Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Ljudska prava u Hrvatskoj prestaju tamo gdje počinju osjećaji ‘antifašista’

Autor:

Između srpskih fašista i hrvatskih antifašista razlike zapravo i nema. Protiv proslave Oluje se već godinama bune srpski fašisti, notorni četnici i Šešeljevi i Miloševićevi ljudi poput Vučića, Vulina, i sličnih, a ove godine su im se pridružili i hrvatski antifašisti.

Prosvjed protiv čega točno?

U Zagrebu su antifašisti pokušali organizirati prosvjed protiv proslave godišnjice Oluje, što je otprilike jednako kao kad bi netko na Zapadu pokušao organizirati prosvjed protiv proslave Dana pobjede koji se slavi 9. svibnja. To je dan kad je nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju, i smatra se danom oslobođenja Europe, kad je narodima (manje-više, bar onima koji nisu završili s krive strane onog što se službeno zvalo “antifašistički obrambeni zid”, a neslužbeno “Berlinski zid”) vraćen nacionalni suverenitet koji im je Hitler pokušao oduzeti okupacijom. I kad bi taj prosvjed organizirali ljudi povezani s Trećim reichom, odnosno oni koji gaje simpatije za njega, i to dobrim dijelom Nijemci. Kao što naši antifašisti, među kojima ima i dosta Srba, ne skrivaju svoje simpatije za Miloševićev projekt “ujedinjene Jugoslavije”. Kojeg je pokušao ostvariti istim metodama kao i Hitler svoj projekt. Takve ljude se nekoć jednostavno zvalo “izdajicama”, što je danas arhaičan termin, no boljeg nema. Naravno, nisu svi među njima izdajice, jer su prosvjed organizirali, među ostalima, “Žene u crnom” iz Beograda i Srpski demokratski forum iz Zagreba: oni se ipak bore za svoju stvar, za razliku od većine Hrvata. Dok su “Žene u crnom” u osnovi antiratna organizacija kojoj petljanje u stvari druge države ne treba, i neukusno je, SDF je pak organizacija koju financira ista država za koju bi radije da ne postoji.

To prilično jasno pokazuje da između srpskih fašista i hrvatskih antifašista razlike zapravo i nema. Protiv proslave Oluje se već godinama bune notorni četnici i Šešeljevi i Miloševićevi ljudi poput Vučića, Vulina, i sličnih. “Nikada više nikakvu Oluju dozvoliti nećemo, nikada je neće biti protiv srpskog roda”, rekao je na skupu “Krajišnika” povodom godišnjice Oluje Vučić. “Proterani ste, izbačeni sa svoje zemlje jer je neko pomislio da će biti veći i da će mu biti bolje ako nema Srba, rekao je Vučić”, ma baš kao da citira domaće antifašiste. Usto je dodao, “njihov će krst zato biti zakrivljen i kukast, naš nikad”, objasnivši tako svima tko su fašisti (Hrvati), a tko antifašisti (Srbi).

Naravno, da su u Njemačkoj nakon pada Hitlera na vlasti ostali nacisti poput Göringa i Himmlera, Adolfovi pomoćnici, kao što su u Srbiji na vlasti ordinarni četnici koji sebe zovu antifašistima, i oni bi se vjerojatno bunili protiv proslave Dana pobjede u Engleskoj i Francuskoj. To samo pokazuje da rat nije završen, i da će se ostaci Domovinskog rata vući dok god se Srbija ne denacificira, a Hrvatska ne zabrani svaki povijesni revizionizam kad je u pitanju Domovinski rat, kao što na Zapadu nije dozvoljeno propitivati Drugi svjetski rat kao takav.

To ujedno pokazuje i promašenost prihvaćanja paradigme “antifašizma”, jer antifašisti su oni koji nikad nisu progutali gorku pilulu hrvatske pobjede u Domovinskom ratu, a “klerofašisti” oni koji je slave. Antifašisti međutim imaju svoju logiku, koja kaže da ljudska prava prestaju tamo gdje počinju njihovi osjećaji, i da sve što njih osobno vrijeđa ili im smeta treba biti zabranjeno. Na upit novinara jednog portala zašto bi bilo kome, pa i Hrvatima, trebalo biti zabranjeno slaviti ratnu pobjedu, Nela Pamuković, aktivistica iz Centra za žene žrtve rata, kaže “zato jer mi smatramo da tako treba”. Ukratko, borci za ljudska prava smatraju da pravo na javno okupljanje zajamčeno Ustavom treba biti ograničeno time slažu li se oni s razlogom okupljanja. Proslava Oluje je nacionalni praznik, Ustavom propisan, pa bi trebalo vidjeti i je li pokušaj sprječavanja slavljenja nacionalnih praznika uopće legalan čin, ili jednostavno nezakonito podrivanje ustavnog poretka. Naravno, njihovo je pravo misliti da je Oluja bila zločin. Neki misle i da je bombardiranje Berlina bio zločin, samo oni se bar ne deklariraju lažno kao antifašisti, već kao nacisti.

Jugomediji su, jasno, zgroženi “napadima na prosvjednike”, isti oni koji su podržavali policijske napade na prosvjednike koji su tražili smjenu Glavaševića i Matića. Jesu li se oni ikad zapitali kako bi prošli prosvjedi Nijemaca i njihovih simpatizera u centru Londona protiv proslave Hitlerovog pada? Ili prosvjednici koji bi prosvjedovali protiv proslave dana oslobođenja ili dana neovisnosti u bilo kojoj državi planeta? Vjerojatno bi ih skidali s bandera! Jer, svaki normalan narod drži do svoje neovisnosti i do svoje slobode. Unatoč tome “prosvjednici” su se žalili da su “trojica ozlijeđena”, od čega je jedan pogođen jajetom, valjda nojevim, jer ne znam kakvo bi drugo moglo izazvati ozljede, iako policija tvrdi da ozljeda nije bilo.

Usto, Europski sud za ljudska prava jasno navodi da vlade smiju zabraniti ili ograničiti prosvjed jedino ako je organiziran s namjerom izazivanja nasilja (što ne uključuje nasilje koje se može dogoditi kao posljedica samog prosvjeda, već samo prosvjede gdje je izazivanje nasilja bio i cilj organizatora), i onih koji su usmjereni protiv teritorijalnog integriteta zemlje. Kako je potonje ovdje očit slučaj, jasno da je prosvjed trebao biti zabranjen, jer je protivljenje Oluji u osnovi i protivljenje neovisnosti države i njenoj teritorijalnoj cjelovitosti.

Klerofašizam u Kninu

Policija je bila brza, uručila je Marku Perkoviću Thompsonu prijavu zbog uzvika “Za dom”; kojim još od 1991. započinje svoju pjesmu “Bojna Čavoglave”. To je napredak u odnosu na prijašnje godine, kad nisu znali kako bi ga se riješili pa su mu čak i slali prijave za vožnju motora bez kacige – u svečanom mimohodu, kad se motori inače voze bez kacige!

A zapaženi su i ustaški pozdravi, te paljenje srpske zastave. Ukratko, jedna baš onako “klerofašistička” proslava, koja demantira spinove kako su “i borci u Domovinskom ratu bili antifašisti”, a neki među “antifašiste” čak trpaju i Tuđmana! Zapravo, mediji ni ne skrivaju kako im se sve skupa gadi.

Što nas dovodi do pitanja, ako su sloboda i demokracija, neovisnost, suverenitet, sve ono za što su se naši dečki u ratu borili, općeprihvaćene ljudske vrijednosti, a diktatura, otimačina tuđeg teritorija, okupacija, genocid i stvaranje etnički čistog prostora, dakle sve ono za što se protivnička strana u ratu borila, nešto nemoralno i loše, kako to onda da su oni “antifašisti” a mi “klerofašisti”? Potonje nije sporno, jer se i u Domovinskom ratu koristio “ustaški” pozdrav, danas inkriminiran (iako bi bilo bolje da nije), ako su se nosile krunice i šahovnice, ako nitko od naših nije imao nikakve antifašističke simbole poput petokrake kojom se protivnička strana često dičila. A to da su “klerofašisti” bili u pravu je potvrdila i Predsjednica, koja je rekla kako je Oluja bila politički opravdana, etički čista i vojnički briljantno izvedena oslobodilačka operacija na hrvatskom državnom teritoriju. “Bila je to časna pobjeda za pravedan cilj”, rekla je.

Iz ovog logički možemo izvući samo dva zaključka. Ili je oslobađati svoju zemlju nešto loše, jer to rade “fašisti”, ili su imbecilne floskule o tome tko je antifašist a tko fašist obična ideološka magla kojom se tek pokušava prikriti stvarno stanje stvari, negativce preko njihovog “antifašizma” pretvoriti u pozitivce i obratno. Jer, fašizam fašizmom ne čine pozdravi niti simboli, nego postupci.

Da zabranimo i Alku?

Možda bi trebalo zabraniti i Sinjsku alku, ako Erdogan po uzoru na Vučića pošalje kakvu notu da mu se ne dopada činjenica da Hrvati slave pobjedu nad Turcima preko nje? Ako su antifašisti pronašli dvadesetak ljudi da prosvjeduju, muslimani bi zacijelo našli barem 200 islamista koji bi prosvjedovali! Alka ne smeta toliko “antifašistima” koliko proslava u Kninu, ali i u njoj vide hrvatski nacionalizam, a kako su odgajani na paradigmi da je on nešto loše, a jugoslavenski i srpski nacionalizam nešto dobro i pozitivno, i Alku bi najradije ukinuli. Što se da zaključiti iz nekih novinskih napisa. Naravno, dok je Tito bio pokrovitelj, bilo je drukčije, samo tada se slavila manje-više kao pobjeda nad ustašama, ne tamo nekim Turcima.

A Alka je i lakmus stanja na političkoj sceni, dnevnopolitički event, pa se iz prvih redova vidi tko će uzjahati, a tko sjahati. To je i prilika za „slikanje“ pred kamerama. Petrov je prošetao suprugu, a Plenković kišobran. No najveći pljesak pobrao je, iako nikom baš nije jasno zašto, Bandić. Iako je i Hasanbegović bio tamo, a obično je on taj koji pokupi najviše aplauza. Predsjednicu su pak novinari napali onim što ih najviše zanima, što misli o povicima “Za dom spremni” par dana ranije u Kninu. Ona je rekla da je to posao za pravosudna tijela, zapravo diplomatski izbjegavši izravno odgovoriti.

Milanović pere ruke od udbaša

Milanović je još jednom pokazao da, ako već nema kapaciteta za vođenje države, ima odličan politički instinkt. Nakon presude udbašima u Münchenu, kojom su obojica udbaša koje je svim silama pokušao zaštiti osuđeni na doživotnu robiju, nije se dao u isprike već je jednostavno prebacio lopticu na Plenkovićev teren, hladno slagavši kako su ti ljudi osnivali HDZ. “Ti ljudi dobili su najblažu moguću kaznu koju su mogli dobiti”, rekao je Milanović, koji je tako reći do jučer i Ustav htio mijenjati kako ih se ne bi izručilo, i dodao da su to bili ljudi koji su osnivali HDZ i nabavljali putovnicu prvom predsjedniku HDZ-a Franji Tuđmanu. “Uživali su njegovo povjerenje, kao i povjerenje Gojka Šuška, Karamarka i svih HDZ-ovaca. Šokiran sam što su ljudi, koji su bili osnivači i najbliži suradnici HDZ-a, prokazani i dokazani kao udbaški egzekutori “.

Naravno, ne samo da Perković nije bio među osnivačima HDZ-a, nego nije nikad bio niti član HDZ-a. A o Tuđmanovoj putovnici se odlučivalo na drugim razinama, i o njegovom povratku u Hrvatsku, iako nije sporno da je pakt s Udbom postojao, ali pakt kojeg se Tuđman uvijek pokušavao riješiti (a i UDBA njega, preko pokušaja puča Manolić-Mesić, podržanog od Pukanićevog Nacionala).

Kako god, za Perkovića se znalo da je dvostruki agent koji radi za srpsku stranu (“Labrador”), a Tuđman ga se riješio prvom mogućom prilikom. No činjenica je da je Milanović reagirao na tipično svoj, drzak i bezobrazan način, bezočno lažući i podmećući. Plenković ga je demantirao, ali je to ostalo blijedo i bez nekog učinka. No zastrašujuće je da ta presuda neće imati nikakvih konzekvenci u Hrvatskoj za one koji su sve uradili da udbaši ne odu u Njemačku, za sve one koji su ih branili kao zjenicu oka svoga. U svakoj normalnoj državi, čovjek koji je donio “Lex Perković” bi time završio svoju političku karijeru. Zauvijek. Kao što bi i partija koja je pravni slijednik KPJ u normalnoj državi bila zabranjena, a njena imovina nacionalizirana.

Putovanja Bože Petrova

Otkriveno je da je Božo Petrov, čovjek koji je takoreći prisvojio sebi monopol na političko poštenje u Hrvatskoj, potrošio popriličan državni novac – gotovo sto tisuća kuna – na putovanja vikendom u Metković i nazad u svom kratkom mandatu kao potpredsjednik Vlade. Iako je na raspolaganju imao i stan u Zagrebu, za koji Vlada također plaća najam.
Njegova obitelj nije se preselila s njim u Zagreb jer su joj, kaže, liječnici preporučili da djeca ostanu u Metkoviću gdje poznaju okolinu. Preseljenje u Zagreb im je moglo uzrokovati, kaže Petrov, dodatne traume. Pa je zato, da se djeca ne bi “traumatizirala” selidbom u drugi grad, što je nešto što u normalnijim državama ljudi rade svakih nekoliko godina, kad nađu bolji posao – naročito u SAD-u – Petrov sjeo na državni proračun. Istina, sve je po zakonu, ali zanimljivo je da se tako ponaša čovjek koji inače svima predbacuje rastrošnost.

Petrov tvrdi da nije on kriv što je “štićena osoba” i ima pravo na policijsku pratnju. Činjenica je međutim da on nije štićena osoba prve kategorije, nego druge, i da se štićena osoba te kategorije može odreći zaštite. Ali Božo prodaje demagogiju o smanjenju plaća saborskih zastupnika, koje su ionako takve da se tog posla primaju uglavnom oni koji misle krasti, dok istovremeno nemilice troši državni novac na vlastite sitne privilegije. Naime, najveći dio troškova se odnosi na noćenja i dnevnice tjelohranitelja. Možda je Petrov trebao konzultirati kojeg drugog stručnjaka. Koji bi mu preporučio da je zapravo najbolje da ostane s djecom, i da niti ne ide u Zagreb. Da ostane gradonačelnik malog mjesta na Neretvi, i da se ne petlja u visoku politiku. Time bi svakako učinio veliku uslugu ne samo svojoj obitelji, nego i Hrvatskoj.

Slučaj spomenika Miru Barešiću

Svaki put kad netko vandalizira kakav spomenik kakvom “antifašistu” – najčešće zapravo boljševiku – ili spomenik pokojnom diktatoru pokojne i neprijateljske države, digne se velika graja u javnosti kako je to nedopustivo. Iako ti ljudi baš nikad i baš ničim Hrvatsku nisu zadužili, ako ne računamo zaduženje u milijardama dolara koje je ostavio Tito nakon svoje smrti, a koje su osamdesetih vraćale uglavnom Hrvatska i Slovenija.

Ali kad je netko polio crvenom bojom ruke na spomeniku Mira Barešića, cijela antifa-ekipa koja se digla na stražnje noge kad je Predsjednica izbacila s Pantovčaka bistu kojoj tamo nipošto nije bilo mjesto je to popratila s odobravanjem. A odobravaju i mediji. Za njih je Barešić “terorist”, ubojica, ološ, i govno od čovjeka. Naravno, i ustaša.

Zašto? Jer je ubio veleposlanika SFRJ u Švedskoj, Rolovića, pri neuspjelom pokušaju otmice. Činjenica je, međutim, da je Rolović bio masovni ubojica, zapovjednik konc-logora na Golom otoku na kojem je i Barešić robijao. Usto i general-major OZN-e (kolokvijalno, Udbe). U svakoj državi spomenici se dižu onima koji su se borili za neovisnost i slobodu te države, a među njima je svakako i Miro Barešić, koji se vratio u Hrvatsku da bi sudjelovao u Domovinskom ratu, i stradao u prvoj diverzantskoj akciji zbog izdaje. Netko, lako moguće upravo Perković koji je organizirao akciju, je naime srpskoj strani dojavio sve o njoj, i Barešić je pao u zasjedu.

U svakom slučaju, nakaradno je kad krv na rukama Mira Barešića vide oni koji ne vide krv na rukama svojih idola, često ordinarnih ubojica, poput Che Guevare kojeg nerijetko nose na majicama. A dotični ne samo da se istaknuo ubijanjem seljaka na Kubi, već je bio i zapovjednik sustava Castrovih konc-logora prije negoli je bio prisiljen pobjeći s Kube, što ga je učinilo međunarodnom ikonom ljevičara. A kamoli da bi vidjeli krv na rukama svog Tita, kojem tepaju da je bio “antifašist”. Jest, a usto i masovni ubojica i diktator.

Četnici s Kariba

Još jedan događaj koji je izazvao snebivanje u medijima je to što je policija opalila globu za isticanje četničkih simbola stanovitom “švicarskom državljaninu” čije se ime niti nacionalnost ne navode, iako se mogu pretpostaviti. Dotični je ljetovao na Viru, a na dan kad Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, na njegovoj kući se vihorila crna zastava s mrtvačkom glavom.

Mediji su zgranuti netolerancijom mještana, jer se “Švicarac” žali da mu govore da je četnik i prijete. On naime tvrdi da to uopće nije četnička zastava, kao što tvrdi policija koja kaže da je to ista onakva pod kakvom se klalo Hrvate u Vukovaru, nego zastava – pirata s Kariba. Samo što se pirati na njoj nigdje ne spominju. Kaže čovjek, sin je veliki ljubitelj tog filma (od kojeg je prošlo jako, jako puno godina) pa ju je izvjesio da dečka razveseli. I to baš na dan kad Hrvatska slavi Oluju!

Ako bismo prihvatili to objašnjenje, onda svakako moramo prihvatiti i da pozdrav “Za dom” zapravo nema ništa s ustašama, već su ljudi koji ga koriste zapravo isključivo ljubitelji opere “Nikola Šubić Zrinski”. Uostalom, taj pozdrav se koristio i u Domovinskom ratu, prilično ekstenzivno, pa se ne može ekskluzivno povezivati s ustaštvom, ako bismo već htjeli tumačiti crnu zastavu s mrtvačkom glavom na način da može značiti ovo, a i ono. A čak i ako bi to imbecilno objašnjenje i bilo istinito, to bi samo značilo da je “Švicarac” koji vješa zastavu koja je ista poput četničke na dan kad Hrvati slave Oluju, i to sred Hrvatske, jednostavno žešći kreten. I kao takav zaslužuje uvrede i globu. Naime, memorabilije povezane s tim filmom koje su se svojevremeno mogle kupiti po štandovima ipak izgledaju malo drukčije od onih crnih četničkih. I na njima piše “Pirates of the Caribbean”. Da ne bi bilo zabune.

Autor:

ZADNJE VIJESTI