam mjeseca ishodila zeleno svjetlo za proglašenje gospodarskog pojasa od Europske komisije i preko svog zamjenika u Saboru poslala gotov prijedlog odluke u saborsku proceduru. A Most u osam mjeseci vlasti nije napravio ništa, nije tu temu ni spomenuo. Sad su opet za to i traže hitno proglašenje! Toliko hitno da se neće čekati ni formiranje vlade. A tko će onda braniti tu našu odluku pred Europskom komisijom? Tko će razgovarati s našim susjedima na koje će se takva odluka odnositi?”, kaže Ruža Tomašić.

“Proglašenje isključivog gospodarskog pojasa RH na Jadranskom moru predstavlja najveće širenje suvereniteta RH nakon proglašenja neovisnosti i zahtijeva jake diplomatske aktivnosti. Država bez Vlade se u takvo što ne upušta! Ovo je previše važno pitanje za Hrvatsku i njime se ne bi trebali olako poigravati ljudi koji pretendiraju biti dio vlasti!”, kaže ona. I ima pravo. Most u biti takvim zahtjevima samo pokazuje mišiće, i pokušava populističkim frazama privući birače. Prošli put ne da nisu pokrenuli nikakve reforme koje su najavljivali, već su ih, naročito Orepić, uspješno blokirali.

Zapravo, da se ne lažemo oko toga što Petrov stvarno traži kao uvjet za koaliranje, bajbolje bi bilo da mu HDZ ponudi premijersko mjesto i 12 ministarskih, za svakog zastupnika po jedno, i da može svoju babu staviti za predsjednicu Sabora, a u nadzorne odbore javnih poduzeća svoje prijatelje i rodbinu iz Metkovića, i tada vjerojatno ne bi postavljao nikakve dodatne uvjete.

A što se prijedloga o gospodarskom pojasu tiče, on sam po sebi nije loš. Bulj bi recimo mogao biti bova i označavati granicu pojasa. Da bar bude neke koristi od njega.

Beljačine protiv seljaka

Krešo Beljak je nedugo pred izbore preuzeo vođenje HSS-a, i nedugo potom promijenio tabor, te svoju stranku izveo iz koalicije s HDZ-om i odveo je u tabor izbornog gubitnika Milanovića. Iako su seljaci, po prirodi stvari, konzervativni, jer žive u obiteljskim zajednicama, i od zemlje. I kao takvi ne mare previše za gay brakove i multikulturalnost, već više naginju stabilnosti i sigurnosti. I da Milanović nije izgubio izbore, to bi bila greška

Očekivano, veliki dio stranke traži njegovu glavu. Prije svega Marijana Petir, kao jedina jaka politički profilirana ličnost u stranci. “Pobjednicima čestitam. Nažalost, najstarija hrvatska politička stranka s jučerašnjih izbora nije izašla kao pobjednik, no članice i članovi HSS-a ostali su stajati na braniku vrijednosti koje HSS brani već 113 godina pokazavši na ovim izborima da ne prate smjer kojim je stranku povelo novo vodstvo”, napisala je i pozvala na promjenu.

Beljak je reagirao brzo, izbacio je iz stranke nju i još stotinjak uglednih članova. Zbog “opstruiranja izbora”. Jer, nisu pokazali previše entuzijazma za novi samoubilački smjer. Pa ispada da je Petir kriva što je Milanović izgubio izbore. Da se malo više angažirala, zacijelo bi pobijedio, jer HSS ima tako veliko biračko tijelo da može odlučiti izbore.

Da Beljak ima imalo morala, podnio bi ostavku nakon odluke koja je HSS posve nepotrebno odvela u oporbu, ali od čovjeka koji je prikrivao činjenicu da je pravomoćno osuđen za bunarenje po tuđim automobilima i krađu radio kazetofona iz njih to nije bilo ni za očekivati.

Marijana Petir je brzo odgovorila na njegovu tiskovnu konferenciju na kojoj je obznanio da je izbačena, rekavši kako je ta odluka izraz njegovog straha na najavu da će se kandidirati za predsjednicu stranke i spriječiti sustavno razaranje HSS-a. “Gospodin Beljak uništio je ugled HSS-a i mora otići. Nije bio iskren prema stranačkom članstvu, sklopio je koaliciju koju članstvo nije podržalo, a koja je rezultirala porazom na parlamentarnim izborima, te se sada želi riješiti svih onih koji se ne slažu sa smjerom kojim želi stranku povesti, a to je u propast”, napisala je, te ga pozvala da da ostavku.

Jedno je prilično sigurno, nastavi li HSS ovim smjerom, na kraju će u njemu ostati samo naivci poput Dudeka i Regice, Jambo, Beljakov cimer iz Remetinca. I Kenwoodov radio-kazetofon. Nitko nije brže od Beljaka uništio kredibilitet tako stare stranke, čak ni u Hrvatskoj. A da su trenutne suspenzije onih koji nakon gubitka izbora traže ostavku staljinistička i nedemokratska metoda, valjda ne treba ni pričati.

Četiri zida, samo fali krov

Do raskola ne dolazi samo među izbornim gubitnicima, nego i pobjednicima. A Živi zid je zapravo jedini pravi pobjednik ovih izbora, što više govori o onom što nude ostali nego o njima.

To nije prvi put. Već nakon izbora 2015. došlo je do raskola između Sinčića i Nenada Koljaje, vlasnika Jaguara u kojem se Sinčić u predizbornoj kampanji, rekao je da je vrh Živog zida iznevjerio svoju početnu ideju. „Mislio sam da su to ozbiljni klinci koji će napraviti nešto ozbiljno, ali oni gledaju kako će se negdje uhljebiti, a ovo drugo ih ne zanima“, rekao je tada Koljaja.

Tada su ga blokirali na fejsu jer je upozoravao da se ne prosvjeduje za puštanje jednog od pacijenata iz psihijatrijske bolnice u Vrapču, jer su susjedi poslali peticiju s potpisima da se to ne radi i jer je s nožem trčao za njihovom djecom. “Ali njima u Živom zidu bitno je da se slikaju po novinama, pa im je bilo lakše isključiti mene”, rekao je.

Potom je do novog raskola došlo u lipnju ove godine, kad je na izvanrednoj Skupštini izglasano novo vodstvo sa Sinišom Gabrićem na čelu i smijenjeno staro , u kojem je bio i Sinčić a protiv njih je čak podnesena i kaznena prijava. No, taj unutarstranački puč u konačnici nije uspio i stranku su nastavili voditi Vladimira Palfi, Ivan Sinčić, Hrvoje Runtić i Ivan Pernar.

No ovaj put je došlo do novog raskola, Runtić je optužio Sinčiča da je slagao da je on, Runtić, bio pozvan na osnivanje novog Živog zida, registriranog kao “Živi zid Ivana Vilibora Sinčića”, a kojeg je on osnovao kako bi se navodno zaštitio od pravnih zavrzlama oko starog Živog zida, vjerojatno povezanih sa slučajem iz lipnja. I usput optužili Runtića da se “prodao HDZ-u”, što je završilo, onako revolucionarno, kampanjom uvreda preko društvenih mreža.

Dakle, Sinčić je tri dana pred izbore osnovao novu stranku, koju također vodi – on. Osjećaju li se birači Živog zida kao kreteni nakon cijele ove zavrzlame, znaju li za kog su uopće, i koju stranku, glasali?

Ipak, valja priznati da je ponašanje vodstva Živog zida posve u suglasju s njihovim javnim imidžom revolucionarno – anarhističke stranke. Od Francuske preko Oktobarske revolucije, do današnjeg Živog zida, obrazac je uvijek isti. Revolucionari dignu revoluciju, a potom kreće grabež za položaje u novoj revolucionarnoj vlasti, pri čemu većini revolucionara glava završi na panju, odsječena od strane dojučerašnjih suboraca, pod optužbom za “izdaju revolucije”, što je zapravo eufemizam za “izdaju vođe” ili priklanjanje nekoj od frakcija. Revolucije jednostavno imaju svoju unutarnju dinamiku od koje je nemoguće pobjeći, a Živi zid je živi primjer te dinamike. U ovom trenutku je nejasno koliko Živih zidova imamo, ali moglo bi se desiti kao i kod Kapovića, gdje je na kraju svaki član “Radničke fronte” osnovao svoju vlastitu. S vlastitom facebook stranicom. I tri birača. Ako.

A Pernar i Sinčić se i dalje drže zajedno. Za sad, iako je vjerojatno tek pitanje vremena kad će jedan od njih preuzeti ulogu Trockog, ili Marata. Ako ništa drugo, bavljenje politikom im je omogućilo da si nađu cure, pa i da jednu od njih proguraju u Sabor (doduše, odrekla se mjesta u korist drugog člana), a sad imaju i dobre plaće. Pa mogu dignuti stambene kredite i provjeriti u praksi što se događa kad ih ne vraćate.

Čiji je to deficit?

Sjednica vlade je pokazala da Hrvatskoj, ekonomski gledano, ide bolje nego ikad. “Izvršenje državnog proračuna za prvih šest mjeseci bolje je od svih očekivanja. Gospodarski rast u porastu je za 2,8%, makroekonomski indikatori su u porastu. Zabilježen je značajan rast proizvodnje, trgovine na malo, nakon dugo vremena bilježimo porast građevine”, rekao je ministar financija Marić.

On je siguran da će se ovogodišnji plan o smanjenju proračunskog deficita na 2,6 posto BDP-a premašiti, a za slijedeću godinu planira ga srezati na samo2 posto. “Ukupni prihodi su u porastu za 10%, a na to sigurno ima utjecaj i bolje iskorištenost EU fondova. Porast poreznih prihoda iznosi 8,1%. Moram istaknuti da će ostatak godine biti pun velikih vijesti, onih pozitivnih za Hrvatsku”, optimistično je najavio, te dodao da je ukupni manjak državnog priračuna 2,4 milijarde kuna, što je preko 5 milijardi kuna manje nego u istom razdoblju prošle godine.

No, brojni komentatori su odmah krenuli pametovati kako za to nije zaslužna ova vlast, već bivša. U stvarnosti, međutim, bivša vlast, ona Milanovićeva, je zaslužna tek za povećanje javnog duga za sto milijardi kuna, zbog čega svake godine plaćamo 6-7 milijardi kuna više kamata na dug. Ta ista vlast se vadila na to da je njihov deficit “naslijeđen”, mašući podacima o deficitu vlade Jadranke Kosor, zanemarujući da su njoj 2011. u budžet jednokratno, zbog promjene metodologije, ušla sva jamstva izdana škverovima, koja je uglavnom potpisivala Račanova vlada. Sad, kad bi se HDZ mogao vaditi istom logikom, da je “deficit naslijeđen” od lani, ljevica potpuno mijenja priču. Ali, kod jednog velikog dijela javnosti svakakve gluposti prolaze. U stvarnosti, međutim, za rezultate u svom mandatu je uvijek odgovorna trenutna uprava, ne ona bivša.

Autor:Marcel Holjevac / 7dnevno / 19. rujna 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.