pixabay.com
pixabay.com

Kriminalizirati treba tjeranje žena na pobačaj, ne odgovaranje od njega

Autor:

Velika se bura digla u javnosti zbog grupa koje žele odgovoriti žene od pobačaja. Na stranu sad kriminalizacija pobačaja - ono što bi svakako trebalo kriminalizirati je nagovaranje žena na pobačaj, bilo da dolazi od strane obitelji i roditelja, oca djeteta, supruga, ili aktivista za "građanska prava". Ako se pobornici već pozivaju na pravo žene da sama odlučuje "o svojem tijelu", iako fetus nije dio ničijeg tijela već zasebni organizam, živo biće, zašto onda ignoriraju da je pobačaj u većini slučajeva posljedica pritiska na ženu od strane okoline? Da je to češće odluka svih drugih, a najmanje žene?

Puno buke se u javnosti diglo oko molitvi ispred klinika u kojima se obavljaju pobačaji. No svačije je pravo javno moliti, pa i nagovarati ljude da se ostave poroka, droge, alkohola, bilo čega, ili da odustanu od pobačaja. Isto tako je svačije pravo misliti o njima što ga volja. Naravno, kad bi netko po medijima izvrijeđao gay aktiviste onako kako se po njima vrijeđa katoličke aktiviste, istim riječnikom poput naslova na jednom visokotiražnom portalu – “pizduni licemjerni, molite se pred Saborom i na gazdinom imanju”, portal bi zacijelo smjesta bio zabranjen. I kad smo kod te usporedbe: kao što je poruka gay aktivista “homofobima” pred održavanje gay pridea bila “ako vam smeta, gledajte na drugu stranu”, ista poruka važi i za one kojima smetaju molitvene grupe. Ako vam smeta, gledajte na drugu stranu. Ne obazirite se.

Uz sve argumente koje pobornici “prava na izbor” iznose, pobačaj je i dalje nesporno ružan i nemoralan čin. Što ne znači da on kao takav nužno mora biti kriminaliziran. No, sve argumente pobornika “prava na izbor” je jako lako pobiti, jer se zasnivaju na logičkim pogreškama. Život, kao prvo, nesporno počinje u trenutku začeća, ne prije i ne kasnije. To je jednostavna i nesporna biološka činjenica, a na stranu sad i religija i ideologija, znanost – biologija – je jedina ovdje mjerodavna da bi se utvrdilo kad život počinje. U trenutku začeća ljudsko biće, tada još u fazi embrija, ima posve definirane sve osobine koje će imati i cijelog života, do smrti. U tom trenutku ima 46 kromosoma, 23 od oca i 23 od majke. Sav genetski nacrt svake pojedinosti poput spola, visine, boje kože, inteligencije, sve do osobnosti, nadarenosti za muziku ili sklonosti alkoholu, je već tu. U tom trenutku to je već posve određeno, jedinstveno, i neponovljivo ljudsko biće. “Fetus nije dijete” je isto pogrešan argument, jer “fetus” i “dijete” su samo faze u razvoju čovjeka, istog čovjeka, ne nekog drugog. Život svakog živog bića iznad razine bakterija i jednostavnih organizama koji se razmnožavaju partenogenezom počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, bila to bukva, zlatna ribica, muha, ili ljudsko biće. Početak života nije teško odrediti, iako se često na njega pokušava baciti ideološka magla.

Zato su imbecilne priče da je “masturbacija genocid” i da žena ima pravo raditi što hoće sa svojim jajnicima. Neoplođene spolne stanice imaju DNK roditelja i dio su njihovog tijela. Oplođena stanica nije dio ničijeg tijela, već jednostavno posve drugi organizam. To što se nalazi u tijelu majke ne znači da je dio tog tijela, jer svi dijelovi našeg tijela dijele isti DNK, što je osnovni kriterij za razlikovanje dvije zasebne jedinke, i to je jedini kriterij po kom treba suditi radi li se o dijelu tijela žene ili zasebnom živom biću. Svaki drugi kriterij je neznanstven i proizvoljan, ideološki uvjetovan i kao takav neozbiljan. Fetus od začeća ima sve osobine svakog živog bića na zemlji – održava homeostazu, dakle razmjenjuje tvari s okolinom (okolina je u početku tijelo majke), ima kapacitet za rast, za adaptaciju na okolinu, mogućnost odgovora na podražaje,  i potencijal za reprodukciju.

Usto, česti argument “ja imam pravo raditi sa svojim tijelom što me volja”, osim očite laži da se tu radi o dijelu ženinog tijela, sadrži još jednu lažnu tvrdnju – naime, vi nemate pravo raditi sa svojim tijelom što vas volja. Ne možete doći doktoru i tražiti da vam amputira zdravu ruku ili glupu glavu jer je to dio vašeg tijela i vi imate pravo s tim raditi što vas volja. Nemate. A trudnoća nije bolest, osim u slučaju kad ugrožava život majke i kad je prekid medicinski opravdan, što je rijetko. Ostranjivanje zdravog fetusa iz utrobe nije odstranjivanje tumora niti čira, to je drugo i zasebno živo biće. Koje možda ne može preživjeti bez tijela majke, ali to svejedno nikom ne daje moralno pravo na pobačaj.

Argument da je protivljenje pobačaju uvjetovano kršćanskim uvjerenjima, i da je pobačaj ljudsko pravo, je također pogrešno: Hipokratova zakletva, u svom izvornom obliku, kaže: “Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako ne ću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.” Dakle, eutanazija i pobačaj su smatrani nemoralnim i neprihvatljivim od samog rođenja medicine kao znanosti, a Hipokrat je živio oko pet stoljeća prije Krista i svakako nije bio katolik. Isto tako, pobačaj je smatran nemoralnim činom u svim civilizacijama izvan kršćanskog kruga, pa i u visoko razvijenom Japanu danas nije tako liberalan kao na zapadu. Negdje je bio kriminaliziran, negdje ne, ali nigdje i nikad nije smatran poželjnim niti moralnim, kamoli “ljudskim pravom”. Ponegdje tek izlazom u nuždi, nečim što možda nije zabranjeno ali je svakako nepoželjno, ružno i loše, suprotno etičkom kodu društva koje, ako je civilizirano, štiti svaki život.

Zašto onda naša civilizacija štiti život od rođenja, ne od začeća? Jer američki ustav definira stvari na taj način, svi ljudi imaju pravo na život, i sva druga prava, od rođenja. Jer kad je pisan nitko o pobačaju nije niti razmišljao, to se smatralo nečim što se podrazumijeva da je nemoralno. Zato je Vrhovni sud SAD sedamdesetih u sporu jedne djevojke – tada maloljetne alkoholičarke i beskućnice, koju su odvjetnici, zagovornici pobačaja, iskoristili kao žrtvu, i koja je pristala da je zastupaju za picu i dvije pive, a kasnije postala veliki borac za pravo na život, pa se tako i danas bori da se zakon koji nosi njeno ime, Roe, poništi – protiv države dosudio da ona ima pravo na pobačaj (koji inače nikad nije izvršila, veće je rodila dijete i dala ga na usvajanje). Kako SAD dominira kulturom zapada i svijeta, taj zakon se ubrzo proširio na Europu i sve ostale države.

Argument o tome da dijete ne osjeća bol, nema svijest, da je to samo nakupina stanica bez mozga, je isto višestruko pogrešan. Iz moje perspektive i brojni zagovornici pobačaja, kad slušam njihovu argumentaciju, djeluju kao nakupine stanica bez mozga, i za brojne druge ljude smatram da su zapravo nakupina stanica bez mozga, pa mi to ne daje pravo da ih ubijem. Naime, svijest i mozak nisu ono što definira živo biće, niti čovjeka. Mozak i svijest su zapisani u genima fetusa, još nisu razvijeni, ali je svaka informacija o mozgu budućeg djeteta već prisutna od začeća. Taj mozak i ta svijest postoje, samo nisu posve razvijeni. Kad bismo argument da fetus ne osjeća bol i nije pri svijesti u trenutku pobačaja uzeli kao validan, morali bismo prihvatiti da je u redu ubiti osobu koja spava jer neće osjetiti bol, ili silovati ženu u nesvjesti. Ionako se kasnije ničeg neće sjećati.

“Reproduktivno zdravlje žene” je isto eufemizam koji je smišljen da bi se zamaglila priroda stvari, jer pobačaj s reproduktivnim zdravljem žene nema veze, naprotiv, pobačaj i te kako može rezultirati kasnijom neplodnošću, a vrlo često rezultira i kroničnim depresijama i psihološkim teškoćama u kasnijem životu. Davanje djeteta na usvajanje proizvodi manje traume.

No postoji još jedan argument, koji kaže da će pobačaja ionako uvijek biti, pa je bolje da ga žene obavljaju u kontroliranim uvjetima nego kod šarlatana koji mogu ugroziti zdravlje žene. Taj argument je isto u osnovi sporan, jer kaže “ako nešto ne možete iskorijeniti, onda je bolje da bude legalno”. No, iskorijeniti ne možemo ni narkomaniju, pa droge svejedno nisu legalne. Istina, dijelimo čiste igle i heptanone narkomanima. No ne dajemo pljačkašima banke neprobojne prsluke kako bi pljačka prošla sigurnije za njih, i kako bi oni lakše ubili nekog bez da sami stradaju. Nismo legalizirali silovanje zato što ga je ionako nemoguće iskorijeniti, i ne dijelimo silovateljima besplatno kondome. A ovdje se u koančnici ipak radi o ubijanju drugog ljudskog bića, ma koliko neki to jednostavno ne žele čuti. Jer, fetus nesporno jest ljudsko biće. “Fetus” je samo faza njegovog razvoja, a ne nešto drugo. Kao što dijete nije nešto što “nije još čovjek”, već budući čovjek, ali i dalje ista jedinka. Ne neka druga ni nešto drugo, neživo.
No i kad prođemo sve te argumente, ostaje činjenica da javnost, većinom, podržava to da pobačaj bude legalan i dostupan. Kako živimo u demokraciji, zakoni se donose prema zahtjevima većine (ili bi trebali, što nije uvijek slučaj jer se nešto često mimo zahtjeva većine proglasi “ljudskim pravom” i nametne dekretom). Stvarno, zašto bi nas, ili bilo koga, bilo briga hoće li netko utamaniti vlastito potomstvo? Ako izuzmemo notornu činjenicu da niti jedna bogata i razvijena država, osim SAD, nema dovoljno djece da bi se održao broj stanovnika, i da ćemo uskoro izumrijeti, a većinsko stanovništvo Europe postati Arapi? To, kad smo već kod toga, pobija gluposti da “ljudi nemaju novca za djecu” – što je društvo bogatije, u njemu ima manje djece. No, u bogatim društvima prevladava filozofija liberalizma, a to je u osnovi filozofija sebičnog i razmaženog derišta koje odbacuje odgovornost za svoje postupke i prebacuje je na “državu” i “društvo”.

Možda nas i ne treba biti briga. Ali ako prihvatimo osnovnu feminističku mantru, a to je “žena ima pravo odlučivati o svom tijelu”, ostaje jedan problem. “Tu se ne radi o izboru. Radi se o profitiranju na smrti nerođene djece dok se ženama govori da je to za njihovu emancipaciju”, rekla je Carly Fiorina, bivša izvršna direktorica Hewlett Packarda, korporacije sa 150.000 zaposlenih. Ona je već u ranim tridesetim bila u vrhu managementa telekomunikacijskog diva AT&T-a, a stigla je podići dvoje djece unatoč briljatnoj karijeri. Problem je slijedeći: u većini slučajeva, odluka žene da ode na pobačaj nije njezina odluka. To je pritisak okoline, to je sramota, to je “što će ljudi reći”. To je pritisak roditelja, koji ne žele “sramotu”, kao da je dijete nešto čega se treba sramiti, bilo i vanbračno. To je licemjerje društva koje ne želi reći da bi se malo koja žena odrekla vlastitog djeteta da ne živimo u društvu gdje je roditi vanbračno dijete često veća sramota nego ga u tišini kukavički pobaciti. Treba malo više hrabrosti i emancipiranosti da bi se trudnoću priznalo, nego da bi se skrivečki otišlo doktoru. Zato smatram da bi trebalo odluku, ako je već pobačaj legalan, prepustiti – ženi. Ne obitelji, ne suprugu, ne nikom drugom. I kažnjavati one koji vrše pritisak na žene da obave pobačaj, po sličnom receptu po kojem ne kažnjavamo narkomane, nego dilere, i po kojem Šveđani ne kažnjavaju prostitutke, ali kažnjavaju mušterije. A naročito strogo kažnjavati one koji to rade iz ideoloških pobuda, da bi vodili neki svoj sveti križarski rat protiv kršćanskog i svakog drugog morala.

Autor:

VEZANE VIJESTI

ZADNJE VIJESTI