screenshot/facebook
screenshot/facebook

‘Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Barešiću i opsovao mu mater ustašku’

Autor: I. Ž.

Na Svjetskom prvenstvu karataša u SAD-u 1978.godine Miro Barešić se nije želio protiv Nobila boriti pod lažnim imenom po cijenu svoga života. Kada je pretukao Nobila podigao je visoko hrvatski stijeg na što je Nobilo viknuo "sada znam tko si", pljunuo Barešića te mu opsovao majku ustašku što mogu i danas potvrditi živi svjedoci koje UDBA nije uspjela ubiti....

Anto Nobilo je poznat hrvatskoj javnosti ne samo zbog svojih javnih istupa u obrani neobranjiva jugo-komunističkog režima, kao i zastupanja najokorjelijih udbinih ubojica (Josipa Boljkovca, Josipa Perkovića), već i zbog osobnih slučajeva nasilja koja se njega samog tiču – a koja su se dogodila proteklih godina od nastanke neovisne Republike Hrvatske. U prilogu objašnjenju pojave tipa takvog psihološkog profila, podsjećamo na jedan davni slučaj iz 1978.godine – čisto da ne bi slučajno palo u zaborav.

Prema pisanju dragovoljca Domovinskog rata, Borisa Prebega, što je i objavljeno u knjizi o Miri Barešiću, autora Vjekoslava Lasića, svima nama dobro poznati Anto Nobilo bio je (doslovce) potučen na Svjetskom prvenstvu u karateu 1978. godine u Oklahoma Cityu u SAD-u.

Na svjetskom prvenstvu porazio ga je hrvatski narodni borac za slobodu, pokojni Miro Barešić, koji se tada borio pod paragvajskom zastavom, ali je nakon pobjede nad Nobilom tražio da se svira ‘Lijepa naša’, što je Nobila i njegovu pratnju dovelo do sveopće konsternacije i bijesa.

Podsjećamo, Miro Barešić je bio žrtva jugoslavenske Udbe (koju Nobilo danas pravno zastupa) koja ga je, iz zasjede na kraju i lišila života negdje u zaleđu rodnog mu Šibenika ratne 1991.godine.

Ovako to opisuje hrvatski ratnik Boris Prebeg, prema sjećanju svog osobnog razgovora s pokojnim Barešićem: “Općenito smo pričali o životu i doživljajima, razmjenjivali mišljenja, jednom riječju veselili smo se našem susretu. Imali smo o čemu pričati, pogotovo slušati Miru o njegovom burnom životu, od Rolovića do druga Ante Nobila, zamjenika javnog tužitelja u procesu protiv ministra Nezavisne Države Hrvatske dr. Andrije Artukovića, kojega je Miro pobijedio na prvenstvu karataša u Oklahoma City-u.

Na natjecanju u Americi Miro Barešić je zastupao Paragvaj. Osvojivši medalju, Miro je zahtijevao je da se uz paragvajski stijeg istakne i hrvatski.

Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Miri i opsovao mu mater ustašku.

Za taj čin nije ga nitko osudio. Čak ni moralno. On (Nobilo) i sada živi i radi u Hrvatskoj kao odvjetnik samo zahvaljujući tome što hrvatske vlasti Zakon o lustraciji još nisu donijele”.

Ne gajimo nikakve iluzije da će ovaj podsjetnik imati odjeka u hrvatskoj javnosti, ali tješi činjenica da članak ulazi u beskonačnost interneta i podsjećat će uvijek i zauvijek – koga bude zanimalo – na neke ljude i događaje.

Na kraju nije se loše prisjetiti kako Anto Nobilo potječe iz korčulanske partizanske obitelji – te da je bio javni tužitelj u Jugoslaviji zahvaljujući svome jugoslavenskom i komunističkom pedigreu. Kao takav je ostao u trajnom sjećanju hrvatske javnosti zbog suđenja dr. Andriji Artukoviću, polovicom 80-ih godina minuloga stoljeća.

Andrija Artuković izveden je pred jugo-komunistički sud nakon američkog izručenja toj totalitarnoj državi – 1986 godine. Unatoč njegovoj poodmakloj životnoj dobi, lošem zdravstvenom i mentalnom stanju, Artuković je ipak uspio posvjedočiti na tom istom zagrebačkom sudu da Nezavisna Država Hrvatska nije bila “takozvana,” (kako su je nazivali i hrvatski i srpski komunisti) nego – doista – Nezavisna Država Hrvatska hrvatskoga naroda.

Nema sumnje da se zbog takvog iskaza pokojnog ministra Andrije Artukovića, Anto Nobilo “ne može sjetiti” (niti mu se, do sada, itko u javnosti udostojio to javno spočitnuti) kako je bio javni komunistički tužitelj na suđenju bespomoćnom i ostarjelom hrvatskom starcu sredinom osamdesetih godina.

Ali zato se danas Nobilo vatreno i grlato zauzima za jednog drugog okorjelog jugoslavenskog ubojicu – Josipa Perkovića. Ne samo da ga pravno zastupa na povijesnom suđenju u Muenchenu i žestoko brani u javnosti, već se javnosti žali (što je vrhunac licemjerja) kako je, i na koji način, Perković lociran, uhićen i transferiran u Njemačku.

Autor: I. Ž.

ZADNJE VIJESTI