dnevno.hr
dnevno.hr

‘Još ne znamo tko je naredio ubojstvo Stjepana Đurekovića’

Autor: Igor Matić / 7Dnevno / 17. ožujka 2017.

Ivan Krmpotić govori o razlozima bijega iz Hrvatske i vlastitoj ulozi u rasvjetljavanju istine oko Đurekovićeva ubojstva. „Samo suđenje u Münchenu je velika sramota za hrvatsku državu. Cijeli slučaj plaća njemačka država, to košta milijune i milijune eura, a mi trošimo sve moguće resurse i novac kako bi ubojice Stjepana Đurekovića zaštitili od kaznenog progona“, odgovorno tvrdi

Jedan od ključnih svjedoka na suđenju u Münchenu protiv udbaških egzekutora Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, Ivan Krmpotić, do sada je izbjegavao medije. Zbog prijetnji koje su mu upućivane, skupa sa suprugom morao je bježati iz Hrvatske te potražiti zaštitu njemačke policije. U sigurnoj kući proveo je više mjeseci, a iskaz i spoznaje o ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića davao je u nekoliko navrata prije više od godinu i pol dana, što su prešutjeli gotovo svi mediji u zemlji. Zbog spoznaja o tome kako je Udba likvidirala Hrvate diljem svijeta cijela obitelj bila je na udaru. Otkaz su dobile obje njegove kćeri, Helena Krmpotić s HRT-a te Gabrijela Krmpotić Kos iz KIC-a. Svojim svjedočenjem, kao i dokumentacijom koju je dostavio njemačkom tužiteljstvu, pomogao je osuditi Mustača i Perkovića na doživotne robije.

•I dok čekamo pravomoćnost prvostupanjske presude u suđenju u Münchenu, možete li nam reći kako je počela vaša suradnja s njemačkim državnim tužiteljstvom u Bavarskoj?

Negdje 2012. godine kontaktirala me njemačka policija putem veleposlanstva u Zagrebu. Dobili su informaciju kako sam preuzeo Službu državne sigurnosti u svibnju 1990. godine i kako imam saznanja vezana za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Usto, ja sam kao policajac dugi niz godina radio u Jugoslaviji na gospodarskom kriminalitetu, posebice u INI, te sam tako upoznao Stjepana Đurekovića. Nakon godina rada i druženja postali smo i prijatelji. To je zapravo bio jedini razlog zašto sam se odlučio na suradnju, jer sam bio svjestan kako Udba i dalje vlada Hrvatskom i kako mi prijeti velika opasnost ukoliko se odlučim na svjedočenje. Nažalost, moje sumnje su se pokazale istinitima. Ali to kada je počelo više se nikako nije moglo zaustaviti.

Kao inspektor u tadašnjem RSUP-u radio sam na predmetima krađe nafte u INI, pa sam tako došao do Đurekovića, koji je u Zagreb došao iz Sisačke rafinerije. Bio je iznimno stručan čovjek, obrazovan i jedan od rijetkih koji su u INU došli zahvaljujući znanju i obrazovanju. INA je, naime, bila poligon za funkcionere tadašnje Jugoslavije i njihovu djecu. Tako su tamo radili od pokojnog Tita sin, od Steve Krajačića sin, od Mike Špiljka sin. Sve su to bili nesposobni kadrovi koji su zahvaljujući moćnim očevima dobili ključna mjesta u tada vodećoj tvrtki u Hrvatskoj. Međutim, njih nije zanimao posao niti zarada, nego bogaćenje i šverc nafte i naftnih derivata. Tako su u Londonu osnovali tvrtku INA Commerce, koja je u ime Jugoslavije raspolagala s devizama, a sve u svrhu kupovanja nafte na svjetskom tržištu. Oni su krali naftu tako da su kupovali tankere nafte na Sredozemnom moru i onda je preprodavali po tri puta većoj cijeni. Razliku cijene su zadržavali i stavljali sebi u džep. To su ti prvi počeci organiziranog kriminala u Jugoslaviji, koja je počela upravo u INI. Bili su toliko bahati i moćni da su si kupili i helikopter i vozikali se po Hrvatskoj. Nitko njima nije mogao ništa. Bili su zaštićeni kao lički medvjedi.

Stjepan Đureković sve je to znao i znao je kako funkcionira sustav pljačke. Imao je i dokumentaciju i zato je bio opasan za te strukture. Danas se njemu pripisuje da je bio hrvatski nacionalist međutim to nema nikakve veze. On je bio partizan i nositelj partizanske spomenice i istaknuti predstavnik u Centralnom komitetu. Bio je za Jugoslaviju i jedini razlog zašto je ubijen je taj što je znao tko stoji iza kriminala u INI i tko pljačka gomile novca u vlasništvu države. To je razlog zašto su ga ubili, nikako zbog njegovih političkih stavova.

• Kada ste ga posljednji puta vidjeli? O čemu ste razgovarali?

Bio je to ožujak 1981. godine, sjedili smo u Zagrebu u Palmotićevoj na kavi. Bio je uplašen jer je bio praćen i pod prismotrom. Udba mu je prisluškivala telefone, pratili su što radi i s kim se susreće. Iako ga je tadašnji član Centralnog komiteta Jure Bilić uspio spasiti od harange koju su mu pripremali, odlučio se na bijeg u Njemačku, gdje je već živio njegov sin Damir. To je bio i posljednji put da smo se vidjeli. Ubijen je nakon dvije godine. Bojao sam se da će mu se tako nešto dogoditi, jer uvjerenja sam da je ostao u Hrvatskoj, ne bi ga ubili. Ovako ga je preuzeo zloglasni 9. odjel neprijateljske emigracije na čelu s Josipom Perkovićem i njegova likvidacija se mogla odraditi. Stjepan je sa sobom uzeo i dokumentaciju, koju je vjerojatno preuzeo njegov sin. I on je ubijen, pod čudnim okolnostima, u Kanadi. Niti danas ne znamo pravu istinu oko njegove smrti.

Za jednu kćer „zadužen“ Radman, za drugu netko drugi

• Iako je iz Hrvatske trebalo svjedočiti više od 15 ljudi, na kraju je u München stiglo samo tri svjedoka. Zašto?

Mene to ne čudi. I prema drugim svjedocima su, poput mene, poduzimane i poduzete radnje kako bi ih se onemogućilo da pristupe njemačkom sudu. Brojni su slučajevi svjedoka koji su prijavljivali prijetnje od strane državnih odvjetništava, policije, sudova. I nitko ništa nije učinio. A to se dogodilo i meni. Od trenutka kada sam počeo surađivati s njemačkim istražiteljima počele su prijetnje, kako meni tako i mojoj obitelji. Kćer na HRT-u proganjao je tadašnji ravnatelj Goran Radman. Uzeli su joj kompjuter, dali preko pet upozorenja pred otkaz. Na kraju je i dobila otkaz, dva tjedna prije moga svjedočenja. Drugu kćer, koja radi na razini Grada Zagreba, također su maltretirati, prijetili su joj čak i da će joj ubiti dijete. Na kraju je i ona dobila otkaz, dva tjedna nakon mogu suđenja. Sve je to bilo u svrhu da me se zaplaši kako ne bih išao u München i donio dokumentaciju i dao iskaz o spoznajama vezanima za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

A meni su u travnju 2015. godine provalili u zgradu u kojoj živim i razbili poštanski sandučić. U njemu su ostavili prijeteću poruku da se pripazim što ću svjedočiti i da ne dajem nikakve spise njemačkom sucu. Tada sam nazvao policiju, došao sam čak i do ministra unutarnjih poslova i tražio zaštitu. Vozali su me više od 24 sata i tek onda potvrdili kako zaštitu ne mogu dobiti jer nije riječ o ozbiljnim prijetnjama. Do tada sam više od 20 puta pisao državnom odvjetniku, ministru pravosuđa, ministru unutarnjih poslova. Nakon toga sam odlučio obavijestiti njemačku policiju o tome što mi se događa. U roku od 20 minuta su mi odobrili zaštitu za cijelu moju obitelj. Tako smo supruga i ja otišli u Njemačku u sigurnu kuću i bili tamo nekoliko mjeseci. Osjećao sam se kao da mi je netko zabio nož u leđa. Iz Jugoslavije nisam morao bježati, iako su me zatvarali. Ali da iz Hrvatske, 2015. godine, moram bježati da me ne ubiju – ne, to nisam mogao vjerovati.

• Vijest da ste pod zaštitom njemačkih vlasti u Hrvatskoj je odjeknula poput bombe. No,  HRT je vrlo pristrano izvještavao o tome, jedva spominjući Vas kao svjedoka, dok RTL nije objavio niti jednu riječ o tome što se događa s obitelji Krmpotić. Kako komentirate hrvatske medije kada je riječ o suđenju u Münchenu?

– To je sramota. Oni su sve, samo ne hrvatski mediji. Pa vidite samo tko je na čelu svih institucija u zemlji – od Vijeća za elektroničke medije, HRT-a, Hine, RTL-a, Večernjeg lista. Pa ni danas se ništa na tu temu nije promijenilo. Sjećam se kada je njemački policijski inspektor Bruder u sudnici govorio o tome kako svakodnevno primaju svjedoke iz Hrvatske koji se boje za svoj život i koji ne žele svjedočiti u postupku. Hrvatska televizija na čelu s Jozom Ćurićem je tri minute izvješća iz Münchena posvetila lakšoj saobraćajnoj nesreći Josipa Perkovića. Prijetnje svjedocima – i koliko ih je odustalo i kako im se prijeti i tko – Ćurić nije ni spomenuo, osim u jednoj rečenici. Pa svi koji su od tamo izvješćivali su njihovi ljudi, to je valjda jasno ako pogledate izvješća koja su slali iz Njemačke. To je sramota.

Udbina arhiva i dalje je u Zagrebu

• Bili ste na čelu Službe državne sigurnosti, imenovao vas je Franjo Tuđman na to mjesto u svibnju 1990. godine. Možete li nam reći što ste zatekli u SDS-u?

Na primopredaji je uz mene bio Boljkovac u funkciji ministra dok smo službu preuzimali od Josipa Perkovića, budući da je Mustač bio tada u Beogradu u svojstvu saveznog šefa. Postalo je vrlo brzo jasno već na tom kolegiju da moj program rada neće biti prihvaćen, kao niti ljudi koje sam predložio za svoje suradnike. Naime, prema mojoj koncepciji, izmjena kadra trebala se dogoditi u šest odnosno dvanaest mjeseci. Kada sam zatražio predaju arhivske građe koja je tada bila u Savskoj ulici u Zagrebu, sastanak je naprasno prekinut. Kasnije sam odlazio tamo i gledao kako se u kamionima JNA prenosi arhiva Udbe i Službe državne sigurnosti, sve po nalogu Manolića i Boljkovca. Inače, cijela građa se nalazi na mikrofilmovima, pokojni Vugrinec je to sve vodio i on je znao gdje se ona nalazi. A ona nije završila u Beogradu, kako se to misli.

• Navodno se Nijemci nisu mogli začuditi kako smo mogli izglasati Lex Perković, a još manje da se prijeti svjedocima i da ih hrvatska država ne štiti.

Ostali su u šoku. Mislili su da je nešto najgore što se može dogoditi je izglasavanje Lex Perkovića nekoliko dana prije ulaska u Europsku uniju. Inače, samo suđenje u Münchenu je velika sramota za hrvatsku državu, ja to odgovorno tvrdim. Cijeli slučaj plaća njemačka država, to košta milijune i milijune eura, a mi trošimo sve moguće resurse i novac kako bi ubojice Stjepana Đurekovića zaštitili od kaznenog progona. Ono što je simptomatično je da smo u dva navrata na našim sudovima i Mustača i Perkovića oslobađali od svake kaznene odgovornosti vezane za ubojstvo Đurekovića, što jasno daje do znanja pod čijom su kontrolom DORH i naši sudovi. Kako je to moguće ako ih je sudac Dauster u prvostupanjskoj presudi osudio na doživotne zatvorske kazne? Dakle, bilo je dovoljno dokaza da ih se za to osudi. Naše sudstvo je krajnje politizirano i u rukama onih ljudi koje smo trebali lustrirati u prvim danima Hrvatske. Danas su oni i dalje vlast i normalno je da štite ljude iz onoga sistema, bez obzira na činjenicu da su odrađivali najprljavije stvari za Jugoslaviju i naređivali i odrađivali likvidacije brojnih Hrvata diljem svijeta. Pa samo je u Jugoslaviji ubijeno više od 90 hrvatskih emigranata, od Njemačke, Austrije, Švicarske, Italije, Francuske, Kanade i Australije. Nitko nikada nije odgovarao za ta ubojstva. Što rade hrvatsko tužiteljstvo i policija?

• Možemo li reći da je s ovim sudskim postupkom počela određena lustracija?

Ne, nije. Mi ni danas ne znamo tko je naredio Đurekovićevo ubojstvo. To je početak lustracije, kada doznamo imena ljudi koji su ubijali u ime partije i režima na vlasti tada u Jugoslaviji. Perković i Mustač nisu rekli tko je naredio to ubojstvo. Kako sada stvari stoje, vjerojatno to nećemo ni doznati. Ova cijela država je u njihovim rukama, ako uzmemo u obzir kadar koji je onda vladao i koji je nastavio i dalje voditi zemlju. Nitko iz resora tajnih službi nije smijenjen, niti mu je zabranjeno obnašati iste poslove u novoj državi. Dapače, 98 posto kadrova iz Službe državne sigurnosti samo je prešlo raditi u novoosnovane hrvatske tajne službe.

• Zašto ni do danas ne znamo tko su sve bili Udbini suradnici i doušnici?

Pa kako bi to mogli doznati, pa pola političkog, financijskog, pravosudnog i policijskog vrha bi palo. Pa to su sve isti ljudi koji su ostali. Ako nisu oni, onda su njihova djeca. Ja sam pod prismotrom Udbe bio još 80-ih godina, kada sam otkrio kriminal u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a sve u režiji oca Zdravka Mustača, koji je radio na Kanalu i vodio svinjogojsku farmu za političare. Tada sam dobio otkaz iz RSUP-a i pratio me otac današnjeg predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina. On je bio predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, a radio je i kao doušnik Udbe. Danas njegov sin predstavlja čelnu pravosudnu instituciju u zemlji. Ista stvar vam je i s Perkovićem, Manolićem, Boljkovcem. Pogledajte gdje su im djeca. U to isto vrijeme naša djeca bježe iz zemlje jer ne mogu naći posao. Oni su svoje obitelji osigurali, nikome nije pala dlaka s glave i čuvaju mjesta jedni drugima.

• Je li uopće moguće provesti lustraciju u Hrvatskoj?

– Da, i to na način da zamjenjujemo ove kadrove putem posebnih natječaja i pravilnika. Prednost pri zapošljavanju trebaju imati branitelji i njihova djeca i članovi obitelji, a ne kao danas da kada se kaže da si branitelj da je to sramota. Iako postoji zakon koji omogućava njima prednost pri zapošljavanju, nitko se toga ne drži. Pa pogledajte samo Hrvatsku televiziju gdje mi radi kćer – pa njezini krvnici i danas sjede na funkcijama, imaju emisije i velike plaće, dok ona ništa ne radi i ne daju joj raditi. Ništa se nije promijenio, iako smo to očekivali dolaskom HDZ-a na vlast. Apsolutno ništa, iako smo krvlju izborili ovu zemlju. Sjeli smo u osedlanog konja, i danas kada gledam, u potpunosti su nas izigrali.

• Vi ste bili u samom središtu HDZ-a još 89. godine. Kako je to sve izgledalo? Tko su bili ljudi koji su stvarali HDZ?

– Ekipa na čelu s doktorom Franjom Tuđmanom počela se sastajati još 80-ih godina. Kako smo većinom bili praćeni, to su bili tajni sastanci po gostionicama ili u nečijim kletima. Bilo je opasno govoriti o neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj, jer su sve strukture u zemlji bile većinski u jugoslavenskim, točnije srpskim rukama. Bio sam šef osiguranja svehrvatskog dana 30. svibnja 1990. godine, u trenutku povijesnog Sabora kada je postalo jasno da hrvatska država više nije samo stoljetni neispunjeni san. Već tada smo polako svi mi hrvatski uznici polako bačeni na marginu, a stvari su u svoje ruke preuzeli ljudi iz tog sustava, poput Josipa Manolića, tada drugog čovjeka HDZ-a. Shvatili su, naime, da narod više ne želi Jugoslaviju i na vrijeme su promijenili odijela. Pa većina HDZ-ovaca je došla iz Komunističke partije Hrvatske u naše redove. Kako je dr. Tuđman inzistirao na pomirbi, mislili smo da će ti ljudi ostati u sustavu, ali ne na rukovodećim pozicijama. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Oni su zadržali svoje pozicije, a hrvatski narod i njegovi heroji su iskorišteni na najgrublji i najpodliji način kako bi se stvorila hrvatska država. Kada smo se spustili na Trg s Gornjeg grada dočekalo nas je sto tisuća ljudi. Bilo je veličanstveno. No, vrlo brzo nakon svehrvatskog dana stvari su se počele mijenjati u potpuno krivom smjeru. Predsjednik je u drugi plan stavljao reorganizaciju sustava i ljudstva u njemu, više se bavio međunarodnim priznanjem Hrvatske, dok je apsolutnu vlast u zemlji ostavio u rukama Josipa Manolića i Stipe Mesića. To nas je, nažalost, dovelo do tuda gdje danas jesmo. Ljudi koji su nas klali i cinkali i radili protiv interesa hrvatske države preuzeli su ključne funkcije u zemlji i danas vladaju uz pomoć svojih ljudi. Sve je podređeno činjenici da se njihovi zločini i kriminal nikada ne doznaju. Zato smo i morali ići u Njemačku po istinu, jer je ovdje bilo nemoguće doznati tko je ubio Stjepana Đurekovića.

Šeću se od uprave do uprave, i dalje pljačkaju narod

• Pripremate knjigu memoara u kojoj ćete opisati kako je počela pljačka hrvatski tvrtki u Jugoslaviji i kako se stvarala hrvatska država.

Da, pišem već mjesecima knjigu, ne mogu dobiti ni kune od države za njezino tiskanje, pa pozivam i ovim putem sve dobre ljude da mi pomognu u njezinom objavljivanju. Na vidjelo će izaći brojni kosturi iz ormara, kome je Stevo Krajačić ostavio Udbu u naslijeđe, tko su glavni krivci za pljačku i kriminal u tadašnjoj SR Hrvatskoj i gdje su završile pokradene milijarde iz zemlje. Ni danas nismo otkrili niti jedan slučaj kriminala iz bivšeg sustava, a ti isti ljudi uživaju sve blagodati u ovoj zemlji, koju nikada nisu ni htjeli. Gledam ih kako se prešetavaju po upravama banaka, po marinama koje grade, po tvrtkama koje vrijede milijune i milijune eura i pitam se – jesmo li se za to borili? Istodobno naši branitelji i dragovoljci su stavljeni na margine društva, socijalni su slučajevi, a sve je veći porast samoubojstava i malignih bolesti među tom populacijom. To je tragično, kada sve ovo gledam. Očekujem od ove vlasti da se pozabavi s tim ključnim problemima u zemlji, bez čijeg rješavanja nema napretka, ni za nas ni za zemlju. To je razlog sveukupnog raspada sustava, odlaska mladih, nezaposlenosti i opće besparice. Suočavanje s prošlošću je ključ uspjeha hrvatske države.

• Hoćemo li uskoro doživjeti da se pokrenu istrage za ubojstva i drugih Hrvata?

Nadam se no nemam nikakvih iluzija. Pa nismo istražili ni tko stoji iza ubojstava Mira Barešića, Blaža Kraljevića, Ante Paradžika. Pa njih su ubili isti ljudi koji su ubijali i u Jugoslaviji. Pogledajte koliko neriješenih ubojstava ima diljem svijeta naših istaknutih hrvatskih emigranata, od Brune Bušića, Stjepana Ševe, Zagajskog, Šimundića, Miličevića. Njihove obitelji i dalje traže pravdu i svi okreću glavu od te teme. Kako je moguće da smo uopće prihvatili u hrvatsku državu ljude koji su ubijali i klali Hrvate u Jugoslaviji? Što su se oni probudili jednoga dana i odlučili voljeti ovu zemlju i hrvatske ljude? Teško mi je u to vjerovati.

Autor: Igor Matić / 7Dnevno / 17. ožujka 2017.

ZADNJE VIJESTI