Dusko Jaramaz/PIXSELL

‘Ja sam otjerao Josipa Perkovića iz Ministarstva obrane!’

Autor: Snježana Vučković / 7dnevno / 15. travanj 2017.

Predsjednik Tuđman mi je dao dosta značajne funkcije iako sam samoinicijativno dao ostavku u Ministarstvu obrane jer sam mislio da se može raditi brže i bolje, bez obzira na ratne okolnosti. Iz ove prespektive, mislim da sam pogriješio i nisam trebao odustati. Tada nisam shvaćao kompleksnost i ozbiljnost pri stvaranju države, niti sam mogao shvatiti ljude koji imaju različite interese. Osim toga, bio sam i dosta kritičan prema Franji Tuđmanu

Goran Dodig, hrvatski političar, specijalist psihijatrije, saborski zastupnik i predsjednik Hrvatske demokršćanske stranke, postaje sve popularniji među pravašima i HSS-ovcima koji mu se priklanjaju u sve većem broju. Da taj “proljećar” bogatog životnog iskustva uistinu ima što za reći, uvjerili smo se tijekom razgovora o njegovoj, više nego zanimljivoj, političkoj karijeri.

Kako ste kao hrvatski proljećar s vrlo burnim životopisom prepunim političkih aktivnosti, uspjeli do danas sve to preživjeti, ostati i opstati?

Nema tu formule i ne bih to nazvao preživljavanjem… To je pitanje interesa za opće dobro i za određene životne principe koji čovjeka vode kroz život. I naravno, za energiju koju imamo ili nemamo. Ovdje se ne radi o želji da se politički preživi. Ako sam i htio živjeti i realizirati svoje političke ciljeve, onda vam moram reći da sam to učinio još u ranoj mladosti kao hrvatski proljećar iako sam bio u zatvoru. Poslao sam, zajedno sa svojim prijateljima, poruke o tome kako bi se mladi ljudi trebali ponašati kad je država u pitanju i za to bio spreman nešto platiti. Kasnije su se okolnosti mijenjale i vidio sam da je potreban jedan drugi angažman. Osjetio sam potrebu za vrijeme Domovinskog rata da se uključim, i uključio sam se. Nakon rata, osjetio sam potrebu za uređivanjem države, pa sam se i u to uključio. Nisam imao velikog uspjeha. Barem mi je to jednom prilikom kazala tadašnja urednica Vjesnika. Tvrdila je kako među njenim kolegama novinarima kola uvriježeno mišljenje da spadam u kategoriju pametnih političara, no da nemam uspjeha. Pokušao sam joj objasniti da je uspjeh vrlo relativna stvar. Ako je uspjeh doći na funkciju, onda je to vjerojatno istina. Ali za mene je politika nešto drugo. To je djelatnost koja bi trebala realizirati principe sigurnosti i pravednosti za svakog pojednica. U tom kontekstu sam se vodio i, kako ja to zovem – “poučkom Svete Klare”. Kad je ona razgovarala sa Svetim Franjom koji je htio sam sve riješiti, ona mu je rekla: “Nemoj tako, učini ono što možeš. Kada svi ljudi budu činili ono što mogu, svijet će biti bolji”. Dakle, ja činim ono što ja mogu. Nemam iluzija da ću promijeniti svijet niti napraviti nešto spektakularno, ali već sama činjenica da dajem ono što mogu svom napaćenom narodu i da pokušavam zadržati moralni integritet i principe je – dovoljna. To je energija koja će se kad-tad oplemeniti. Hoću li ja to učiniti i hoću li to doživjeti, to je veliko pitanje. Sad sam u situaciji da formiramo jednu stranku na principima koji su temeljeni na socijalnom nauku Katoličke crkve. Što će od toga biti, to samo Bog zna.

Premijer Plenković Vas je prepoznao i nazvao moralnom vertikalom. Na temelju kojih iskustava je to zaključio?

Od ’90., na neki način je to prepoznao i prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Iako, da se razumijemo, ja ne mislim da sam moralna vertikala. Ja sam čovjek koji griješi baš kao i svi ljudi, ali sam sklon ispravljanju svojih grešaka. Predsjednik Tuđman mi je dao dosta značajne funkcije iako sam samoinicijativno dao ostavku u Ministarstvu obrane jer sam mislio da se može raditi brže i bolje, bez obzira na ratne okolnosti. Iz ove prespektive, mislim da sam pogriješio i nisam trebao odustati. Tada nisam shvaćao kompleksnost i ozbiljnost pri stvaranju države, niti sam mogao shvatiti ljude koji imaju različite interese. Osim toga, bio sam i dosta kritičan prema Franji Tuđmanu, međutim, moju je ostavku prihvatio jer je znao da to činim iz najboljeg uvjerenja. Poilitikom se, ipak, nisam prestao baviti, a slogan moje stranke još tada je bio “5 milijuna zadovoljnih, a ne sto bogatih”.

Vjerujete li u taj slogan?

Apsolutno. Bogatstvo nije izvor ljudske sreće. Dobro je da ljudi imaju tu vrstu sigurnosti, ali nije dobro igrati samo na tu kartu.




Malo je poznato kako ste još kao pomoćnik nekadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, tražili da se Josip Perković ukloni iz sustava…

To je istina. Ja sam Perkoviću rekao da mora otići iz Ministarstva obrane jer je nedopustivo da on tamo bude. Tada se pojavila jedna predstavka Vice Vukojevića, koji je tvrdio da su Perković i određeni ljudi krivi za neke smrti u inozemstvu. Nisam tada znao je li to istina, ali čovjek s takvim imidžom, nije mogao biti u sustavu i to u trenutku stvaranja države. Nisam iza toga mogao stajati, pa sam ga zamolio da se već od sutra ne pojavljuje na radnom mjestu. Moram reći da je prije toga, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman rekao da on tamo više nema što raditi. Kako se sve dalje odvijalo, nije ni važno. Ali, da. Ja sam to učinio.

To ukazuje na određenu odvažnost, obzirom da niste bili jedini koji su znali istinu o Perkoviću?




Ja sam često u mnogim povjerenstvima imao izdvojeno mišljenje. Gledajući sada, s vremenskim odmakom, to baš nije bilo uputno. No, htio sam apsolutnu čistoću u stvaranju temelja hrvatske države. Franjo Tuđman je smatrao da državu treba stvarati na svaki način. Ja bih sa svojim čistunskim odnosom, pritom imao puno više problema od njega. Ja to sada vidim i priznajem. Dakle, ako je Tuđman napravio neke greške, ne znači da ih nije bio svjestan. Računao je da državu treba najprije stvoriti, a tek onda uređivati. Moje mišljenje je bilo da je od početka trebamo uređivati na najbolji mogući nači, ali to je bio jedan emocionalan stav koji u tom trenutku nije bio politički realan.

Bili ste dragovoljac Domovinskog rata i u to vrijeme obavljali mnoge važne zadaće. Tko je obezvrijedio Domovinski rat i ljude koji su u njemu sudjelovali?

Obrambeni rat je temelj na kojem treba graditi hrvatsku državu. Naša država nema puno stanovnika, ali ima oko pola milijuna branitelja. To su bili ljudi koji su bili spremni dati život za državu. Državu prvenstveno čine ljudi i prostor. Ako mi maknemo te ljude, što nam je ostalo? Mnogi su htjeli državu, ali smo imali i određeni broj ljudi koji su uživali sve privilegije bivše države. Njima je gurnuta filozofija konzumerizma, u smislu da se sve može kupiti, pa i da država može kupiti vas kako biste je zavoljeli, a u stranu su maknuti oni koji ne traže ništa, osim da budu ravnopravni građani svijeta i da su spremni za to dati život. Zapravo, obezvrijediti braniteljsku populaciju, znači obezvrijediti temelj države. U prošloj vladi je bilo govora o tome da budem ministar branitelja, ja sam rekao da, ali treba redefinirati značaj branitelja i staviti ga u kontekst vremena u kojem živimo, ne zaboravljajući ono što oni predstavljaju. Čak i kod ljudi koji imaju negativan stav prema braniteljima. Oni, zapravo, u sebi cijene tu žrtvu jer, žrtva se uvijek cijeni. Sljedeća priča kojom se išlo obezvrijediti branitelje je priča o velikim i nezasluženim mirovinama. Ja vjerujem da se ništa veliko ne može dogoditi bez žrtve. Znate li koga Dante stavlja u 9. krug pakla? One nezahvalnike koji su obezvrijedili svoje dobročinitelje. A branitelji su dobročinitelji ove države. A država koja se ne zna nositi sa svojim dobročiniteljima i proganja ih? E, upravo takve Dante stavlja u 9. krug pakla. Smatram da Tomo Medved radi dobar posao, ali puno je toga propušteno. Kod njega se vidi iskrena želja da to popravi, iako treba imati na umu da branitelji nisu nezadovoljni svojim statusom. Pogrešno je to misliti. Oni su nezadovoljni odnosom prema njima.

Imate li, kao psihijatar, savjet za branitelje koji padaju u teška psihička stanja?

Oni su jedna, prvenstveno nezadovoljna skupina. Država ih je gurnula u ruke medicini, ali njihov problem nije psihijatrijski! Nezadovoljstvo nije bolest! Stvorila se fama, da ako je netko dobio dijagnozu PTSP, po definiciji je automatski nesposoban, problematičan i opasan. To je apsolutno sve krivo. Svaka bolest ima svoju dinamiku, međutim, problem je nastao kad se svakodnevno retraumatiziralo branitelje jednim gledanjem Dnevnika ili jednim novinskim napisom. Tada nastaje jedan opasan klik. Kada se to događa svakodnevno, onda je to problem. Ti ljudi su došli u fazu da se srame kazati kako su u jednom trenutku radili najčasniji posao. Ako je netko kriv za ovo stanje, onda je to društvo. Ako nemamo pravi odnos prema braniteljima, dobročiniteljima ove države, tu nema blagoslova i možemo završiti u 9. krugu.

Što mislite o ‘pravaškoj sceni’? Zašto se ne mogu složiti?

Među pravašima znam puno kvalitetnih pojedinaca. Međutim, nedostaje im jedan misaoniji pristup vremenu i prostoru u kojem živimo. Da je važno raščistiti s poviješću, s tim se slažem bez imalo dvojbe. Ali, potrebno je znati da postoji hijerarhija u određenom trenutku problema kojeg imate. Bleiburške žrtve vape za istinom. Svaki onaj koji negira tu činjenicu, ne misli dobro ovom narodu. To je izvor trajnih frustracija, a one su dio pamćenja kolektivne svijesti ovog naroda. Ako netko misli da sudbina naših predaka nema veze s našom sadašnjošću u psihološkom smislu je – budala. Negirati tako veliki broj grobišta, a veličati nešto s druge strane – to je trajna frustracija.

Pravaši i pojedini članovi u sve se većem broju priklanjaju Vama i Vašoj stranci. Što je to što im nudite?

Bolju budućnost, jer prošlost ne možemo promijeniti i to kroz punu istinu o prošlosti. U političkom smislu im nudim slobodu razumijevanja i mišljenja. Moramo se složiti u temeljnim stvarima, ali nametanje mišljenja bez argumenata je nedopustivo, čak bih rekao – teror. Cilj je da svaki Hrvat bude misaona osoba i da djeluje kroz tu misao, te na taj način preuzima dio odgovornosti. Osoba kojoj se nameće mišljenje postaje pasivna, a ja oko sebe želim aktivne ljude. Sloboda mišljenja i preuzimanje odgovornosti, to je ono što nudim.

Mislite da biste mogli postati novim, modernim liderom desnice?

Mislim da to, zapravo, uopće nije bitno. Važno je da se stvori politička snaga koja će biti važan politički faktor u Hrvatskoj na koji će vladajući ozbiljno računati. No, želim naglasiti da su moji politički temelji prvenstveno demokršćanski, dakle socijalni nauk Katoličke crkve. Pravaštvo i desnica imaju dosta zajedničkog s demokršćanstvom. Nažalost, danas se i pravaštvo i desnica stavljaju u gotovo negativni kontekst – ne slučajno – a zaboravlja se da je Ante Starčević u ono doba imao dosta izražene liberalne stavove.

Autor:Snježana Vučković / 7dnevno / 15. travanj 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.