Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Imamo Vladu!

Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno/28. listopada 2016.

Što se Plenkovića tiče, ima jedna narodna uzrečica koja kaže, "tko se dovoljno dugo pravi blesav, na kraju će takav i postati". No, ako su u HDZ-u razočarani, izborom Nine Obuljen su svakako oduševljeni u Bruxellesu, Beogradu, Jutarnjem, Iskoraku, H-alteru, Buzinu...

Ne vidim zlo, ne čujem zlo…

Slobodan Milošević ušao je u povijest – i politiku – čuvenom rečenicom koja je započinjala s “Ne čujem dobro”. Slično je, izgleda, svoj mandat odlučio započeti Andrej Plenković. On je izjavio kako ne vidi neko masovno nezadovoljstvo u HDZ-u time što Zlatko Hasanbegović nije ponovno imenovan ministrom kulture, istaknuvši kako Hasanbegović kao saborski zastupnik ima svoj politički prostor za djelovanje.

“Vrlo sam jasno rekao da je na mandataru da izabere ministre. Kolega Hasanbegović je izabrani zastupnik u Hrvatskom saboru, ostvario je respektabilan rezultat, ima svoj politički prostor za djelovanje i ja u biti ne vidim nikakav problem”, odgovorio je Plenković na pitanje novinara nakon prvog dana summita EU-a u Bruxellesu. To je onaj grad u koji zbriše kad god doma nešto zagusti. Tamo se čovjek osjeća kao doma, na svom terenu. A Zagreb je daleko, pa je teško s te distance nešto primijetiti. Recimo da su ljudi nezadovoljni. Ili da je rat. I takve stvari.

Po Plenkoviću, dakle, ministar kulture je komotno mogao biti i Oliver Frljić, Mate Kapović, ili Milorad Pupovac, i to ne bi bio problem jer Hasabengović ima prostor za djelovanje, negdje u ćošku saborske kantine. Ili kao lijevo smetalo u komisiji za utvrđivanje žrtava izbora i postizbora. U jednu ruku, Plenković govori istinu. Ili, bolje rečeno, drži se one Hebrangove “Ja nikad ne lažem, samo neki put ne govorim istinu”. Nezadovoljstvo u HDZ-u nije toliko prouzročeno neimenovanjem Hasanbegovića, već imenovanjem njegove suprotnosti, Nine Obuljen. Za koju se usto i iz Bruxellesa vidi da je u sukobu interesa kao ministrica, jer bi trebala odlučivati o izvješću o nepravilnostima, eventualno i kriminalu, u HAVC-u u razdoblju dok je bila u njegovom Upravnom odboru, i u kom se spominje i njeno ime. No, već smo prošli put ustvrdili kako ona nije Karamarko, pa se to stoga ne tiče ni medija ni ikog drugog u zemlji.

Jasno, svatko tko je očekivao da će Hasanbegović biti ministar je naivniji od francuske sobarice. I svatko tko je glasao za HDZ zbog Hasanbegovića se ulovio na mamac kao dunavski som, pa si je uostalom sam kriv. Ali imenovanjem Nine Obuljen birači HDZ-a i te kako imaju pravo biti nezadovoljni, jer to jednostavno nije ono za što su glasali. To je suprotno svemu onom za što su glasali. To je kao da je Milanović dobio izbore, pa postavio Hasanbegovića za ministra. U SDP-u bi ga razapeli, i imali bi pravo.

A ako Plenković ne vidi nezadovoljstvo, neka baci oko na facebook stranicu HDZ-a. Dostupna je i u Bruxellesu. Njen administrator je najzaposlenija osoba u Hrvatskoj zadnjih dana. Mora pobrisati oko 90% komentara u kojima nezadovoljnici psuju majku i skidaju sve bogove vladi koju su sami birali. Doduše, možda ne primjećuje nezadovoljstvo jer je administrator stranice tako brz da ne stigne pročitati komentare. Ali i oni koji ostaju govore za sebe. A što se Plenkovića tiče, ima jedna narodna uzrečica koja kaže, “tko se dovoljno dugo pravi blesav, na kraju će takav i postati”.
No, ako su u HDZ-u razočarani, izborom Nine Obuljen su svakako oduševljeni u Bruxellesu, Beogradu, Jutarnjem, Iskoraku, H-alteru, Buzinu…

Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Psihijatri i njihovi pacijenti

Posve je u redu da ludnicu vodi psihijatar, pa je tako posve u redu i da je Božo Petrov na čelu Sabora. Pogotovo s obzirom tko sve sjedi tamo: od sjecikesa i kradljivaca auto-radija, preko običnih kriminalaca, ispraznih lupetala, interesnih mafijaških grupa, grandomana, bolesnika svih fela, do dvorskih luda. Svaki saziv ima jednu.

U ovom sazivu to je očito Pernar. U samo jednom dopodnevu uzeo je riječ čak 46 puta, pretvorivši tako Sabor u vlastiti facebook zid gdje iznosi svoje mišljenje o svemu i svačemu što se Sabora kao zakonodavnog tijela ne tiče. Fale još samo slike ljubimaca i djece, te poneki muzički broj.

Naravno, takvi “pučki tribuni” i cirkusanti uvijek pokupe dobar dio simpatija javnosti, jer svoju neukost dijele s prosječnim biračem, pa se njemu čini jako pametno to što ovaj za govornicom drobi, iako je sve što je Pernar rekao i što je “zapalilo regiju” (tu regiju svako malo nešto zapali, do sad bismo valjda svi trebali biti reš pečeni) zapravo na razini promišljanja penzića u “Bazi” na trešnjevačkom placu. Ali eto, ljudi vole čuti ono što sami misle sa saborske govornice. To je ljudski i normalno.

To, naravno, ne znači da je Pernar u svemu u krivu, kao uostalom i svaka dvorska luda. Njihova osnovna osobina je da govore istine koje drugi ponekad izbjegavaju. A ni penzići u Bazi nisu uvijek blesavi da ne kuže stvari. No to nije razina rasprave koja spada u Sabor, niti način. Sabor nije mjesto za iznošenje svojih promišljanja svijeta i osobnih doživljaja. Za to postoje blogovi i društvene mreže.

Problem je što njegovo lamentiranje neće imati nikakvog učinka, osim što ispada da samo redikuli razmišljaju u tom smjeru. Kao i njegovi pozivi da izađemo iz EU-a i NATO pakta, koji su djetinjarija i produkt nerazumijevanja funkcioniranja sustava. Naime, i da nismo tamo, opet bismo im bili sluge. Da, on je dobro uočio da mi nismo u partnerskom nego u vazalnom odnosu spram njih, ali to je nešto što može uočiti svatko s dvije moždane vijuge koje nisu posve indoktrinirane, i što uočava velika većina ljudi. Druga je stvar je li pametno na taj način lamentirati o tome, a nije.
Ipak, njegovo lamentiranje zaslužuje komentar. Izlaskom iz EU-a i NATO-a ne bismo dobili ništa, kao što od toga što nije u EU ništa nema ni Srbija – isto tako ima vlast koja je podržana od SAD-a i EU-a, de facto okupacijskog namjesnika koji vlada uz potporu medija. Zapravo, bili bismo u još gorem položaju. Za svoje interese mi se moramo izboriti unutar samog EU-a. Što jasno uz ovu vlast ne možemo niti sanjati, a prošla je vjerojatno upravo zbog toga stradala.

Možemo vi, ja, ili Pernar pričati koliko hoćemo o Budimu, Beču, Beogradu, Bruxellesu i Buzinu. No kako je lijepo Kasije rekao Brutu u Shakespeareovom Cezaru: “Nije do zvijezda, dragi moj Brute, već do nas što smo podanici”. Ukratko, umjesto kuknjave i jadikovki u Saboru, ili bespredmetnog busanja u prsa junačka, treba promijeniti ponašanje, inače će nam svugdje biti isto. To je kao u školi, ako su vas tukli u jednoj, tući će vas i u drugoj, do vas je, nije do njih. A to uključuje i prepoznati medijsku harangu i nasilje nad pojedincem koji nije podoban, a ne samo galamiti “on je udbaš, rekao je Manolić da je, i Šeks isto”. I njene uzroke i motive onih koji je provode. Prepoznati kukavičje jaje, a ne tek ponavljati “pa nećemo valjda glasati za komunjare”. I prepoznati interese onih koji su u poziciji moći u svijetu, te pronaći zajedničke, što je zadnje uspijevalo Tuđmanu, a ne tek podilaziti i skidati gaće, ili se glupo i drsko suprotstavljati nekom tko vas može – i hoće – zgaziti ako mu imalo smetate, i to ne tenkovima već namještenim aferama. Umjesto toga, mi smo usvojili mentalitet kmeta, filozofiju “dobro je do imam na tanjuru i dok me ne tuku”. Usvojili smo filozofiju “nećemo se baviti svjetonazorskim pitanjima već ekonomijom”, što je samo ljepši način da se kaže “nećemo se baviti politikom, opasno je, nije to za kmeta”.
Zato su nam sad jedina prava oporba u Saboru Pernar i Glasnović. A to je isto kao da oporbe i nemamo. Pernar nema intelektualne kapacitete niti znanja za biti nešto više od zabavljača javnosti. Tako ponovo imamo jednopartijski sustav, uz dvojicu – trojicu ljudi koje nitko ionako ne uzima pretjerano ozbiljno, niti imaju ikakvu moć iza sebe. Što je razvoj situacije na koji već dulje upozoravam.

Sanjin Strukic/PIXSELL
Sanjin Strukic/PIXSELL

Mesićev ustašoidni antifašizam

Mesić je neuništiv na braniku antifašizma, skoro kao Joža Manolić. Još od ranih devedesetih, kad su ta dvojica zajedno izašla iz HDZ-a kako bi se borili protiv fašizma. Tuđmanovog, jasno, ne Miloševićevog. I uz potporu medija, prvenstveno “Nacionala”, krenuo rušiti Tuđmana, što mu je uspjelo tek kad je ovaj umro. Nacionalu je kasnije uspjelo srušiti Karamarka prije nego što je umro, no to je druga priča.

Kako “akteri, koji dovode u pitanje širu europsku i euroatlantsku perspektivu BiH, snažno profitiraju i jačaju svoj položaj”, kako je nedavno napisao Davor Gjenero, Mesić se ponovo dao u akciju zaštite BIH od zločinačkih i ustašoidnih tamošnjih Hrvata koji bi nekakav svoj treći. Jer znaju da ih u Sarajevu baš ne vole.

“Ako itko želi dobro Hrvatima u BiH i Europi, onda mori poći od toga da Hrvati ne smiju otići u nekakav treći entitet koji će biti invalidan. Neće obuhvatiti Hrvate u BiH već samo jedan dio”, kaže Mesić za N1. “Oni koji nude treći entitet ne kažu što je s Posavinom. Svi se oni zalažu da se razmrvi Federacija. Utvrđivati novu granicu znači rat”, kaže on. Dirljiva je ta briga za posavske Hrvate. No Hrvati u BiH, jasno, ne mogu biti taoci onog dijela njih koji žive u Sarajevu ili Tuzli. Ili Posavini. Mesić je međutim uvijek bio vrhunski u spinovima, a Hrvati su uvijek bili naivni.

Usto se Mesić založio za prijam BiH u EU, iako ona ispunjava uvjete za članstvo koliko i Burkina Faso, osim čisto zemljopisnih. Usput se po običaju osvrnuo na endehaziju, koje se valjda sjeća samo još on. I Joža. “NDH je bila zločin u ideji i u izvedbi. Ja sam samo jednom bio u Australiji kada su se pjevale neke pjesme, ali nigdje nisam veličao ustaštvo”, slagao je Mesić o staroj snimci, a usput dodao, “Tito je najveći sin hrvatskog naroda, i ne samo hrvatskog naroda”.

Sudeći po medijskim napisima o Plenkoviću, dalo bi se zaključiti da je Titovo mjesto u povijesti kao najvećeg sina ipak malo ugroženo. Još samo fali vijest da je skuhao braći i sestricama svinjsku glavu, usvojio mače, preveo bakicu preko ceste, pronašao lijek za rak, i izumio warp drive koji će baciti u sjenu Titov svemirski program. Čak ga i bivša članica CK Jelena Lovrić brani od ustaša s više entuzijazma nego što je ikad branila Račana.

No mene ipak intrigira jedna stvar, naime Mesić je u svom antifašizmu često bio blizak ustašama kad god mu je to interesno pogodovalo, od onih u Australiji do Ante Pavelića. I Ante je mislio da se Bosnu ne smije dijeliti, da treba biti dio zapadne alijanse i nipošto pod Rusima, a i njemu su uvijek nekako muslimani bili bliski srcu. Kao i Stipi. A Srbi neprijatelji u Bosni. To je jedan od onih vječnih paradoksa Mesićevog antifašizma.

Dusko Jaramaz/PIXSELL
Dusko Jaramaz/PIXSELL

Antifašizam u Ljubuškom

Mediji u “regionu” su zgroženi napadom na antifašizam u Ljubuškom, inače mjestu koje bi svaki antifašist koji drži do sebe trebao zaobilaziti u širem luku nego ustaše Kumrovec na dan proslave Dana mladosti. Jer, otprilike bi trebali znati da nisu dobrodošli, naročito kad dolaze okićeni petokrakama, srpovima i čekićima, i inim antifa-simbolima.
A od čega se sastojao napad na delegaciju ABNOAR-a (antifašista) iz Vogošće koji su u Stocu sudjelovali na obilježavanju 72. godišnjice “antifašizma”, a nakon u toga krenuli u posjet slapovima Kravice kraj Ljubuškog?

“Parkirali smo autobus, a vođa puta je otišao da pita koja je cijena ulaznica. On se zadržao, a po povratku kazao da bi bilo najbolje da svi uđemo u autobus i krenemo kućama. Na pitanje zašto, odgovorio je kako je doživio vrijeđanje s riječima ‘šta ćete vi Titini antifašisti ovdje prosipati’”, ispričala je Besima Borić za N1.

“Nekoliko nas je prišlo kućici gdje se prodaju karte. U tom trenutku jedan čovjek nas je počeo vrijeđati i psovati. Drugi čovjek, koji prodaje karte, se ispričao i kazao da nas ne može pustiti jer se dolje nalaze kafići i da nas njihovi vlasnici ne žele ugostiti”, rekla je Borić. Usto im je rečeno da “oni kao antifašisti nemaju tu šta tražiti”.

Kasnije je novinarima rekla, “mi se svi tresemo od straha”. Ja sam nakon ovog ozbiljno zabrinut za budućnost antifašizma na “ovim prostorima”. Ako jedan običan prodavač karata može isprepadati čitav autobus hrabrih antifašista tako da se svi tresu od straha, onda antifašizam nema budućnosti. Jesu li to nasljednici onih koji su “gazili hladne rijeke i jeli koru drveća”, prkosili brojno nadmoćnijem neprijatelju? Ni antifašisti, reklo bi se, nisu što su nekoć bili.

A što kaže druga strana? “Došli su sa zastavama na kojima je crvena zvijezda, simbol zločina, simbol zla pod kojim je u ovom kraju stradao veliki broj nedužnih ljudi. Ako su s tim znakovljem dobrodošli u Stolac, u Ljubuški očito nisu. Bolje za sve da su se okrenuli i otišli jer je tako spriječen mogući incident”, kaže novinar s lokalnog radija.

Pravo na izbor, ali ne kad se radi o školi

U medijima je na nož dočekan prijedlog koji se čuo na međunarodnoj konferenciji “Obitelj i škola: Ključ odgoja za vrijednosti”, koja je u organizaciji udruge U ime obitelji i pod pokroviteljstvom predsjednice Grabar Kitarović održana u Zagrebu. Tamo je predstavljen i prijedlog uvođenja obrazovanja kod kuće, te mogućnost odvojenih škola za dječake i djevojčice, tamo gdje postoji interes.
Ideja ide za pluralnošću u obrazovanju, za davanjem djeci i roditeljima mogućnosti izbora, a podržao ju je i bivši ministar Šustar. Takve škole i takve metode obrazovanja postoje u većini država zapadnog svijeta, i sve relevantne znanstvene studije pokazale su da to ima svojih prednosti, naročito kod djevojčica. Analiza iz 2009. pokazuje da je 700.000 djevojčica koje su išle u ženske škole imalo veći uspjeh u životu u usporedbi s onima iz miješanih škola. Najveća razlika je bila upravo kod lošijih učenica.

Studija vlade Ujedinjenog Kraljevstva iz 2007. preporučuje da razne spolove treba drukčije podučavati, išli oni u odvojene škole ili ne, ako se žele postići najbolji rezultati. Velika, također britanska studija koja je obuhvatila preko 17.000 osoba ispitala je donose li odvojene škole ikakvu razliku kad se radi o kasnijem uspjehu u životu u brojnim kategorijama, kao što su zarada, sklapanje braka, razvod, rađanje djece. Autori su došli do zaključka da su djevojčice prošle bolje ako su išle u jednospolne škole do 16. godine. Kasnije u životu, žene koje su pohađale jednospolne škole su zarađivale u prosjeku osjetno više od onih koje su išle u miješane škole, a zanimljivo je da je osjetno više njih u tercijarnom obrazovanju izabralo znanstvene discipline. Brojne studije u SAD-u i drugdje također su ukazale da djevojčice u takvim školama lakše razvijaju samopouzdanje i preuzimaju vodstvo, jer su dječaci inače dominantni u miješanim školama. Studije koje su u SAD-u proveli također preporučuju mogućnost jednospolnih razreda, iz brojnih razloga kojih ima i previše da bi ih se ovdje uopće nabrojilo. A studije koje su proučavale obrazovanje onih obrazovanih kod kuće pokazale su da su oni prvi bili napredniji u svim područjima, za oko godinu dana, u svim predmetima od svojih vršnjaka koji su išli u formalne škole.

Unatoč tome, ideja je od medija označena kao “srednjevjekovna”. Što svakako nije, jer se u srednjem vijeku, a ni ikad igdje na planetu prije njega, djevojčice nisu mogle školovati. Ali zanimljivo je kako “liberali” ne samo da ignoriraju znanstvene studije kad im to ne odgovara i slijepo se drže vlastitih sekularnih dogmi, nego i potpuno odbacuju ideju da bi ljudi trebali imati mogućnost izbora oko bilo čega. Za njih sloboda izbora postoji samo kad se radi o pobačaju.

Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Jedan je Hase

Popularni Plenković, koji prijeti da popularnošću u anketama prijeđe i Ivu Josipovića, je pokušao riješiti “problem Hasanbegović” ponudivši mu mjesto predsjedavajućeg u inače potpuno nebitnom Odboru za kulturu i znanost. Što je Hasanbegović hladno odbio. Vijest o odbijenici medijima je prenio sam Plenković. Koji je valjda mislio da je Hasanbegovića moguće kupiti jednako jeftino kao što je moguće kupiti prosječnog birača.

Hasanbegović je kazao da je ponudu je odbio zbog političko-moralnih razloga. Naglasio jer i kako mu je iskazano političko nepovjerenje jer je izabran njegov antipod – Nina Obuljen Koržinek. Dakle, on ne želi sudjelovati u kreiranju politike s kojom se načelno ne slaže, ne želi biti “pokazni” HDZ-ov Hrvat i preuzeti ulogu kakvu inače ima Pupovac, HDZ-ovog pokaznog Srbina.
I naravno, tu su moralni razlozi. To je inače pojam nepoznat hrvatskim političarima. Upravo sposobnost da postupi u skladu sa svojim uvjerenjima, i zdravim razumom, umjesto da svoja uvjerenja prilagođava onom što mu je politički najprofitabilnije i onom što mediji, javnost i Englezi žele čuti od njega, je od Hasanbegovića napravila političku zvijezdu u Hrvatskoj, i priskrbila mu toliko mrzitelja i osporavatelja, te neprijatelja. Imati kičmu u zemlji beskičmenjaka je velika stvar. Hasanbegović je jedan i jedinstven u hrvatskoj politici, i treba ga čuvati kao zjenicu oka u glavi.
A veličinu je pokazao i prilikom primopredaje dužnosti, dočekavši svoju nasljednicu s buketom cvijeća, ali i s objavom izvješća o nepravilnostima u HAVC-u, kako ga ne bi mogla prikriti. Gentleman, ali ne i ulizica. Hasanbegović ostaje svoj i nepotkupljiv, i zato su mu dani u HDZ-u odbrojeni. Tamo više nema mjesta za takve. Iskreno, nikad ga nije previše ni bilo. A nema ga ni u drugim strankama.

Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

A da se ipak nagodimo s MOL-om?

Karamarko je svojevremeno zagovarao nagodbu s MOL-om oko arbitraže koju su sami Mađari pokrenuli, i koja bi lako mogla rezultirati presudom koja će Hrvatsku koštati preko tri milijarde kuna, možda i šest ukupno kad se zbroji kolateralna šteta, već početkom iduće godine.

A sad je nova vlada u neugodnoj situaciji da se mora nagoditi s MOL-om, ili riskirati gubitak ne samo milijardi, nego i obje hrvatske rafinerije. Ona u Sisku je već mrtva i zakopana, iako u Vladi to još sami sebi ne žele priznati. “Rafinerija Sisak se ne gasi, to nije opcija”, izjavio je ministar zaštite okoliša i energetike Dobrović na izvanrednoj konferenciji za novinare u Ministarstvu. No, druge opcije nema. Osim eventualne nagodbe s Mađarima. Koja podrazumijeva izlazak politike iz INE, kako je to najavio Hernady, predsjednik uprave MOL-a. Mađarima je dosta natezanja s vladom RH koja je, ona Milanovićeva i Vesne Pusić, skrivila gubitak 20 milijardi dolara vrijednih nalazišta u Siriji da bi Vesna Pusić dobila kredit kod Amerikanaca zbog brzog uvođenja sankcija Assadu i uvalila svoju stražnjicu u fotelju u UN-u. Dosta im je i nepoštivanja ugovora, te Zakona o privatizaciji INA-e kojom se Hrvatska još 2002. obvezala u potpunosti prepustiti upravljanje “strateškom partneru” najkasnije do ulaska u EU, a danas se ne želi odreći upravljačkih prava i kontrolnog paketa, a sve su to stvari o kojima se u hrvatskim medijima nikad ne piše. Piše se jedino o tome da Mađari nisu, kao što su se obvezali, uložili u obnovu rafinerija.

Mađari to pak neće uraditi, jer je rafinerija u Sisku posve besperspektivna uz bilo kakva ulaganja, a i ona u Rijeci je pod velikim upitnikom, i najavljuju prodaju INA-e. A osim Rosnefta, nitko već odavno nije zainteresiran. A i za njih je pitanje. A njima je ionako ne smiju prodati.

Na kraju, lako bismo mogli imati paradoks da će se rafinerija u Rijeci spašavati nagodbom s Mađarima oko arbitraže. Jer, drugih opcija povoljnih za Hrvatsku zapravo nema, a moguće je da izgubimo arbitražu i usput ostanemo bez rafinerija. Ako se tko ikad bude pitao “zašto je onda to bio krimen kad je to zagovarao Karamarko”, odgovor nećete dobiti. Ali ne bi vam trebao biti problem da ga sami dokučite.

Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno/28. listopada 2016.

ZADNJE VIJESTI