Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

Kružoci kod zamamne Natalije i trač koji je ‘curio kroz zidove’?!

Autor: Denis Dorić, nezavisni istraživač/7Dnevno/4. kolovoza 2016.

U tjedniku Nacional 2006. je objavljena reportaža o Nataliji Vorobjovoj - „jednoj od najboljih ruskih pjesnikinja u egzilu, vrsnoj glumici i vrlo društvenoj osobi…“. Ona je bila “kraljica zagrebačkih salona”, a njen raskošno uređeni stan u srcu grada okupljalište društvene i umjetničke elite Zagreba.

U godišnjem javnom izvješću Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) za 2015. godinu se kaže da je „Hrvatska zadnjih godina predmet obavještajnog djelovanja država koje EU i NATO percepiraju kao sigurnosnu prijetnju i da u svom radu ove obavještajne službe koriste i tzv. aktivne mjere kojima nastoje utjecati na formiranje javnog mijenja zloupotrebljavajući hrvatski medijski prostor za svoje interese.Tako primjerice nastoje utjecati na javno mijenje glede uloge NATO-a i EU-a u aktualnim kriznim žarištima, predstavljajući hrvatsku vanjsku politiku i hrvatske saveznike u negativnom svjetlu“.

Kao što se vidi, izvješće nije eksplicitno, ali dobri političko-obavještajni analitičari odmah primjećuju da se, između ostalih, radi o ruskoj obavještajnoj službi.

U posljednje vrijeme svjedoci smo medijskih priča koje govore o profinjenim, tajnim vezama sada već bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka s osobama (Oksana Dvinskykh) i zakladama (Nova pokoljenja), koje su realno gledajući u mogućoj funkciji ruske obavještajne službe.

Osobno nisam iznenađen takvim događanjem, a radi objašnjenja moram se vratiti u relativno bližu prošlost.

U periodu 1988.-1990. godina, kada se već nazirao mogući raspad SFRJ, i kada je princip „zatvorenih usta“ iliti konspiracije popustio, do mene su iz partijskih struktura, dakle CK SKH dopirale informacije, očito temeljene na obavještajno-sigurnosnim ocjenama i procjenama Službe državne sigurnosti (SDS) da se Sovjetska obavještajna služba (SOS) već duže vrijeme u sferi tzv. aktivnih mjera, dakle u smislu traženja oslonaca i uporišta agenturnog tipa, orijentira na hrvatske političke emigrante i hrvatske nacionaliste u zemlji, sa strateškom procjenom da će spomenute kategorije biti u budućnosti dominantne u političkom životu Hrvatske. I druga osnova – planovi mogućeg agenturnog pridobivanja mogli su se doimati kao vrlo privlačni: pomoć u međunarodnim stručno-znanstvenim usavršavanjima, a znanstvenim istraživačima i privilegirani pristup dijelu osjetljivih ruskih arhiva.

Infiltracija kroz formu tzv. mješovitih brakova

Osim navedenog govorilo se da će SOS nastaviti i s već oprobanom agenturnom infiltracijom kroz formu tzv. mješovitih brakova. Radi se o visokoobrazovanim, obavještajno pripremljenim sovjetskim državljankama, koje kroz bračnu zajednicu s jugoslavenskim državljanima trebaju doći do jugoslavenskog državljanstva, a zatim se planski i organizirano usmjeravati prema središtima moći (političkim, ekonomskim, financijskim i sl.), a također i prema intelektualnoj kremi, koja je tradicionalno dobro informirana o svim značajnim područjima društvenog života. U tom smislu čak i tračevi imaju svojevrsnu obavještajnu vrijednost.

Dakle, ako se SOA-e želi ozbiljno baviti otkrivanjem metodologije rada ruske obavještajne službe i njezinih uporišta u Hrvatskoj, onda se prema ranije navedenom radi o prilično zanimljivom „bunaru“.

Ali svako teoretiziranje mora ipak imati svoju priču. Od desetak mogućih izdvajam sljedeću.

Radi se o nekadašnjoj glumici, književnici i pjesnikinji Nataliji Vorobjovoj (1948.). Ona se 1974. godine doselila u Hrvatsku, Zagreb, nakon što se 1973. kao državljanka SSSR-a u Moskvi udala za Olega Hržića, koji je tamo privremeno boravio s ocem Borisom, u to vrijeme novinarom-dopisnikom Vjesnika. Početkom devedesetih razvela se od Olega.

Godine 2001. napisala je u autobiografskoj formi knjigu „Žena u crnom rublju“. Prema njenim riječima, u vrijeme tvrdog sovjetskog komunizma pod Leonidom Brežnjevom, udati se za stranca bio je „strašan grijeh“. Također kaže, da je u svojoj 21. godini kao mlada perspektivna studentica glumačke akademije (Državni institut kazališne umjetnosti Lunačarski) „smogla hrabrosti viknuti jednom ljubaznom oficiru KGB-a, koji ju je pokušao vrbovati, da je ni pištoljem neće natjerati da potpiše obvezu o suradnji“.

Detalje samog pokušaja vrbovanja – što se od nje zapravo tražilo i očekivalo u obavještajnom smislu – nije objasnila. Osjećam, da njena književna ispovijest nije vjerna i uvjerljiva. Djeluje kao da je primarno usmjerena na pridobivanje simpatija u novoj okolini.

Ona po svom pedigreu, obrazovanju i subjektivnim kvalitetama prihvatljivima za obavještajni rad, spada u kategoriju osoba kojima se KGB rado približavao.

KGB i „bespomoćno vrijeme“

U knjizi „Putin – čovjek bez lica“ (2012.) autorice Mashe Gessen spominje se, da su Vladimiru Putinu, sadašnjem ruskom predsjedniku, kao studentu IV. godine Pravnog fakulteta pristupili pripadnici KGB-a vrbujući ga da po završetku studija pristupi aktivno njihovoj službi. Naime, prethodno prateći njegov razvoj, utvrdili su da je „vrlo dobar u brzom zbližavanju s ljudima“, što je jedna od povoljnih karakteristika u obavještajnom radu.

Da Natalija nije bez obavještajne kulture govore i detalji iz njene knjige, kada primjerice sugovornike upozorava da paze što pričaju u zatvorenom prostoru jer „zidovi imaju uši“.

Na jednom drugom mjestu Natalija spominje, dakle iskustveno vjerojatno zna, da se treba čuvati ponekog sugovornika sa skrivenim namjerama, koji „u džepu ima spreman magnetofon i ‘Minoltu’ s mikrofilmom“.

Dalje, bilo joj je poznato da su svi zaposlenici Generalnog konzulata SSSR-a u Zagrebu, od vozača do šefa predstavništva, pripadnici KGB-a.

Također pamtimo Natalijine riječi: „Da, vrbovanje KGB-a ipak ostavlja svoj trag. Bilo je to davno, ali kao da je bilo jučer. Vrijeme, vrijeme je ovdje uistinu bespomoćno“. Zagonetne su i Natalijine riječi izgovorene u to isto vrijeme: „Nitko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.

Po dolasku u Zagreb dugo je čekala jugoslavensko državljanstvo, a koje je mogla dobiti uz uvjet da dobije otpust iz sovjetskog.

Otac i majka „prebjegli“ na Floridu, Matvejević i Lončar uskaču u pomoć…

Jedan moj izvor koji želi anonimnost mi kaže da je cijelu proceduru jugoslavenskoj strani zbog međunarodnog aspekta zakomplicirala činjenica da su njen otac Jurij i majka Ženja, nakon što su 1977. godine posjetili Nataliju u Zagrebu, od tuda emigrirali u SAD, na Floridu. Radilo se ne o običnom, nego vrhunskom „prebjegu“ budući da je Jurij tada bio na poziciji zamjenika ministra kemijske industrije SSSR-a koji je sa sobom odnio sve značajnije dokumente o naučnim istraživanjima u tom području. Zbog očeva prebjega Natalija je, kako kaže, imala problema sa sovjetskom stranom, zapravo s predstavnicima Generalnog konzulata SSSR-a u Zagrebu.

Više puta dobivala je pisma u kojima su ju pozivali na razgovor u prostorije konzulata, da bi saznali detalje oko očevog prebjega.

O svom reagiranju Natalija kaže: „Bojala sam se… Uredno sam odgovarala na svako pismo, odbijajući njihove zahtjeve i pozivajući ih sebi, doma“.

Međutim, sovjetska strana pak takovu ponudu nije prihvatila, pa su prema Natalijinim riječima „pisma počela stizati sve rjeđe, a zatim su posve nestala“.

Natalijina priča o pismenim pritiscima iz tadašnjeg Generalnog konzulata SSSR-a u Zagrebu, prema njoj kao „neposlušnoj osobi“ može se tretirati kao dio igre kojom se prema jugoslavenskoj kontrašpijunaži zapravo trebao maskirati stvarni odnos. Ali stvari odjednom počinju ići u novom smjeru. U Natalijin problem sa statusnim pitanjem (državljanstvo) se kao posrednik umiješao sveučilišni profesor i književnik Predrag Matvejević (sin Vselovoda) sa suprugom Nadom, inače kućni prijatelji Hržićevih. Oni su oboje (Predrag, Nada) djeca starih ruskih emigranata: Predrag po ocu, a Nada po majci.

Predrag Matvejević je 1983. godine poduzeo korake preko svog prijatelja, tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, Budimira Lončara kako bi on preko sovjetskog veleposlanstva u Beogradu osigurao Nataliji otpust iz njihovog.

O njemu Natalija kaže: „Bio je diplomat svjetskog ranga. Visoki američki politički i diplomatski krugovi veoma su ga poštovali. Nekoliko puta veleposlanik u najvećim državama svijeta, član utjecajnih međunarodnih organizacija, savršene karijere, bez i najmanje mrlje“.

Leka sve riješio – u opuštenoj atmosferi

U knjizi „Žena u crnom rublju“ Natalija opisuje susret i razgovor s Viktorom Nikolajevićem Bojarinovim, savjetnikom za politička pitanja u Ambasadi SSSR-a u Beogradu na temu otpusta iz sovjetskog državljanstva. Prema Natalijinim riječima sve je bilo „opušteno i u šali, bez trunka napetosti“.

Sve se svelo na ispunjavanje formulara i nakon dvanaest godina čekanja Natalija je dobila otpust iz sovjetskog državljanstva, a zatim ostvarila prijam u jugoslavensko državljanstvo.

Dakle, sasvim drukčiji odnos od onoga koji je doživjela od sovjetskih diplomatskih predstavnika u Zagrebu? Kako to da je očev prebjeg najednom postao tako minoran?

Ima ozbiljnih indicija da je B. Lončar imao i ljubavnih aspiracija prema N. Vorobjevoj, na što ukazuju i Natalijine riječi da joj je nakon uspješne misije oko otpusta državljanstva pri pomaganju oblačenja kaputa „lagano pogladio ruku iznad lakta“, a nedugo zatim izrazio želju za posjetom Nataliji u njezinom stanu.

Sve je to, kako se vidi, u sveopćoj špijunskoj zavrzlami bilo krajnje neprimjereno, usko sebično i neprofesionalno, čak s mogućim štetnim posljedicama po tadašnji jugoslavenski sigurnosni sustav.

Sociolog Slaven Letica Lončara je u jednoj epizodi TV emisije „Peti dan“ (HTV, prosinac 2010.) nazvao erotomanom.

Pogovor u knjizi „Žena u crnom rublju“ pod naslovom „Zavođenje tekstom” napisala je profesorica knjževnosti i književna kritičarka Helena Sablić Tomić.

Njena je specijalnost inače analiza suvremene hrvatske autobiografske proze, posebno u smislu pitanja vjerodostojnosti informacija koje nudi autor. Smatra da treba tragati za istinama iz tuđeg života, posebno brižljivo čuvanim tajnama. Također je zaokuplja tzv. sindrom naknadne pameti u smislu da li autor filtrira situacije, događaje i trenutke, koji su odredili nečiji život.

„Njezino je sjećanje strpljivo tkanje žene pauka“

U samom pogovoru H. Sablić Tomić, između ostalog, kaže: „Njezino je sjećanje strpljivo tkanje žene pauka koji finim uzorcima kodira svoju intimnost… Natalija Vorobjova žudi za prikazivanjem istine… A njezina je istina crne boje jer nadahnuće spava u tamnim dubinama Vječnosti. I zato je njezin list papira također crn, jer joj on nudi udobnost i zaštitu, nudi joj misterioznost.

Međutim, samu bit misterioznosti u Natalijinom slučaju Sablić Tomić uopće ne naslućuje, a ni ne pokušava tragati u tom pravcu. A ta misterioznost leži, po svemu sudeći, u špijunskoj pozadini i po mojoj procjeni N. Vorobjova uopće ne žudi za prikazivanjem istine. Njoj se jednostavno ne smije vjerovati.

Vrijeme Natalijinog življenja u Zagrebu ide i u pravcu njene medijske afirmacije, ali s intencijom da ju se prikazuje kao bezazlenu umjetničku dušu.

U tjedniku Nacional 14. ožujka 2006. objavljena je reportaža o Nataliji Vorobjovoj u kojoj je označena kao „jedna od najboljih ruskih pjesnikinja u egzilu, vrsna glumica i vrlo društvena osoba, koja ne može živjeti bez ljudi“. Sama objašnjava, da „nikada nije išla u lov na ljude i nije nasilno sklapala prijateljstva“. Spominje se njen raskošno kao salon opremljeni stan u centru Zagreba, dugogodišnje okupljalište u kojem ona – kao domaćica s epitetom “kraljica zagrebačkih salona” – i obično četiri ugledna bračna para, svi odreda pripadnici društvene i umjetničke elite Zagreba, vode svekolike rasprave (političke diskusije, rasprave o kazalištu, novim knjigama i izložbama), naravno sve uz obilno jelo i piće. Bračni parovi – gosti se izmjenjuju tako da je uvijek jedan par novi.

Tko financira takva uživanja? Natalija svojom mirovinom manjom od 2000 kuna to sama ne može podnijeti.

Sve više vjerujem, da je njen raskošni stan na Mažuranićevom trgu u Zagrebu, u kojem dominiraju skulpture Dušana Džamonje i slike Dimitrija Popovića, mjesto sastajanja hrvatske intelektualne elite, prepun tajnih kamera i mikrofona koje je postavila ruska obavještajna služba, koja na taj način crpi svekolike informacije, istinite i tračeve i tako stvara nepatvorenu sliku o hrvatskoj stvarnosti. Uporište za takvo razmišljanje nalazim u sličnom slučaju u Zagrebu (1928.-1939.) kada je knjževnica Irina Aleksander (1900.-2002.), ruska emigrantkinja lijevog opredjeljenja, vrlo popularna, gotovo kultna osoba u krugovima istovrsne zagrebačke inteligencije u svom domu u Đorđićevoj br. 7 bila organizator sastajanja najeminentnijih ličnosti hrvatske kulture (književnici Miroslav Krleža, Novak Simić i dr.) i gdje se sigurno mogla čuti neka priča o intimnim „strogo čuvanim tajnama tadašnjeg kulturnog i društvenog jet-seta“. O njoj su tada Zagrebom kolale priče da je zapravo kao špijunka došla po zadacima sovjetske obavještajne službe.

Natalijine dvije zbirke “špijunske lirike”

U Zagrebu su joj objavljene dvije dvojezične zbirke (hrvatski, ruski) poezije i to “Proročanski prsti” (2006.) i “U obnaženim zrcalima” (2009.). Teorija književnosti ne poznaje žanr “špijunske lirike”, a ovdje se radi upravo o tome.

U “Proročanskim prstima” jedna je pjesma posvećena Boži Biškupiću (4.11.2002.), pa je i taj momenat vjerojatno odigrao neku ulogu u smislu da je zbirka poezije “U obnaženim zrcalima” objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH, kojem je na čelu bio Biškupić.

Veza Vorobjove i Biškupića ima posebnu težinu, ako znamo da je Biškupić autentični svjedok Sanaderove rastrošnosti vezano za kupovinu skupocjenih umjetničkih slika, a što je ukazivalo na poteze znatno izvan realnih financijskih mogućnosti. Biškupić je u tome vrlo vjerovatno govorio Vorobjevoj, a ona prenosila svojim obavještajnim mentorima kao dragocjen podatak, ujedno podloga za promišljanje o Sanaderovim ukupnim kriminalnim sklonostima i s tim u vezi stvaranja strategije svog obavještajnog interesa na hrvatskom prostoru.

“Životom se kockamo mi”

U predgovoru zbirke “Proročanski prsti” pjesnik, esejist, novelist, dramatičar, prevodilac Luko Paljetak (od ožujka 2011. član Ruske akademije književnosti) kaže, da su “Natalijine pjesme ujedno i njena biografija”, te pojašnjava: “Pjesnik je za nju vidovnjak, onaj koji vidi ono što drugi ne mogu vidjeti, onaj koji to vidi na drugima nevidljiv način…”.

U smislu teme “tajnovitost slučaja N. Vorobjove” ukazujemo na upotrebu sljedećih jezičnih konstrukcija: “Živimo dva života”, “Veleizdajnici smo – krivac je stih”, “Sve stavljamo na kocku”, “Životom se kockamo mi”, “Tko kome jamu kopa?”, “Tko je klevetnik, doušnik? Zar najbolji prijatelj?”.

U zbirci “U obnaženim zrcalima” nailazimo na slične konstrukcije, čija bi nam dodatna objašnjenja same autorice pomogla u razotkrivanju njenog “zagonetnog lika”.

Navodimo sljedeće stihove: “ Kakav je to život bez straha? Bez straha i staza dalekih”.

U pjesmi “Domovina”, posvećenoj “staroj mudroj Rusiji mati”, zadnji stih glasi: “Ja ću se vratit”.

U pjesmi na temu “sudbine” kaže: “Nemoj me tjerat, nemoj me grdit,/ Hirovita sam, znaj, posvema,/ Prigrli, podrži, zagrli, zavoli,/ Pomogni nam na putu objema,/ Na putu je zamka, na putu je korov,/ Na putu je muka kud god se krene…”.

U pjesmi “Tajna šutnje” kaže: “Tko drži tajne tajno?/ Tko tajnu čuva trajno?/ Tajni joj pečat stavlja,/ Još šest joj pečata spravlja,/ Tajanstvena je tajna.”

Natalijin roman pod naslovom „Četveroručna sonata“ (2012.), koji je napisala zajedno s pjesnikom Lukom Paljetkom, je ustvari autobiografski zapis o njenom ljubavničkom odnosu s oženjenim hrvatskim diplomatom, s kojim se u tajnosti sastajala u svom stanu.

„Ja sam bila slobodna, a Leka se bojao“

Na osnovi autoričinih točnih i preciznih opisa lika i djela tog diplomata, te nekih biografskih podataka i karakternih crta, te povezujući navode iz njene prethodne knjige („Žena u crnom rublju“, 2001., gdje spominje diplomat pod imenom Branimir Lovrić, utvrdio sam da se radi o Budimiru Lončaru – Leki, zadnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova (dužnost napustio 26.12.1991. godine, a neposredno poslije toga na zidovima zgrade su se pojavili grafiti „Leka-izdajica“, a u kuloarima se šaputalo da je „američki čovjek“), potom vanjskopolitičkom savjetniku predsjednika RH Stipe Mesića.

Ljubavni odnos trajao je godinu i pol dana, ali kada se odvijao nije vremenski precizirano. Natalija kaže, da je u taj odnos uplovila iz znatiželje.Također, da ih je u mnogome povezivala strast i intelekt.Spominje i njegovu pamet, brza zapažanja i reagiranja, lucidnost.

U tom odnosu, prema Natalijinoj ocjeni, ona se kao rastavljena žena, bez obaveza, osjećala slobodno, a on se bojao. Bojao se kompromitacije, jer je bio oženjen. Bojao se i mogućeg angažmana tajnih službi, koje bi mogle dokumentirati njegovu izvanbračnu vezu i tako mu uništiti karijeru.

Zašto je ljubavna veza prekinuta, Natalija precizno ne navodi, ali ulazi u prostor špijunske terminologije, koja ukazuje na njenu obavještajnu osviještenost i znanje, pa govori: „…Možda su ga ucijenili, natjerali, zaprijetili mu… Pratili su ga, nisu ga pratili… zašto se povremeno pojavljuje u toj (njenoj) četvrti? Kome se on ondje šulja i zašto? Možda krije neku zavjeru, vrbuje mirne ljude u špijune!“

Time Natalija i sebi daje špijunski značaj. Iako je znala za njegov udbaško-obavještajni angažman kroz karijeru, kaže (kroz usta L. Paljetka), da ga nije nikad pitala, „tko te poslao… u moj život?“

Natalija kaže da „roman nije pisala radi obračuna sa svojim ljubavnikom, jer bi to bilo zločesto, nego prije radi analize same sebe, manje njega, te da o politici nikad nisu razgovarali“.

Osobno sam drukčijeg mišljenja. Natalija je naškodila liku i djelu B. Lončara. Ali je i B. Lončar prije svega naškodio sam sebi upuštajući se u ljubavnu avanturu, koju je upravo kao profesionalac trebao zaobići, pogotovo što je trebao prepoznati da je Natalija mogući akter špijunskih igara. Sada je sve to razotkriveno i postoji osnovana sumnja da je i B. Lončar upravo osmišljenom akcijom KGB-a, korištenjem Natalije, uvučen u obavještajne igre.

Od svibnja 1999. Natalija je član Saveza ruskih pisaca. Od 2005. je dopisna članica Ruske akademije književnosti, a od listopada 2008. i njen redovni član. Nosilac je ruskih odličja „Orden Katarine Velike II. stupnja“ (2007.) i „Orden Lomonosov“ (2007.). I ovi detalji govore da je njena tajna misija prikrivena javnim priznanjima. Naime, praksa nam pokazuje da su se sovjetsko-ruske tajne službe nemilosrdno obračunavale s „izdajicama domovine“, a tako nam se u samom startu Natalija nastojala prikazati.

Autor: Denis Dorić, nezavisni istraživač/7Dnevno/4. kolovoza 2016.

ZADNJE VIJESTI