Luka Stanzl/PIXSELL
Luka Stanzl/PIXSELL

Klasić nastavlja relativizirati totalitarne zločine: Ima li Hrvatska pravo na nepristrane povjesničare?

Autor: I. Delić

Na pitanje kako je izgledao slovenski primjer suočavanja s prošlošću i priznavanje žrtava svih totalitarnih režima predsjednik Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta Jože Dežman istaknuo je kako je u Sloveniji najvažniji bio proces pomirbe nakon kojeg je slijedilo donošenje brojnih tzv. ratnih zakona.

Gostujući na javnoj televiziji u emisiji Otvoreno povjesničar Hrvoje Klasić nastavio je svoju dobro znanu, staru retoriku relativizirajući zločine totalitarizma sa zločinima zapadnih demokratskih sustava nakon 1945-e, a iz njegove ”mudre” govorancije izvući se mogla sva kontradiktornost društva u kojem živimo, a iz kojega proizlazi da primjerice imamo pravo na pobačaj, ali zato nemamo pravo na razumne i nepristrane profesore povijesti, što ovaj definitivno nije, barem ako je suditi po svemu izgovorenom. Obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima dan je koji bi trebao poticati na promišljanje osjetljivim i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njena očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot, a upravo to tematika je kojom su se u spomenutoj emisiji uz Klasića bavili Ivo Banac i predsjednik Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta Jože Dežman.

Na pitanje kako je izgledao slovenski primjer suočavanja s prošlošću i priznavanje žrtava svih totalitarnih režima predsjednik Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta Jože Dežman istaknuo je kako je u Sloveniji najvažniji bio proces pomirbe nakon kojeg je slijedilo donošenje brojnih tzv. ratnih zakona.

-Zakon o denacionalizaciji pozitivno je riješio 40 tisuća zahtjeva i žrtvama ukupno isplatio nekoliko milijardi eura. Zakon o popravi krivica riješio je pozitivno 32 tisuće zahtjeva sa simboličkim novčanim odštetama, a po Zakonu o žrtvama ratnog nasilja iz 2009. i žrtve partizanskog terora dobile su odštetu- rekao je Dežman. Klasić pak smatra da prešućivanje zločina nije dobro, ali dodaje da se može raspravljati o komunizmu, međutim od samog režima važnije je raspravljati o zločinima. U posljednje vrijeme, po njemu je trend među povjesničarima da se istražuju različiti narativi, a takva situacija nije snašla samo Hrvatsku već i države koje su bile pod totalitarističkim sustavima, a ni suvremene demokracije vjeruje Klasić nisu imune na državne zločine.

-Zločini su manifestacija jednog sustava- Banac koji smatra kako treba analizirati taj sustav. Povjesničarima bi, istaknuo je, u analizi prošlosti trebalo olakšati otvaranje svih arhiva do 1990. Ipak, svjestan je da neki podaci nikada neće biti dostupni.

Od same ekipe koja se bavila ovom povjesnom tematikom, u svakom je slučaju zanimljivija Klasićeva biografije jer riječ je o povjesničaru koji relativizira Josipa Broza Tita. Svojedobno je tako tvrdio da ovaj nije diktator, naglašavajući da su katolički svećenici podupirali ustaštvo, a po njemu su na Bleiburgu ubijani neprijatelji države, a ne nevini ljudi.

Drugim riječima, u njegovom pisanju povijesti, evidentno je da se neki zločini mogu opravdati, dok oni drugi jednako monstruozni ne nailaze čak niti na dozu empatije. Klasić je inače rođen u Sisku, dok je u Zagrebu diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu, te istražuje i predaje teme iz suvremene hrvatske i svjetske povijesti. Suautor je dokumentarne serije Hrvatsko proljeće snimljene u produkciji Hrvatske radiotelevizije, a da mu je Jugoslavija velika strast svjedoči i činjenica da je autor knjige Jugoslavija i svijet 1968. Osrednji životopis, reklo bi se s obzirom na to da se radi o mladom povjesničaru, o čijem su profesorskom radu progovarali studenti tvrdeći da iz istoga pršti ideologija. Ideologija međutim pršti i iz njegovih brojnih javnih nastupa. Komentirao je jedne prigode tako rehabilitaciju Draže Mihailovića te rekao kako smatra da radi toga neće doći do zaoštravanja odnosa između Hrvatske i Srbije. Po njemu se ništa spektakularno tim činom nije dogodilo. -Htjeli su pokazati da sudski proces nije vođen po zakonima. Sudac je rekao da se nije govorilo o tome je li Mihailović kriv ili nevin. On je zločinac, postoje dokazi, četnički pokret nije bio fašistički, ali je bio zločinački. Rehabilitacija četničkog pokreta u Srbiji je na snazi od 90-ih godina. Odnos prema njima u Srbiji je bitno drugačiji u odnosu na ostale zemlje u regiji. Sve informacije govore da je četnički pokret bio kolaboracijski te da su surađivali s Nijemcima- govorio je Klasić. Poput glasnogovornika Vesne Pusić, jedne je prigode izrekao kako je zbog ustaša razočaran obilježavanjem tragedije na Bleiburgu.

-Poslije Bleiburga i na Bleiburgu su počinjeni brojni zločini, govorimo o stravičnim zločinima partizana, dehumanizacija, o traumama u četveroredima do Makedonije. Danas ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. Slušam propovijed Bozanića jučer i čudim se kako nitko nije spomenuo riječ ustaša ili ustaški pokret. Nacizam i fašizam imaju hrvatski termin, on se zove ustaše. Bilo je puno više vojske, bilo je puno civila i tu nemamo što reći, ti civili su uzimani u propagandi da se bježi, kao ljudski štit. Stalno se govori o zločinima ustaša, istrebljeni su i Srbi i Židovi. Kada se približavao kraj rata, kada je Pavelić bježao, i on je bježao kao civil. U hrvatskom društvu smo napravili paradoks. Svi ubijeni od strane partizana su žrtve i oni i jesu žrtve, ali ako su to bili stražari u Jasenovcu ne možemo govoriti o nevinim žrtvama- kazivao je nadalje. U Bleiburgu po njemu ne postoje nevine žrtve, te se o tome ne može govoriti.

-Dogodili su se strašni zločini i dehumanizacija, međutim, ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. Nitko u govoru nije spomenuo niti jednu riječ ustaša, bilo je puno više vojske i nisu svi bili nedužne žrtve. Apsolutno osuđujem ono što se dogodilo poslije toga, ali ne zaboravimo vojsku. Paradoks je što su sada svi koji su stradali od komunističkog režima nevine žrtve. Mislim da u suočavanju s prošlošću svi trebamo dati obol, a Katolička crkva ima veliku važnost u tom procesu. Nikad ne čujemo kako je svećenstvo reagiralo na sve što se događalo od 1941. do 1945. godine. Komunizam im je bio prihvatljiv, ali nacizam ne. Bilo je nekih koji su sudjelovali u pokrštavanju Srba pa čak i svećenika koji su bili aktivno u ustaškom pokretu. U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države- navodio je povjesničar. Osvrtao se i na katoličko svećenstvo, koje je takvima očito veliki trn u oku.

-Veliki dio katoličkog svećenstva aktivno je podržavao ustaški pokret. I to ne samo do 1945. godine, nego i godinama kasnije. Nažalost, kako vidimo, neki i dan danas. Znajući što se događalo za vrijeme NDH mislim da je u sagledavanju odnosa novih vlasti prema crkvi nezanemariv i aspekt ponašanja dijela katoličkog svećenstva tijekom rata. Osim toga, rijetki od onih koji pišu o odnosu prema crkvi nakon rata će spomenuti da je svećenicima godinama nakon Drugog svjetskog rata bilo omogućeno da predaju vjeronauk u školama. Ili da, primjerice, časne sestre rade po bolnicama. U toj boljševičkoj, ateističkoj Jugoslaviji- jedan je od njegovih stavova. Stav dakako ima i o predsjedniku Tuđmanu kojega naziva partizanom s dna kace, komunistom i čovjekom od velikog povjerenja Ive Gošnjaka i Josipa Broza.

-Da ste 1943. ili 1945. godine pred Tuđmana stavili skupinu ustaša, gotovo je sigurno da bi oni okončali po kratkom postupku. Siguran sam da 1945. godine, kad se tim ljudima često presuđivalo po kratkom postupku, Tuđman nije dizao glas i borio se za njihova prava. To, međutim, samo pokazuje da važne ličnosti ne možemo gledati jednodimenzionalno i u samo jednom trenutku. Tuđman 1940-ih, 1960-ih i 1990-ih nije isti. Tuđman je osamdesetih imao jasnu viziju da želi postati predsjednik. Bio je svjestan da to ne može postati ako uvažava samo svoju prošlost, nego je, kao što rekoste, postao oportun. Bio je svjestan da mora dobiti podršku s onima protiv kojih je ratovao. To ne znači da je Tuđman počeo vjerovati da su ustaše mirotvorci ili plemeniti borci za hrvatsku ideju. Vidio je da će bez njihove podrške ostvarenje cilja biti nemoguće- objasnio je neupućenima Klasić za kojega s druge strane Broz nije diktator već autokratski vladar koji je imao moć koju je pak tako primjenjivao da nalikuje diktaturi.

-Tito je bio i ostao antifašist do kraja života. Sklapao je, primjerice, međudržavne odnose s Vatikanom i s Bijelom kućom, ali ne i s fašističkim Frankovim režimom. S druge strane, i Staljin je bio antifašist, ali i staljinist. I Churchill je bio antifašist, ali je jednom zapovjedi izbrisao 60.000 ljudi u Dresdenu. I Truman je bio antifašist, ali je naredio bacanje atomske bombe. Njihove poteze, dakle, treba gledati u kontekstu vremena u kojima su napravljeni- komentar je ovog povjesničara koji svoje znanje dijeli mladima. Domovinski rat za Klasića je bio agresija i građanski rat, a tu svoju tezu dodatno je argumentirao:

-U ljeto 1991. godine u Sisku sam obukao uniformu hrvatskog vojnika, a moj susjed i najbolji prijatelj s kojim sam odrastao u srpsku odoru. On nije bio građanin Nikaragve ili Makedonije, već građanin Hrvatske. Čak ni u Pečuh nije otišao. Otišao je u Petrinju. Par mjeseci kasnije u stan pored mog pala je granata. Ona nije poslana iz neke druge države, nego iz moje, od strane ljudi koji su pobunjeni protiv svoje države. Hrvatski Srbi tada su bili hrvatski građani, kao što su i danas. Osim toga, u redovima hrvatske vojske je bilo oko deset tisuća Srba. Ratovali su protiv svojih često bliskih rođaka. Često se koristi argument međunarodne agresije kojim se objašnjava nepostojanje građanskog rata. To je, međutim, nepoznavanje povijesti i pravnih definicija.

Poznat je Klasić i po svojim tvrdnjama iznesenim u Jutarnjem listu, a on nadasve stručno ističe kako jugoslavenski političari nisu znali ništa o političkim ubojstvima na njemačkom tlu, te da SDP nije skrivao dokumente CK SKH. Za njega ubojstva hrvatskih emigranata mogu se opravdati jer, kako je jedne prigode rekao radilo se o teroristima. Tek na koncu kao šlag na tortu, valja dodati još jednu zgodu iz Klasićeve biografije, naime ovaj povjesničar u mladosti je bio član SDP-a. Toliko o nepristanom i znanstvenom pristupu…

Autor: I. Delić

ZADNJE VIJESTI