Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Kako su Karamarko, Bajić, Mlinarić, Kirin, Rončević i ‘narodni’ zastupnici izdali domovinu i narod i za Judine škude obranili interese Ćaće Sanadera

Autor: 7Dnevno/25. studenog, 2016./Daniel Rukavina

Ako je utvrđeno da se u rafinerije tek minimalno ulagalo, postavljaju se pitanja: gdje je nestalo 505 milijuna dolara koje je MOL platio za 25% +1 dionicu INA-e?

Kada je MOL 2003. godine postao strateški partner prema Ugovoru o suradnji sa INA d.d., Mađari su prihvatili i obveze prema odrednicama INA-inog već postojećeg strateškog plana dugoročnog razvoja komapnije. Taj je Plan uglavljen prije početka pregovora s MOL-om, a postao je obvezujući službeni document, koji je izrijekom navodio da su ciljevi INA-e slijedeći:

– zadržati proizvodnju nafte i plina;
– postati dominantan regionalni dobavljač nafte i proizvoda rafinirane nafte kroz unapređenje svoje rafinacije, trgovine na veliko i malo uz potpunu maksimalizaciju komparativnih prednosti lokacija sisačke i riječke rafinerije;
– daljnja modernizacija obje rafinerije prema standardima proizvodnje EU rafinerija;
-osvajanje tržišnog udjela u prodaji na veliko u RH, Sloveniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Albaniji, te povećanje izvoza na druga tržišta.

Da bi bila sposobna ostvarivati sve ove ciljeve INA je morala imati kvalitetne proizvode u skladu s najvišim standardima zaštite okoliša poput onih za benzine  norme Euro 5. Sa postojećim postrojenjima INA to nije mogla postizati u količinama potrebnim da bi se poslovalo pozitivno, jer je izvadak bijelih, najskupljih proizvoda (benzin, diesel i plin) bio premlen u odnosu na kapacitete konkurentskih rafinerija. Problem su pravovremeno uočili  inženjeri i tehničari INA-e, pa su, uz pomoć i nekih inozemnih institucija, još 1999. prionuli rješavanju problema i napravili Plan modernizacije INA-e, s prijedlozima rješenja i terminski točno definiranim rokovima, a što je sve uglavljeno u poslovni plan naše naftne kompanije.

Potpisivanjem Ugovora o strateškom partnerstvu, MOL nije, kao što se u našoj javnost danas općenito, ali netočno smatra, prihvatio da sam financira provođenje cijelog Plana modernizacije naših rafinerija, što je trebao biti posao procijenjen na dvije milijarde dolara. Jer, to bi onda značilo da bi MOL za 25 % +1 dionicu INA-e, morao stvarno platiti 2,505 milijarde dolara. No, MOL je prihvatio svoj dio obveza koje su mu proizilazile iz njegovih 25% +1 dionica, dakle da dodatno dokapitalizira kompaniju sa još oko 500 milijuna dolara. Priče o tome da bi ta dokapitalizacija značila i veći udio MOL-a u vlasništvu posjedovanju INA-e nisu točne, jer je Republika Hrvatska prema Planu također morala dokapitalizirati INA-u s preostalih potrebitih 1,5 milijardi dolara. Vlasnički bi odnosi, dakle, ostali isti. Stoga su u najmanju ruku netočne tvrdnje da strateški partner MOL nije imao obvezu ulaganja u INA-u, ali je potpuno točna tvrdnja, što se nigdje ne može čuti, da je i naša država imala obvezu ulaganja u visini od 75% – 1 dionica te da je i naša strana kriva za sadašnje katastrofalno stanje INA-e.

 Iz studije “Posljedice izostanka planirane i ugovorene modernizacije rafinerija INA-e s tvrtkom MOL”, koju je u ožujku 2014. za Znanstveno vijeće za naftu i plin, Sekcija za preradu nafte HAZU, napravio uvaženi mr.sc. Ivica Billega, vidi se kako je išla stvarna dinamika modernizacije, a ona je katastrofalna (vidi grafikon).
Modernizacija tako golemih razmjera i troškova nije nešto što se može napraviti preko noći, pa je terminski  Plan predvidio da se modernizacija obje naše rafinerije provodi u dvije faze, s tim da prva počne 2003. a da obje budu dovršene 2007. kako bi i sisačka i riječka rafinerija sa 1. siječnjem 2008. krenule u puni pogon. Financijski je u osuvremenjavanje svake rafinerije trebalo uložiti oko milijardu dolara.
Umjesto, dakle, da 2008. budu već završene i prva i druga faza modernizacije sisačke rafinerije, 2008. su tek započele aktivnosti na prvoj fazi, dakle gotovo pet godina nije uložena ni lipa u nju. I to što je, na kraju, uloženo svelo se na otklanjanje uzroka velikih zagađivanja okoliša i osposobljavanje postrojenja za proizvodnju robe u skladu s najvišim europskim normama. Druga faza modernizacije ostala je do dan danas tek misaona imenica, a MOL evo i najavljuje zatvaranje rafinerije u Sisku.

Umjesto da 2008. rafinerija u Rijeci radi u punom pogonu, prva faza modernizacije njenih postrojenja je završena tek 2012. a druga, također, nije ozbiljno započeta niti do danas, pa je i njena sudbina gledano srednjoročno, također, upitna.
Prema vrijednostima iskazanim u akademskoj studiji dr. Billege u rafineriju Rijeka treba uložiti još najmanje 300, a u rafineriju Sisak čitavih 600 milijuna dolara!

Danas je opće prihvaćeno da je isključivi krivac za ovakvu katastrofu MOL, no ključno je pitanje: bi li bilo moguće da se  MOL bezbrižno oglušuje cijelih pet godina o svoje ugovorene obveze i da ih ne izvršava, a da ga zbog toga nitko ne pozove na odgovornost, da se i hrvatska strana nije ponašala identično kao i Mađari? Ovakva perfidna, obostrana igra upućuje na postojanje dogovor nekoga sa mađarske strane sa nekim ili nekima iz samih vrhova hrvatske!
U Nadzornom i Upravnom odboru  INA-e sjedilo je petero hrvatskih i dva člana MOL-a,  pa ništa nije moglo biti odlučeno ili ne odlučeno bez hrvatske suglasnosti. Predstavnici hrvatske Vlade mogli su preglasati sve u svakoj prilici, no oni su u najvišim kontrolnim tijelima INA-e samo doslovce sjedili, nisu radili baš ništa osim što su puštali da sve ide niz vodu i pazili da ne talasaju. A za to su čuvnje svojih fotelja mjesečno bili plaćeni sa više od 60.000 kuna, plus bonusi plus sve moguće beneficije.
No, ni tu nije kraj našoj bijedi, jer je Zakonom o privatizacije INA-e bila propisana obveza Vlade RH da u razdoblje dok je RH vlasnik više od 25% dionica povremeno, a najmanje svaka tri mjeseca, izvještava Sabor o tijeku privatizacije INA d.d. Niti je vlada izvještavala Sabor, niti je Sabor tražio izvješća!

I tako, osim kozmetičkih radova i nešto face liftinga, u rafinerijama se nije ništa radilo. Pa je tako nekoliko godina iz postrojenja u Sisku zbog neodržavanja curilo u zrak na sve strane. Sušile su se voćke u krugu od 30 kilometara od rafinerije, građani u blizini rafinerije patili su od vrtoglavica, mučnina, povraćali i padali u nesvijest, a Sisak  je postao grad sa najvećim postotkom raka pluća u Hrvatskoj. Samo nebo zna koliko je građana Siska rafinerija prerano otjerala na groblje na Viktorovcu.
Iz trulih cijevi, koje su pucale, nafta se izlijevala u kanale, a kroz njih u rijeku Savu, goleme naftne mrlje što su putovale Savom, zagađivale su pašnjake i bunare sela nizvodno od izljeva. Šahtovi u krugu rafinerije svako su malo letjeli u zrak od eksplozija, vozila hitne pomoći odvozila su u bolnice poluizgorjele radnike s teškim i po život opasnim ozljedama, a na TV ekranima sukljao je gusti crni dim požara koji su gorili.
Tek je u 2008. i 2009., a nakon velikih protesta i pod pritiskom javnosti, u sisačku rafineriju uloženo između 200 i 250 milijuna dolara da bi se spriječila daljnja teška zagađenja zraka i omogućila proizvodnja goriva po normi Euro 5.
Pritužbe građana stizale i iz okoline Urinja, gdje je smještena riječka rafinerija. Ako je već nedvojbeno da se pet godina, osim nužnih kozmetičkih radova – tek koliko se moralo da sve skupa ne odleti u zrak -nije ništa radilo nego plandovalo, dakle ako nije bilo ulaganja u modernizaciju INA-inih postrojenja, sasvim je logično pitati se gdje je onda  nestalo 505 milijuna dolara koje je MOL platio za 25% +1 dionicu INA, a koji su trebali namjenski završiti u rafinerijama?

Gdje je nestalo i 2,8 milijardi kuna koje je hrvatska država inkasirala 2006. od prodaje dionica INA-e na domaćem i stranom tržištu? Gdje je nestalo onih 857.844.000 kuna koje je država dobila 2007. godine za prodaju 628.000 dionica radnicima INA-e?
Nije li lansiranje priče da je samo MOL bio obvezan finacirati svih dvije 2 milijarde dolara u modernizaciju rafinerija, a Sanaderova Vlada ništa, pokušaj da se upiranjem prsta u Pedra hrvatskoj javnosti proda rog za svijeću i sakrije od nje kod koga su stvarno završili ti pusti milijuni, točnije milijarde?
Sumnje da se radi o namještaljci potpaljuje činjenica da Vlada RH, upravo 2006. i 2007. godine, preplavljuje tržište s dionicama iz svog portfelja, prodajući ih građanima, radnicima INA-e i poklanjajući ih Fondu hrvatskih branitelja. Nije li sumnjivo da Vlada zapravo čuva te dionice za MOL, kad pod egidom sprječavanja ponavljanja “torbarenja”, Vladin glasnogovornik Ratko Maček izjavljuje “da će se prodaja dionica INA-e na službenom tržištu zabraniti godinu ili dvije, još će Vlada vidjeti…”. I, gle čuda, po isteku tog roka, u listopadu 2008.  ponovno se pojavljuje MOL  kao kupac svega što se da kupiti i na legalan i na ilegalan način, te otkupljuje 22,15 % dionica, pa tada, s onih 25 % + 1, postaje vlasnik 47,15 % dionica INA-e.

Ne upućuje li na zaključak da je igra bila unaprijed dogovorena i da se samo čekalo  da se ostvare uvjeti za “pravu” trgovinu, poznata afera oko prodaje 7% braniteljskih dionica MOL-u, zbog čega se branitelji, čije su dionice završile u mađarskom portfelju, danas osjećaju kao veleizdajnici. Oni pak koji su sve to osmislili i realizirali za račun Mađara, omastili su svoje račune i džepove.
Da se podsjetimo: 2006. godine Sanaderova je Vlada prenijela u Fond hrvatskih branitelja 7 % dionica INA-e i na taj ih je način osigurala od
“torbara”. Sanader je za taj “akcijski plan” zadužio svoje ljude, imenujući ih ispred Vlade i Sabora u Upravi odbor Fonda hrvatskih branitelja. Sve redom provjerene kadrove: svoju potpredsjednicu Jadranku Kosor, sveprisutnog HDZ-ovog gubernatora za braniteljsku populaciju Josipa Đakića, te Ivana Bračića, a ispred branitelja također probranu gospodu Đuru Dečaka, Petra Lovrića, Ivana
Posilovića i Tomicu Merčepa. Sve stručnjak do stručnjka za upravljanje fondovima, pogotovo tako bogatim kao što je bio braniteljski. Samo lud “torbar” bi pokucao na ta vrata.

Kako je očito želio eskivirati da ga se prepozna kao aktivnog  mađarskog  suradnika u MOL-ovom preuzimanju INA-e, dr. Ivo Sanader je zapovijedio svojoj odanoj suradnici “kud Ivo tud i ja”, da mu svoju lojalnost i dokaže, pa joj je – što je kasnije na sudu svjedočio Damir Polančec – naredio da organizira prodaju braniteljskih dionica Mađarima. Što je ona i učinila. Godine 2008., 1. listopada, Sanaderova je zapovijed, u obliku prijedloga koji se ne smije odbiti, došla pred Upravni odbor Fonda hrvatskih branitelja te je usvojena sa 6 glasova “za” i jednim suzdržanim, onim Jadranke Kosor, koja je očito znala o čemu se radi i bila jedina inteligentna u tom društvu.
Bitna posljedica svih ovih manipulacija i špekulacija  bila je i ta da je udio RH u INA-i pao ispod 50%, točnije MOL je imao 47,15%, a Vlada RH 44,83%, što je onda omogućilo MOL-u da krene u bezobzirnu utrku za stjecanjem upravljačkih prava. Koja je ubrzo i osigurao, pa se tako 2009. broj članova u Nadzornom odboru INA-e popeo sa sedam na devet: MOL je imao pet članova, Vlada RH tri i radnici jednog, s tim da Vlada RH određuje predsjednika NO-a. Upravni odbor INA-e imao je šest članova: tri Hrvata,tri Mađara, a Mađari predlažu predsjednika Uprave.

Sa kojekakvih mjesta hrvatska je javnost morala slušati da tu Hrvatska više ne može ništa, jer da sa svojih 44,83 % dionica sasvim prirodno, ali i pravno utemeljeno, ima manje vlasničkog udjela i prava odlučivanja nego što je MOL imao dok je raspolagao sa  samo 25% +1 dionicom!?

Iako se prodaja 25% +1 dionice INA-e dogodila 

u vrijeme Vlade Ivice Račana, sve ostalo što se događalo u INA-i i oko nje, događalo se za vrijeme dva mandata dr. Ive Sanadera, njegovih vlada i njegovih garnitura u Saboru. Nemoguće je povjerovati da se u cijelom nakaradnom i kriminalnom procesu prepuštanja hrvatske gospodarske perjanice Mađarima, u procesu koji je trajao od 2003. do 2010., nije prepoznalo da je stožerno planiran i vođen iz jednog centra izvan naše države, a da je operativno odrađen u RH preko operativaca koje je mađarska poslala kao uposlenike INA-e. I, dakako, uz svesrdnu i odlučujuću potporu domaće pete kolone sastavljene od nemalog broja domaćih prodanih duša, zgodno raspoređenih na mjestima na kojima su se donosile odluke. Svi oni redom prodali su i sebe i nacionalne interese za manje ili veće gomile Judinih škuda, dobre fotelje, beneficije, bonuse, pa je umjesno i pitanje gdje su bile naše državne institucije kad je kraj njih živih sve poprimilo tolike razmjere da se pretvorilo u veleizdaju?

Što su radili drčni momci, Sanaderovi ministri unutarnjih poslova? Je li moguće da Mlinarić, Kirin i Rončević nisu ništa znali, ili je vjerojatnije da su znali, ali su gurnuli glavu u pijesak da ih Ćaća ne najuri s dobro plaćenih sinekura?

Baš kao i gospoda saborski zastupnici koji su čast da budu narodni deputati i brinu o državnim interesima dobili zahvaljujući tome što ih je Ćaća stavio na izbornu listu, pa su se svom dobrotvoru oduživali zanemarujući opće interese, a brinući se o interesima Sanadera. Šutnja je zlato, pa su i Sanaderovi “narodni” zastupnici šutnjom izdali domovinu, a obranili svoje saborske plaće. Rijetki, časni, koji su počeli puštati disonantne tonove, projureni su svojih pozicija visokih mjesečnih prihoda.
Nemoguće je i da tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić nije ništa znao, ali je vjerojatnije da je držao vodu u ustima da ne bi doživio sudbinu svog prethodnika gospodina Ortynskog.

Sjetimo li se da su Mađari nešto malo prije pretprošlih izbora, kada se predviđao silazak Milanovića s vlasti i dolazak na vlast Tomislava Karamarka, odbili sastanak s Milanovićem, uz obrazloženje da će razgovarati s onim koji dolazi poslije njega. A taj koji je trebao doći poslije Milanovića, Tomislav Karamarko glavom i bradom bio je od 2004. do 2006. šef POA-e (Protuobavještajne agencije), od 2006. do 2008. šef SOA-e (Sigurnosno obavještajne agencije), a od 2008. pa do 2011. ministar unutarnjih poslova. I ne odveć pametnom, zaključak o prodanim dušama nameće se sam.

Samo se  oporba nešto rogušila, no njena se stvarna nemoć vidjela kad je 2010. zatražila i dobila osnivanje Istražnog povjerenstva za privatizaciju INA-e oko stvaranja dopunskog ugovora INA-e i Mola 2009. godine, kada su najvažniji svjedoci da je sve bilo O.K. bili ljudi kojima nitko u ovoj državi, a i šire, ne bi povjerio na čuvanje novčanik: Ivo Sanader, pa krvnik hrvatskih financija Ivan Šuker i Damir Polančec. Povjerenstvo je zaključilo da nije bilo nikakve muljaže, izvješće je otišlo u Sabor, koji ga je onda uz pljesak pozicije i amenovao. Tvorci plana energetskog podjarmljivanja Hrvatske su cvali. Sve se odvijalo kako su željeli, radili su što su htjeli.

I tako, kad se MOL, misleći da je došlo njegovih pet minuta, te da ga više nitko i ništa ne može zaustaviti u uništavanju hrvatske naftne industrije, razmahao, pa s “Vladom”, točnije, sa svojim ljudima u njoj,  sklapao po Hrvatsku tako nepovoljne ugovore kakvi su bili oni o plinskom biznisu, naletio je na minu na koju nitko u državi nije stavljao ni pet para. Na malu i gotovo anonimnu HANF-u, Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga, koja je u skladu sa prezrenim hrvatskim zakonima udarila MOL-u mjeru privremene zabrane trgovanja dionicama INA-e. HANF-a je, naime, utvrdila da dionicama INA-e značajno trguje inozemni investitori, pa je u svrhu transparentnosti trgovanja i zaštite ulagača od nadležnih stranih regulatora, zatražila podatke o tome tko su ti strani trgovci. Ni to joj nije bilo dosta već je podnijela DORH-u prijavu zbog sumnje da su stečene dionice u stvari stečene pranjem novca! Kako je sve u javnosti odjeknulo kao grom, DORH  je morao pokrenuti istragu, a mjesec dana kasnije HANF-a je DORH-u podnijela i kaznene prijave  protiv MOL-a i odgovornih osoba u njemu da su počinili kazneno djelo manipulacije tržištem i prijevare.

Mjesec dana kasnije doznali smo da je Uskok otvorio istragu protiv Ive Sanadera. (U 3. nastavku donosimo: ………..)

Menadžeri INA-e rugaju se šefu: pozdravljuju se dodirivanjem šlica

Hrabriji menadžeri posljednjih se nekoliko dana u prolazu hodnicima INA-e pozdravljaju na sasvim poseban način – diskretnim pridržavanjem za šlic! Što znači da su pročitali u prošlom broju našu priču o svome velikome šefu, mađarskom gubernatoru u INA-i Zoltanu Aldottu, kojemu se osladilo na velebnoj funkciji moći i novca, pa se zaigrao preko svake mjere i od INA-e napravio privatni poligon za paljenje i gašenje sirove strasti.
U Zagreb je stigao sa dva propala braka, ubrzo se oženio jednom od INA-inih direktorica, s njom dobio dvoje djece, ali se, između besprizornih izbora za miss najljepših mladih djelatnica tvrtke što se upriličuju samo za njega, ponovno zaljubio, ovaj puta u tuđu gospođu iz INA-inih ureda.
Naftni sindikalisti, udruženi u stožer za obranu sisačke i riječke rafinerije, koje Mađari planiraju zatvoriti, poručili su predsjedniku Uprave INA-e: “Gospodine Aldott, zatvorite šlic!”
Drugim riječima, naše rafinerije ostavite na miru, točnije pobrinite se za njih, što vas i ugovori obvezuju.

Autor: 7Dnevno/25. studenog, 2016./Daniel Rukavina

ZADNJE VIJESTI