parlament1

John Major – ‘Bruxelleska pudlica’

Autor: Marina TENŽERA/7Dnevno

U ljeto 1994. promatrači su počeli primjećivati još jednu stranu britanske različitosti od njezinih "europskih partnera". U dvije godine od njezinog izlaska iz ERM-a, njezina je ekonomija počela rasti brže nego ijedna u EU

Kako ističu Booker i North u svojoj analizi spletaka EU “Velika obmana – tajna povijesti EU”, (naklada “Izvori”), John Major je 1994. shvatio da će s novim državama u zajednici već minimalna snaga britanskog glasa biti nepopravljivo smanjena. Odlučio je od toga napraviti pitanje.

Uz punu podršku svog kabineta najavio da će vetirati proširenje ako Zajednica ne zadrži sadašnje pravilo da su prema sustavu glasovanja kvalificiranom većinom 23 glasa dovoljna za “blokirajući manjinu”. Time je taknuo u živac.

Glasovanje kvalificiranom većinom bilo je u srcu “projekta” kao odlučujuća značajka nadnacionalizma. Kako su Salter i Monnet priznali još 20-ih, države se kroz glasovanje većinom može prisliti na prihvaćanje odluka koje su protiv njihovih nacionalnih interesa. Ali, čak je i glasovanje kvalificiranom većinom predstavljalo problem dok je manjina još mogla stvrati blokirajuće sveze. Upravo je to prepoznao Major. Svako proširenje Unije moglo bi se iskoristiti za povćanje nadnacionalnih ovlasti. Major se ispočetka oslanjao na podršku Njemačke, Francuske i Španjolske, ali kako su pregovori napredovali, ta je podrška isparila.

Britanija je ponovno bila sama. Ali, kada su ga u Donjem domu upitali je li mu važniji “status quo” u glasovanju kvalificiranom većinom ili proširenje, zaobišao je pitanje. Smith je optužio Majora za ”ponižavajuće srozavanje”. To je bilo dno Majorova premijerskog mandata. Mediji su ga nemilosrdno napadali. Na naslovnici Daily Maila 30. ožujka je objavljena karikatura na kojoj Delors nosi štikle i mrežaste čarape u stilu pariške prostituke, vodeći na uzici ljupku pudlicu s Majorovim licem.

Poniženje se nastavlja

U međuvremenu, 15. travnja u Marakešu nakon sedam godina mučnih pregovora vlade 123 države potpisale su “konačni zakon” urugvajskog kruga GATT-a. Posljedice tog sporazuma osjetit će se diljem sivjeta, a posebnu štetu će nanijeti trećem svijetu. To je bio “šav” između američkih i EU pregovarača koji su se 1992. složili da “smuljaju” sporazum o smanjenju potpora. Prema “MacSharryjevim reformama” CAP-a, mnoge EU potpore za poljoprivredu već su bile smanjene, ali poljoprivrednicima se plaćala “kompenzacija” za gubitak potpora. Prema sporazumu, ta se “kompenzacija” smatrala dopuštenom praksom poštene trgovine iako su sume koje su primali poljoprivrednici bile veće nego prije. Slično tomu, bogate zemlje proizvođači mogle su nastaviti bacati 40 miljuna tona subevencionirane pšenice na svjetsko tržište i tako snižavati svjetsku cijenu, dok je GATT istovremeno prisiljavao zemlje trećeg svijeta da otvore svoja tržišta.

Ne iznenađuje da se u New Delhiju pobunilo 150 000 ljudi, prigovarajući da će uvoz sa zapada uništiti indijske seljake i izbaciti iz posla brojne industrije. U Britaniji je, u međuvremeno na mjesto Johna Smitha koji je neočekivano umro 12. svibnja, došao nov čelnik – mladi i relativno nepoznati Tony Blair. Smithova je smrt odgodila početak izborne kampanje za Europski parlament, a kad je kampanja krenula, konzervativci su krenuli uz moto: “”Snažna Britanija u snažnoj Europi”. Majorova reputacija “briselske pudlice, uništila mu je kredibilitet. Glasovi za konzervativce pali su na 27,8 posto, najniže u svim nacionalnim izborima 20. stoljeća, dok su laburisti povećali zastupljenost sa 44, 2 posto, odnosno, sa 45 na 62 mjesta. Majora je pogodio još jedan incident. Na dnevnom redu krfskog Europskog vijeća u lipnju bio je Delorsov nasljednik, jer se Delors krajem 1994. trebao povući nakon devet godina u mirovinu. Kohl i Mitterand snažno su podupirali fanatičnog integracionista, belgijskog premijera Jean-Luca Dehaenea. Majorovi prigovori prisilili su ga na povlačenje, ali je kasnije iste godine Vijeće prihvatilo kompromisnog kandidata – luksemurškog premijera Jacquesa Santera. Novi predsjednik ubrzo je objavio da između njega i Delorsa nema razlike u oduševljenju prema integraciji.

Ta je epizoda toliko zaokupljala britanske medije da se o ostatku dnevnog reda Vijeća šturo izvještavalo, što je uključivalo i podršku Delorsovu ambicioznom okvirnom programu znanstvenog i tehnološkog istraživanja za 1994.-1999. godinu. To je uvelike proširilo doseg proračuna Unije, jer je dopinos same Komisije sada automatski morao biti jednak onome nacionalnih vlada.

Vijeće je također prihvatilo zahtjev Komisije za širokim novim regulacijskim ovlastima nad takozvanim “informacijskim društvom”, što je pokrivalo korištenje kompjuterskih mreža za bilo što, od kontrole zračnog prometa do zdravstvene skrbi. Vijeće je prihvatilo i francusko-njemačku inicijativu protiv rasizma i ksenofobije, proširujući “doseg pravosuđa i unutarnjih poslova” kao stupa Maastrichta. Konačno, dogovorilo je osnivanje “Grupe za promišljanje” koja će 1995. početi raditi na pripremanju novog sporazuma.

U usporedbi s zaključcima koje je 1973. donijelo prvo Europsko vijeće, a koji nisu zauzimali više od nekoliko stranica, bilo je primjetno kako su završni dokumenti narasli na 60 i više stranica. Ali, Monnetovi “privremena vlada” nije se ponašala potpuno očekivano. U većem dijelu njena rada, incijative ili odgovori sve su se više pokrivali s vladama članicama. Ta je vlada počela pokazivati mišiće na način koji će imati duboke učinke.

Britanski zastupnici, pak, su jedva primjećivali povećanje uloge Vijeća. Kad je Major 28. lipnja podnosio izvještaj Donjem domu, njihovom glavnom brigom činilo se imenovanje novog predsjednika Komisije. Zapravo, zastupnici su mogli malo toga reći ili učiniti. Vijeće se dogovaralo o previše politika da bi Major mogao ponuditi bilo što osim povšnog sažetka, iako je svaka mogla zahtjevati posebnu raspravu. Mogućnost prihvaćanja takvih političkih odluka bez rasprave samo je pokazivala kako je brzo vlast sada otjecala iz Westminsteru.

Prilagođeni

U ljeto 1994. promatrači su počeli primjećivati još jednu stranu britanske različitosti od njezinih “europskih partnera”. U dvije godine od njezinog izlaska iz ERM-a, njezina je ekonomija počela rasti brže nego ijedna u EU. Za mnoge je 16. rujna 1992. u retrospektivi umjesto “crne” bio “bijela” srijeda, jer je Britanija ponovno mogla profitirati od svog ekonomskog restrukturiranja 1980-ih. Bivši “europski bolesnik” s ekonomijom koja je bila četvrta, iza Njemačke, Francuske i Italije, sad je brzo kretao prema drugom mjestu. Također je bilo primjećeno, što je posebno činio ugledni ekonomski novinar Bill Jamieson, da za novi prosperitet nije bilo zaslužno njenih 44, 6 posto trgovine s EU već 55, 4 posto trgovine s ostatkom svijeta. Britanija je sada poslovala s otatkom EU uz goleme gubitke koji su 1994. iznosili 6,79 milijardi funta, u usporedbi s trgovinskim suficitom od 5,1 milijardi koje je ostvarivala s nečlanicama. EU je bio jedini ekonomski blok na svijetu s kojim je Velika Britanija bila u deficitu. Taj je dficit od njenog ulaska u Zajedničko tržište 1973. kumulativno iznosio 87 milijardi funta. Zbrojeno s njenim neto doprinosom briselskom proračunu, to je stvaralo ukupni deficit od 108 milijardi funta. Srećom je protuteža tomu bio dramatičan rast britanskih prihoda izvan EU, posbeno od ulaganja u SAD-u koja su bila dvostruka od onih u EU.

Stalna tvrdnja da je EU članstvo “čista korist” vitalna za britanski opstanak, tako je bila još jedna iluzija. Ona je svjedeno tako bila ukorijenjena u umu Britanaca da će proći još godine prije nego njen utjecaj potone. Britanska će ekonomija tek 1998. postati četvrta najveća na svijetu, iza američke, japanske i njemačke. A tek će 2002. njen prihod per capita prijeći njemački te postati najviši u Europi. No premda je već postajala ekonomski najuspješnija u EU, njeni su je partneri, privrženi sve većoj integraciji, smtrali poltički smatrali tek zamornom nevažnošću.

To je ilustrirano 1994. zapanjujućom kontrastom viđenja europske budućnosti: njemačkog i Majorovog. Dva vodeća njemačka političara Wolfgang Schaüble i Karl Lamers, upozorili su da je Unija u opasnosti od vraćanja u “labav splet skupina zemalja ograničenih na određene ekonomske vidove: dakle, na malo više od zone slobodne trgovine. Ta je prijetnja bila tako jaka, da su pozvali na udvostručenje napora u daljnjoj integraciji. Okupljena oko francusko-njemačkog saveza, “tvrda jezgra” od šest ili sedam država mogla bi preuzeti vodstvo. Predložili su ustav koji bi Komisiji omogućavao preuzeti “elemente europske vlade”, dok bi Europski parlament postao istinsko zakonodavno tijelo, a Vijeće ministara funkcioniralo kao “senat”.

Major je odbio “Tvrdu jezgru” i umjesto toga ponudio “fleksibilnost”. Rekao je da ne bi sve države trebalo gurati u isti kalup već bi im trebalo omogućiti da izlaze iz određenih politika. Samo u nekim područjima, poput jedinstvenog tržišta i zaštite okoliša postoji potreb za usklađivanjem. Kao i ranije, Majora su ignorirali. Puno veća pažnja posvećena je glasu iz prošlosti Valery Giscardu d’ Estaingu koji je poručio: “zasad zaboravite integraciju. Koncentrirajte se na jedinstvenu valutu EMU. Postignite to, i politička unija neumitno će uslijediti”.

Napadnuti sa svih strana

Major je 1994. bio pod sve većim pritiskom s oba krila svoje stranke. Njegova listopadska konferencija pretvorila se u miting na kojemu se Normanu Lamontu klicalo zbog najizravnijeg napada na EU koji se ikada čuo od visokopozicioniranog konzervativnog političara. “Da Britanija danas nije članica EU, ne vjerujem da bi bilo razloga za ulazak”. Nije predlagao britansko povlačenje, ali je bila bomba tvrditi “da bi preživjela izvan EU-a”. Pitanje bi se, upozorio je, “nekako moglo vratiti na politički dnevni red”.

S jednog je krila pokrenuta u studenom kampanja falange visoko pozicioniranih političara koji su vršili pritisak na Majora da Britaniju uvede u jedinstvenu valutu. Za tu je stvar, angažiran i BBC koji je vijesti počinjao tvrdnjama “da 84 posto članova CBI podržava jedinstvenu valutu”, dok je emisija Today omogućila skupini zagovaranje britanskog članstva u jedinstvenoj valuti.

Pobliže ispitivanje CBI-jeva istraživanja, međutim, pokazalo je da je isitano samo 624 tvrtke odabrane između 8000 članova. Od njih je manje od trećine (206) dalo odgovore. Samo 28 posto je podržavalo britanski ulazak. Ostatk od 72 posto, bilo je ili neprijateljski ili mlako raspoložen prema tome. Nije spomenuto ni drugo otkriće – da je 88 posto onih koji su dali odgovore bilo protiv “produbljivanja integracije”. Na taj način rasprava predstavljena Britancima.

Pored tih problema Major se našao i s podijeljenom raspravom o zakonodavstvu potrebnom za odobravanje povećanja britanskih uplata u EU proračun. Između 1986. i 1994. proračun je narastao za 103 posto. Ali, kako je Major u Edinburghu prpistao na povećanje britanskih uplata, sad je tvrdio da će dati ostavku ako Donjo dom prekrši tako svečano obećanje. Da bi napravili probleme, laburisti su uložili amandman kojim se odobrenje Prijedloga zakona povezuje s postupcima protiv prevara u EU, u posljednje vrijeme sve češće teme na naslovnicama. U srpnju 1994. odbor Doma lordova izvjestio je da se prevare, posebno u CAP-u, sada događaju “u monumentalnim razmjerima”, penjući se do pet milijardi funta godišnje”. Revizijski sud EU je odbio odobriti EU-ove knjige za 1993. godinu na temelju tvrdnje da sadrže “previše nepravilnosti”. To će kasnije postati godišnji ritual. (nastavlja se)

Autor: Marina TENŽERA/7Dnevno

ZADNJE VIJESTI