Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Lekovićeva priča spada u teorije zavjere, a “ugroženi Srbi” u ratnohuškačku politiku

Autor:

Kolike su statističke šanse da ćete nekog ubiti tako što ćete mu prepiliti dva od pet vijaka na kotaču? 0,0001%, uz današnje aute sa svim sustavima sigurnosti? Što vam se može desiti? U gradu i na otvorenoj cesti uglavnom ništa, osim što ćete morati mijenjati kotač sred ceste. Na auto cesti možete u najgorem slučaju završiti u ogradi, uz u najboljem slučaju lakše ozljede, i to ako su vam prepiljeni vijci na lijevom kotaču, a ne desnom kao navodno Lekoviću, ali tko bi mogao procijeniti da će nakon nekoliko stotina kilometara vijak popustiti baš na auto cesti? Ako želite na nekog izvršiti atentat, izabrat ćete nešto što će ga s bar 99% sigurnosti ubiti, ukoliko sve ide po planu. A ne nešto što s preko 99% sigurnosti neće.

Ubojstva sabotiranjem kočnica na autu spadaju u trash literaturu, i loše pisane krimiće. Lako se otkriva da su kočnice sabotirane, a teško će rezultirati ičim osim, u najgorem slučaju, nagužvanim limom. Kod vijaka je još jednostavnije vidjeti da su precvikani, a učinak je posve nepredvidiv i uglavnom beznačajan – kao i Leković. Eksplozija gume ili otpadanje kotača na auto cesti je neugodna stvar, ali čak i kad biste mogli predvidjeti gdje će vijak puknuti, i čak i da popucaju svi odjednom, u današnjim automobilima s abs-om, kontrolom stabilnosti, pojasevima, zračnim jastucima, zonama deformacije i svime ostalim, tek pukim i nevjerojatnim stjecajem nesretnih okolnosti može rezultirati nečijom smrću. U stvari, veće su šanse da ćete proći bez ozljeda, nego da će vam se nešto desiti.

Dodajmo i da su šanse da vam otpadne kotač radi dva prepiljena vijka nikakve, trebalo bi prepiliti sve – i nadati se da će baš svi popustiti u baš istom trenutku. U protivnom se neće desiti baš ništa, osim eventualno loše centriranog kotača koji eventualno vrlo postupno počinje vibrirati. Što bi vas trebalo navesti da se zaustavite. Što vas pak neće ubiti. A policija uvijek istražuje takve nesreće, i auto se uvijek vještači nakon njih. Koliko je uostalom moguće skinuti vijke, prerezati ih do pola, i onda vratiti i i ponovo ih pritegnuti toliko da auto prijeđe bar 300 kilometara, taman do Srbije? I da nitko ne primijeti sumnjive radnje na parkiralištu? Za prepiliti vijke ručnom pilom treba vremena, i za dignuti auto na dizalicu, skinuti kotače, i vratiti ih nazad. I baš da nitko ne primijeti?

Usto, današnji automobili redom imaju pet vijaka na kotaču zbog sigurnosti, a tri  su sasvim dovoljna i drže kotač bez problema, čak i dva ukoliko imate starog Fiata Uno koji još uvijek ima samo četiri vijka na kotaču. Leković kaže da su mu prepiljena DVA vijka na kotaču. Pa, svaki današnji auto se sasvim lijepo vozi s tri vijka na svakom kotaču. Citroeni i Renaulti su ionako imali samo tri, ne tako jako davno.

Leković je međutim ustanovio da mu je “prednji desni kotač iskrivljen”. Kako je to moguće zbog dva navodno prepiljena vijka, baš i nije jasno. Kako je mehaničar zaključio da su vijci “prepiljeni do pola”, isto nije jasno: pretjerano zatezanje vijaka, prevelikom silom, može uzrokovati njihovo pucanje, istina. I to isto se može desiti ako nisu dovoljno zategnuti, glavčina ih može jednostavno “precvikati”. I to se događa dosta često, posebno ono prvo, posebno u lošim i diletantskim servisima, ili ako sami zatežete kotač nakon promjene gume, a ne znate kako se to radi.

Desilo se i meni jednom da su vijci oštećni zbog prezatezanja, pa nisam prijavio Orepiću atentat na sebe. Desilo mi se i da mi se na auto cesti doslovce razletjelo u komade dva dana ranije zamijenjeno kvačilo i da sam ostao nepokretan u Austriji. Pa nisam prijavio atentat. Doduše ispsovao sam automehaničara na pasja kola i umalo se potukao s njim jer je odbijao zamijeniti kvačilo o svom trošku. Desilo mi se i da mi stop-svjetla nisu radila na posve novom dan ranije isporučenom autu, što je vjerojatno opasnije od vijaka na kotaču. Pa nisam pokrenuo priču o napadima na novinare. A da, jednom sam umalo naletio na kamion bez ikakvih stražnjih svjetala koji je vozio 40 km/h po auto cesti, noću, i po magli. Vjerojatno pokušaj atentata. Jednom su mi na službenom autu otkazali amortizeri sred auto-ceste, i auto je doslovce podivljao. Jer je idiot koji je održavao aute za firmu dao zamijeniti jedan stražnji amortizer, “a rekao mi je mehaničar da je drugi još dobar”. Pa je nešto zaštekalo i auto odlučio skakati na neamortiziranoj opruzi.

“Odšlepali su me do prvog ozbiljnog auto mehaničara (u Srbiji, op. MH) koji je auto preuzeo, obećao da će ga pregledati i ustanoviti uzrok kvara što je prije moguće. Čovjek me nakon nekog vremena obavijestio kako je ustanovio da su dva zavrtnja/šarafa na desnom prednjem kotaču prepiljena do pola i da je nakon 300 kilometara vožnje to uzrokovalo pucanje. (Naime, pokupio sam zavrtnje/šarafe, tj. njihove ostatke, na mjestu nezgode i ponio ih sa sobom)”, napisao je predsjednik HND-a. Koji inače živi i radi u Beogradu, što je nešto što nikom nije pretjerano čudno. Ono što je meni čudno je međutim da je Leković na auto cesti našao ostatke otpalih vijaka (srpski: zavrtanja, šarafa) i ponio ih. Valjda ima laserski vid. Jer kad vam na auto cesti nešto otpadne, nešto veličine vijka, to ćete naći samo ako imate natprirodne sposobnosti. Taj dio Lekovićeve priče isto nije baš jasan. Ali pretpostavimo da su vijci nekim čudom ostali na kotaču, Lekoviću za ljubav.

Srbofilni mediji su odmah nedvojbeno zaključili da je na Lekovića pokušan atentat. Leković je najavio da će razgovarati s Orepićem, ministrom unutarnjih poslova osobno. Što je nešto što običan građanin ne može. Naročito kad mu otpadne vijak s kotača. I miriši na povlašten položaj pred zakonom te korištenje osobnih veza.

A usto, zakon je takav da ministar unutarnjih poslova ne smije ni na koji način utjecati na tijek istrage, pa je nejasno što Leković želi svojim odlaskom Orepiću, osim istoga navesti da prekrši zakon i osobno se uplete u istragu. Ministar je, naime, politička funkcija. Ne stručna. I bilo kakvo upletanje ministra u bilo kakvu istragu je nedopustivo. Ako Leković želi da policija istraži njegov prednji desni kotač, u redu. Ali onda bi Leković trebao odgovarati pred javnosti i zakonom za optužbe na račun Hrvata, da ga žele ubiti, ukoliko se ustanovi da se radi o njegovoj izmišljotini, nestručnoj montaži kotača, ili tako nečem. To je difamacija!

Zašto bi, pobogu, itko išao vršiti atentat na politički i društveno savršeno nebitnu osobu kao što je Leković, za koju nitko ionako ne bi znao da postoji da nije bilo skandala oko njegovog izbora i da svako malo HND ne bombardira javnost uglavnom besmislenim priopćenima o “ugroženosti” svojih članova i protežea i prijetnjama i uvredama koje primaju na e-mail (primamo ih i mi, pa što, to je dio posla kad javno istupate)? Ili je to način da on sam sebe stavi u prvi plan, vid “attention whoringa”, privlačenja pažnje? Tko bi zaboga pokušao ubiti nekog pileći mu vijke na kotaču, kad su šanse da ćete time nekog ubiti jednake šansama da ćete ga ubiti tako što ćete mu ulaštiti pod nečim skliskim u dnevnoj sobi, a šanse da vas otkriju su pak poprilične? Ovdje se ne radi čak ni o “diletantskom” pokušaju, jer nitko ipak nije toliki diletant.

Ovdje se radi o ugroženom srpstvu, a znamo kamo vode te priče o “ugroženim Srbima” i “ustašama Hrvatima”. Takve optužbe na račun Hrvata su u pravilu notorni srpski šovinizam, i njihova svrha je jasna. Ugroženost Nijemaca u Sudetima je Hitleru poslužila kao izgovor za napad na Čehoslovačku, a ugroženost Srba u Hrvatskoj (koju je poticao sam Milošević) kao izgovor za napad JNA i ostalih četnika na Hrvatsku. 1971. je “slučaj Žanko” (Žanko je bio “ugroženi Srbin” koji se deklarirao kao Hrvat, doduše) poslužio kao izgovor za gušenje Hrvatskog proljeća. Kad Srbi počnu pričati o svojoj ugroženosti od “ustaša”, a te priče su sve glasnije zadnjih dana, od Pupovca koji bi rado da “Srbi u Hrvatskoj imaju ista prava kao Hrvati u Srbiji” (koji nemaju nikakva prava i odavno se već ni ne izjašnjavaju kao Hrvati) do Lekovića, obično to znači da su u stvarnosti, ne mašti, ugroženi svi drugi.

Iako je priča u ravnini one da su potres u Italiji izazvali Amerikanci pomoću HAARP-a i da su Hrvati u Vukovaru koristili “psihotronsko oružje”, zbog Lekovića više saborskih klubova tražilo je tematsku sjednicu Odbora za medije. Izvršni odbor (IO) Hrvatskog novinarskog društva (HND) u petak je pozvao nadležne institucije “na istragu i primjerene reakcije”, nakon “evidentnog pokušaja ubojstva” predsjednika HND-a Saše Lekovića. Evidentna je tu za sad samo paranoja. Sve drugo nije evidentno, ako uopće ičeg drugog ima, a što je malo vjerojatno.

Kako je priča naišla uglavnom na nevjericu, sad se u prosrpskim medijima počelo pisati o tome da je to “diletantski pokušaj atentata”. Ali u redu, neka policija temeljito istraži stvar, dapače, iako ne razumijem po čemu je policija u Hrvatskoj nadležna za nešto što se dogodilo u Srbiji, i za što je jedini dokaz priča srbijanskog auto mehaničara. No ako se ustanovi da je Lekovićeva priča šuplja, onda on prvo treba objasniti svoju tezu o ustašama koji ga hoće ubiti, što je zapravo insinuirao svojom objavom, a bilo bi dobro i da kaže koji je to ekspert-mehaničar iz Rume ili Stare Pazove, koji mu je rekao da mu je netko prepilio vijke (spski: zavrtnje, šarafe), kako to da su baš popucali na teritoriju Srbije a do tada su držali, te zašto odmah nije srpskoj policiji prijavio “pokušaj ubojstva”?

Puno toga Leković treba objasniti, a ukoliko se utvrdi da izmišlja atentate na sebe, ili da svoje paranoje tumači ustašoidnošću u Hrvata, treba ga kazneno prijaviti zbog uznemiravanja javnosti i lažnog prijavljivanja kaznenog djela, te difamacije. Što se mene tiče, ja s “ugroženim srpstvom” i “ugroženim Srbima” nemam predobra iskustva. Ali, biti “ugroženi Srbin” je uvijek bio dobar način da se pridobije pažnja javnosti u Hrvatskoj, a neki su od toga napravili sebi i egzistenciju.

Autor:

ZADNJE VIJESTI