Ivan Pokupec: ‘Glave su nam još uvijek u komunizmu, a tijela u hibridnom rođačkom kapitalizmu’

Autor: Marin Vlahović

FINA je do sada provela više od sedam milijuna ovrha, dakle gotovo po dvije nad SVAKIM stanovnikom Hrvatske!

Ivan Pokupec dopredsjednik je stranke „Slobodna Hrvatska“ koja je nastala nakon što je veći dio članstva, razočaran ponašanjem vodstva, napustio „Živi zid“. Iako se godinama bavi političkim aktivizmom te sudjeluje u raznim inicijativama, ovoga proljeća, zajedno s ostalim istaknutim članovima „Slobodne Hrvatske“ privukao je veliku pozornost organizacijom skupljanja potpisa za rušenje Ovršnog zakona, kao i podizanjem kaznenih prijava zbog političke korupcije. U ovom netipičnom i  opsežnom razgovoru Ivan Pokupec iskreno je progovorio o svojim političkim stavovima, a otvorili smo i razne, za ovakve prilike, neuobičajene teme.

Tko je Ivan Pokupec? Jeste li Vi aktivist, političar ili jednostavno čovjek koji se kao i svi ostali obični građani bori za egzistenciju i pravo na normalan život? Kako samoga sebe vidite?

Prvenstveno se smatram zabrinutim suprugom i roditeljem, zatim zabrinutim profesorom, zabrinutim građaninom, aktivistom i, silom prilika, političarom. Puno zabrinutosti, previše. No, smatram da se danas tako osjeća svaka imalo odgovorna i zrela osoba u Hrvatskoj. U politici sebe vidim prvenstveno kao edukatora, osobu koja otvara razne društveno važne teme te nudi argumentirane dijagnoze i rješenja. Na onima koji me prate ostaje da moja razmišljanja kritički propituju. Na kraju krajeva, nije li politika upravo to – tržište ponuda u kojem glasači daju zadnju riječ, glasanjem ili (nažalost češće) bojkotiranjem izbora?

Paradoks u svijetu

Ovoga proljeća Vi i  vaša stranka „Slobodna Hrvatska“, neumorno ste radili na prikupljanju potpisa s ciljem rušenja Ovršnog zakona. Koliko su zakonske promjene bile rezultat vaših aktivnosti? Osjećate li da ste napravili neku razliku i pritisak na Vladu? Koliko ste objektivno zadovoljni izmjenama Ovršnog zakona?

Ovršni zakon ogromna je gnojna rana na tkivu hrvatskog društva koju se pokušava zamaskirati, umjesto da se liječi. On je ogroman izvor nepravde, kriminala i interesne premreženosti odvjetništva, javnobilježništva, sudstva i politike. Nigdje na svijetu rješenje o ovrsi ne donosi javni bilježnik. To je posao suda. Porast broja ovrha na više od 30% godišnje također je presedan koji svjedoči eksponencijalnom porastu udaranja na standard građana. FINA je do sada provela više od sedam milijuna ovrha, dakle gotovo po dvije nad SVAKIM stanovnikom Hrvatske! Gotovo šest mjeseci bili smo na ulici i prikupljali potpise naših sugrađana protiv tog krvoločnog zakona diljem cijele Hrvatske. Prikupili smo oko 35.000 potpisa i dio njih odnijeli na Markov trg. Jednu ogromnu kriminalnu industriju iz skrovitosti smo iznijeli na svijetlo i svakako pritisnuli vladajuće jer su se počeli baviti tom temom po hitnom postupku. Nažalost, MOST je iskoristio situaciju i preuzeo temu unutar zidova zgrade Sabora, ali bez ikakve želje za konkretnim promjenama. Po tko zna koji put napravljene su  izmjene zakona kozmetičke prirode koje zapravo idu na ruku samo tajkunima. Slobodna Hrvatska tražila je tromjesečni moratorij na ovrhe i da se odblokiraju svi blokirani računi te da se donese novi zakon po našem prijedlogu, ali zastupnici su iskoristili vrijeme prije godišnjih odmora kako bi temu spremili pod tepih. Krajnjim rezultatom ne možemo biti zadovoljni, no ako imamo jednu jedinu vrlinu, to je- upornost. Na temu Ovršnog zakona vraćat ćemo se dok god on ne bude srušen, a oni koji ga koriste za stjecanje ogromnog bogatstva procesuirani. Ili barem na stupu srama.

Htjeli mi to priznati ili ne, Hrvatska je ideološki duboko podijeljena zemlja. Čini se da „Slobodna Hrvatska“ izbjegava sudjelovati u svjetonazorskim raspravama i stoga veliki dio birača kojima su vrijednosti u koje vjeruju bitne, ne zna kojoj politici pripadate. Jeste li Vi lijevo, desno ili odbijate pristati na takve banalne podjele?

Ne bih rekao da izbjegavamo te teme, već smatramo da mora postojati lista prioriteta. Mi smo se deklarirali kao suverenističko-humanistička stranka, što dovoljno govori – ako nas pitate jesmo li za zaštitu obitelji- mi smo desno. Ako nas pitate za radnička prava, dobit ćete dojam da smo lijevo. Općenito, mislim da je takva podjela zastarjela i neadekvatna u 21. stoljeću. Ideologije na koje se stalno vraćamo mrtve su i služe zamagljivanju stvarnog stanja stvari onima koji rade za vrlo stvarnu i opasnu ideologiju – neoliberalni korporatizam. Moja želja je ujediniti građane u ideji da sva djeca moraju biti sita i imati udžbenike, svi studenti 10 kuna u džepu za kavu, sve obitelji mogućnost urednog plaćanja režija i svi umirovljenici život bez kopanja po kontejnerima. Kada to ostvarimo, rado ću sjesti s bilo kime i ako treba danima razglabati o borbi za Siget, Drugom svjetskom ratu, homoseksualnoj zajednici, pobačaju… Sada imamo situaciju u kojoj se svađamo oko ovog ili onog pozdrava, a najveću štetu trpi pozdrav „dobar dan“. Idemo prvo riješiti egzistencijalne probleme i osigurati idućoj generaciji dostojanstven život.

Invalidi su građani četvrtoga reda

Bavite se većinom aktualnim socijalnim pitanjima, ali jeste li ikada probali fokusirati se na jedno područje? Primjerice, integracija djece s posebnim potrebama ili invaliditetom u društvo? Kada smo kod invalida, držite li kako su civilni invalidi u lošijoj poziciji od vojnih?

Aktivistički sam potekao upravo iz područja borbe za prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Kao osoba s invaliditetom uvjerio sam se da smo mi, iako službeno činimo 12% ukupnog stanovništva, građani četvrtog reda. Problem je u tome što kao manjina nismo dovoljno glasni, ponajviše zato što to fizički ne možemo biti ili zbog borbe za egzistenciju to ne stignemo biti. Kao politički aktivist prisiljen sam pratiti zbivanja koja mediji guraju u prvi plan te iskorištavati te trenutke zanimanja javnosti za neke sitne pomake i pobjede. To je i jedan od razloga zašto sam se odlučio za politički aktivizam umjesto nekog specifičnog socijalnog pitanja, jer vi kao osoba možete u nekom području sve raditi savršeno – na kraju dana će 76 pojedinaca s Markovog trga podizanjem ruke odlučiti o uvjetima i parametrima u kojima radite. Ako zakoni nisu kako treba i ako se ne provode savjesno, svi smo osuđeni na agoniju. A posebno oni koji kažu da se odbijaju baviti politikom, nesvjesni da se unatoč tome politika redovito bavi njima. Što se tiče osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, uvijek se sjetim izreke koja kaže: društvo se mjeri odnosom prema svojim najslabijim članovima. Jasno je da po tom kriteriju redovito padamo na ispitu. No, ako se fokusiramo na inkluziju osoba s invaliditetom u društvo umjesto da se trudimo strpati ih u institucije i okrenuti glavu, mislim da će se to ubrzo promijeniti. Osobe s invaliditetom prilika su hrvatskom društvu da pokaže svoju dobrotu, empatičnost i suosjećanje – vrline koje nam nedostaju. Osobno smatram da invalidi Domovinskog rata zaslužuju najveće moguće poštovanje za žrtvu koju su podnijeli te da im se osiguraju svi uvjeti za dostojanstven život, ali ovo potonje zaslužuju i civilne osobe s invaliditetom. Politika ekstremnog diferenciranja jednih od drugih nije ništa drugo doli stare i od naše vlasti redovito upotrebljavane „podijeli pa vladaj“. Isto se radi i kroz braniteljske udruge, udruge poljoprivrednika… Stvore se nejednaki uvjeti, ljude se zavadi i krađa se neometano nastavlja.

U hrvatskom društvu religija zauzima važno mjesto, ali upitno je koliko imamo istinske vjere. Razumiju li naši ljudi razliku između vjere i religije? Koja su vaša razmišljanja o ovom pitanju?

Religija je organizirani sustav baziran na obredima kojima čovjek pokušava izraziti svoju vjeru. Problem nastaje kada imamo religijsko znanje naslijeđeno tradicijom, a duhovno smo neuki. To ne može završiti drugačije nego licemjerjem. Zanimljivo je da se u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj su na političkoj razini ideološke podjele igrokaz koji se razotkrije čim im se ugroze zajednički interesi, to licemjerje stavlja na račun samo tzv. desnici, iako ga i na suprotnoj ideološkoj strani ima jednako, ako ne i više. Samo nije utemeljeno u katoličkoj vjeri, već u vjeri u bivšu državu i njenog vođu. Tragično je da je lažna podjela na političkoj sceni prelila kao prava i zabrinjavajuća podjela u društvu. U Bibliji stoji stih koji kaže: „Moj narod gine jer nema znanja“, a on se može primijeniti i na društvo i na vjernike.

Podstanari u vlastitim domovima

Zamislite, recimo, da ili netko od vaših kolega iz užeg kruga stranke osvoji dvadeset milijuna eura na europskoj lutriji. Što biste s njima učinili? Biste li ih možda uložili u predizbornu kampanju? Ako bi vas takva financijska injekcija dovela do vlasti, koje bi bile vaše prve odluke?

Prije svega bismo morali pričekati da se država namiri od tog dobitka, nakon čega bi nam ostale otprilike 2/3. Dakle, ovdje se otvara još jedna bitna tema – oporezivanje, u državi stotina poreza i parafiskalnih nameta. Kada pobijedimo na izborima prvo čime ćemo se baviti jesu upravo porezni sustav, pravosuđe, izborni i Ovršni zakon i sustav lokalne uprave. Mislim da na tim područjima svakodnevno postajemo žrtve premreženosti, korupcije i uhljebništva. Dakako, vjerujem da bi nas ta količina novca učinila atraktivnom političkom opcijom čisto zato što bismo bili u mogućnosti intenzivnije dopirati do većeg broja građana, no novcem ne možemo mijenjati mentalitet. Ta promjena dolazi jedino informiranjem građana.

Po vama, koji je najveći problem Hrvata? Komunističko naslijeđe i mentalitet, ili neko još starije prokletstvo?

Mediji nas svim silama uvjeravaju u ustašizaciju društva, no statistički gledano kada sve političke opcije bliske ustaškoj ideologiji stavite na hrpu, one ne uzimaju niti 2% glasova na izborima. S druge strane, HDZ i SDP koji su zajedno proistekli iz Saveza komunista Hrvatske na izborima osvajaju gotovo 70% glasova. I to po meni govori sasvim dovoljno. Glave su nam još uvijek u komunizmu, a tijela u nekakvom hibridnom rođačkom kapitalizmu koji svako malo zaziva državni intervencionizam.  Politika je postala izobličeno čudovište vođeno interesima uskog kruga ljudi nauštrb sekundarnih tema zombiziranog naroda. No, puno veći problem od komunističkog mentaliteta je apatija zbog koje većina birača osobnu odgovornost delegira na političke opcije kojima je zapravo u interesu što manji odaziv na izborima. I na kraju proizlazi da vlast ne izabiru birači, već oni koji bojkotiraju izbore, a nakon njih se žale na vlast. Upravo zato je politika takva kakva jest – jer pošteni ljudi bježe od nje prema Irskoj, Njemačkoj, Kanadi… umjesto da se aktiviraju i obrane svoje od izdajica nacionalnih interesa na Markovom trgu.

Ima li nam pomoći? Vjerujete li i dalje u bolju budućnost?

Uvijek ima pomoći i nade za one koji nisu odustali sami od sebe i od vlastite djece. Matija Gubec nam je davno pojasnio da gospoda nisu velika, nego mi klečimo. Slobodna Hrvatska ponovo i ponovo pokušava ljudima vratiti dostojanstvo i ponos, podsjetiti ih da smo u povijesti rušili puno snažnije i brojnije vojne sile i okupatore od ovih koji nas drže u ropstvu zadnjih 27 godina. Samo moramo biti voljni mijenjati sebe i prihvatiti vlastitu odgovornost za sadašnjost i budućnost, a odreći se rečenica u drugom licu na koje stalno nailazim: „Ti bi trebao… Vi bi mogli…“ Stvarna promjena kreće od JA i MI. I odbacivanja nametnutog straha u kojem se stranci osuđenoj za pronevjeru bojimo reći da je lopovska, a onoj koja pokušava kriminalizirati borbu za samostalnu Hrvatsku da je izdajnička. Kada to shvatimo, lakše ćemo prihvatiti put koji nudi Slobodna Hrvatska: put iyravne demokracije, sustava u kojem odluke izravno donose birači. To ujedno znači i smrt uhljebništva, jer tisuće fiktivnih radnih mjesta postaju nepotrebne. To je naš krajnji cilj s kojim bismo vrlo rado završili i vlastito političko djelovanje. U to ime, pozivamo naše sugrađane da s nama poduzmu prvi korak na putu prema tom cilju i podrže prosvjed protiv najštetnije odluke ove vlade do sada – poreza na nekretnine- u organizaciji građana grada Splita 10. rujna (Riva) te u organizaciji Slobodne Hrvatske 21. rujna u Zagrebu (Cvjetni trg). Ako ne srušimo taj porez, uskoro ćemo postati podstanari u vlastitim domovima.

Autor: Marin Vlahović