Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Hrvatska demokracija, ili Udba i sinovi

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 15. srpnja 2016.

Najavljeni povratak Šeksa u Predsjedništvo HDZ-a, a vjerojatno i Milanovića na čelo države, je dokaz da demokracija u Hrvatskoj napreduje. A ako narod glasa protiv demokracije, rezultati izbora će se naknadno korigirati. Na ovaj ili onaj način.

Okrenimo se budućnosti – uz Šeksa i Mesića!

Najavljeni povratak Šeksa u Predsjedništvo HDZ-a, a vjerojatno i Milanovića na čelo države, je dokaz da demokracija u Hrvatskoj napreduje. A ako narod glasa protiv demokracije, rezultati izbora će se naknadno korigirati. Na ovaj ili onaj način. I na čelne položaje postaviti ljude koji su više po ukusu demokracije.

Za demokraciju u HDZ-u je trenutno zadužen Plenković. Koji je odlučio, kao jedini demokratski odabran kandidat za predsjednika najdomoljubnije stranke u Hrvata, za početak ukloniti Karamarkove ljude, a potom dovesti nove, budućnosti a ne prošlosti okrenute, nekompromitirane ljude, neopterećene aferama. Poput Vlade Šeksa. Koji je njegov dobar prijatelj. O tome hoće li u vrh stranke vratiti i druge doajene i osnivače HDZ-a, poput Manolića i Mesića, nije se izjasnio. Ali baš bi mogao, jer su i oni bili protiv Karamarka. I usto su na liniji s Plenkovićem, jer oni isto ne žele da se kopa po prošlosti. Naročito njihovoj. Nego da se svi skupa lijepo okrenemo budućnosti i ekonomiji. I pomirbi svekolikoj.

Doduše s potonjim bi mogao imati problema, jer se za njega otima i SDP. On bi, po nekim najavama, trebao biti kandidat SDP-a u prvoj izbornoj jedinici. Kad čovjek bolje razmisli, nije to ni tako čudno, jer je dosad već promijenio više stranaka nego cigo konja. Bio je u KP-u, pa u HDZ-u, pa u Manolićevom HND-u, produkt neuspjelog puča protiv Tuđmana, pa u HNS-u, pa bi bio red da se smiri u SDP-u. Kako je isti pravni slijednik KP-a, moglo bi se reći da se dite vratilo materi. Možda u SDP-u stave i Budu Lončara na liste, da cirkus bude kompletan!

Na najavu povratka Stipe Mesića Plenković je reagirao, a kako drukčije, nego diplomatski. Jer on ipak nije političar, nego diplomat. Što su dvije različite stvari. Rekao je da je povratak Stipe Mesića u politiku njegova odluka te da je to pitanje za SDP, a on će voditi računa da kandidati HDZ-a budu najkvalitetniji, da budu stručni, dokazano dosljedni, zdravi spoj mladosti i iskustva i da imaju ugled među biračima i na lokalnoj i na nacionalnoj razini, da bi mogli provoditi i artikulirati HDZ-ov put i program. Koji on doduše dosad još nije artikulirao i o njemu ne znamo ništa. Možda ga artikulira Šeks. Koji je idealan spoj mladosti i iskustva, s ugledom među biračima. Ili Jadranka Kosor. Kad sam prije nekoliko tjedana pisao da je Plenković najavio povratak intelektualaca u stranku, u šali sam napisao da bi jedna od njih mogla biti Jadranka Kosor. Šala je, izgleda, postala stvarnost jer se počelo govoriti i o njenom povratku.

A sve to je i posve u skladu s Plenkovićevim najavama da će on, za razliku od Karamarka koji je najavljivao neke lustracije pa reterirao i odustao, provesti pomirbu. Do sada doduše nije pomirio ni frakcije u vlastitoj stranci. A malo je vjerojatno i da će u tome uspjeti.

Svi lažu, samo Petrov govori istinu

Petrov opet nešto govori o tome da svi lažu, osim njega. Ovaj put se obrušio na Milanovića. “Predsjednik SDP-a ponovno je govorio o datumu izbora i rekao kako je njegova želja bila da se Sabor raspusti 18. lipnja a na kraju će biti najranije 15. srpnja zbog interesa HDZ-a i MOST-a nezavisnih lista, to je bio njihov zadnji koordinirani čin”. Točno je, kaže Petrov, da je SDP tražio da se Sabor raspusti odmah, ali tada bi, kaže, izbori morali biti tijekom srpnja ili kolovoza. Pa su oni dogovorili s HDZ-om da to bude 15. srpnja.

Nije da vjerujem Milanoviću, ali ne vidim gdje je tu laž. A inače Petrovu vjerujem samo kad ovjeri izjavu kod javnog bilježnika. Nadam se da će i pred ove izbore potpisati koju. Hrvati iz nekog razloga u velikom broju i dalje smatraju da je Petrov vjerodostojan. Dotični inače smatra da bi on trebao biti premijer, jer mu se drugi kandidati ne sviđaju. To je zapravo pokušao, kao korifej demokracije u Hrvata, biti i u prošloj vladi. Iako je za njegovu stranku glasala tek petina onih koji su glasali za HDZ i SDP. Ali demokracija, to je Božo Petrov, a ne oni za koje ljudi glasaju. Uostalom, Petrov je ipak u svom kratkom mandatu u Vladi odradio ogroman posao na spašavanju udbaškog represivnog aparata u ime demokracije.

Reklo bi se da se Petrov ipak osjeća ugroženim novim favoritima demokracije, odnosno nomenklature i struktura, jer mediji više ne guraju stalno njega u prvi plan, već Plenkovića. A kad smo već kod političke naive u Hrvata, naroda čiji birači imaju pamćenje zlatne ribice, podsjetimo na izjavu jednog Mostovog birača iz Metkovića od prije pola godine, kad se tek slagala koalicija. “Izdržat će oni do kraja! Sto godina će vladati Most i HDZ! I još nešto ću vam reći: Milanović laže, Petrov nikada ne bi igrao igre i pregovarao iza leđa. Previše je on velik vjernik za takve pokvarene igre. On nije dvoličan, iskren je i pravi domoljub”.

Milanović povukao razdjelnik od Vrdoljaka

Pred svake izbore u Hrvatskoj eksplodiraju razvodi i novi brakovi političkih stranaka, traže se novi ljubavnici i sponzori, cjenka se tko nudi više ministarskih mjesta, uprava javnih poduzeća, radnih mjesta za stranački pomladak, pri čemu jasno ne postoje baš nikakvi principi. Uostalom, lokalno su koalirali i “partizanski” SDP i “ustaški” HDSSB, HDZ i SDP, ali ovaj put je jedan od najduljih i najstabilnijih političkih brakova u Hrvatskoj pred razvodom. Onaj između SDP-a i HNS-a, koji traje još od Račanove vlade.

Milanović je posve nesposoban lider, ali ne i nesposoban političar koji ne zna procijeniti odnos snaga, i koji nema makijavelističke instinkte. Zato ne čudi što se želi odmaknuti od korumpiranog i zloglasnog HNS-a, čudi to što to nije uradio ranije. HNS, koji je u predizbornim anketama 2011. dobivao oko 1,9% glasova birača, se prikrpao SDP-u, te je s njihovih lista u Sabor ušlo 12 zastupnika. Toliko ih trenutno ima i Most, koji je na zadnjim izborima imao nekih 12% glasova. Uz 12 zastupnika dobili su i dva mjesta potpredsjednika vlade – Čačić i Pusić- te još tri ministarska mjesta – Vrdoljak, Zlatar-Violić i Mrak-Taritaš. Od te kvote, jedan je završio u zatvoru nakon što je u prometu ubio dvoje ljudi pa to pokušao zataškati, jedna ministrica je odletjela jer je sa službene kartice krala državni novac, a usto ga dijelila pajdašima s intelektualno-alkoholne ljevice, druga se spominje u kontekstu obnove kuća u Gunji koje su koštale kao da su građene od pozlaćenih cigli sred Tokija a ne od montažnih panela sred ničega, a Vrdoljak je pak ušao u anale hrvatske korupcije, od multimilijunskog preseljenja ministarstva i ureda s jakuzijem do legendarnih razdjelnika. Ali njemu nisu ništa dokazali.

Za razliku od drugih članova njegove stranke, poput Vlahušića koji je unatoč pravomoćnoj presudi za korupciju i dalje gradonačelnik Dubrovnika, Ferenčaka koji je pokrao milijune od zemljišta namijenjenog djeci s posebnim potrebama, Marka Pušića (dvije godine za zloporabu ovlasti, pomilovao ga Mesić), Zvonka Spudića (14 mjeseci za financijske malverzacije), Ivana Doboša (osam mjeseci, krivotvorenje službenih isprava i zloporaba položaja), Momčila Balajića (šest mjeseci uvjetno, krivotvorenje isprava), Zorana Šarića, Davora Križaića, i brojnih drugih protiv kojih se još vode postupci. Reklo bi se da ta stranka ima više svojih članova u zatvoru nego izvan njega. U močvari hrvatske politike, na glasu su kao relativno najkorumpiranija stranka.

Unatoč tome, i činjenici da imaju više optužnica nego birača, držali su četvrtinu mjesta u vladi i jedno tri četvrtine direktorskih mjesta u javnim poduzećima. U HNS-u su, naravno, uvrijeđeni i iznenađeni najavom da će SDP na iduće izbore bez njih, i kažu da mogu oni i sami. “Dobili smo dosta lošiju ponudu od one koju smo sa SDP-om pregovarali i koju zaslužujemo. Mislimo da ćemo bez SDP-a dobiti dovoljno saborskih zastupnika da odlučujemo tko će nakon izbora upravljati Republikom Hrvatskom”, rekao je Vrdoljakov zamjenik Štromar. Međutim, puno je onih koji smatraju da se bez njih neće moći. A jedina ponuda koju ta stranka stvarno zaslužuje je raspuštanje stranke, i kolektivni zatvor za članstvo. HNS je SDP-u prilično skup u odnosu na ono koliko nosi glasova, i jasno da im Milanović želi rezati kvote ministara i zastupnika, naročito nakon najave HSS-a o prelasku u njegov tabor. A mjesta za sve uhljebe iz svih stranaka jednostavno neće biti onoliko koliko ih po prirepcima tipa HNS-a žele.

U HNS-u su međutim prilično samouvjereni. “Ako u SDP-u ne mogu shvatiti da bez HNS-a nemaju šansu dobiti izbore, onda neka idu sami i uvjere se u to. Ili ćemo ići na izbore na isti način kao i prije sedam mjeseci, dakle s istim brojem HNS-ovih kandidata na listama i njihovim rasporedom, ili od predizborne koalicije nema ništa”, poručuju Milanoviću. Stvarnost je međutim da oni bez SDP-a nemaju šansi uopće ući u Sabor, osim možda s dva ili tri zastupnika iz treće jedinice, kamoli se rastrčati po javnim poduzećima i vladi.

Beljakova ponuda

Seljaci su oduvijek znali osjetiti odakle vjetar puše. To dokazuje i Beljakovo povijesno ne Plenkoviću i pretrčavanje s HSS-om u Milanovićev tabor. To je ujedno i glavni razlog rezanja kvote HNS-ovaca, mala bara i puno krokodila.

Poštenjake iz HNS-a tako će zamijeniti poštenjaci iz HSS-a, kojeg vodi Krešo Beljak. Radi se o čovjeku koji je u mladosti (krajem devedesetih) provaljivao u automobile i za to dobio osam mjeseci uvjetno, prošavši time prirodan razvojni put od maloljetnog delinkventa do hrvatskog političara. Jer, što vas može bolje pripremiti za političara u ovakvoj zemlji? Da se u Hrvatskoj političari biraju na javnom natječaju, vjerojatno bi uvjeti bili krivotvorena diploma, i barem godinu dana zatvorskog staža! Takvi se najbolje uklope u svijet naše visoke politike. Imaju ljudi iskustva. Svaka ptica svome jatu leti.

I taj razvod nije prošao mirno, jer je HSS po vokaciji konzervativna i prohrvatska, antijugoslavenska stranka. Partnerstvo s Milanovićem je za takvu stranku smisleno otprilike koliko i partnerstvo Oraha s HDSSB-om. Ali, principi su principi, a vlast je ipak vlast. A s Plenkovićem, procjenjuju oni, nemaju šansi domoći se vlasti.
Posljedica je da je stranku napustio njezin dubrovački ogranak, a navodno se i neki drugi spremaju to uraditi. Najpoznatija zastupnica te stranke, europarlamentarka Marijana Petir, poznata po svojim, za hrvatske uvjete, razmjerno konzervativnim političkim stavovima, se izravno usprotivila toj odluci. Rekla je: “Nekoliko godina tijekom cijelog mandata bivšeg ministra Tihomira Jakovine upozoravala sam na sustavno uništavanje hrvatskog sela, no nitko na to nije reagirao. Na kraju smo vidjeli kako je ministar namještao natječaje iz europskih fondova onima koji su financirali njegovu kampanju.

Oni koji govore da je Hrvatska slučajna država, oni koji nisu željeli pomoći Željku Mariću, koji ne priznaju glas naroda izrečen na referendumu, ne dijele iste vrijednosti kao ja. SDP djeluje potpuno u suprotnosti sa socijaldemokracijom u Europi”.

No možda Beljakov potez i nije tako glup kako na prvi potez izgleda. HSS bi, istina, tim potezom mogao izgubiti dio svojih tradicionalnih birača – kad bi imao birače. A kako ih ionako gotovo i nema, zapravo im se više isplati prikrpati se bilo kojoj vlasti zanemarujući vlastite principe u nadi da će upravo oni biti novi HNS. To je vrlo lagodan položaj. Naročito za Beljaka. A kad ste jednom na vlasti, više ne morate provaljivati u automobile. Kod Vlaste je puno veća lova.

Hrvatsku je moguće voditi i s rezervnog položaja

Na upit može li voditi stranku iz Bruxellesa, Plenković je odgovorio kako u ovom trenutku može jer je u Europskom parlamentu stanka te da stranci želi pridonijeti svojim punim angažmanom kroz parlamentarne izbore, a nakon toga, “donosit će odluke propisane zakonom”.
Na stranu sad što premijeri potpisuju zakone, jer su na čelu izvršne vlasti koja preko Sabora i predlaže i donosi zakone. No pada u oči da ta izjava nije izazvala nikakvu reakciju, dok se Kolinda Grabar Kitarović našla pod paljbom u predizbornoj kampanji zbog svoje visoke funkcije u NATO savezu. Prigovor je bio dijelom opravdan, i ona ga je uvažila – odrekla se funkcije prije izbora, kako ne bi ostavila dojam da joj je mjesto predsjednice RH rezervna varijanta, a ako ne upali, pa, vratit će se u NATO.

Novi, još nepotvrđeni, lider najdomoljubnije stranke međutim ne smatra da je ostavka na mjesto u Europarlamentu preduvjet za kandidaturu za premijera RH. Jer Plenković je jako, jako oprezan čovjek. A i plaća u Bruxellesu nije loša, čak je i bolja od one koju dobiva premijer. Pa čemu riskirati?

Možda je čovjek u pravu. Jer, odluke se ionako donose u Bruxellesu, Washingtonu, i Buzinu. Ne u Banskim dvorima, oni su tu samo da potpišu ono što je već negdje drugdje odlučeno. Zapravo je postalo sasvim svejedno koliko će ljudi glasovati i za koga, kad je sve već unaprijed odlučeno u hodnicima u Bruxellesu, po kulturocidnim programima napravljenim nekoliko desetljeća unaprijed. Hrvatska je nova u tom stroju. A Plenković, koji je desetljeća proveo upravo tamo gdje se te odluke donose, i među ljudima koji ih donose, zna da se neposluh kažnjava. Pa kad se već odluke donose u Bruxellesu, zašto se onda i Hrvatskom, ne samo strankom, ne bi moglo upravljati izravno iz Bruxellesa? Uostalom, upravljalo se njome i iz Beograda desetljećima, uz poslušničke elite u Zagrebu koje su od svog statusa lokalnih satrapa sasvim dobro živjele. Reklo bi se, sve je isto, samo njega nema. I centar moći se promijenio, ali politika prema Hrvatskoj ne. Tko će je provoditi, zapravo i nije bitno. Bitno je hoće li tko takvoj politici pružiti otpor. Plenković sigurno neće. A vjerojatno neće doći ni u priliku, osim ako ga mediji kontrolirani iz istih centara moći, institucionalnih i izvaninstitucionalnih, ne budu gurali onoliko koliko su njegovog prethodnika gazili, što već sad rade, a i tada teško.

Ustanak u Srbu

Hrvatska desnica je u pravilu sama sebi najveći neprijatelj. Jedino ih spašavaju još veći redikuli s ljevice, poput štakaša Ercega, borca protiv svih šatora u Hrvatskoj, osim Frljićevog. Oni prvi su podigli šator u Srbu kako bi minirali proslavu ustanka iz ’41., kad su antifašisti iz oba tabora (četnici i partizani) podigli ustanak pobivši mještane susjednog hrvatskog sela i ispekavši nešto kasnije jednog svećenika, Gospodnetića, na ražnju. I tako sebi napravili medvjeđu PR uslugu.

Onaj drugi, inače svojevremeno snimatelj Ratka Mladića koji ga je pratio na pregovorima s HV-om, ranjen u Sarajevu, a koji je u nekim medijima nekim čudom postao “veteran HV-a” iako nikad nije služio u istoj, je došao tamo i počeo nešto trabunjati o plinskim bocama. Jer, kad su branitelji prosvjedovali protiv grubih objeda od strane zamjenika tadašnjeg pomoćnika ministra branitelja, “ja.ne.mrzim” Bojana Glavaševića, policijska represija protiv njih i njihovog prava na prosvjed je kroz medije zamagljena nekakvom idiotskom pričom o plinskoj boci koja je postala ravna terorističkom činu (iste su inače opasne samo u zatvorenom prostoru, a na otvorenom zapravo posve bezopasne).

Ali na sve se lijepo nadovezao Hrvoje Klasić, povjesničar koji smatra da Tito nije bio diktator. Nego valjda demokratski izabrani vladar. Ili nasljedni, poput kralja. I koji je zbog takvih revizionističkih stavova jako popularan u svim medijima koji su protiv povijesnog revizionizma (kad se radi o ustašama, ne kad se radi o prikazivanju komunizma kao raja na zemlji i KPJ i UDBE kao dobrotvornih organizacija u rangu Caritasa). Što on dakle kaže o pokolju Hrvata koji je označio “početak ustanka”, antifašističkog?

“Taj događaj nitko ne negira, a radilo se o osveti Srba zbog prethodnih događaja u selima oko Srba i Donjeg Lapca. O tome piše i spomenuti Gojko Polovina, lokalni komunist i zapovjednik odreda koji su se tada još uvijek nazivali gerilskima (pouzdan i neutralan povijesni izvor!), koji ističe kako su njegovi odredi pokušavali zauzdati ustanike željne osvete i spriječiti odmazde”, kaže Klasić i napominje kako je u Boričevcu ubijeno tek pedesetak ljudi, dok su ostali raseljeni po Bjelovaru i Slavoniji. Što je posve na razini srpskih pravdanja pokolja u Srebrenici. Pobijeno je tek pedesetak ljudi? Nedužnih? Sitnica! Što je to za pravednu stvar! Nije moguće počiniti zločin u antifašističkom ratu! Samo domovinskom!

“Dakle, radilo se o osveti, a Boričevac je napadnut jer je bio jako ustaško uporište”, palamudi Klasić. Gdje su bile te ustaše i zašto su pobijeni mještani, a ne ustaše (vjerojatno jer ih nije ni bilo) Klasić ne objašnjava. “Raditi pritom obrnutu tezu i postavljati netočno kronološki sadržaj sasvim je krivo, kao što je netočno da je u Srbu izbio zapravo četnički, a ne antifašistički ustanak”, kaže Klasić, iako zapravo priznaje da su ustanak digli “ostaci kraljevske vojske koji su tada surađivali s komunistima” (ostaci te vojske valjda nisu četnici). “Ustanak golorukih seljaka u Srbu bio je isključivo odgovor na ustaške represije, gdje je očuvanje golog života bio jedini ideal kojim su ustanici bili vođeni”, zaključio je Klasić, uz dodatak da su šatori koje su postavili članovi A-HSP-a samo “kap u moru revizionizma i pokušaja relativizacije ustaških zločina”.
Otkud golorukim seljacima oružje da pobiju tolike ljude nije objasnio, kao ni što je u tom ustanku radio kasniji četnički zapovjednik. Možda nam objasne Mesić i Pupovac, kad ovih dana navrate u Srb.

Čovjek kojem se pljeskalo

Ministar (još uvijek, tehnički) Zlatko Hasanbegović se pojavio na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. Razgovarao je i rukovao se sa svakim tko mu je prišao. Narod mu je pljeskao, njegova pojava je izazvala veliki pljesak.
On i Miro Kovač sa zanimanjem su slušali sve što im je tko imao za reći, ponašali su se kao jednostavni ljudi, bez suvišne pompe i elitizma.
Priča se da bi “nekulturnog” Hasanbegovića, najvećeg neprijatelja “kulture” u Hrvata, mogao zamijeniti visoko kulturni Nenad Stazić, dođe li SDP na vlast. Čovjek iz kog jednostavno progovara kultura. Jer Hrvati vole kulturne ljude. Koji nisu poput Hasanbegovića. Recimo njegovu prethodnicu, Andreu Zlatar-Violić. Koja je lani bila na otvorenju igara. Samo nije imala previše vremena za pričanje s nepoznatim ljudima, jer je morala rješavati tekuće poslove. Na službenu karticu.

Tako će se kultura po svoj prilici, nakon “mraka” pod Hasanbegovićem, vratiti u okrilje onih koji jedini znaju što kultura jest, a to su “antifašisti”. Jer, oni desetljećima funkcioniraju na paradigmi da su desničari, poput Hasanbegovića, stoka jedna nekulturna, krkanska i čobanska. Nisu urbani poput njih, građana od ’45. Možda ipak ne bi bilo loše slijediti primjer nekih država EU-a i ukinuti Ministarstvo kulture kao takvo. I izravno državno financiranje iste.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 15. srpnja 2016.

ZADNJE VIJESTI