Marijan Gubina

KAO DIJETE BIO SRPSKI ROB U LOGORU: ‘Koja neovisnost? Zbog ovoga su mi sestru silovali 18 mjeseci?’

Autor: Snježana Vučković

Marijan Gubina jedan je od onih koji su svu nevolju svijeta na svojim nejakim plećima osjetili u najnježnijoj, dječačkoj dobi od svega deset godina. Užase srpskih logora, u kojima je proveo dugih 260 dana, proživio je zajedno sa svojom obitelji. Upravo tako, “260 dana” nazvao je knjigu u kojoj je zorno i bez uvijanja ispričao kako je kao dječak zatočen u logoru bio rob, čiji je posao bio raznositi razbacana trupla. Jedno od najstravičnijih iskustava iz Domovinskog rata, nesretnog dječaka ipak nije pretvorilo u ogorčenog mrzitelja svega nehrvatskog, nego u osobu koja danas ima samo jednu misiju: propagirati mir i ljubav. Iako rijetko pokazuje svoje nezadovoljstvo, tijekom obilježavanja Dana neovisnosti, podijelio ga je sa svima onima koji ga prate na društvenim mrežama:

„Dan (ne)ovisnosti
Rado bih Vam danas čestitao Dan (ne)ovisnosti, tj. dan kada je Hrvatski sabor odlučio raskinuti savez s članicama SFRJ i više ne biti dio federacije Jugoslavije. U znaku proslave toga 8. listopada 1991. godine na današnji dan se ne radi (upravo gledam kroz prozor u trgovinu mješovite robe koja radi. Gledam kuće i ne vidim nijednu zastavu. Slušam i nigdje ne čujem nikakvu zabavu.). Prvog srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala je „punopravna“ članica Europske unije, odnosno ponovo je postala federacija (savezna država). Europska unija određuje nam pravila igre. Gotovo svakodnevno čujem kako ćemo koristiti ili koristimo fondove Europske unije. Često mislim da smo ovisni u Europskoj uniji koja nas financira. Drugi oblici financiranja kao da ne postoje. Uostalom, zašto bismo stvarali dodanu vrijednost i istu ulagali u našu sadašnjost i budućnost kada imamo „maćehu“ koja nam daje kada smo poslušni? Pitam Vas i sebe, o kojoj neovisnosti pričamo? Zašto je stotina tisuća žrtava? Zašto nas je više od 30. 000 prošlo logore? Zašto je moja sestra osamnaest mjeseci bila zatočena, silovana i mučena? Zašto ne mogu s ocem na pecanje ili u kazalište? Zašto ne mogu danas s njim zajedno skuhati fiš? Zašto majke i žene i danas plaču? Zašto su dečki bez dijelova tijela i lošega zdravstvenoga stanja? Zašto naša „maćeha“ Europska unija ne riješi pitanje gladnih ljudi u Republici Hrvatskoj? Zašto se djevojke prostituiraju za nekoliko telefonskih minuta? Zašto pristajemo na najniži oblik ropstva?”

Na brojnim promocijama koje je održao, Marijan Gubina svjedočio je o mučnim događajima koje je proživio tijekom Domovinskog rata:

„Primio sam nebrojeno udaraca, nebrojeno puta bio u nesvijesti. A onda sam “dobio posao”. Bio sam srpski rob. Masakrirali bi ljude na dvorištu, a onda bi mi kazali da ih odvučem. Kako sam uopće kao dječak mogao vući trupla? Ruke su mi se utapale u krvi mojih dojučerašnjih susjeda…Plakao sam, boljelo me tijelo od udaraca, kako da vam objasnim da sam radije tragao za dijelovima tijela jer mi je njih bilo lakše nositi na hrpu. Emocionalno, najteže sam proživio to što su moju sestru silovali toliko puta da nisam shvaćao kako je još živa. To su radili ispred svih nas, to su gledali moj otac i moja majka, ja. Samo bi nahrupili i iživljavali se na njoj. Tako je i zatrudnjela. Ona je po tijelu sva izrezana jer su je često vezivali za vrata i “trenirali” bacanje noževa. To su radili i kada je bila u visokom stupnju trudnoće…”

Autor: Snježana Vučković