REMONT MIG-ova: Vojna tajna, ili skrivanje velikog lopovluka?

Autor: Marin Vlahović

Na prijedlog Uskok-a, sudsko vijeće zagrebačkog Županijskog suda, odlučilo je suđenje optuženima u aferi oko remonta vojnih zrakoplova u Ukrajini zatvoriti za javnost. Takva odluka službeno je donesena radi sigurnosti Republike Hrvatske. Ova afera, dulje vrijeme izazivala je  pozornost javnosti i medija, a padale su i teške riječi poput veleizdaje. Ipak, na optuženičkoj klupi našlo se tek dvoje mogućih krivaca, Josip Čović i Ivica Josipović, a cifra koja se spominje kao mito, koji je dobiven za namještanje posla Ukrajincima, smiješnih je 10.000 eura.

Večernji list piše: Isključenje javnosti zbog zaštite nacionalne sigurnosti RH tražio je USKOK, a s njihovim zahtjevom se složila i obrana optuženika. Tužiteljstvo je u svom zahtjevu, kojeg je sud prihvatio, navelo da će se tijekom suđenja govoriti o MIG-ovima, njihovim karakteristikama i remontu. Naveli su da će vezano za to biti saslušavani svjedoci te čitana dokumentacija koja ima različite oznake tajnosti. Stoga su smatrali da bi objavljivanje takvih podataka moglo naštetiti sigurnosti i obrani RH, pa su zatražili isključenje javnosti. Njihovu je argumentaciju prihvatio i sud, a tijekom sudskog postupka iza zatvorenih vrata, za sada je predviđeno saslušanje 15-ak svjedoka. Među njima su i Ante Kotromanović, bivši ministar obrane, i Drago Lovrić, bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH. Prema optužnici USKOK tereti Čovića da je tražio 50.000 eura mita, a dobio 10.000 eura, kako bi određenoj tvrtki omogućio da dobije posao na remontu MIG-ova. Remont je obavljen u Ukrajini, znatno je kasnio, a nakon remonta neki su avioni i prizemljeni. Čović i Josipović su obrane iznijeli tijekom istrage i tada su negirali krivnju.“

To je, dakle, suština priče, koja se prodaje hrvatskoj javnosti. U pitanju je posao u vrijednosti 130 milijuna kuna, koji su Čović i Josipović prvo nudili za pedeset, a onda kao dva ”kokošara” pristali i na mizernih deset tisuća eura. Pet tebi, pet meni i svi zadovoljni. Pa zar gospoda u pravosuđu uistinu misle da su građani Republike Hrvatske totalni kreteni? Za početak, podsjetimo se kako je tekao sam postupak natječaja. Javilo se više ponuđača, čije ponude na kraju nisu prihvaćene i lobisti tih tvrtki upozoravali su Ministarstvo obrane, a navodno i samog ministra Kotromanovića, kako se u slučaju s Ukrajincima radi o čistom kriminalu s opasnim posljedicama za hrvatsko ratno zrakoplovstvo i nacionalnu sigurnost.

Sva upozorenja su ignorirana, a nakon toga uslijedio je novi šok. S Ukrajincima je potpisan ugovor i o remontu vojnih helikoptera. 25. listopada 2014. Davor Ivanković iz Večernjeg lista o slanju helikoptera na remont u Ukrajinu piše sljedeće: „Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (HRZ) na putu je gubitka većeg dijela svojih sposobnosti. Nakon dva remonta obavljena u Ukrajini (6 helikoptera i 12 MiG-ova 21) od ukupno 18 letjelica preuzeto je službeno 10, no i ti preuzeti u nezadovoljavajućem su stanju. Iskustvo s ta dva remonta dovoljno je da se izvuče zaključak: idući remonti ne mogu se odraditi uz pomoć Ukrspecexporta jer je situacija u remontnim zavodima Ukrajine, kao i u samoj državi, kaotična. No, MORH ne da nije donio takav zaključak, nego se doznaje kako će i idući remont druge grupe od šest helikoptera MI-8 opet dobiti Ukrspecexport, ovaj put Zavod Aviakon u Konotopu, koji se nalazi na istoku Ukrajine, oko 100 km od ruske granice!?”

Večernji list poslao je upit MORH-u da razjasni kako to da opet planira angažirati istu ukrajinsku tvrtku bez obzira na loša iskustva, kašnjenja i slabo odrađen posao. I zar ne misle da je problematično letjelice remontirati u zemlji koja je na rubu ratnog sukoba. Iz MORH-a su odgovorili samo na pitanje o sudbini prve grupe helikoptera: “Možemo vas izvijestiti da su prva četiri helikoptera dovršena i predana na uporabu, a u tijeku je priprema petog helikoptera za letna ispitivanja. Šesti helikopter u završnoj je fazi montaže…”. MORH kaže da je “za provedbu remonta prema MORH-u u svim segmentima odgovoran ZTC” pa da njih dalje pitamo.“

Znači, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske negira de facto odgovornost za ispravnost vojnih zrakoplova i helikoptera. Javna je tajna kako se veći dio servisa mogao obaviti i u samom zrakoplovnom tehničkom centru, za kojeg su također stizale ponude za kupnju, čak i od samog „Boeinga“. Na žalost, nekim strukturama odgovarao je kaos koji je zavladao u toj nekada uspješnoj i stručnoj ustanovi. Nestajanje i preprodaja dijelova zrakoplova te organizirani kriminal tolerirao se godinama, očito s ciljem da se ovakvi veliki poslovi remonta sklapaju sa stranim tvrtkama koje su voljne „počastiti“ čitavu hijerarhiju, ali ne s tisućama eura, nego s postotkom vrijednosti čitavog posla, koji Ukrajince u materijalu nije koštao gotovo ništa, jer su na naše zrakoplove stavljali stare dijelove, i vraćali ih u još gorem stanju, nego što su ih primili.

Da je čitavo suđenje sprdnja, više od riječi, govori i slika koja je objavljena u medijima. Gospoda direktori, za javnost dva kokošara koji su na poslu od 130 milijuna kuna, digli tek po pet tisuća eura opušteno, sjede u sudnici. Josipović se i blago smiješi, bez imalo neugode, svjestan komičnosti ove predstave koja je zatvorena za javnost. Nisam siguran da svi vojni zrakoplovi u Hrvatskoj lete, ali sam poprilično uvjeren da novac kod nas uvijek ima krila.

 

Autor: Marin Vlahović