Robert Anic/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Jeste li za Marina Strmotu ili protiv?

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 23. veljače 2018.

Restrukturiranje koje teče

Ramljakova ostavka – izgleda, u trenutku pisanja ovog teksta, prihvaćena – povlači za sobom neugodne posljedice. Nije da će Ramljak ikome faliti, bar ne u Hrvatskoj i bar ne nikom poštenom, jer se njegov koncept „nagodbe“ svodio na ucjenjivanje i obespravljivanje dobavljača i onih koji su u koncern stvarno uložili novac s jedne strane, i pogodovanje „svojima“ s druge strane. Od svoje bivše tvrtke Texo u kojoj je, sudeći po novim saznanjima, radio sve do 30. travnja prošle godine, iako je 10. travnja imenovan povjerenikom za Agrokor, do armije savjetnika, redom svojih prijatelja i poznatih, ali koje nije izravno angažirao on, nego ih je angažirao preko strane savjetničke tvrtke Alix partners. Da se Vlasi ne dosjete…

Najgora u svemu je sramotna nagodba s američkim lešinarskim fondom koji je očito imao informaciju da se sprema nacionalizacija Agrokora, jer je dva mjeseca prije nje bjesomučno kupovao sav njegov dug koji se nudio na burzi, i uložio u to nesrazmjerno velik dio svog ukupnog kapitala – a svatko tko zna nešto o financijama, zna da se 20 posto svega što fond ima ne ulaže u ništa, kamoli nešto visoko rizično, bez da postoji koruptivna nagodba s vladom države u kojoj se nalazi žrtva.

Problem s tom nagodbom je taj što Knighthead sad ima hipoteku na sve što Agrokor ima – zemljišta, proizvodne pogone – u vrijednosti većoj od milijardu dolara. I prema ugovoru, može je aktivirati ako Ramljak više ne bude njihov, pardon, povjerenik Vlade. Čitava situacija još jednom dokazuje kako su hrvatski političari upravo onoliko nesposobni pregovarači, kad nešto treba ugovoriti u korist zemlje kojom imaju mandat upravljati, a koliko su sposobni kad nešto ugovaraju u svoje ime i za svoj račun.

Ramljakov odlazak, vjerojatno – kako to u neuređenim državama biva – povlači i odlazak svih „njegovih“ savjetnika i dolazak nove ekipe, te vraćanje „restrukturiranja“ i pregovora s vjerovnicima na početak. A i da Ramljak ne ode, nije sigurno da će cijeli njegov koncept nagodbe proći na sudu, jer je pravno i moralno nakaradan.

Epilog je da će se postupak nagodbe oduljiti za još nekoliko mjeseci, iako je i ovako bio spor. Ne zato što je Ramljak dao ostavku, nego zato jer je doveden gdje mu nikad nije bilo mjesto. A kako Vlada s jedne strane ne smije dopustiti da Agrokor propadne, a s druge nema sredstva kojima bi ga mogla spašavati, naročito sad kad su lešinari u igri, to u sjećanje priziva sintagmu iz socijalizma – „revolucija koja teče“. Na kraju je otekla u odvod, skupa sa svojim tekovinama i tenkovinama. A izgleda da će i „restrukturiranje koje teče“ završiti na isti način, likvidacijom Agrokora i povezanih tvrtki uslijed nemogućnosti postizanja nagodbe, ili uslijed aktiviranja hipoteke od strane Amerikanaca. Što god dođe prvo.

Razvoj događaja je u potpunosti onakav kakvim sam ga predvidio u travnju prošle godine, kad je Vlada otjerala Alvareza i Sberbanku koja je i te kako imala interesa spasiti kompaniju kako bi spasila svoj uloženi novac, i postavila Ramljaka koji je imao jedino interesa – uzeti mito. S tim da sam predvidio da će Konzum ipak u stečaj još lani u ljeto, zbog nemogućnosti financiranja redovnim putem, ali samo zato jer nisam mislio da će u Vladi biti toliko ludi da se zaduže za milijardu eura kod najgorih lihvara na planetu.

Demografi i demagozi

Nisam pobornik stvaranja instant-heroja koje ljudi jednog dana slave zbog nekog njihovog „drama queen“ postupka, a drugog dana ih gaze jer ih njihovi novi ljubimci razočaraju. Ne, ne govorim o Kolindi Grabar-Kitarović koju brojni ljudi ovih dana napadaju i spominju  kao najveće razočaranje zbog lošeg poteza s dovođenjem Vučića, nego o donedavnom državnom tajniku u ministarstvu nepopularne ministrice Murganić, Marinu Strmoti.

Svakako da dotična nije najuspješnija ministrica – najblaže rečeno, nije se snašla na tom mjestu i došla je na tapetu medijima zbog nespretno sročenih izjava i nepromišljenih poteza. A navodno ju je upravo Strmota trebao zamijeniti. Jesmo li Strmotinim emotivnim, ali i patetični istupom, dobili novog „heroja“ poput Jokića, koji je pitanje obrazovanja djece uspio pretvoriti u pitanje podrške sebi osobno? Jeste li za demografsku obnovu, ako podržavate njega, a izdajica, ako ne?

Skeptičan sam prema takvim revolucionarnim istupima. Strmota je, kaže, ostavku dao zbog neslaganja s kozmetičkim demografskim mjerama. Po njemu je sve to samo demagogija i „folklor“.  No, demagogija je prije svega to što mediji pišu o tome kako je on hrabro napustio plaću od 16 tisuća kuna, a vozi 10 godina starog golfa i ima suprugu koja je nezaposlena, dvoje djece i više od  tri tisuće kuna rata kredita. Kog briga tko je on osobno?! Uostalom, vraća se na fakultet na vrlo sličnu plaću.

To je, zapravo, primitivno svođenje merituma stvari na nečiju osobnu „tužnu priču“, što je samo po sebi izrazito manipulativno i vrlo neukusno. A upravo je Strmota taj koji je, kao stručnjak, zadužen predlagati mjere populacijske politike, a ministrica, kao političarka, te prijedloge onda treba uzeti u obzir u kreiranju populacijskih politika. Jer, stručnjaci su tu da bi vodili računa o stvarima struke, a političari da bi vodili računa o troškovima tih rješenja, praktičnoj primjenjivosti u danim uvjetima i o – prioritetima.  

A Strmota je, u skladu s nacionalnim mentalitetom, istupio kao kritičar vlastite institucije, bez da je pritom dao ikakvu argumentiranu kritiku i konstruktivni prijedlog. Kako to okarakterizirati, kao samopromociju, kao nezrelost, kao patetiku i farsu za kamere? Lako je okrenuti se na peti i otići, pokazavši pritom srednji prst mrskoj ministrici i ionako nepotrebnom ministarstvu u kojem je do jučer radio, teško je ostati i boriti se! Glumiti mudonju uz jednoglasni aplauz javnosti koja će ionako pljeskati svakom tko kakvom ministru isplazi jezik i pokaže dugi nos je jedno, a djelovati konstruktivno je nešto drugo.

No, što Strmota tako genijalnog ima u rukavu, što bi po njemu ministarstvo trebalo raditi da spasi Hrvate od izumiranja? Koje, kad smo kod toga, ne traje od jučer niti od zadnjih izbora, nego od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, otkad imamo tzv. „negativan prirodni prirast“. Uostalom, dok je SDP rezao rodiljne naknade, ova ih je Vlada gotovo udvostručila. Iako to, naravno, neće pomoći, jer problem nije u novcu – najmanje djece imaju oni s najviše novca.

Prema intervjuu koji je nedavno dao za Večernji, njegovi prijedlozi su besplatno dijeljenje praznih kuća po Lici i Slavoniji, te po otocima potrebitima i povećanje dječjeg dodatka na plaći. Iskreno, meni to ne zvuči kao jako pametna ideja – tko će vam ići živjeti u kakvu zabit u kojoj nema posla, makar sve bilo besplatno? Sve ostalo što je Strmota tada rekao je na mjestu, ali sve su to manje-više opća mjesta – kontrolirana imigracija, ravnomjeran razvoj, zabrana rada nedjeljom i tako dalje. No, sve što je tada predlagao, barem javno, je manje-više i ugrađeno u „demagoške“ mjere koje sad kritizira, a kojima je autor. Iste su bile i prije tri mjeseca? Jesu, siguran sam. Neka smisli neke nove!

U Hrvatskoj se ni do sada nije suvislo i argumentirano raspravljalo o mjerama populacijske politike, a sad će još manje, sad će biti – jeste li za Strmotu ili protiv? Što se učinkovitih mjera tiče, eto, ja predlažem dvije: Prvo, da svi koji su studirali „besplatno“ moraju vratiti novac uložen u njihovo školovanje, ukoliko unutar 15 godina po završetku studija odu raditi u inozemstvo. Drugo, da ukinemo mirovine. Pa će ljudi morati imati svoju djecu ako ne žele u ubožnicu u starosti, a ne se oslanjati da će nečija tuđa djeca raditi i za njihovu mirovinu uz onu svojih roditelja. Učinkovito, samo malo nehumano i neprovedivo. Potonje će se, doduše,  početi događati samo po sebi, obzirom da će mirovine i dalje padati i težiti nuli.

No, budimo realni, provedivih i učinkovitih mjera, zapravo, nema. U Hrvatskoj jednostavno nema dovoljno mlađih od 50, u dobi za rađanje, da bi se demografski trendovi mogli preokrenuti. Hrvatska će i dalje gubiti stanovnike, a demagozi i dalje ubirati političke bodove na tome.

Tračak nade…

Ili možda ipak neće? Najlakše je uvijek za sve okriviti političare. Ono o čemu se nerado govori je da u područjima koja su najviše pogođena iseljavanjem i depopulacijom, postoje objektivni problemi koje nitko ne želi riješiti. Poput usitnjenosti poljoprivrednih čestica i nesređenosti zemljišno-knjižnog i katastarskog stanja, nepostojanja mreže kanala i sustava navodnjavanja, loše i zastarjele tehnologije, neracionalnog upravljanja poljoprivrednim imanjima, te slabe stručne obrazovanosti poljoprivrednika koji i dalje rade onako kako su radili i njihovi djedovi…  

„U takvim preduvjetima produktivnost poljoprivredne proizvodnje je vrlo niska. Pri pristupanju Uniji dobili smo sedmogodišnju odgodu liberalizacije tržišta poljoprivrednog zemljišta koju smo trebali iskoristiti za sređivanje stanja koje bi rezultiralo povećanjem i produktivnosti i cijene poljoprivrednog zemljišta. No kako nismo napravili ništa, 2020. godine možemo očekivati navalu stranaca na, iz njihove perspektive, vrlo jeftinu zemlju“, kaže ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb, Maruška Vizek, za Večernji, u intervjuu provokativno naslovljenom – „Stranci će 2020. navaliti na našu vrlo jeftinu zemlju“.

I dok su Hrvati, naravno, odmah komentirajući krenuli kmečati kako ćemo „sve prodati strancima“, kao što su to, recimo, uradili u Irskoj, na koju su, usput rečeno, stranci također navalili i tako je spasili od izumiranja i demografske katastrofe, malo tko razmišlja o tome da su nam ti stranci i te kako potrebni. Ne govorim o strancima tipa „tražitelja azila“, nego o građanima EU-a, naravno.

No, „izmjena Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojom se ukida Agencija za poljoprivredno zemljište, a raspolaganje državnim zemljištem vraća se jedinicama lokalne samouprave, korak je unazad jer znamo da te iste lokalne samouprave nisu naplatile milijarde kuna od najma i prodaje državnog zemljišta u prošlosti. Do tako velikog propusta nije došlo slučajno. Državna zemlja se praktički dijelila besplatno jer su se na takav način kupovali glasovi u pretežno ruralnim sredinama“, kaže Vizek. „Kada se za dvije godine najplodnija zemlja bude prodavala u bescijenje strancima, nećemo stoga imati pravo da zdvajamo nad svojom sudbinom jer smo tu situaciju sami sebi stvorili.“

S jedne strane, ona je u pravu. Za vlastitu nesposobnost lokalne vlasti nemaju koga kriviti. S druge, dobro je da tu zemlju kupe stranci koji će, vjerojatno, znati što uraditi s njom, da ne stoji zapuštena ili, u najboljem slučaju, pod kulturama na kojima nema ni posla ni zarade. A usto, kad smo već svi tako zabrinuti oko izumiranja: bez useljavanja, ono će se nastaviti.

Odlazak Dalije Orešković

U zemlji u kojoj gotovo da i nema čovjeka koji nije spreman ponuditi ili primiti mito, ili postupiti po sistemu – „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, javni dužnosnici poput Dalije Orešković, donedavne predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, su rijetki. Razgovarao sam s njom u par navrata u vezi nekih slučajeva o kojima sam pisao i ostavila je dojam vrlo profesionalne i oprezne osobe.

S druge strane, upravo je njen glas u Povjerenstvu bio presudan za rušenje Tomislava Karamarka i Oreškovićeve vlade, jer su članovi bili podijeljeni oko toga, je li Karamarko bio ili ne u sukobu interesa u slučaju INA – MOL. Doduše, ona je samo donijela rješenje po kojem Karamarko ne bi trebao sudjelovati u odlukama vezanim za INA-u. Iako se pokazalo da je Karamarko, što se INA-e tiče, bio u pravu. I da bi bilo bolje da smo se nagodili s Mađarima. Neovisno o tome što smatram da je taj slučaj sukoba interesa bio, u biti, medijski maliciozno iskonstruiran i u stvarnom svijetu nepostojeći, njena odluka je imala dalekosežne političke posljedice. Da nisam s njom razgovarao, možda bih i posumnjao da mu je smjestila, no ovako, rekao bih da je žena samo stroga, dosljedna i nepotkupljiva. Možda previše rigidna u tumačenju zakona, ali…

A HDZ je sad ruši, iako nema dovoljno ruku u Saboru da izabere novu osobu na čelo Povjerenstva. Je li to zbog straha da ne bi i njima tako beskompromisno presudila nađu li se oni kad na tapeti Nacionala, Turbosenzacionala, ili kojeg drugog medija?

Odjeci jednog posjeta

Proteklog sam tjedna pisao kako si ozbiljna država nikada ne bi dopustila blamažu s posjetom nekog, poput Aleksandra Vučića. Odnosno, da ozbiljna država nikad ne bi pozvala u posjet čovjeka koji je sudjelovao u pokušaju njene okupacije, koji je bio u službi ratnog zločinca, koji je pozivao na ubijanje „sto za jednoga“ i koji nikad, baš nikad, ničim nije pokazao da njegova zemlja i on prihvaćaju odgovornost za osvajačke i agresivne ratove – onaj u Sloveniji, onaj u Hrvatskoj, onaj u BiH i onaj na Kosovu – koje su pokrenuli.

A sasvim sigurno niti jedna zemlja ne bi dopustila da takav tip dođe i otvoreno ponižava domaćine, kao što je Vučiću to omogućeno, uz asistenciju novinara. I dok u Hrvatskoj traju prepucavanja za i protiv Kolinde Grabar-Kitarović – ako mene pitate, besmislena i bespredmetna – dotle se Srbi, barem oni pametniji koji ne glasaju za „naprednjake“, u satiričnim emisijama na rijetkim neovisnim lokalnim stanicama sprdaju i na račun Vučića i na račun Hrvatske. To je prilično je bolno gledati. Bar iz hrvatske perspektive.

Zna li Bernardić kad su izbori?

Na pitanje, koji je službeni stav SDP-a o dolasku srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, Bernardić je rekao kako je ovo “dio igrokaza Zagreba i Beograda, u kojem se želi pozicionirati Vučić kao lider u Srbiji, a Kolinda Grabar-Kitarović kao liderica u Hrvatskoj, pred izbore”. Dodao je i kako se „problemi  neće riješiti huškanjem nacionalističke retorike, pravi je problem u odnosima Hrvatske i Srbije pitanje granice, pitanje zatočenih i nestalih“.

Istina je da posjet jest igrokaz, samo ne u režiji Beograda i Zagreba. A tko je režiser,  vjerojatno je jasno svima osim Bernardiću. Isto tako, istina je da će Vučićeva pozicija ojačati nakon ovog posjeta, ali ona Kolinde Grabar-Kitarović posve sigurno neće. Za ljevicu je ionako oduvijek bila ustaška i Mamićeva znate-već-što, i to će i ostati da se baš sred Beograda ispriča Srbima za Oluju i to što im nismo dozvolili da nas okupiraju i istrijebe, a na desnici sasvim sigurno ovim nije dobila bodove. A što mu znači ono – „pred izbore“? Koje crne izbore?! U Srbiji su idući predsjednički izbori za tek četiri i pol godine, u Hrvatskoj za okruglo dvije.  

I o kakvoj nacionalističkoj retorici i huškanju on govori? O onima koji se protive tom posjetu, a i sam je protiv njega? Ili o retorici u Srbiji, jer očito samo tamo postoji huškačka retorika?

„Ja se kao istinski socijaldemokrat zalažem za rješenje problema i dobre odnose sa svim susjedima, želim da Srbija zbog njenih građana što prije uđe u EU, ali to se sigurno neće riješiti ako se podgrijava nacionalistička retorika, ako se ljude gura s temama u prošlost i na taj način im se krade budućnost“, kaže Bernardić i dodaje kako je Vučić pokazao kako uopće nije promijenio mišljenje od onog što je govorio prije 20 godina, te da ga on ne bi pozvao u Hrvatsku. I kako treba samo zamisliti što bi se dogodilo da je Vučić došao za vrijeme SDP-ove vlasti. „ Pa šatori bi bili od Bajakova do Markova trga. Isti ti šatori iz kojih se orilo i pjevalo kad je Kolinda Grabar-Kitarović proglašena Predsjednicom Republike Hrvatske. Ti ljudi su je tada podržavali, a sada im je poručila da su marginalci“, kaže Bernardić. „To samo govori da su podjele unutar vladajućih, unutar desnice, duboke“.

Bero zaboravlja da Vučić jednom i jest došao za vrijeme njihove vladavine, 2014., i nije bilo nikakvih šatora. No, i tu je on pokazao ljevici urođeni antidemokratski impuls: pravo na prosvjed su očito i za njega „šatori“. A zaboravlja i da je njegov prethodnik Milanović vlast izgubio najviše zato jer „njegovi“ birači nisu izašli na birališta, nakon što je u privatnom razgovoru s braniteljima izjavio da su političari u Srbiji šaka jada, zbog čega je žestoko napadan u „lijevo liberalnim“ medijima. Što se podjela unutar vladajućih tiče, svakako da one postoje i svakako da su velike. Ali, zaboga, dajte se dečki iz SDP-a pogledajte u ogledalo… ovako, ispada da se rugao zec magarcu da ima velike uši.

Istarski Agrokor

Uljanik će u sanaciju, tko zna koju po redu, a i ovu će platiti Hrvati. Novi vlasnik škvera će dati sto milijuna eura – a porezni obveznici tristo milijuna eura! To su dvije milijarde kuna i poneka stotina milijuna preko. Dosad smo utukli preko trideset milijardi kuna u sanacije, restrukturiranja, stečajeve s preustrojem škverova.

Zašto? Da bismo mogli reći da proizvodimo brodove? Iako su Europa i SAD napustili brodogradnju još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća i to prepustili Japancima i Koreancima, jer su izračunali da se to tamo može raditi puno jeftinije i da ne mogu biti konkurentni? Tada je Juga u jednom trenutku izbila na peto mjesto u svijetu po tonama sagrađenih brodova, na što smo bili strašno ponosni, jer nam nitko nije rekao koliko po svakom brodu – gubimo.

Mit o škverovima, kao motoru razvoja, traje od onda, a u stvarnosti ti škverovi samo potapaju zemlju sve dublje. No, u Hrvatskoj mitovi teško umiru.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 23. veljače 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.