MH
MH

Izdano još jedno dragocjeno djelo za spoznaje o hrvatskom jeziku u 19. stoljeću

Autor: dr. sc. Marija Znika, IHJJ

Stručnu i širu javnost, studente kroatističkih studija, one koji proučavaju ili poučavaju hrvatski jezik  u zemlji i inozemstvu obradovat će zacijelo i 4. knjiga Povijesti hrvatskoga jezika u kojoj se obrađuje 19. stoljeće, po mnogo čemu prijelomno za hrvatski jezik. Na temelju novih spoznaja  donesenih u opisima u ovoj knjizi ispravljaju se mnogi neopravdano prihvaćeni stavovi o izboru osnovice standardnoga jezika te o odnosima hrvatskoga jezika s blisko srodnim jezicima u okružju.  Ovako sveobuhvatna pristupa hrvatskom jeziku 19. st. u nas do sada nije bilo: bili su obrađeni neki njegovi segmenti (primjerice povijesni aspekt, književna produkcija, pojedina djela), ali cjelovita sagledavanja svih aspekata  jezične problematike i one problematike oko jezika dostupnog na jednome mjestu nije bilo. Valja čestitati Društvu  za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA što uspijeva  izdavati ovakva, za hrvatski jezik dragocjena djela u kojima prati razvoj hrvatskoga jezika i kulture od početaka do 20. stoljeća.

Četvrta knjiga Povijesti hrvatskoga jezika pretposljednji je dio projekta  Povijest hrvatskoga jezika što ga vodi akademik Radoslav Katičić. Ovu su knjigu uredili: glavni urednik Ante Bičanić te urednici Josip Lisac, Ivo Pranjković i Marko Samardžija. Knjiga obuhvaća 758 stranica enciklopedijskoga formata. U njoj je, uz Predgovor, u 15 poglavlja obuhvaćeno mnoštvo podataka i novih spoznaja o hrvatskom jeziku kao jeziku hrvatske književnosti, novina i časopisa 19. st. Novina je u prikazu razdoblja pažnja poklonjena  znanstvenom funkcionalnom stilu te sustavna obrada onomastičke sastavnice. Tekstovi su u svakom je poglavlju popraćeni  obiljem literature,  a po potrebi još dodatno i podrubnim bilješkama, te brojnim preslikama najvažnijih,  ponekad teško dostupnih djela i obogaćeni  preslikama djela vrsnih slikara onoga doba (Vlaho Bukovac, Celestin Medović,  Vjekoslav Karas, Slava Raškaj…). Takav prikaz omogućuje  uvide u postignuto, kao i daljnje istraživanje. Autorskim tekstovima ponajboljih jezikoslovnih pera na kraju je pridodana Antologija  djela s tekstovima iz 19. st. na kajkavskom, čakavskom i štokavskom narječju čime se oprimjeruje  funkcionalna polivalentnost hrvatskoga standardnoga jezika. Slijedi  Sažetak na engleskom jeziku o povijesti hrvatskoga jezika u 19. stoljeću te Kazalo imena koja se spominju u knjizi i napokon Životopisi autora priloga.

Hrvatskom se jeziku 19.  st. očituje  istovremenost dvaju različitih tijekova standardizacije (u kajkavskoj i štokavskoj stilizaciji), vrijeme različitih  koncepcija o izboru osnovice hrvatskoga standardnoga jezika, ali i vrijeme završne standardizacije i kodifikacije hrvatskoga jezika te raznih filoloških škola, odabira između nekoliko  slovopisnih (grafijskih) rješenja. Sve to zbivalo se u političkom okružju nesklonu afirmaciji hrvatskoga jezika kao  samobitnoga standardnoga jezika.  Latinski jezik dominirao je u javnome životu: saboru, pravosuđu, školstvu, njemački na Vojnoj granici, nastoji se uvesti i mađarski, kako u  prvom prilogu Hrvatski jezik od početka 19. stoljeća do narodnoga preporoda, akribično opisujući  povijesne i političke prilike, dokumente, aktere i njihova bitna djela koja su pridonijela  standardizaciji hrvatskoga jezika, navodi Marko Samardžija. On je u svoju analizu uključio i gradišćanskohrvatsku sastavnicu.

U prilogu Radoslava Katičića Hrvatski jezik od narodnoga preporoda do kraja 19. stoljeća riječ je o hrvatskom jeziku u vrijeme narodnoga preporoda, jeziku pokrivenom nazivom ilirski, o traženju prikladnih slovopisnih rješenja i analizi ključnih djela koja su pridonijela nadvladavanju regionalnih razlika te prevladavanju  nerazmjera ”između jezičnoga žara i kompetencije u vladanju jezikom koji se  želi preporađati”. Druga polovica 19. stoljeća počela je intenzivnom skrbi za hrvatski jezik, posebice u nastavi, što je prekinuto odredbom apsolutističkih vlasti  o njemačkom jeziku kao nastavnom jeziku. Snaženju pozicija hrvatskoga jezika pridonosilo je učenje latinskoga jezika, a slabile su ga međusobne borbe ondašnjih filoloških škola i potkraj stoljeća dominacija  škole hrvatskih vukovaca koja je ”uvela skrajnji štokavski purizam i odbijala izgradnju standardnoga jezika koja je ostvarena  od  narodnog preporoda  do pred kraj 19. stoljeća” .

Ivo Pranjković u radu naslovljenom Filološke škole  i hrvatski književni jezik u drugoj polovici 19. stoljeća analizira polazišta filoloških škola te polemike o pripadnosti štokavštine, a onda i rasprave o etničkoj pripadnosti  štokavskih govornika. Nesporazumi su proistjecali i iz različitih shvaćanja književnoga jezika: jedni su smatrali da se on može poistovjetiti s narodnim  jezikom – Vuk S. Karadžić ,  drugi da ”nema pod suncem  literature gdje bi se književni jezik sasvim sudarao s narodnim jezikom…” – A. V. Tkalčević . Uz podršku vlasti prevladala su rješenja koja je nudila škola hrvatskih vukovaca nerijetko s rigidnim rješenjima. Ona su ipak pridonijela učvršćivanju standardnojezične norme.

Kajkavski hrvatski književni jezik u 19. stoljeću predmet je analize Barbare Štebih Golub. Iz njezine je analize razvidno da je  kajkavsko narječje i na njemu ostvaren književni jezik  mogao biti ravnopravan  takmac za izbor osnovice standardnoga jezika.  O tome svjedoče književna produkcija, plodna  leksikografska tradicija, obilje  gramatičkih priručnika,  pravopisi – pretežno fonološki s etimološkim elementima,  mnoštvo popularnoznanstvenih  djela i prijevoda kojima se dokazivala funkcionalna polivalentnost kajkavskoga književnog jezika. Stoga razlog za izbor drugoga narječja nije u nerazvijenosti kajkavštine i njezinoj možebitnoj neprikladnosti za standardni jezik, nego taj izbor ovisi ”ponajprije  o jezičnopolitičkoj odluci iliraca vođenih željom da se oko jezika  temeljenog na najproširenijem hrvatskom  narječju ujedine svi govornici hrvatskoga jezika”.

U radu Josipa Lisca Hrvatska narječja i dijalektološka istraživanja  u 19. stoljeću  dokumentirano se prikazuju  razmještaj  i bitna obilježja hrvatskih narječja u 19. st. Komentiraju se i dijalektološki radovi istaknutih dijalektologa u svakome od narječja, ispravljaju se pogrešne tvrdnje o govornicima pojedinih narječja. Konstatira se da je dijalektologija u 19. stoljeću bila pomoćna znanost  te nije čudo da su joj rezultati skromni. Budući da su migracijska kretanja znatno smanjena,   ipak je zamjetna  štokavizacija čakavskih kopnenih govora te čakavizacija doseljenika  s jugoistoka u Istru,  kao i kajkavizacija doseljenih čakavaca u području donje Sutle.  Govori se i o staroštokavskim šćakavskim slavonskim govorima, novoštokavskim ikavskim govorima, primjerice  u zapadnoj Bosni i zadarskom zaleđu te u Bačkoj oko Subotice i  Sombora,  kao i o torlačkim govorima Hrvata na Kosovu i u Rumunjskoj.

Sanja Vulić i  Gordana Laco sustavno prikazuju  Jezik hrvatske književnosti 19. stoljeća. Takav prikaz je novost. Svoj rad temelje na izboru  tridesetak autora i njihovih djela objavljenih u 19. stoljeću. Književna djelatnost promatra se u tri razdoblja: 1800.-1830., potom 1830.- 1850. i od 1850. do 1900. Pozornost se posvećuje nekim zajedničkim obilježjima, ali  se donose i  neke osobitosti ili odstupanja u jeziku pojedinoga pisca. Piscima  su bili otegotna okolnost  neriješeni slovopisni problemi. U pravopisu preteže morfonološko načelo i gramatička interpunkcija. U rječotvorju se bilježe novotvorbe, primjerice imenica  na –nik  i –telj. Na sintaktičkoj se razini  kao zanimljivost navodi postojana upotreba glagolskih priloga kao sročnih atributa (od plačečega naroda…), što se potkraj stoljeća zamjenjuje odnosnim rečenicama. Glagol je, primjerice,  nerijetko na kraju rečenice (njemački utjecaj), a posvojni pridjevi i posvojne zamjenice iza imenica.

Sustavna obrada novinskoga funkcionalnoga stila  Jezika hrvatskih novina i časopisa u 19. stoljeću, autorice Vlaste Rišner, novost je. Autorica obrađuje  slovopisna i jezična obilježja, a dodiruje i pravopisna i stilska. Zaključuje da su na oblikovanje jezika 19. st. novine utjecale i izrazom i sadržajem. Uz kalendare , molitvenike te almanahe prve novine u kojima je od 1806. bilo tekstova na hrvatskom jeziku bio list  je Kraglski Dalmatin. U tom je listu objavljen i prvi prikaz jedne knjige (1808.). U jeku narodnog preporoda u Danici izlaze Babukićeva Osnova slovnice slavjanske i Demetrova rasprava o jeziku književnosti koji se razlikuje od  svakodnevnoga jezika i jezika znanosti.  Godine 1842. počinje izlaziti Gospodarski list kao stručno glasilo.  Aministrativni stil razvijaju Novine Horvatske u Zagrebu i Glasonoša u Zadru. Proučavanje stila novina i časopisa pokazuje da se u Novinama horvatskim  razvija administrativni stil, u Književniku znanstveni stil, a u Napretku se dodiruju publicistički i znanstveni stil. Oni donose  uredbe i zakonske propise, ali  i reklamne poruke.

Prvi put je i Znanstveni funkcionalni stil  tekstova u 19. stoljeću predmet analize, i to autorica Marijane Horvat, Lane Hudeček i Milice Mihaljević. One analiziraju u njima nazivlje, organizaciju tekstova, navođenje bilježaka , literature i sl. Razlučuju u tom stilu strogo znanstveni stil te znanstveno-funkcionalni podstil kojim se populariziraju znanstvena dostignuća u člancima, brošurama,  školskim udžbenicima i priručnicima. Ističu da je  jezik prve polovice 19. stoljeća prije svega jezik lijepe književnosti. Uz to je sve do 1847. službeni je latinski. Od 1848. do 1860. službeni je njemački,  a tek od tada u javne službe ulazi hrvatski. Važnu ulogu u prihvaćanju hrvatskih  naziva odigrale su novine i  prijevodi  (npr. Svetoga pisma Matije Petra Katančića, Ivana Matije Škarića).  Do prihvaćanja štokavske osnovice standardnoga jezika ne  može se govoriti o znanstvenom funkcionalnom stilu hrvatskoga jezika pa su u prvoj polovici 19. stoljeća znanstvena i znanstveno-popularna djela na štokavštini relativno rijetka. Pojedini su se funkcionalni stilovi ostvarivali u svojim  narječnim stilizacijama: kajkavskoj i čakavskoj. Polovicom 19. st. pokreću se  specijalizirani znanstveni i znanstveno-popularni časopisi za mnoge struke. Prvim pravim znanstvenim časopisom u  Hrvatskoj smatra se Jagićev Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1851.- 1875.), a sustavan  terminološki rad počinje sa Šulekom i njegovim Rječnikom znanstvenoga nazivlja.  Autorice analiziraju nazivlje po područjima (pravno, vojno, medicinsko, botaničko i  zoološko, veterinarsko, filozofsko,  kemijsko, fizičko, matematičko, pomorsko, ostalo). U prošlosti su analizirane pojedine skupine naziva, ali ovako sveobuhvatne analize naziva nije u nas bilo.

Poglavlje Slovopis i pravopis u 19. stoljeću predmet su pregledne analize  Lade Badurine. Sažeto se može reći da se u prvoj polovici 19. stoljeća rješavalo pitanje  hrvatskog slovopisa , a u drugoj polovici pitanje hrvatskog pravopisa. Hrvatski je jezik ušao u 19. stoljeće s nekoliko ustaljenih slovopisnih praksi:  kajkavski (horvatski) slovopis  izgrađivan pod utjecajem mađarskoga jezika, na jugu dalmatinski slovopis nastao u dodiru s talijanskom i nešto manje latinskom praksom, te od 18. stoljeća slavonski slovopis proširen u Slavoniji, južnoj Ugarskoj i  djelomice u Bosni i Hercegovini. Slavonski slovopis kombinira rješenja iz kajkavskoga i dalmatinskoga slovopisa. Narodni preporod krenuo je u praksi s rješavanjem slovopisa po načelu “jedan fonem, jedan jednoslov”. Kad je riječ o pravopisu, sukobi među školama vođeni su oko izbora načela na kojima će se izgrađivati pravopis. Jedni su zastupali morfonološko načelo, zapravo etimologično, korijensko načelo, a drugi fonološko (fonetsko, blagoglasno načelo). No ni jedan (hrvatski) pravopis nije ni dosljedno  fonološki (…) ni dosljedno etimološki, tvrdi autorica. Dva pravopisa izašla potkraj 18. stoljeća  (Kratki navuk i Uputjenje) temelje se na načelu piši kako govoriš, Partašev Pravopis iz 1850. tendira morfonološkom tipu pravopisa rješavajući prava pravopisna pitanja (pisanje velikih i malih slova, interpunkcijske i pravopisne znakove…).  Marcel Kušar (1889.) zaključuje da je ”pravopis fonetički i znanstveno i  praktično bolji od  etimologijskoga”. Njegovo je djelo bilo jedno od uporišta za izradu pravopisnog priručnika zasnovanog pretežno na fonetičkom načelu, dotično Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza (1892.).

Poglavlje Hrvatske gramatike u 19. stoljeću obradila je Željka Brlobaš. U tom razdoblju nastalo je niz gramatika koje kvalitetnim  opisima podižu razinu standardnosti hrvatskoga jezika, a gube dodatne praktične sadržaje uobičajene u starijim gramatikama. U nekima od analiziranih  gramatika jezik  i metajezik su gotovo do sredine stoljeća pretežno strani. Iznimka je Starčevićeva Nova ričoslovica ilirička u kojoj su i jezik i metajezik hrvatski. Autorica je 36 gramatika prikazala tablično i obuhvatila ih svojom analizom bilo da su samostalna djela, bilo da su aneksne gramatike uz rječnike kao npr. Appendinijeva Grammatica della lingua slava (1808.) Iscrpnije je prikazana Starčevićeva Ričoslovica s posebnim naglaskom na njegovu Glasomirju – što je prvi  opis štokavskoga četveronaglasnog sustava u nas. Starčevićevo  Ričoslovje (1840.-1850.) sadržava prvu savjetodavnu rubriku u nas. Babukićeva Ilirska slovnica prva je znanstvena hrvatska gramatika pisana na temelju literature. Pregledom je obuhvaćena i  Mažuranićeva  Slovnica Hèrvatska: Dio  I. Rěčoslovje (1859.). Uz definiranje naglaska i pravila preskakanja naglaska, ona donosi  novosti u tvorbi  – semantičke preoblike. Veberova skladnja prva je  samostalna sintaksa hrvatskoga jezika koja definira svoj predmet i jedinice, a anticipirala je neka kasnija dostignuća u sintaktičkom opisu. Pregled završava Maretićevom Gramatikom prikazujući  njezine prednosti u sustavnosti obrade i nedostatke u izboru korpusa. U drugoj polovici 19. st. u Bosni i Hercegovini su ”dva ravnopravna književna jezika, hrvatski prema normi  zagrebačke filološke škole i srpski prema Karadžićevoj normi”. Izrađuju se i početnice za gradišćanskohrvatske škole.

Hrvatski leksik i leksikografija  u 19. stoljeću poglavlje je koje je iscrpno obradio Marko Samardžija. Prateći razvoj leksikografije u Hrvata, autor zaključuje da se ona od svojih početaka u 16. stoljeću postojano obogaćivala i jezično i leksikografski važnim djelima bilo u samostalnim, bilo u aneksnim rječnicima. Do četrdesetih godina 19. stoljeća jaka je veza s XVIII. stoljećem glede koncepcije. Od četrdesetih godina može se govoriti o suvremenoj leksikografiji, i to ponajprije o dvojezičnoj i terminološkoj. U dopreporodnom razdoblju bitnu su ulogu odigrali Stullijevi rječnici. Stullijevo je  Rječosložje  s oko 80 000 natuknica bio svojevrsna sinteza dotada urađenoga u starijim leksikografskim djelima, narodnom jeziku i književnosti.  Slijedio je opsegom manji Voltićev  Ricsoslovnik, pa Katančićev nedovršeni Pravoslovnik s oko 53 000 riječi te njegov u rukopisni Etymmologicon illyricum. Godine 1835. Izlazi u ”Danici”Sbirka někojih rěčih…, a 1839./1840. izlazi Richter-Ballmannov Ilirsko-němački i němačko-ilirski rukoslovnik,  1842. opsežan Mažuranić-Užarevićev dvojezični Deutsch-ilirisches Wörterbuch – Němačko-ilirski slovar književnoga hrvatskog  jezika koji je na hrvatskoj strani uspješno popunjavao brojne leksičke praznine. U drugoj polovici 19. st. započinje obilna leksikografska djelatnost.  Izlaze brojni dvojezični rječnici, primjerice oni  Rudolfa Fröhlicha Veselića (Rěčnik ilirskoga i němačkoga jezika, 1853., Rěčnik němačkoga i ilirskoga jezika, 1854.), Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Österreichs  1853. – s temeljima hrvatskoga pravnoga nazivlja, te brojni terminološki rječnici u kojima je usustavljen  jezgreni dio nazivlja.  Od 1860.  razvidna je plodna leksikografska djelatnost Bogoslava Šuleka: 1860. izlazi  opsežan Deutsch-kroatisches Wörterbuch s preko 1700 dvostupačno tiskanih stranica, a 1874.-1875. izlazi  njegov Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja s nizom novotvorenica kojima je obogatio hrvatski leksik i oblikovao  hrvatsko strukovno i znanstveno nazivlje. Šulekov rad na popuni leksika na načelima zagrebačke  filološke škole nastavlja Dragutin Parčić svojim dvojezičnim rječnicima s talijanskom i hrvatskom sastavnicom.  Sedamdesetih godina s Akademijinim rječnikom počinje rad na jednojezičnoj leksikografiji, i to izostavljanjem djela hrvatske književnosti, čime se daje nepotpuna povijesna slika hrvatskoga jezika.  U drugu polovicu 19. st. padaju i počeci hrvatske enciklopedistike te djela posvećena tuđicama i raznovrsnim nepravilnostima u jeziku.

O Hrvatskim imenima u 19. stoljeću piše Anđela Frančić. Onomastička sastavnica hrvatskoga jezika  devetnaestoga stoljeća time je prvi put sustavno istražena. Stariji su leksikografi unosili,  doduše nesustavno, u svoje rječnike i imena (primjerice Jakov Mikalja uglavnom toponime; Pavao Ritter Vitezović antroponime). Na početku 19. stoljeća dominiraju svetačka osobna imena uz manji broj narodnih osobnih imena. Primjećuje se i davanje više osobnih imena jednoj osobi. Pri stupanju u crkvene redove praksa je da se krsno ime zamjenjuje  redovničkim, pa tako i neke  pisce znamo po njihovu redovničkom imenu (Grga Martić). Primjećuje se ponegdje desufiksacija prezimena (Čaleta←Čaletović), depatronimizacija  patronimijskih prezimena (Dean←Deanović). Neka prezimena otkrivaju doseljenike, npr.: Fiorentini, Kleinhaus, a neka su prilagođena hrvatskom jeziku, primjerice: Šoštar, Tišljar, Soldat. U vrijeme narodnoga preporoda stvaraju se  hrvatska imena pogodna da budu i krsna imena, primjerice: Fridrik→ Miroslav; Ignacije→ Vatroslav, Ognjoslav; Emerik→ Mirko; Gotfrid→Bogomir. Pohrvaćuju se i prezimena: Kramberger→ Gorjanović, Veber→ Tkalčević… Nahočad dobiva izmišljena imena i prezimena: Manda Mandović, Prospero Prosperić. Od gramatičkih priručnika o imenima ima podataka u Starčevićevoj Ričoslovici. Akademijin rječnik sadržava oko 30 posto imena, ali ih nasilno novoštokavizira, primjerice Bilopavlović→ Bjelopavlović; Črnomerec→ Crnomjerac; Delnice→ Dionice. Hodonimi, čini se prvi put uvedeni u opis,  nastali po pučkim nazivima ulica i trgova (Opatovina, Ilica, Visoka ulica)  zadržavaju se i u službenim dokumentima. Oni nastali po kakvoj djelatnosti u njima uglavnom mijenjaju imena: Bolnička ulica→ Gajeva ulica; Vrtlarska→ Palmotićeva…

Filološka istraživanja hrvatskoga jezika u 19. stoljeću – o njima piše Josip Bratulić.  Autor se prvo ukratko osvrće na stanje prije 19. stoljeća. Uočava  ”težak nedostatak obrazovanih i odlučnih intelektualaca, posebice na polju jezikoslovlja, koji bi se uključili u onovremenu  znanost i praksu”. Priručnici i gramatike ne nose hrvatsko ime.  Filologija se, kao i politika,  u 19. stoljeću našla pred  zadacima ostvarenja nacionalnih interesa – političkog i  upravnog sjedinjenja  Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Naziv jezika ilirski nije imao zaleđe u narodu koji bi se tako zvao. Valjalo je riješiti problem grafije i pravopisa. Djelovanjem Vatroslava Jagića, Milana Rešetara  i pokretanjem Književnika, Arkiva, Acta Croatica  te edicija kao Rad, Starine, Stari pisci hrvatski  i sl. počinje ozbiljan znanstveni rad. Filologija 19. st. bila je očito zabavljena prije svega kroatističkim temama, utvrđivanjem standardnoga jezika, poviješću jezika, istraživanjem narječja.

Hrvatski jezik i europski jezici u 19. stoljeću. O tome u pet potpoglavlja s dobrim uvidima u stanje stvari piše Dubravka Sesar. Govoreći o europskom jezikoslovlju toga stoljeća, Dubravka Sesar ističe da je razvitku filologije pridonijelo osvještenje uloge jezika u nacionalnoj povijesti te  filozofija i književnost romantizma. Otkrićem srodnosti europskih jezika razvija se poredbenopovijesno jezikoslovlje, utemeljuje tipološko jezikoslovlje i jezici dijele na  izolativne, aglutinativne i flektivne, potvrđuje se da nema ”čistih” jezika. Atomizam mladogramatičara i zanimanje za beziznimnost glasovnih zakona zamjenjuje se zanimanjem za semantiku i lingvističku geografiju. Razvijaju se nove teorije, pravci i škole.         Europski su jezici   i jezičnim sredstvima nastojali ostvarivati političke ciljeve: Poljaci  su nastojali  osamostaliti se od Rusa, Rusi – postati lučonoše slavenstva i proširiti se na zapad, Srbi – ostvariti velikosrpsku ideju; Česi  pokrenuti se iz stagnacija od 16. st. Većina europskih jezika ima status velikih,  državnih jezika (engleski, nizozemski, danski, švedski). Norveški i njemački specifični su. Norveški ima dva standardna jezika – bokmål (temelj mu je urbani danski)  i nynorsk (temelj su mu zapadnonorveški govori). Poticaj njemačkom jezičnom normiranju u 19. st. bio je Adelungov rječnik zasnovan na visokonjemačkom. Slijedio je niz jednojezičnih i dvojezičnih rječnika, utemeljen je  1872.  Dudenov pravopis na fonetskom načelu. Njemački jezik utjecao je ne samo na hrvatski jezik (posuđenice)  nego i na jezikoslovlje jer su naši autori pratili  tijekove u njemačkom jezikoslovlju  (primjerice Vjekoslav Babukić). Od romanskih jezika francuski  je utjecao na romanske i neromanske jezike. Kodificiran je krajem 17., a od 18. st. je službeni jezik. Leksikografija se razvija u tradiciji Francuske akademije. Španjolski je normiran u 18. st., a portugalski je državni jezik od 17. st.  Talijanski je ujedinjen na  toskanskom narječju u 19. st. Mađarski od 1844. postaje službeni jezik.

Zaključimo: Hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti te svima koji se zanimaju  za hrvatski jezik i njegovu povijest ovom se  knjigom daju relevantni, vjerodostojni i provjerljivi podaci o standardizacijskim procesima u hrvatskom  književnom jeziku, njegovoj  uporabnoj raslojenosti i doraslosti da raznovrsne  sadržaje izrazi vlastitim jezičnim sredstvima. Tijek standardizacije  hrvatskoga jezika u 19. stoljeću pokazuje izrazito dinamičan razvoj  jezične teorije i prakse. S jedne strane očit je i svojevrsni purizam, a s druge strane otvorenost novim idejama i izrazima, što se ogleda u plodnosti funkcionalnih stilova od kojih se neki u ovoj knjizi prvi put prikazuju. Knjiga može biti izvrstan promicatelj hrvatskoga jezika i kulture u zemlji i inozemstvu te dragocjen svjedok povijesne ukorijenjenosti hrvatskoga jezika  u svojim narječjima i djelima.

dr. sc. Marija Znika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, recenzent

Autor: dr. sc. Marija Znika, IHJJ

ZADNJE VIJESTI