Komunistički ubojice imaju mozak dresiranih zvijeri!

Autor: prof.dr. Josip Jurčević i Roman Ljeljak/7Dnevno/15. siječnja 2016.

“Uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu… Kad me on pogleda kao zvjerka neka... Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Kad, Maks se digao na noge...”, hvalio se Maksov ubojica Ilija Stanić

Režim komunističke Jugoslavije dugo je pripremao likvidaciju Vjekoslava Luburića – Maksa. Razlog likvidacije nije tražen u ratnoj Luburićevoj ulozi, nego u njegovom poratnom protugoslavenskom djelovanju. Luburić je bio jedan od najžešćih zagovornika uspostavljanja samostalne hrvatske države, a pretpostavka za to bilo je rušenje Jugoslavije. Smatrao je, ako nema drugih načina, da radi rušenja Jugoslavije treba „surađivati i s crnim vragom“.

Udbin lov na Luburića bio je iznimno zahtjevan jer je on od djetinjstva živio u iznimno teškim i opasnim okolnostima te je stoga bio posebno iskusna i oprezna osoba.

Luburić prije i tijekom Drugog svjetskog rata

Vjekoslav Luburić rođen je 1913. u Humcu pokraj Ljubuškog. Već je 1923. doživio obiteljsku tragediju: jugoslavenski su mu žandari uhitili, zlostavljali i potom ubili oca. Vlasti su Vjekoslava isključile iz gimnazije u Širokom Brijegu i zabranile mu daljnje školovanje.

On je 1932. pobjegao u Mađarsku na veleposjed Janka-puszta kod Nagykanizse, kojeg su rani pripadnici domobransko-ustaškog pokreta zakupili 1931. i pretvorili u vojni vježbovni logor (Gustav Perčec, braća Ivan, Ignac i Bela Domitrović, Stjepan Petrović, Marijan Mađerić, Dragutin Sikirica, Ivan Mraz, Mijo Kralj, Ivan Raić, Martin Nemec, Zvonimir Pospišil, Ivan Gabaja, Mijo Bzik, Ivan Perčević, Emil Lahowski i dr.).

Luburić je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obnašao različite dužnosti i imao različite uloge. Bio je upravitelj Ureda III Ustaške obrane, tj. zapovjednik svih ustaških logora na području NDH. Zločini počinjeni u logorima ostali su u poratnim desetljećima osnovni znak kompromitirajuće prepoznatljivosti i Luburića i NDH, a s tom stigmom nastojao se neopravdano obilježavati gotovo svaki poratni hrvatski državotvorni pokušaj i ideja, pa čak i neki oblici hrvatstva koji su dolazili i iz komunističkih redova.

Sa svojom pokretnom postrojbom Luburić je bio na različitim bojištima, te ja zbog zasluga i hrabrosti dobio više odličja i naziv viteza. Jedno vrijeme je – zbog sukoba s Nijemcima – proveo u internaciji u okolici Lepoglave. U njegovom stanu u Zagrebu tri je mjeseca u kućnom pritvoru boravio Ratko Maček, a s njim su u stanu zajedno bile Luburićeva majka i dvije sestre. Ujesen 1944. Luburić je dobio čin generala Hrvatskih oružanih snaga, a na samom kraju rata imenovan je zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju.




Hrvatski narodni odpor (HNO)

Poslije rata Luburić je sa skupinama „križara“ na području Bilogore i Slavonije nastavio pružati oružani otpor komunističkom režimu. U listopadu 1945. teško je ranjen na Papuku, pa su ga njegovi vojnici odveli u Mađarsku, odakle je 1946. pod imenom Maksimilijan Soldo stigao u Austriju i Francusku, te 1949. u Španjolsku – u mjesto Carcagente kod Valencije.

Nakon što je Staljin 1948. otvorio sukob s Titom, mnogim hrvatskim izbjeglicama je postalo jasno da je zapadni svijet – zbog hladnoratovskih razloga – postao glavni čuvar opstanka Jugoslavije i njenog režima. U ove se interese uklopio i Ante Pavelić, pa je stoga raslo nezadovoljstvo onih koji su bili za oružane akcije i protiv Pavelićeve pasivne „politike čekanja pogodnog trenutka“. Luburić je bio prvi koji se za Pavelićeva života otvoreno suprotstavio takvoj politici i zbog toga je isključen iz Ustaškog pokreta.




Godine 1955. Luburić je osnovao Hrvatski narodni odpor (HNO), koji u programu – radi stvaranja samostalne hrvatske države – nije postavio ograničenja svojem djelovanju, što znači da su bili uključeni konspiracija i oružane akcije svih vrsta. HNO je razgranao svoja područna tijela u obje Amerike, Australiji i nizu zapadnoeuropskih država. Na čelu HNO-a nalazio se pročelnik, i to je do svoje smrti bio Luburić, koji se u pismima i člancima često potisivao kao „general Drinjanin“.

HNO je od samih početaka imao i vlastitu tiskaru koja se nalazila uz Luburićev dom. To je omogućilo opsežnu izdavačku djelatnost HNO-ova nakladnog poduzeća „Drinapress“. Izdavane su knjige, časopisi „Obrana“ i „Drina“ te promičbeni materijal. Luburić je u strukturu HNO-a i izdavačku djelatnost najprije uključio niz domobranskih i ustaških časnika, među kojima je bio i pukovnik Ivan Stier, djed Davora Ive Stiera, sadašnjeg istaknutog zastupnika Republike Hrvatske u Europskom parlamentu.

Priručnik pukovnika Ivana Stiera

„Drinapress“ je objavila vojni priručnik „Elementi i metode komunističke gerile“, kojeg je napisao pukovnik Ivan Stier, a autori predgovora su španjolski general Jose Diaz de Viliegas i general Luburić. U priručniku Stier opisuje i analizira svoja iskustva ratovanja protiv komunističkih partizana na području NDH. Priručnik se dosta koristio 1970-ih, tijekom intenzivnog protugerilskog ratovanja u Južnoj Americi, koja je bila zahvaćena radikalnim ljevičarskim terorizmom.

Hrvatskoj javnosti su posebno zanimljiva ratna iskustva pukovnika Stiera, jer pomažu boljem razumijevanju strašnih zločina i zvjerstava koje je komunistički režim počinio u poraću nad Hrvatima. Stier navodi kako je komunistička strategija u tome „da se razori vjera, tradicija, ustanove i organizacije da bi se nametnule svoje”. Opisujući svoja konkretna iskustva s jugoslavenskim komunističkim gerilcima, Stier je zaključio kako „sve ono što partizani čine nadmašuje ono što se može naći u Danteovu paklu, među ljudožderima ili u fantastičnim pripovijestima,“ jer je Partija komunističkom gerilcu toliko uništila intelekt da mu mozak funkcionira kao i kod dresiranih zvijeri.

Stier je naveo primjere zastrašujućih masakriranja koja su počinili komunistički partizani. Oni su palili žive zarobljenike, razapinjali ih na križ, „ženama su rezali dojke, a muškarcima udove i stavljali bi im ih u usta, ili bi im na licu ili drugom dijelu tijela urezali zvijezdu, kukasti križ ili koji drugi znak“.

Poruka izmirenja hrvatskim partizanima

Luburić je u prvoj polovici 1960-ih sve intenzivnije surađivao s mlađim hrvatskim naraštajem, koji je napuštao komunističku Jugoslaviju. U časopsu „Istarska Drina“, 1964., je objavljen Luburićev tekst „Poruka izmirenja Hrvatskog narodnog odpora hrvatskim partizanima“. U Poruci su potpuno jasno navedeni temelji tzv. hrvatske pomirbe, koju je kasnije razrađivala i zagovarala nekolicina hrvatskih političara i organizacija u domovini i iseljeništvu (Branimir Jelić, Bruno Bušić, Franjo Tuđman…).

U Poruci je navedeno i sljedeće: „Nepravda nas je zbližila i zlo pobratimilo. Bije nas ista prekodrinska ruka … zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela ‘U’, kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU… Kako vidiš, idemo istim putem. Jedno smo, samo što ja živim u ilegalnosti, a Ti u legalnosti, što Ti je u rukama oružje, a ja sam praznih ruku. Čuvaj svoje mjesto, jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas, kada ćeš moći petokraku zamieniti kockastim grbom i postati gospodarem našem moru i našoj Hrvatskoj. Od danas budimo samo jedno: Samo borci za Hrvatsku!“

Likvidacija Vjekoslava Luburića

Luburićev oprez i konspiracija probijeni su 1967. godine, kad je bio u potrazi za povjerljivim pomoćnikom u svojoj tiskari.

Ilija Stanić rođen je 1945. u Čelebićima, u općini Konjic. Otac mu je bio Jozo Stanić – Jozika, koji je u ratu bio hrabri vojnik Luburićeve Obrane, a u poraću je čak do 1950. pripadao križarskoj skupini koja je oružano djelovala na području srednje Bosne I Hercegovine.

Udba je Iliju Stanića vrbovala u zeničkom zatvoru, te je on 1966. stigao u izbjeglički logor u Zürndorf u Njemačkoj s legendom sina hrabrog Luburićeva vojnika. Ilija Stanić je u Udbi imao pseudonim „Mungos“, a i njegov brat Luka je također bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Martin“. „Mungos“ je iz Njemačke i Španjolske održavao vezu s Udbom uglavnom preko brata „Martina“.

Agent slovenske Udbe Milan Dorič („Hanzi“) povukao je prvi potez spajajući Iliju Stanića i članove HNO-a u Bavarskoj, te je u rujnu 1967. Stanić stigao kod Luburića i izdržao sva sigurnosna iskušavanja pred koja ga je stavljao Luburić. Luburićevo povjerenje prema sinu svog poginulog vojnika bilo je toliko veliko da je Stanić godinu I pol živio u kući s obitelji Luburić.

U travnju 1969. ukazala se prilika za Luburićevu likvidaciju. Stanić je sam odabrao dan (nedjelja, 20. travnja) kad nikoga na duže razdoblje nije bilo u kući i kad je preostalo dosta vremena za bijeg iz Španjolske. Kad je Stanić stigao u Jugoslaviju, sarajevska Udba je tonski snimila njegov detaljni isakaz o okolnostima i zvjerskom načinu izvršenja likvidacije Vjekoslava Luburića:

„…U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu. U tom momentu ja sam mislio da se nikad više neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Kad, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica, kao tikva. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju…“.

Zvijezda „Regiona“

Stanić je postao bogato nagrađena Udbina zvijezda. Osam je godina živio provodeći se u Beogradu na trošak Udbe. Potom se preselio u Sarajevo, u kojem mu je također dodijeljen stan, iznimno dobro plaćen posao i osobni automobil.

Usprkos tome što se u prvoj polovici 1990-ih ratna situacija u Sarajevu i BiH dramatično mijenjala, Stanić je neprekidno ostajao pod zaštitom razgranate multinacionalne udbaške mreže. O njegovoj sigurnosti su posebno skrbili sarajevski udbaši koji su prije 1990. u Udbi bili zaduženi za likvidacije hrvatskih iseljenika: Sabib Drnda (Bošnjak), Dragan Adnan (Srbin) i Tomislav Kokor (Hrvat). Drnda se nakon raspada Jugoslavije smjestio u bošnjačku sigurnosnu službu (Agencija za informacije i dokumentaciju – AID). Adnan je postao pomoćnik ministra policije u zločinačkom entitetu – Republici Srpskoj. Kokor je postao šef Sigurnosno informativne službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a) u Sarajevu.

Početkom 1990-ih Stanić se učlanio u sarajevsku podružnicu HDZ-a BiH: dobio je stranačku iskaznicu broj 101. Kasnije je postao pomoćnik zapovjednika za sigurnost u Drugoj brdskoj brigadi Armije BiH. Ilija Stanić, njegova supruga i sin u Sarajevu su dobili hrvatske domovnice preko udbaških mreža u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova.

U takvoj novo-staroj situaciji uopće nije čudno što je Ilija Stanić i nakon 2000. godine u medijima „Regiona“ (uključujući i Hrvatsku) sačuvao status zaštićene osobe i medijske zvijezde s bezbroj medijskih članaka i iskaza o svojim povijesnim zločinačkim zaslugama iz 1969. godine.

Autor:prof.dr. Josip Jurčević i Roman Ljeljak/7Dnevno/15. siječnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.