picmonkey-collage

Kako smo nepromišljeno ‘uletjeli’ u prvu Jugoslaviju

Autor: Dražen Krajcar

Hrvatska je izgubila svoj povijesni identitet, a Kraljevina SHS ubrzo je ustrojena kao unitaristička država kojom je vladala velikosrpska oligarhija sa dinastijom Karađorđevića na čelu

Tragedija hrvatskog naroda možda se najbolje očituje u vladarima koje smo izabirali – Arpadovići, Anžuvinci, Habsburgovci, Karađorđevići, Pavelić, Tito – a koji su nas redovito iskorištavali za svoje ciljeve, pokušavali, asimilirati, marginalizirati ili potpuno zatrti. Jedan od najgorih primjera je ulazak u asocijaciju zvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) u u koju su hrvatski političari ušli puni nade i dobre volje da bi to na kraju krvavo platili.

Krajem Prvog svjetskog rata, turbulentne 1918. godine, Hrvati su se našli u neobičnoj situaciji. Naime, u manje od mjesec i pol dana promijenili su čak tri države – Austro-Ugarsku, Državu Slovenaca, Hrvata i Srba te naposljetku Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Bilo je to doba rasula starog poretka u Europi, naročito na području Monarhije gdje potlačeni narodi počinju dizati svoj glas.

Guske u magli

Nakon osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada 1918.), koju su tvorili teritoriji južnoslavenskih naroda unutar bivše Austro-Ugarske Monarhije, vođenje politike preuzelo je Narodno vijeće. Jedan od glavnih ciljeva bio je ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, ali su se članovi vijeća razilazili po pitanju kako to ujedinjenje provesti. Naime, veći dio političara predvođenih čelnikom Hrvatsko-srpske Koalicije – Svetozarom Pribičevićem, bio je za što hitnije ujedinjenje, dok je manji dio želio je da se prije ujedinjenja precizira kako bi buduća zajednička država trebala izgledati.

U međuvremenu se pogoršao međunarodni položaj Države SHS jer su Talijani, ne čekajući mirovnu konferenciju, počeli zauzimati dijelove istočne jadranske obale, Istru i neke slovenske krajeve. U takovoj situaciji dalmatinska i bosanskohercegovačka pokrajinska vlada traže ujedinjenje bez obzira na uvjete i što hitniji dolazak jakih srpskih snaga da se zaustave Talijani. Povodom toga 23. studenog sastaje Središnji odbor Narodnog vijeća na kojem je Pribićević stanje u državi opisao kao krajnje alarmantno. Nakon burne rasprave odlučeno je da se delegacija od 28 članova pošalje u Beograd i dogovori što hitnije ujedinjenje na temelju uputa (tzv. Naputak) koje će dobiti od Vijeća. Poslije duge rasprave prijedlog je prihvaćen. Protiv prijedloga glasao je Stjepan Radić tražeći da se prvo utvrdi položaj Hrvatske u novoj državi, a tek tada da se dogovara o ujedinjenju. Tada je izrekao poznatu rečenicu: „Ne srljajte kao guske u maglu“. Tri dana kasnije Središnji odbor ponovo se sastaje da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. I priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu većine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog odbora (JO) iz inozemstva. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro (27. studenog). Glasnici su to javili ostalim članovima koji u već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.

Prvoprosinački akt

Stigavši u Beograd delegacija Narodnog vijeća trebala je sastaviti Adresu kojom će se obratiti regentu Aleksandru Karađorđeviću. Izbila je žestoka svađa između Ante Pavelića (pravaški političar u povijesti poznat kao zubar ili stariji da ga se ne miješa s poglavnikom NDH), koji je tražio da se unese stavka o poštovanju državnopravnih invidualiteta i njihov odnos prema državnoj vlasti, i Pribičevića koji inzistira da se prvo obavi ujedinjenje, a da će se ostalo riješiti kasnije. Pavelić se pozivao na Naputak, dok je Pribićević tvrdio da on sadržava samo smjernice, a ne i zahtjeve. Tko zna do kada bi trajala prepirka da nije stiglo hitno upozorenje iz JO da se požuri s ujedinjenjem zbog teškog međunarodnog položaja. Uz intervenciju dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljena je kompromisna Adresa.

U kompromisnoj Adresi ostala je formulacija o individualnosti Države SHS, dio koji se odnosi na organizaciju prijelaznog stanja formuliran je više kao želja, a ne uvjet, dok je dio o potrebi poštivanja nacionalnih povijesnih individualiteta izostao. A cijela je intonirana kao molba da se Država SHS priključi Kraljevini Srbiji, a ne kao ravnopravno ujedinjenje.

Adresu je ispred delegacije Narodnog vijeća pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem pročitao Ante Pavelić 1. prosinca 1918. godine. U odgovoru regent je prihvatio molbu delegacije o ujedinjenju i proglasio jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ovim događajem, koji je u povijesti ostao upamćen kao „Prvoprosinački akt“, Hrvatska je izgubila svoj povijesni identitet, a kompromisna Adresa ubrzo je zaboravljena. Kraljevina SHS ubrzo je ustrojena kao unitaristička država kojom je vladala velikosrpska oligarhija sa dinastijom Karađorđevića na čelu.

Novoosnovana država obuhvaćala je Kraljevinu Srbiju, Državu SHS i Kraljevinu Crnu Goru. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca imala je površinu od oko 250.000 četvornih kilometara, a naseljavalo ju je oko 12 milijuna stanovnika. Naziv Kraljevina Jugoslavija za tu je državu službeno uveden tek 1929. godine, tj. više od deset godina kasnije.

Prosinačke žrtve

Nekoliko dana poslije proglašenja Kraljevine SHS, 5. prosinca 1918., pale su prve žrtve novog režima. Naime, da bi se pokazalo kako Hrvati podupiru novonastalu državu i dinastiju Karađorđevića u Zagrebu su organizirani skupovi potpore te misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je krenula povorka nezadovoljnih građana, predvođena pripadnicima 25. i 53. pješačke (domobranske) pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici, kao i boljševičkoj revoluciji. Pošto su prosvjednici stigli na Jelačićev trg, vladine snage počele su pucati iz okolnih kuća. Poginulo je 15 osoba, a više od 20 ih je ranjeno. Iste noći zagrebački garnizon je razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi srpske vojske stacionirane u Zagrebu. Uskoro su uvedene i izvanredne mjere.

Autor: Dražen Krajcar

ZADNJE VIJESTI